Don Ante Komadina, ravnatelj Caritasa hercegovačkih biskupija: Univerzalna dimenzija ljubavi nalaže nam da svakom potrebitom čovjeku, tko god on bio, pomognemo u njegovoj potrebi

Ljubav prema drugomu, koja se očituje konkretnim djelima, jedan je od temeljnih postulata kršćanskog života. Sukladno tomu danas u svijetu postoje mnoge crkvene institucije koje pomažu potrebitima te tako institucionalizirano realiziraju kršćansku ljubav. Sve se one mogu svesti pod jedno ime: Caritas. Siromaštvo se ne odnosi samo na ekonomske i financijske aspekte nego utječe na fizičko i psihičko zdravlje, stav prema duženju, povjerenje u sebe i u druge, na predodžbu o društvenoj prihvaćenosti, dokazivanje svojih prava i digniteta te posljednje, ali ne i najmanje važno, nadu.

Povodom Treće nedjelje došašća kada se obilježava i Nedjelja Caritasa razgovarali smo s don Antom Komadinom, ravnateljem Caritasa Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Don Ante je rođen 1953. u Mostaru. Za svećenika je zaređen 1977. Na studiju u Rimu je doktorirao na polju moralne teologije. Bio je dugogodišnji urednik Crkve na kamenu, a osim toga predavao je na KBF-u u Sarajevu te na sveučilištu i Teologiji u Mostaru.

Don Ante nam je ponudio odgovore što je zapravo Caritas, kako se institucija kojoj je on ravnatelj bori protiv socijalne isključenosti, siromaštva, nasilja u obitelji, odbačenosti...

Poštovani don Ante, većina ljudi pri spomenu riječi Caritas odmah pomisli isključivo na humanitarnu pomoć koju su dobivali za vrijeme rata, poraća ili je možda i danas traže. Možete li nam reći koliko je to ispravno razmišljanje? Što je zapravo Caritas?

Da, svaki se Caritas – župni, biskupijski pa i onaj nacionalni – tijekom proteklih godina sučelio s ovim mentalitetom što ga Vi spominjete. Caritas postoji da bi svima dijelio ono najnužnije za svakodnevni život. Prema mojem mišljenju, razlog ovakvog poimanja Caritasa jest činjenica što su ne samo naši vjernici nego i svi oni koji od nas očekuju pomoć upoznali Caritas u posve negativnim okolnostima, naime za vrijeme nedavnih ratnih sukoba. Prije ovoga rata u vrijeme komunističkog režima Caritasu je, ako je u nekim biskupijama i župama postojao, bilo ograničeno djelovanje. Došao je rat i ljudi su, u nestašici onih osnovnih artikala, tek tada upoznali Caritas i to kroz podjelu hrane, odjeće, obuće, higijenskih artikala, lijekova itd. Caritas je, dakle, crkvena ustanova u kojoj možeš dobiti gotovo sve što ti treba, ali besplatno, džabe... Mnogi su, međutim, zloupotrebljavali ovu karitativnu djelatnost ili laktajući se da dobiju još više ili ne čineći ništa da steknu ono najosnovnije, ionako se sve to može dobiti u Caritasu.

Kada je rat prošao naši su nas partneri poticali da razvijamo druge karitativne djelatnosti i pri tome su nam pomagali najprije svojim iskustvom i, naravno, financijskom potporom. Tako je naš Biskupijski Caritas na području Hercegovine prvi poslije rata započeo s brojnim projektima: prvi poslijeratni dječji vrtić; prva kućna medicinska skrb, njega i pomoć starim i nemoćnim osobama; prva radionica za radno osposobljavanje osoba s invaliditetom; prva sigurna kuća – prihvatilište za žene i djecu žrtve nasilja; prvi centar za rehabilitaciju sa stacionarnim i edukacijsko-rehabilitacijskim odjelom; prvo obiteljsko savjetovalište itd.

Dakle, aktivnosti Caritasa se ne iscrpljuju u podjeli hrane, odjeće, obuće i sl. Caritas je ustvari organizirano i institucionalizirano promicanje djelotvorne ljubavi kojoj je svrha pružiti svaku vrstu konkretne pomoći čovjeku koji se nalazi u potrebi. Oduvijek, a poglavito danas, ljudima je potrebna konkretna pomoć, razumijevanje i ljubav na svim razinama života, u svim staležima i bez obzira na dob. Upravo zato je polje rada Caritasa vrlo široko!

Koji su teološki temelji za djelovanje jedne institucije Caritasa?

Teološke temelje djelovanja Caritasa izvrsno predstavlja sveti otac Benedikt XVI. u enciklici Bog je ljubav. Mi smo, naime, pozvani da u Bogu i s Bogom ljubimo svoga bližnjega na najkonkretniji i najdjelotvorniji mogući način. Ipak, to se može dogoditi jedino i najprije u vjerničkom susretu s Bogom. Tada ljude i sve stvoreno promatramo ne samo svojim nego Kristovim očima. To je gledanje čovjeka iz Kristove perspektive, kada Njegov prijatelj postaje i tvoj i moj prijatelj. Duboko unutarnje raspoloženje i spremnost na zauzeto djelovanje da bližnjemu učinimo ljubav čini čovjeka osjetljivim za Boga. Djelotvorna ljubav prema bližnjemu osposobljava, otvara nam oči te uviđamo i shvaćamo što Bog čini za nas i koliko nas ljubi. Ove su dvije vrste ljubavi – prema Bogu i prema bližnjemu – nerazdvojne, to je jedna te ista zapovijed. Obje se ljubavi napajaju na istom izvoru – Bogu koji nas je prvi ljubio. Zato to i nije neka izvana nametnuta zapovijed nego je to ljubav za koju se slobodno opredjeljujemo i koja potječe iz dubine vjerničke duše i srca i ona nas, po svojoj naravi, usmjerava prema drugome, potičući nas na nesebično dijeljenje. Ljubav je po svojoj naravi djeljiva: Ljubav raste po ljubavi! (usp. Bog je Ljubav, 18).

Svaka država ili regija unutar jedne zemlje zahtijeva drugačije karitativno djelovanje. Na što institucija kojoj ste Vi ravnatelj stavlja naglasak?

Caritas hercegovačkih biskupija je uspio razviti vrlo raznovrsnu karitativnu djelatnost. Pokušavam to uvijek opisati na slikovit način uspoređujući naše projekte i ustanove s „kružnicom“ koja predstavlja tijek ljudskoga života od dječje dobi pa sve do jeseni života. Evo naših projekata: skrb za djecu predškolske dobi – Dječji vrtić Sveti Josip; obitelj, živodajna stanica Crkve i društva – Obiteljsko savjetovalište; prihvatilište za žene i djecu, žrtve obiteljskog nasilja Mirjam; skrb za djecu s poteškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom – Sveta obitelj te radionice za osobe s invaliditetom Nazaret, Emanuel, Betlehem; promicanje kršćanske kulture i duhovnih vrijednosti – obrazovno-duhovni centar Emaus i knjižara Logovita; kućna njega starih i nemoćnih Veronika.

Nisu ovo svi naši projekti, imamo i onih koji su, recimo tako, kraćega daha što ne znači da su manje vrijedni. Važno je također spomenuti Ured za razgovor i pružanje jednokratne pomoći u hrani, odjeći, obući, lijekovima, ogrjevu itd. Preko župnih Caritasa organiziramo već dugi niz godina adventsku akciju Paket ljubavi za siromašne obitelji i korizmenu akciju Zrno ljubavi za stare i nemoćne.   

Komu sve danas Caritas pomaže? Postoje li „prioriteti“ koji se mogu dovesti u vezu sa župnom, teritorijalnom, ili možda nacionalnom i vjerskom pripadnošću?

Ne bih isticao „prioritete“ jer to je nemoguće kad je riječ o konkretnom čovjeku kojemu su potrebne naša ljubav i pažnja. Ljubav ne poznaje granica. Evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samaritancu jest mjerilo koje ističe univerzalnost ljubavi. Univerzalna dimenzija ljubavi nalaže nam da svakom potrebitom čovjeku, tko god on bio, pomognemo u njegovoj potrebi. No, osim ove univerzalnosti ljubavi prema bližnjemu, treba također istaknuti da Crkva ima i jedinstvenu odgovornost, a ta je da u Crkvi, kao obitelji, nijedan njezin član ne bi smio trpjeti oskudicu. „U tome smislu vrijedi istaknuti učenje iz Poslanice Galaćanima: „Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“ (6,10). (Benedikt XVI., Bog je ljubav, 25).

Mostarski Caritas djeluje u mnogo različitih projekata koje zasigurno nije lako voditi. Tko Vam najviše u tome pomaže?

U svakom radu, poglavito to vrijedi za pastoralno djelovanje, bitne je potpora pri realizaciji ideja i provođenju aktivnosti. Djelovanje Caritasa Mostar svesrdno potiče i pomaže biskup mons. Ratko Perić koji je predsjednik Caritasa hercegovačkih biskupija.

Također, ohrabruje nas i suradnja svećenika bez čije pomoći ne bismo po župama mogli provesti nijednu akciju. Veliko nam je i zadovoljstvo i radost i poticaj kada nas u našem djelovanju bodre i vjernici i ljudi dobre volje.

Za mene osobno posebno zadovoljstvo predstavlja činjenica što Caritas Mostar ima vrlo marljive i savjesne djelatnike i kada je riječ o konkretnoj, neposrednoj pomoći u organiziranom karitativnom radu, oni su mi najveća pomoć.

Caritas nije samo dobivanje pomoći nego i darivanje. Recite nam, prema Vašem „snimanju“ situacije na terenu, je li naš čovjek naviknuo pomagati ili samo očekuje pomoć?

Naš je narod vrlo radišan i ponosan. No, naravno, postoje i negativne iznimke. Većini ljudi ponos i dostojanstvo ne dopuštaju da se pretvore u notornog ovisnika o karitativnoj pomoći. Kada ljudi imaju posao, kada mogu svoju obitelj zarađenim novcem hraniti i djecu odgajati i na noge podizati, onda je to pravo i normalno stanje u skladu s čovjekovim dostojanstvom. U takvoj egzistencijalno relativno sigurnoj i stabilnoj situaciji čovjek je spreman i rado će pomoći onome kome je pomoć potrebna. Svaki Caritas dokazuje se kroz svoje djelovanje koje ljudi prepoznaju. Kada je djelovanje Caritasa transparentno i prepoznatljivo, ljudi će vrlo rado pomoći aktivnosti Caritasa.

Mi smo naviknuli nakon rata, iz bh. perspektive, za sve probleme upirati prstom u drugoga. No, kada se okrenemo sebi, možemo li kazati da postoji solidarnost među ljudima u BiH?

Mnogo puta sam doživio dobrotu naših ljudi prema onima koji su u nevolji ili nekoj prijekoj potrebi. Naš je čovjek „osjetljiva“ srca. Naravno, potrebno je uvijek iznova ljude senzibilizirati, a posebice treba djecu i mlade odgajati za odgovornost i solidarnost s ljudima u potrebi.

Ove godine obilježili ste 30 godina postojanja Caritasa u vašoj biskupiji. Nije to jedina godišnjica koju obilježavate ove godine… Recite nam nešto više o tome?

U Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosače u Mostaru 12. prosinca 2012. upriličili smo skromnu proslavu obljetnice 30 godina postojanja i djelovanja Caritasa biskupija Mostar-Duvno i Trebinje-Mrkan. Bila je to akademija na koju smo pozvali prijatelje i dobročinitelje Caritasa Mostar da im ukratko predstavimo naše djelovanje, ali iznad svega da im zahvalimo na njihovoj potpori i velikodušnoj pomoći koju su nam pružali tijekom trideset godina.

U ovoj smo jubilarnoj godini započeli novi projekt, a za drugi se još pripremamo: Spes - centar za djecu, mlade i obitelj u Mostaru te hospicij Betanija u Čapljini za terminalne bolesnike te za stare i nemoćne.

Iskreno se nadam da će Caritas hercegovačkih biskupija i u budućim desetljećima djelovati uspješno, da će ostati vjeran svome temeljnom poslanju: promicanju i prakticiranju djelotvorne ljubavi prema svakom čovjeku u potrebi! Neka nas Bog, izvor svake ljubavi, na našem putu prati i vodi, hrabri i štiti.