Tri kilometra zračnom linijom istočno od Novog Travnika nalazi se župa Rankovići i istoimena sela koja imaju pridjeve Gornji i Donji. Mirno je to i suncem okupano mjesto koje smo posjetili u jutarnjim satima krajem kolovoza. Iako je kalendarski još uvijek ljeto, već od Velike Gospe u Središnjoj Bosni osjećaju se hladniji, neki bi rekli - zimski vjetrovi. Zato nije ni čudo što se Rankovljani i mještani okolnih sela ubrzano pripremaju za zimu koja dolazi. Dok smo se lokalnom cestom približavali crkvi, oko kuća su se mogle vidjeti razbacane hrpe cjepanica te pokoji stariji mještanin ili dijete, voljno pokazati i usmjeriti putnika namjernika ka župnom uredu.
Za malo boljeg poznavatelja ovoga kraja Rankovići su sinonim za sjećanje na
stari Carski hrast koji je više stotina godina - neki će reći i tisućljeća - odolijevao
zubu vremena. Također, u novije vrijeme za ovo mjesto se veže činjenica da su
srušili staru te izgradili novu, mnogo veću crkvu.
Međutim, nakon razgovora sa župnikom vlč.
Jurom Gavranićem, koji u mjesecu rujnu obilježava devet godina pastoralnog
služenja ovdje, zaključili smo da su Rankovići mnogo, mnogo više...
Konstantan broj vjernika
Nakon dolaska na odredište pred župnim uredom smo zatekli uređen vrt,
Gospinu špilju obraslu lijepo kultiviranim biljem te jubilarni križ postavljen
2000. Dočekao nas je i župnik vlč. Jure koji nam je otvorio vrata crkve i
župnog ureda.
Na početku razgovora saznali da župa već dugo godina ima isti ili približno
isti broj vjernika. Prema njegovim riječima posljednjih godina je broj krštenih
i umrlih jednak, a broj župljana je oko 1.820 u 516 obitelji. Župa je uglavnom
„staračka“ jer većina mladih nakon stupanja u brak napuštaju župu i idu u Novi
Travnik, a 90-ak kuća imaju samo po jednog člana.
„Odlaskom Srba mnogi su pokupovali stanove u Novom Travniku te sada, kad im
se djeca ožene ili udaju, odlaze u grad, u drugu župu. Obično naglašavaju da se
planiraju vratiti, ali što će biti - to ćemo vidjeti. Ja njih razumijem. Mnogo
je lakše živjeti u gradu, pogotovo za mlađe“, kaže nam na početku razgovora
vlč. Jure.
Prije posljednjeg rata, 80-ih godina prošlog stoljeća, broj župljana je bio
mnogo veći budući da je tadašnje Pucarevo (Novi Travnik) teritorijalno pripadao
župi Rankovići. Mnogi će reći da se povijest ove dvije župe, Rankovića i Novog
Travnika, toliko isprepliće da ih je skoro nemoguće promatrati odvojeno.
Kratka povijest župe
Prema podacima koje nam je rekao vlč. Jure, Rankovići
kao župa postoje tek od 1937. odvajanjem pojedinih naselja od župa: Bučići, Dolac i Pećine. Čine je sela: Bugojčići, Čehova, Donji Rankovići,
Gornji Rankovići, Gornji Rastovci, Novo Naselje, Pečuj, Petačići, Potočani,
Stojkovići, Trenica i Zubići.
Prvu ideju o gradnji i
lokaciji crkve u Rankovićima dao je župnik iz Bučića fra Grga Kotromanić
i to 1916.
Uvidjevši da u selu postoji škola, a želeći crkvu
graditi u sredini sela, zaključio je kako bi svakom budućem svećeniku
pastoralni rad bio u mnogomu olakšan kad bi tu postojala filijalna crkva. O
tome je razmišljao i fra Miroslav Džaja koji
je u dva navrata bio župnik u Bučićima, a lokacija koju je on izabrao za
filijalnu crkvu približno je i mjesto gdje se danas nalazi nova crkva.
Ideja je godinama sazrijevala te se 1935. započelo
s njezinom realizacijom. U tome se najviše isticao tada najbogatiji čovjek u ovom kraju Stjepan Vidak. Ipak je Ordinarijat vrhbosanski privremeno obustavio sve radnje na osnivanju nove
župe nakon što su se pojavile sumnje da se crkva pravi kako bi bila bliže
lokalnoj „kafani“.
Sljedeće godine, kada je nadbiskup Ivan Šarić dijelio sakrament
potvrde ovdašnjim mladićima i djevojkama,
podrobnije je bio upoznat sa situacijom te je odlučio osnovati novu župu.
Plan za crkvu i župnu kuću
izradio je ing. Emil Paržik i od
tri mjesta (druga dva su: Klobuk pod Rastovcima i Čelikovac blizu današnje
škole u Stojkovićima) izabrana je današnja lokacija
te su 1937. počeli radovi.
Budući da je župna crkva u
Rankovićima tijekom vremena postala „tijesna“, planirana je nadogradnja, a radi
katehizacije i drugih vjerskih djelatnosti, župnik don Jozo Matković je 1967. pozvao
časne sestre Kćeri Božje ljubavi u novoizgrađeni samostan odmah uz crkvu.
U dvojbi treba li župu seliti u Novi Travnik, a
napustiti Rankoviće i crkvu premjestiti, župnik don Jozo se krajem 1968. obratio Ordinarijatu
iznijevši razloge „za“ i „protiv“
premještanja sjedišta župe. Nadbiskupski je ordinarijat usvojio župnikovo
mišljenje davši mu odobrenje za dograđivanje crkve.
I tako je stara crkva bila
proširena, ali s vremenom se pokazalo kako je i dalje premala. Inače, don Jozo
je u Rankovićima bio župnik 33 godine i danas ga se vjernici, pogotovo oni
najstariji, rado sjete.
Nakon osnivanja župe u Novom Travniku (1982.) grad i dio vjernika su
pripali novoj župi Uzašašća Gospodinova pa se prostor pastoralnog djelovanja, a
samim tim i broj vjernika -smanjio.
Izgradnja potpuno nove crkve
Prva župna crkva u Rankovićima je zbog starosti, podzemnih voda, dogradnje
i ratnih zbivanja 1993. bila blago oštećena. Na mjestima gdje je proširivana
pojavile su se pukotine, a temelji su bili poljuljani.
Umjesto obnavljanja i dodatnog proširenja vlč. Jure je odlučio napraviti
potpuno novu, veću crkvu, desetak metara iza stare.
S gradnjom se počelo krajem 2008. a, kamen temeljac je postavljen za
vrijeme proslave zaštitnika župe sv. Josipa 19. ožujka 2009. Prema mnogima,
crkva je skoro dovršena u rekordnom roku, za tri godine i dva mjeseca od
kopanja temelja, te je „useljena“ i u njoj su se počele slaviti sv. mise.
Ostalo je još uraditi fasadu i obaviti određene unutarnje radove.
Vjerojatno je to svojevrsni rekord kada se uzme u obzir broj župljana,
njihovo materijalno stanje te cijena izgradnje nove crkve.
„Za vrijeme kopanja temelja nove crkve pronađene su ljudske kosti. Policija
je zaustavila gradnju na određeno vrijeme. Iz Sarajeva je došla komisija,
odnijela kosti, ali se nikad ništa nije saznalo - o čijim posmrtnim ostacima je
riječ“, rekao nam je župnik.
On ima saznanja da su neki župljani davno pokapani na prostoru gdje su sada
temelji crkvenih zvonika. U prilog tomu ide i činjenica što se jedna obitelj iz
Njemačke zanimala za svoje pokojnike kojima ne znaju mjesto grobnice, ali su
sumnjali na lokaciju gdje je nova crkva.
Zanimljivo je istaknuti da je komisija iz Sarajeva ostala nijema... Vjerojatno
je riječ o birokratskoj grešci ili običnom ljudskom nemaru, tako da se nikad
nije saznalo o čijim posmrtnim ostacima je riječ.
Župljani „srušili“ staru crkvu
Zasigurno je bilo teško oprostiti se od stare crkve. Tome je posvjedočio i
sam župnik. No, kada se gradi potpuno nova zgrada za očekivati je bilo da se
stara crkva ukloni. Očito je kako se na takve događaje čovjek nikada ne može
pripremiti.
Tako je građevinskim mašinama koje je ustupio jedan imućni župljanin 29. i
30. ožujka 2012. obavljeno rušenje dotrajale crkve koja je postala „višak“. Sve
je izvršeno za manje od dva dana, a stara crkva kao da i nije postojala. Na
mjestu gdje se toliko puta slavila sv. misa ostala je samo trava.
Uklanjanje je obavljeno bez problema unatoč velikoj opasnosti koja je
postojala zbog tri zvonika koja je trebalo srušiti.
Pripreme za ovaj važan događaj krenule su mnogo ranije, zbog toga je
cjelokupan crkveni inventar: oltar, ambon, lusteri, kipovi, 50 klupa, postaje Križnog
puta, krstionica - prenesen u novu crkvu, što je dobrano smanjilo konačnu sumu
potrebnu za njezinu izgradnju.
Jedino dvije slike, inače prikovane za zid i dotrajale od vlage i vremena,
nisu izmještene. Prema procjenama, nije postojala ekonomska ni umjetnička
opravdanost njihova izmještanja.
Vlč. Jure planira na mjestu gdje je bila stara crkva izgraditi spomen-obilježje
na nekadašnji sakralni prostor kako ne bi ostala samo trava.
Nova crkva je veoma prostrana. Jednostavni oltar, izdignut, krase: ambon na
kojem piše Riječ Božja, lijepo
aranžirano cvijeće i velika svijeća, tabernakul i tri kipa: sv. Josipa, Srca
Marijinog i Presvetog Srca Isusova. Iz stare crkve su preneseni i lusteri koji
su vrlo kvalitetni.
Križni put, vitraje hrvatskih blaženika te simbol Duha Svetoga napravio je akademski
slikar Ante Mamuša. U procesu je rad
na još dva vitraja. Župnik naglašava da će se, kada budu u mogućnosti, praviti i
ostali, dok o nabavci orgulja trenutno ne razmišlja.
Kakav je duhovni život u župi?
Po izlasku iz crkve razgovarali smo o životu vjernika, kako duhovnom tako i
onom materijalnom. Kao i u većini župa Bosne i Hercegovine, život je vrlo
težak. Mnogi se snalaze kako znaju i umiju, a dosta vjernika živi samo od
mirovina za koje svi znamo koliko su male.
„U župi pastoralno djeluje i časna
sestra Irma Lučić: radi u školi, vodi pjevanje i zbor. Ona živi u samostanu
u Novom Travniku i dolazi po potrebi. Župa ima veliki zbor (dvadesetak članova)
koji pjeva za vrijeme pučke mise. Postoji također i dječji zbor koji pjeva tijekom
ranih sv. misa, a tu je i 20 ministranata. Župa nema filijalnih crkava, a ima
samo jedno groblje. Ovdje se njeguju propisane pobožnosti: od zornica i
priprava za Božić do prvih petaka i subota. Obilaze se bolesnici najmanje dva
puta godišnje. Prakticira se i posjećivanje desetak siromašnih obitelji s teritorija
župe, a tom prihodom im se dodijeli pomoć u hrani“, rekao nam je župnik.
Nakon obilaska crkve i razgovora o životu župljana uputili smo se ka zgradi
nekadašnje škole u Rankovićima koja je bila otvorena od 1909. do 1988. te je „odgojila“
mnoge generacije Rankovljana, ali i djece iz susjednih sela. Od 2004. u njoj
djeluje udruga Zavičajna zbirka Baština.
Bogata kulturno-umjetnička zbirka
Pomoću ove udruge pojedini kolekcionari su uvidjeli mogućnost djelotvornijeg
prikupljanja, očuvanja i javnog predstavljanja kulturno-povijesnih vrijednosti
svoga kraja.
Naš sugovornika Marinko Slipac, slikar i voditelj Zavičajne zbirke i
botaničkog vrta, otvorio nam je vrata i pokazao ovu bogatu zbirku koju danas čine:
etnografski i arheološki odjel, spomen-soba starom Carskom hrastu te stalni
umjetnički postav slika i skulptura.
Osnovana je i znanstvena knjižnica s brojnim vrijednim naslovima, a u
sklopu Društva, ispred stare škole, od 2005. napravljen je botanički vrt. U
potkrovlju je mali slikarski atelje koji je zatvoren za javnost, ali smo mi
imali prigodu vidjeti mjesto gdje se stvaraju umjetnička djela.
Osim nabrojanog, prikupljeno je dosta muzejske građe vezane uz numizmatiku,
a tu su i: stare fotografije, dokumenti, minerali, stijene, fosili i drugo.
Etnografski odjel sadrži veliki broj izložaka koji prikazuju nekadašnji
život puka u lašvanskom kraju. Osobita vrijednost su sačuvane narodne nošnje
koje pokazuju odijevanje u 19. st. Izlošci u ovom dijelu provode nas kroz
svakodnevni život obitelji, uz ognjište, polje, zanatlijske radove...
Knjižnicu predstavlja znanstvena građa, uglavnom periodika i monografije.
Širok je spektar tog materijala koji se uglavnom odnosi na 19. i 20. st., ali
zbirka u sebi krije i knjigu iz 1746.
Umjetnička postavka, kako smo vidjeli, predstavljena je djelima brojnih
slikara i kipara, uglavnom iz Udruge
likovnih stvaratelja Lašvanske doline. Posebno se ističe cjeloviti ciklus
Ante Mamuše naziva Slike istine.
Društvo za vrijeme svog postojanja konstantno vrši terenska istraživanja na
arheološkim lokalitetima, etnografskim objektima te prirodnim vrijednostima
kraja.
Mnogo puta spašavaju vrijedne relikte iz prošlosti koji bi završili ili na smetlištu
ili zakopani duboko ispod kakve njive.
Poslije razgledanja bogate baštine pošli smo ka Botaničkom vrtu gdje se,
između ostalih, nalazi djelić nekadašnjeg Carskog hrasta sačuvan i „konzerviran“
za budućnost kao materijalni dokaz veličine drveta u čiju je špilju između
korijena i debla moglo stati 60 ljudi - što su zabilježili austrougarski
fotografi prije više od stotinu godina.
Inače, jedan od razloga utemeljenja botaničkog vrta je „dug“ prema
srušenom, mnogi će reći najstarijem hrastu na svijetu. Bio je procijenjen na
2.000 godina starosti, a srušio se 1998.
Sam botanički vrt čine dvije cjeline. Prvi odjel čine ukrasna stabla te
odjel s autohtonim drvećem i grmljem koje popunjava stotinjak različitih vrsta
donesenih iz različitih dijelova svijeta.
Drugi dio čine autohtone vrste Središnje Bosne. Broj vrsta se stalno povećava,
a prikupljaju se i one endemske. Na svakoj vrsti se može vidjeti i njezin
znanstveni naziv.
Zaista predivan primjer kako se voli svoj kraj, te kako se zalaganjem
skupine pojedinaca može sačuvati mnogo kulturno-umjetničkog blaga za buduće
generacije.
Spomen-park Rije – mjesto velikog zločina
Nakon obilaska zgrade bivše osnovne škole u Rankovićima zaputili smo se ka
lokalitetu Rije. U ovoj šumi su partizani doveli
civile i dio hrvatskih vojnika koji su im pali u ruke nakon partizanskog ulaska
u Travnik. Njih, vjeruje se skoro 200, dovedeno je na ovaj lokalitet od 23. do
25. listopada 1944. te je tu strijeljano bez bilo kakvog suda.
Prema svjedočenjima preživjelih, egzekucija je trajala dva dana, a dugo
nakon zločina s tog mjesta čuli su se sablasni jauci koji su dopirali do
obližnjeg naselja. Na mjestu zločina, o kome se šutjelo pola stoljeća,
izgrađeno je spomen-obilježje na kojemu se vihori zastava hrvatskog naroda, a
postavljena je i spomen-ploča koja podsjeća na počinjene zločine.
Nakon razgledanja lokaliteta Rije završili smo obilazak župe Rankovići za
koju smo ustvrdili da krije mnoga bogatstva, ali i brojne rane koje još nisu
zacijelile.
U popodnevnim satima napuštamo ovaj mirni i skromni kraj. Iako je vrijeme u
kojem se nalaze naš narod i Crkva u BiH izrazito teško i puno patnje za običnog
čovjeka, ono što smo čuli u razgovoru s našim sugovornicima ipak ulijeva nadu.
Vjera u Boga i privrženost naroda Crkvi, što su pokazali u rekordnoj
izgradnji župne crkve, nikad nisu ostavila ljude na cjedilu, pa se nadamo da
neće ni u budućnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar