Prema krutoj definiciji mediji
su kompleksan pojam koji označava razne tehničke sustave, koji služe za
raspršivanje audio-vizualnih sadržaja u svrhu informiranja, obrazovanja i
zabave najširih slojeva stanovništva. Ipak, danas znamo da su mediji mnogo više
od toga. Mnogi će reći da su oni gospodari čovječanstva koji svijet mogu
učiniti boljim, ali i gorim mjestom za život. Prigodom
Svjetskog dana društvenih komunikacija, koji se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji obilježava
na posljednju nedjelju mjeseca rujna, razgovarali smo s programskom urednicom Radija Vitez Draganom Sivonić.
Prve novinarske korake gđa
Dragana napravila je 1992. na tadašnjoj RTV Vitez
koja je kasnije prerasla u Radio Vitez.
Kako kaže, uz glavnu ljubav – radio, bavi se i dopisničkim radom za nekoliko
agencija i tiskovina. S njom smo razgovarali o aktualnom stanju novinarstva,
etici komuniciranja, mogućnošću evangelizacije kroz medije, utjecaju medija na
čovjeka i obitelj...
Možete li nam za početak kazati tko je, prema Vašem
mišljenju, novinar i što je medij?
Postoje „novinar“ i novinar,
onaj tko ovaj posao radi samo za plaću i kojemu „novinarska priča“ završava
odlaskom kući i, s druge strane, onaj tko se suživio s tim poslom i ne može ga
ostaviti unutar redakcijskih zidova nego ga nosi sa sobom, ma gdje krenuo. Iako
sam mišljenja da svaki posao sa sobom nosi veliku dozu odgovornosti, ipak se
ovaj posao razlikuje od drugih, jer jednom izgovorena ili napisana riječ ne
može se vratiti, zaustaviti ili joj se promijeniti značenje, bez obzira na
mogućnost objave isprike, pojašnjenja ili nečeg drugog. Postoji izreka: „Ruka
koja njiše kolijevku ruka je koja upravlja svijetom.“ Gotovo se usuđujem reći
da se to može primijeniti i u slučaju novinara.
Koja je Vaša ocjena današnjeg stanja medija i novinara
u BiH, a i svijetu? Koje su medijske blagodati, a koji rizici?
Ne bih se usuđivala davati
službenu ocjenu stanja u medijima, ali ono što primjećujem kao osoba koja radi
u medijima ne stavlja nas na nekakav pijedestal. Često se govori o tzv.
„žutilu“ u medijima i za to su krivi koliko konzumenti „žutila“ toliko i
novinari koji podliježu trendovima. Mediji stvaraju idole i uzore i zbog toga
se bojim, kao majka, na prvom mjestu, hoće li mome djetetu uzor biti „lice s
naslovnice“ ili netko koga u tolikim količinama nema u medijima. S druge strane,
kao profesija smo podlegli nekakvim, navodno, ekskluzivnim pričama pa se
objavljuje sve i svašta, bez puno provjere, bez dokaza... Nekada mi se čini da
nam je samo stalo prodati priču, bez obzira kakve posljedice ta objava može
imati. Tu se krije i jedan od rizika bavljenja novinarstvom, mogućnost da se
protiv vas podigne tužba, iako, s druge strane, ponekad mi se čini da se
utjecaj i snaga novinara mjere brojem sudskih procesa koji se vode protiv
njega. O blagodatima bih mogla govoriti nadugačko i naširoko, uostalom u tim
blagodatima uživam dvadeset godina.
Katolička crkva sredstva društvenog priopćavanja
(općenito i sve medije) smatra Božjim darovima. Je li moguće u današnjem
vremenu medije nazivati darovima, ako se uz njih veže toliko loših stvari?
Mi, vjernici katolici, imamo
privilegiju da nam se činom iskrenog kajanja grijesi opraštaju. U tom smislu bi
nas Crkva mogla smatrati darovima! Ne treba generalizirati ništa pa tako ni
činjenicu da neki medijski djelatnici uistinu jesu Božji darovi, iako smo svjesni
da ima i onih koji to nisu. Potrudimo se, svi zajedno, da uistinu budemo Božji
darovi!
Koliko mediji utječu na običnog čovjeka u BiH, posebno
Hrvata katolika? Mnogi će reći da zapravo mediji odgajaju djecu umjesto
roditelja...
Apsolutno bih se mogla
složiti s drugim dijelom Vašeg pitanja; ubrzani tempo življenja, koji nam je
svima izgovor, dovodi do činjenice da mediji umjesto roditelja odgajaju djecu
ili, barem, imaju veći utjecaj na njihov odgoj od majki i očeva. Spomenula sam
ranije, svjesno ili nesvjesno, uzori i djeci, ali i starijima postaju popularni
TV likovi, manekenke, pjevačice ili pjevači, kojima je prioritetno da dobro
izgledaju, a ne da znaju pjevati ili osobe koje su na, najblaže rečeno, sumnjiv
način stekle materijalno bogatstvo. Komu su uzor bl. Majka Tereza, bl.
Ivan Pavao II. ili ostale ljudske veličine?! Postajemo društvo u kojem nisi
„u trendu“, nisi „cool“ ako poštuješ Božje vrjednote i načela kršćanskog
života. O položaju Hrvata katolika u medijskom mraku Bosne i Hercegovine
izlišno je govoriti!
Vi kao programska urednica Radio Vitez možete odgovoriti na pitanje koliko se u planiranju
medijskog sadržaja vodi računa o etici i posljedicama utjecaja na djecu i
obitelji kao jezgre društva?
Za medij na kojem radim mogu
s punom odgovornošću potvrditi da nam je etika misao vodilja u svim
planiranjima i realizaciji medijskih sadržaja. To je načelo našeg poslovanja. O
drugim slučajevima i primjerima trebali bi govoriti drugi, uz napomenu da je to,
uz ostalo, posao i Regulatorne agencije za komunikacije.
Ako uzmemo u obzir broj pretplatnika i čitatelja
svjetovnih i religioznih novina (medija) možemo zaključiti da su svjetovni
mediji mnogo zanimljiviji, pogotovo mlađima. Zašto je tako te postoji li
mogućnost da se taj omjer popravi?
Glavninu odgovora dala sam
ranije. Postali smo površno, potrošačko društvo koje se, primjerice, ne raduje
niti slavi pravi značaj Božića ili Uskrsa nego razmišlja koliko će potrošiti na
darove, koliko će pojesti ili popiti u tim danima. Nije važno biti na misi
Polnoćki, nego je važno imati najljepše ukrašen bor i blagdane provesti uz
turbo-folk! Kada se sve ovo promijeni, kada postanemo svjesni pravih i stvarnih
vrijednosti, promijenit će se i omjer pretplatnika na svjetovne i religiozne
tiskovine.
Koja je razlika u pristupu obitelji i samom čovjeku
kao jedinki između svjetovnih i katoličkih medija? Je li obitelj u svjetovnim
medijima podcijenjena i obeščašćena većinskim isticanjem loših primjera?
Da, podcijenjena je i obeščašćena.
Obitelj se ne smatra stupom društva, zajednicom od koje potječu ili dobro ili
zlo. Bez vraćanja obitelji mjesta koje joj pripada ne možemo očekivati napredak
i boljitak društva.
Mediji su izvrsna pozornica za naviještanje evanđelja.
Što mislite je li Crkva dovoljno iskoristila tu mogućnost?
Ponovno ne bih
generalizirala jer, svjesni smo razlika među ljudima, pa tako i među
svećenicima. Imamo onih koji su bliski (s) medijima, a ima i drugačijih
primjera, što je logično. Ipak, prevladava mišljenje da, tamo gdje im se
omogući, svećenici tu priliku i iskoriste. No, moramo biti svjesni da naviještanje
evanđelja ne mora značiti samo čitanje evanđelja nego i njegovo tumačenje i
primjenu u različitim situacijama na koje nailazimo u svakodnevnom životu.
Koliko su crkvene smjernice prilagođene novom dobu homo
informaticusa koji je izgubljen u moru informacija? Koji su Vaši prijedlozi
za djelovanje Crkve na području obitelji i medija te posebno na području odgoja
za medije?
Uvijek sam govorila i sada
to zastupam, Crkva mora biti bliska sa svojim vjernicima, uvijek im biti na
raspolaganju, biti dio njihovih obitelji i svakodnevnih životnih, ali i svakih
drugih problema. Ne stvara se blizak odnos između Crkve, svećenika i vjernika
ako nam kraj mise označava „Amen“ ili se susret svede na jednom godišnje
prilikom blagoslova obitelji. Mora to biti uzajaman odnos koji će
podrazumijevati da smo jedni za druge uvijek tu.
U svojoj poruci za svjetski dan društvenog
priopćavanja Papa između ostalog kaže: „Tamo gdje vlada obilje porukâ i
informacijâ šutnja postaje bitna da bi se moglo razlučiti između onoga što je
važno i onoga što je beskorisno, odnosno sporedno.“ Sveti Otac naglašava da
brzina današnjeg djelovanja ne dopušta razmišljanje o onome što je izloženo u
medijima. Svi smo žrtve „medijskog bombardiranja informacija“.
Umijeće je u današnjem
vremenu većini shvatiti što je važno, a što ne i zato je šutnja u tom općem
kaosu bitna. Šutnja da, ali kratkotrajna, jer preduga šutnja i nereagiranje ili
neukazivanje na probleme ne čine dobro.
Što biste Vi, kao medijska djelatnica, poručili
medijskim konzumentima?
Poruka bi bila jednostavna,
kao i u svim drugim životnim situacijama, iako to nije uvijek i najlakši izbor:
birajte ono što vas čini boljima, a ne popularnijima.
Kakva je budućnost novinarstva?
Da ne vjerujem u budućnost novinarstva vjerojatno tu
ne bih pronalazila inspiraciju već dvadeset godina. Neće biti lako onomu tko se
pošteno želi baviti novinarstvom, ali to ne treba obeshrabriti ni nas, kao ni
generacije mladih novinara koje nam dolaze.
Nema komentara:
Objavi komentar