Dječja križarska vojna – sramota razdoblja križarskih ratova

Križarski ratovi su jedna od najpoznatijih i najznačajnijih pojava u ljudskoj povijesti uopće. Proporcionalno gledano na vrijeme trajanja, broj ljudi koji su u njima sudjelovali te zemljopisnu rasprostranjenost mogu se svrstati u najveće i najkompleksnije religiozno-vojno-političke kampanje na planeti. Činjenica da mnogi znanstvenici te obični ljudi nemaju jasne definicije i predodžbe o njima govori kako te pohode nije lako sagledati niti ocijeniti njihov konačni učinak. Čak i danas s povijesne distance teško je biti ravnodušan prema križarskim ratovima, pogotovo znajući da su u nekim njegovim dijelovima vršeni grozni zločini, a dopušteno je stradanje brojne djece koja su nažalost doživjela groznu sudbinu.

Na početku je veoma bitno definirati određene pojmove. U svojoj osnovi križarski rat je naziv za devet pohoda koje su kršćani srednjovjekovnog Zapada poduzeli kako bi oslobodili sveta mjesta Palestine od muslimana. Međutim taj se izraz upotrebljavao u širem smislu kako bi se opisao bilo kakav pohod protiv nevjernika, heretika ili pak neprijatelja papa neovisno o njihovom zemljopisnom položaju...

Gdje i protiv koga su se križari borili?

Ratnih poprišta na kojima su se vodili bilo je mnogo. U osnovi su to bili prostori današnjeg Izraela, Palestinskog teritorija te istočnog Sredozemlja, ali se nikako ne smije zaboraviti Sjeverna Afrika, Španjolska, obale Baltika, Poljska, Ugarska, Balkanski poluotok, pa čak i Zapadna Europa...

Križari su se borili protiv muslimana u Sjevernoj Africi, Španjolskoj, Palestini i Siriji, a s početkom četrnaestoga stoljeća također u području Egejskoga mora i na Balkanskom poluotoku. Poduzimali i vojne pohode protiv paganskih Venda, Balta i Litavaca, šamanističkih Mongola, pravoslavnih Rusa i Grka te raznih krivovjernika...

Povod križarskih ratova: vraćanje svetih teritorija nazad u kršćanske ruke bio je u duhu toga vremena opravdan. On se odnosio na potrebe cijeloga kršćanstva ili Crkve, a ne na potrebe pojedinog naroda, regije ili države pa se križarski pohod može nazvati «nadnacionalnim pokretom».

Križarskom ratu legitimitet je davao papa kao kršćanski poglavar, a određeni križari polagali su zavjete, što ih je činilo podložnim Crkvi i osiguravali papama izvjesni nadzor osim u vojnim stvarima.

Naravno, osim ljudi koji su s plemenitim ciljevima išli u križarski rat mnogi su jednostavno bili željni ratnog plijena i bogatstva, činjenja zločina bez odgovornosti ili su jednostavno avanturističkog duha što je bilo veoma popularno u to doba, drugim riječima željeli su «vidjeti svijeta», ili jednostavno pobjeći iz životne kolotečine.

Vremenski okvir početka i završetka ratova

Osim razloga za pokretanje križarskih ratova važno je poznavati vremenske okvire u kojima su se oni odvijali. Budući kako su seldžučki Turci pregazili Malu Aziju 1074. papa Grgur VII. skovao je planove za vojni pohod na Istok nakon što je dobio poziv u pomoć bizantskog cara Mihajla VII. Grgur se odazvao u nadi da će tako međusobno približiti latinsku i istočne Crkve. Vojničku službu usporedio je sa služenjem Crkvi, a vojake je pozvao na obranu kršćanske vjere.

Usprkos naporima pape Grgura u pokretanju određene vojne kampanje ipak se 1095. općenito smatra godinom početka križarskog pokreta. On je nastao kao posljedica inicijative pape Urbana II. Također, može se reći da je križarski pokret prestao postojati 13. lipnja 1798. kad su vitezovi hospitalci od sv. Ivana, posljednji pripadnici vojničkoga reda koji je vladao jednim redom-državom i koji je u to vrijeme ratovao protiv muslimana na moru, prepustili Maltu Napoleonu Bonaparteu.

Do tada su mnoge bitne značajke križarskoga pokreta odavno iščezle. Posljednji križarski ratovi koji odgovaraju svojoj definiciji je vjerojatno vojni pohod portugalskoga kralja Sebastijana na Maroko 1578. i pohod španjolske Armade na Englesku deset godina kasnije. Iako križarski ratovi u sedamnaestom stoljeću još uvijek nisu potpuno istraženi može se reći kako je posljednji križarski savez bila Sveta liga (1684.-1697.). Početkom osamnaestoga stoljeća bilo je ljudi koji su se iz vjerskih razloga borili protiv Osmanlija međutim to razdoblje «križarstva» nije do kraja istraženo.

Katastrofe koje su prethodile Dječjem križarskom pohodu

Činjenica je kako su za vrijeme križarskih ratova učinjeni brojni zločini u ime kršćanstva. Tako je jedna jednostavna i plemenita ideja zauvijek ostala kao mrlja na povijesti čitave Zapadne Europe. Bilo bi nepravedno reći kako su križari nanosili boli i činili zločine samo nad nekršćanskim narodima. Pojedine križarske vojne su poharale brojne katoličke i kršćanske gradove, a pomahnitali zločinci koji su se nazivali križarima nisu gledali koga pljačkaju niti ubijaju

Jedan od najkrvavijih pohoda je bio Četvrti križarski rat koji je uslijedio nakon što je Saladin osvojio Jeruzalem 1187. Iako su tri europska vladara, njemački car Fridrih Barbarossa, francuski kralj Philip August i engleski kralj Richard Lavljeg Srca u Trećem križarskom pohodu pošli sa svojim armijama ka Svetoj zemlji malo je učinjeno. Usprkos brojnim uspjesima kršćani ipak nisu vratili Jeruzalem.

Nakon toga nizale su se katastrofe i zločini. Nedugo poslije uslijedio je Četvrti križarski rat u kojemu su križari poharali Zadar što je izazvalo bijes kršćanskog svijeta, a najgore je tek slijedilo jer je bio opljačkan i sam Carigrad.

Svrgnuti bizantski princ Aleksije IV., koji je u izgnanstvu u Veneciji tražio pomoć križara za dobivanje carskog prijestolja obećavajući ponovno ujedinjenje Istočne sa Zapadnom Crkvom te napad na muslimanski Egipat bio je ustoličen nakon pobjede križara. Međutim, nakon pobune i njegovog ubojstva križarska vojska 1204. čini velike zločine i pljačku jer su bili svjesni kako je to jedini način za naplatu ratnog pohoda jer svoje plaće nisu mogli dobiti od pokojnog Aleksija IV.

Iako je papa Inocent III. imao plemeniti cilj, ujedinjenje Crkava koje su razjedinjene 1054., između ostvarenja tih želja i potpunog fijaska ležala je ljudska pohlepa za bogatstvom. 

Apokaliptične vizije i totalna propast

Ubrzo nakon Četvrtog križarskog rata došlo je do tkz. Dječjeg križarskog rata, današnjim žargonom mogli bismo reći određene vrste apokaliptičnog pokreta koji je predvodio dječak iz Kelna 1212. po imenu Nikola.  
Bitno je napomenuti kako dr. Željko Fajfrić u 32. poglavlju svoje knjige Istorija krstaških ratova (Sremska Mitrovica 2006. str 354.) navodi da je ovaj pohod izmišljen zbog nespretnog prijevoda riječi "pueri" iz siromašni u djeca u bukvalnom smislu riječi.

On je tvrdio kako mu je Bog dao zadatak osloboditi Jeruzalem. Predvidio je kako će se more razdvojiti i omogućiti prolaz djece do Svete zemlje. Budući kako se u to doba vjerovalo da nevina dječica imaju posebne milosti koje im mogu omogućiti pobjedu na terenu gdje odrasli nisu uspjeli ideja je brzo zaživjela te se proširila.

Na žalost, slijedile su ga tisuće djece, a neki izvori govore o njih čak 20 000. I u Francuskoj su se formirale slične skupine djece željnih odlaska ka Jeruzalemu. Mnogi od dječaka imali su samo šest godina i bili su potpuno nespremni za takve napore. Nisu imali oružja niti konja za putovanje.

Ipak, Nikola je vodio svoje sljedbenike kroz Njemačku prema sjevernoj Italiji. Prelazeći Alpe koje su tada bile neuobičajeno tople za taj dio godine skupina se počela osipati. Kada se vidjela besmislenost pohoda većina djece se obeshrabrila te je krenula lutajući nazad ka svojim kućama. Na tom putu su mnogi umrli ili su ih trgovci robljem oteli te prodali za prostituciju ili težak rad.

Nikola je ipak sa svojim najvjernijim sljedbenicima 25. kolovoza 1212. stigao u Đenovu međutim nije jasno što se onda dogodilo. Neki su otplovili ka istoku, a drugi su prodani u roblje. Tako je završilo tisuće djece koja su krenula u pohod na Jeruzalem, ali nisu uspjeli ostvariti svoj naum. Ostalo je samo gorko sjećanje na zablude vremena srednjeg vijeka i mrlja na savjesti Zapadne Europe.

Križarski ratovi u današnjim društveno-političkim previranjima

Na kraju je važno napomenuti kako se danas križarski ratovi često pogrešno interpretiraju i koriste u „raspravi“ i „neutralizaciji“ uticaja današnje Crkve i kršćana kao građana određene zemlje. Činjenica je kako su u tim ratovima počinjeni brojni zločini, ali također stoji činjenica kako su oni bili odraz tadašnjeg vremena i da se ne mogu niti smiju reflektirati na živote današnjih kršćana koji s time nemaju nikakve veze.

Mnogi protivnici Crkve koriste križarske ratove kao jedan od glavnih argumenata za konfrontaciju i blaćenje klerika. I što je možda najbolnije zločini koje su činili kršćani i dijelovi službene Crkve danas se često koriste za osobna opravdanja i apostaziju tojest službeno napuštanje članstva u Crkvi.

Budući kako su križarski ratovi bili, kako to danas modernim rječnikom možemo reći dijelom institucionalizirani mnogi i danas upiru prstom u papinstvo i Vatikan tražeći u njemu dežurnog krivca za „svjetske probleme“. Nažalost pritom se zaboravljaju sva ona kršćanska područja koja su pripadnici drugih religija osvojila ognjem i mačem, ali dinastije i vladarske loze odavno nisu među živima te je teško u nekoga pokazati prstom, ali je okupacija i dalje ostala dok su kršćani s tih područja istrijebljeni.

Usprkos svemu, posredovanje u mirovnim razgovorima, pozivi na prekid ratovanja i konstantna molitva za mir su glavni dokaz kako je pojam svetog rata stran i odbojan suvremenom kršćanstvu.