Sarajevska katedrala Presvetog Srca Isusova – majka svih crkava u BiH

Kada pomislimo na katedralu odmah nam na pamet mogu pasti veličanstvene sakralne građevine koje krase velike europske i svjetske gradove. Diljem katoličkog svijeta one se nazivaju majkama crkvi, a to nije bez razloga. U većini slučajeva prvostolnice su središta (nad)biskupija i najmonumentalnije građevine partikularnih Crkvi. Katedrala je okosnica i jezgra biskupskog stolovanja, a nerijetko i simbol cijelog grada u kojem se nalazi. Podizane su kako bi impresionirale posjetitelje, podsjetile na veličanstvenost njezinih graditelja i financijera.

Iako je prvostolnica u glavnom gradu BiH relativno mlada, kada se usporedi s tisućljetnim katedralama u drugim gradovima, povijest želje za njezinom izgradnjom seže daleko u prošlost. Prije današnje katedrale Presvetog Srca Isusova postojala je još jedna, njezina davna prethodnica: katedrala Sv. Petra iz 1238.

Prva katedrala u Bosni

O njezinom se iz­gledu ne zna mnogo, iako su dokumenti koji ju spominju relativno brojni i pouzda­ni. Zna se tek da je stajala „u župi Vrhbosni, u Brdu“, kako je to zapisano u povelji kralja Bele IV. iz 1244. Glavni grad župe bilo je tada naselje Vrhbosna koje se nalazilo na mjestu, u 16. stoljeću nazivanim, Atik-varoš, a to je danas prostor između Marijin Dvora i potoka Koševo.

Biskup Ponsa (Povša), njezin graditelj, nakon provale Tatara u hrvatske krajeve napustio je Bosnu te se preselio u Đakovo, a ideja za podizanje nove prvostolnice ro­đena je tek nekoliko stoljeća kasnije, točnije 1882.

Dizanje nadbiskupije iz pepela

Nakon stoljećā otomanske vlasti došao je trenutak kada se moglo razmišljati o gradnji katedrale. Prvi vrhbosanski nadbiskup sl. Božji Josip Stadler najzaslužniji je za njezino podizanje, a njegov najbliži suradnik bio je arhitekt Josip pl. Vancaš (1859. – 1937.).

Stadler je, kako znamo, morao čitavu nadbiskupiju dizati iz pepela, praktički ni iz čega, stoga nije bio u mogućnosti razmetati se sa željama. Tek dovršena katedrala u Đakovu bila je veliki uzor.

Historicizam u graditeljstvu i skulpturi, a nazarenstvo u slikarstvu, dosegnuli su osamdesetih godina 19. stoljeća, u doba gradnje sarajevske katedrale, svoje savršenstvo. Vancašev učitelj Friedrich von Schmidt (1825. - 1891.) dotjerao je umijeće gotike do zavidnog zenita, a za Vancaša kažu da je bio jedan od najboljih njegovih učenika.

Poslije dolaska u Sarajevo Vancaš je pregledao pogodna mjesta koja su mogla doći u obzir za podizanje katedrale i izbor je pao na trg koji je uskoro potom nazvan Crkveni trg, a danas je to Trg fra Grge Martića. 

Katedrala je zamišljena kao građevina s prostorom za 1.200 vjernika i vrlo jednostavnog vanjskog izgleda, „od golog kamena“. Na temelju tih planova bio je raspisan natječaj za gradnju, na kojemu se kao najbolji ponuđač javio bečki poduzetnik Karl baron Schwarz.

Zbog gradnje katedrale Vancaš se vezao za Sarajevo gdje se 1884. i nastanio.

Uzor za gradnju: crkve iz Dijona i Praga

Prema njegovu nacrtu, vanjska dužina katedrale iznosi 41,90 m, širina 21,30 m, a kod svetišta 24,30 metra. Unutrašnja dužina je 37,65 m, a širina 18,10 metara. Pročelje je upečatljivo s dva tornja od po 43 metara visine, a krovovi su im u obliku jednostavnih oštrih piramida proširenih pri dnu.

Gradnja je započela 1884., a poglavar Ivan barun Appel prvi je udario pozlaćenom lopatom tri put o zemlju, a nakon njega to isto je ponovio i dr. Stadler.

Katedrala je izvedena u stilu rane gotike, a Vancaš se, kako izgleda, poveo za crkvom Notre Dame u Dijonu. Čini se da ga je u pogledu vanjskog izgleda zidova impresionirala upravo burgundska gotika, tvrda i vrlo škrta arhitektonskim ukrasima.

On je imao pravi osjećaj mjere kada je za skromne sarajevske prilike preinačio neke njezine elemente. Tvrdi kamen od kojega su u Burgundiji građene crkve nije omogućavao „rasipanje ukrasima“, što je Vancaš tako uspješno ostvario na sarajevskoj katedrali.

Izgled tornjeva je, čini se, bio posuđen s Tynske crkve u Pragu.

Oba Vancaševa uzora – Dijon za osnovno zdanje katedrale, a Prag za tornjeve –u Sarajevu su se, izgleda, potpuno „pomirila“ i unatoč tomu što su vremenski i prostorno vrlo udaljena. Notre Dame je dovršena 1240., a Tynska crkva dobila je tornjeve 1463.

Građevinski radovi završeni su 9. studenoga 1887., a katedrala je posvećena, nakon završetka unutarnjih radova i umjetničkog opremanja, 14. rujna 1889. 

Tri obnove katedrale

Na jedan objekt djeluju razni čimbenici te je tako u 120 godina moralo doći do oštećenja. Katedrala je sagrađena na prilično vlažnoj lokaciji, a čini se da izolacija prilikom prve gradnje nije uspjela sve zaštititi. Tijekom priprema za proslavu 50. godišnjice obnove redovite crkvene hijerarhije u BiH (1932.) poduzeta je temeljita obnova. Tada se odstupilo od prvobitnog unutrašnjeg izgleda i izvedena je sasvim drugačija dekoracija. Katedrala je obnavljana i u razdoblju od 1985. do 1989., kada su temeljito urađeni: krov, elektroinstalacije i zaštita od vlage. Dekoracija nije rađena nego se zidove bojilo jednostavnim bojama. Urađena je grobnica u istočnoj lađi za ukop biskupa.

U protekle dvije godine obnavljana je i treći put, kada je vraćen prvobitni izgled unutrašnjosti kako ju je zamislio dr. Stadler

O procesu posljednje unutrašnje obnove katedrale razgovarali smo s mons. Antom Meštrovićem, rektorom katedrale. Pričajući o obnovi i obilazeći to prelijepo zdanje i njezin interijer, saznali smo dosta toga. 

„Pripremni radovi za unutarnju obnovu počeli su 27. rujna 2010. Njih je izvodila tvrtka Color Paleta iz Sarajeva, a stručni nadzor je vodio gosp. Philipp Dieter iz Aachena, pod čijim je nadzorom obnovljeno stotinjak crkava u Njemačkoj. Najprije je skidana - strugana stara boja sa zidova. Cilj je bio otkloniti staru boju kako bi se došlo do ornamentike i izvornog izgleda. Po završetku struganja stare boje restaurator Peter Rohn iz Aachena započeo je s probnim bojenjem prezbiterija, a za prekrasnu rasvjetu katedrale zaslužan je Slawa Schreider. Na zidovima su pronađene značajne površine prvotne ornamentike. Popravljena je žbuka na pojedinim mjestima, gdje je bilo potrebno, a zatim se pristupilo ponovnom nanošenju ornamentike kakva je bila na početku izgradnje. Prilikom restauracije namjera je bila vratiti prvotni izgled iz 1889. Za ovo djelo nutarnje obnove imaju nemjerljive zasluge mnoge osobe, a među njima je i pokojni dr. Marko Josipović, kanonik Vrhbosanskog kaptola. On je s ljubavlju vršio službu rektora katedrale prije mene, a njegovo dugogodišnje prijateljstvo s mons. Augustom Heribertom, svećenikom iz Aachena, rezultiralo je obnovom katedrale“, rekao nam je mons. Meštrović. Iako još predstoji uređenje svetišta katedrale za koje se ne zna kada će započeti, većina je zadovoljna učinjenim, a o tome svjedoče i brojni turisti koji prepoznaju umjetničku vrijednost iznutra restaurirane prvostolnice.

Neprocjenjivo umjetničko bogatstvo

Katedrala je bogata brojnim vrijednim umjetninama. Nemoguće ih je nabrojati sve..., možda samo neke koje su najupečatljivije, ali zasigurno ne i jedine.

Po ulasku u sarajevsku prvostolnicu odmah se vidi veličanstveni glavni oltar izveden od mramora i raščlanjen u sedam niša od kojih je srednja nešto malo viša od ostalih. Nema prezide, pa se u nju mogu stavljati predmeti za javno promatranje i adoriranje. Pažljivom oku promatrača ne mogu promaći kipovi: sv. Josipa, sv. Franje, sv. Mihovila, sv. Ilije i anđela.

Iznad srednjeg otvora nalazi se na povisokom postolju kip Srca Isusova, rad Franza Erlera iz Beča. Izveden je iz bijele kamene mase.

Oltar su uglavnom darovali građani Zagre­ba. 

Između lađe i svetišta stoji ograda od kovanog željeza, dar bečkog dvorskog bravara Antona Biroa, a u zapadnom dijelu glavne lađe nalazi se propovjedaonica koja počiva na bogato profiliranom postolju. Nekoliko koraka od nje postavljena je uljana svjetiljka koju je 1997. darovao bl. Ivan Pavao II. – do tada je gorjela na Gospinu oltaru u bazilici sv. Petra u Vatikanu.

U lijevoj sporednoj lađi nalazi se oltar Bezgrešnog Začeća BDM, urađen od istog kamena od kojeg je pravljen i glavni oltar. Menza počiva na dva stupica od ljubičastog serpentina, izrađena je u Beču. Kip Bogorodice je djelo Dragana Moraka, a darovao ga je car Franjo Josip I.

U istočnoj sporednoj lađi oltar je svete braće Ćirila i Metoda, izveden od kamena Grisignano. Kipove je modelirao Morale, a u kamenu ih je izveo Novotny. Ovaj oltar su darovali vjernici iz Češke.

Iznad oltara se nalazi pet vitraja visokih 5,75 m, a širokih 1,33 metra, izrađenih prema Vancaševu nacrtu. Najviše pogleda i divljenja plijeni središnji prozor na kojem je prikazan razapeti Krist u trenutku kad se vojnik sprema probosti Mu srce. Pod križem s desne strane kleči Marija Magdalena, dok je s lijeve Majka Marija, sklopljenih ruku i pobožno podignutih očiju, a uz nju je sv. Ivan.

Dah oduzima i velika rozeta na pročelju, promjera skoro pet metara. Njezino središnje polje razvedeno je u osam režnjeva sasvim svijetle boje, dok je osam polukrugova bliže rubu naizmjenično plave i crvene boje. 

Ako se odmaknete od oltara i krenete prema izlazu kod trećeg stuba zapadne sporedne lađe, s desne strane smještena je propovjedaonica - pravi klasični ambon. Na nju se uzlazi iz zapadne lađe duplim stepenicama do postolja s kojega se uskim prolazom ispod visokog kamenog baldahina prilazi na tribunu. Tornjić baldahina, ukrašen gotičkim fijalama, doseže gotovo do vrha luka između lađa. Propovjedaonica je heksagonalna, s time što je na šestoj strani otvor za prilaz. Počiva na masivnom i bogato profiliranom postolju. Svaka od pet ploča ograde nosi po jedan reljef s poprsjem: na srednjoj je prikazan Isus kao učitelj, a sa svake su strane po dva evanđelista. Reljefe je modelirao već spominjani bečki kipar Franz Erler, a u kamenu klesao, također i svu ornamentiku Ivan Novotny.

Kada se siđe s ambona može se vidjeti, desno od glavnog ulaza za vjernike, nadgrobna ploča nadbiskupa Stadlera, izvedena od bijelog mramora. Rad je to skulptora Marina Studina (1895. - 1960.). Nadbiskup je prikazan en face u nadnaravnoj veličini. Zaogrnut je cappa magnom i s humeralom od hermelina, desnu ruku podigao je na blagoslov, a lijevom pridržava pektoral. Ispred ploče nalazi se grobnica u koju je pokopan 1918., a danas je mjesto molitve brojnih hodočasnika. Uvijek svježe cvijeće na njegovu grobu govori o ljubavi i brizi sestara Služavki Maloga Isusa, čiji je Stadler utemeljitelj.

Tik do njegova groba nalazi se ploča koja podsjeća da je bl. Ivan Pavao II. 1997. boravio u sarajevskoj prvostolnici i molio na tom mjestu.

Osim nabrojanog saznali smo da katedralu krase brojne freske, a neke od njih su preslikane iz đakovačke prvostolnice. Na zidu uz zapadni toranj prikazano je Krunjenje Gospino. Relativno uska i visoka slika podijeljena je u dvije zone: u gornjoj sjede na oblacima Otac i Sin, a između njih kleči Marija okrenuta ulijevo prema Sinu koji drži krunu iznad njezine glave.

Uz zid istočnog tornja u desnoj lađi prikazano je Uskrsnuće. Pred otvorenim grobom lebdi na oblaku uskrsli Krist s očima uprtim u nebo, a desnicom uzdignutom na blagoslov, dok u lijevoj drži stijeg pobjede.

U luku zapadnog zida prikazan je Isusov govor na gori. Dvije velike slike u svetištu, Propovijed na gori i Mojsije prima Zakon, vjer­na su kopija Seitzovih slika u Đakovu.

Sarajevska katedrala je obogaćena i originalnim djelima Lodovica Seitza: to su slike Crkvenih Otaca u otvorima nadzida glavne lađe. One su,nažalost, jedva dostupne pogledu, jer su postavljene previsoko. Mnogi ih i ne zamijete, i bez kvalitetnog vodiča one ostaju nezapažene. Na zapadnoj strani lađe prikazani su Oci Zapadne crkve: sv. Grgur, Ambro­zije, Augustin i Jeronim postavljeni tako u redu idući od oltara prema izlazu. Na istočnom zidu nalaze se slike Otaca Istočne crkve: sv. Bazilije, Grgur Nazijanski, Atanazije i Ivan Zlatousti. 

Na izlasku iz crkve mogu se vidjeti orgulje koje krase kor. One su djelo radionice iz Zagreba. Na izložbi u Budimpešti 1886. zapažene su i nagrađene. Imaju dva manuala s 22 registra, osam kolektivnih pedala te stroj za crescendo i decrescendo.

U tornjevima katedrale je šest zvona, dobivenih na dar od slovenskog naroda.

Brojni turisti su dokaz njezine ljepote

Poznato je da mnogo turista posjećuje Sarajevo. Katedrala je na tako atraktivnoj lokaciji te ju se ne može zaobići. Posebno privlači svojim skladnim izgledom te jednostavno poziva na posjet. Mons. Meštrović smatra da bi bilo dobro kada bi sarajevski vodiči bili obučeni da znaju govoriti o pravoj umjetničkoj i povijesnoj vrijednosti katedrale ili kada bi turističke agencije u svoje programe stavljale i posjet katedrali te u tom pogledu surađivale s upravom prvostolnice.

Na meti vandala

U razgovoru s rektorom saznali smo da ima i problema. Katedrala je, podsjetimo, i zaštićeni nacionalni spomenik BiH, stoga šokiraju krađe oluka koje se događaju skoro redovito. Uprava je prisiljena stavljati plastične oluke koji nagrđuju cjelokupni izgled. Također su problem brojna pakirana vozila uz zidove katedrale te trgovačke promidžbe tik ispred nje i to nedjeljom i u vrijeme najvećih svetkovina. Za to su najviše odgovorne općinska i gradska vlast koje to dopuštaju, a brojni susreti s predstavnicima vlasti još uvijek nisu urodili plodom. 

Rektor Meštrović naglašava da važnu ulogu u „životu“ katedrale ima s. Zrinka Barešić sakristanka.

„Ona vodi brigu o uređenju katedrale. Međutim, važan je njezin kontakt s raznim posjetiteljima, ali i nemjerljiva uloga u pripremama raznih događanja i misnih slavlja. U svemu tome je nezaobilazna i gđica Kristina Matijević. Bila bi poželjna suradnja volontera. Ovakvi objekti, gdje ulazi mnogo posjetitelja, zahtijevaju više suradnika i osoba koje bi se dale na raspolaganje katedrali. Svi koji mogu bilo na koji način pomoći, dobro su došli“, rekao nam je na rastanku mons. Meštrović.

O prvostolnici bi se moglo slušati satima. Iako nije veličanstvena i poznata diljem svijeta kao druge katedrale, ipak plijeni svojom ljepotom, pogotovo nakon posljednje restauracije. Broj turista koji je posjećuju, pogotovo u ljetnim danima, to dokazuje. Zasigurno bi pročelje katedrale bilo još primamljivije kad bi se konačno počeo uređivati predviđeni trg sa spomenikom bl. Ivanu Pavlu II. Živi bili pa vidjeli.

 

Katedrala (grč. καθέδρα; lat. cathedra) je crkva u kojoj biskup, odnosno nadbiskup ima sjedište, obavlja vjerske obrede i zaređuje svećenike.