Bulom Locum beati Petri pape Lava XII. (1823. –
1829.) 30. lipnja 1828. prestala je postojati nekoć slavna Ninska biskupija
koja je stotinama godina bila simbolom hrvatske državnosti. Time je ime Ninske
biskupije ostalo samo kao podsjetnik na nekadašnja slavna vremena.
Iako je uobičajena praksa da se ime dokinute biskupije pridodaje imenu
biskupije u čiji sastav ulazi, u ovom slučaju to se nije dogodilo. Tako je jednim
potezom prestala tisućugodišnja slavna tradicija koja ipak nije izblijedjela ni
skoro 200 godina nakon konačnog ukidanja. Kako bi se razjasnio razlog ukidanja
te slavne biskupije mora se sagledati i njezina cjelokupna povijest.
Starohrvatski kraljevski grad
Nin je gradić u
istoimenom zaljevu 17 km sjeverozapadno od Zadra. Razvio se na poluotoku
koji je prokopavanjem kanala u 14. stoljeću pretvoren u otočić. U predrimsko doba Nin je jedno od značajnijih
naselja. Već su stari Liburni naselili njegovo područje, a
Rimljani su ga nazivali Aenona,
sagradivši amfiteatar i hram božice Dijane. Za njihove
vladavine Nin - Aenona je utvrđen, mostovima spojen s kopnom i cestom povezan
sa Zadrom.
Nakon dolaska Hrvata na područje današnjeg Nina sredinom 7. Stoljeća, skupa
s preostalim liburnsko-romanskim stanovništvom, počinje izgradnja važnog
gospodarsko-političkog središta ranosrednjovjekovne Hrvatske. O tomu svjedoče ostaci
raskošnih građevina, osobito bazilika sv. Marije u zapadnom dijelu grada.
U 9. st. Ninska županija bila je najveća hrvatska
teritorijalna jedinica i sjedište župana, sudskih i upravnih tijela.
Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara zemljom se
vrlo rijetko vladalo iz jednog mjesta, već se vladarski dvor selio iz grada u
grad i boravio u kraljevskom dvorcu. Tako
je Nin bio jedna od rezidencija u kojoj su se povremeno održavali
sabori.
Iz tog vremena potječe crkva sv. Križa (9. st.), danas
poznata kao najmanja katedrala na svijetu, te crkva sv. Nikole (11. ili 12. st.)
za koju legenda kaže da su pred nju dolazili hrvatski kraljevi poslije
krunjenja u Ninu kako bi se na polju ispred crkve predstavili narodu i
zavjetovali na obranu domovine.
Svijetlu prošlost Nina zasjenio je nestanak hrvatske nacionalne dinastije,
kada je grad Nin počeo „silaziti“ s povijesne pozornice. Tek u 13. st. organiziran
je kao komuna. U sljedećim desetljećima „mijenja“ gospodare među kojima dulje
vremena pripada Mletačkoj Republici. Nakon mira 1358., potpisanog u sakristiji
crkve sv. Frane u Zadru, Nin je došao pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva.
Opet 1409. iznova postaje mletački plijen, dijeleći sudbinu ostalih
središta - komuna, sve do ukinuća mletačke vlasti u Dalmaciji 1797. dolaskom
Napoleonovih trupa i stvaranjem Ilirske provincije.
Mlečani su potpuno porušili Nin 1646. kako ne bi pao u turske ruke i
poslužio im za utvrdu i utočište. Po odlasku Turaka Nin se nije obnovio u
svojoj prethodnoj slavi i stalno po broju stanovnika varira između gradića i
malo većeg sela.
U 20. Stoljeću, za vrijeme obje Jugoslavije, nije imao velike važnosti niti
je vlast marila za njegovu povijesnu ulogu. Status grada i pokušaj skretanja
pozornosti na njegovu bitnost kroz povijest Nin je dobio tek 1997., odlukom
Hrvatskoga sabora.
Uspon i „pad“ Ninske biskupije
Ninska biskupija je pratila rast grada čije je ime
nosila. Dala je nekoliko poznatih biskupa, imena koja i danas žive u hrvatskom
narodu, a najpoznatiji je zasigurno Grgur
Ninski.
Miho Barada (1889. – 1957.),
kojega podržava velik dio hrvatske historiografije, povezivao je osnutak Ninske
biskupije s Focijevim raskolom (867.
– 880.).
Biskupija je nastala u doba hrvatskih narodnih
vladara. Nin je bio sjedište njezina biskupa, povijesnog Teodozija (počevši od 879.). Desetak biskupa prije njega povijest
smatra legendama. Teodozijeva se ovlast, jurisdikcija, protezala nad područjem
čitave kraljevine Hrvatske (dalmatinski gradovi imali su svoje biskupe.)
Ninski biskupi, osobito Grgur I. Ninski (900. - 925.)
bili su nepokolebljivi branitelji staroslavenskog jezika i glagoljice u
crkvenom bogoslužju. Tako je Nin bio i prvo središte glagoljaštva i
starohrvatskog
bogoslužja,
jedinstvene povlastice koju su Hrvati dobili u vrijeme ninskoga biskupa
Teodozija.
Posebnost glagoljaškog bogoslužje jest u tome što
se rimski obred služio na staroslavenskom jeziku iz bogoslužnih knjiga
pisanih jedinstvenim hrvatskim pismom glagoljicom, a ne na latinskom kao u
čitavoj Katoličkoj crkvi.
Glagoljaško bogoslužje baština je svete braće Ćirila i Metoda, apostola Slavena i njihovih učenika koji su sudjelovali u
pokrštenju Hrvata. Jedinstvena je to pojava u svijetu te spada u
najizvornije elemente hrvatske narodne kulture i samobitnosti.
Poslije uspona Ninske biskupije nastao je „sukob“
sa splitskom nadbiskupijom za crkveni primat u hrvatskom kraljevstvu. Zbog toga
su održani crkveni sabori 925. i 928. u
Splitu. U tom sporu 925. Splitska nadbiskupija je odnijela prevagu, a nakon žalbe
Grgura Ninskog odluka je potvrđena na saboru 928. Ninska biskupija je ukinuta,
a Splitska nadbiskupija dobila je jurisdikciju nad čitavom Dalmacijom i
Hrvatskom.
Nakon ponovnog uspostavljanja Ninske biskupije
1075. njezin teritorij je smanjen, budući da su u međuvremenu osnovane Kninska
i Biogradska biskupija. U sljedećim stoljećima grad Nin je mijenjao
vladare, ali je biskupija uvijek postojala, podsjećajući na svoje nekadašnje
slavno doba.
Biskupija je ukinuta zbog političkih pritisaka iz Beča
Ninska biskupija je odigrala važnu ulogu pri organizaciji Crkve u Hrvata, a
u njezinoj povijesti je bilo 78 biskupa od kojih su neki još uvijek povijesno
nepotvrđeni.
Bulom Locum beati Petri pape
Leona XII. (1823. – 1829.) 30. lipnja 1828. u osjetljivom političkom trenutku izbrisano
joj je ime. Ova odluka bila je samo mali korak u velikoj reorganizaciji biskupijskih
granica Dalmacije, a provedena je dogovorom Rima i Beča nakon Bečkog kongresa
1815.
Zadar je tako ostao jedino mitropolijsko sjedište u južnoj Hrvatskoj, a
stare mitropolije Split i Dubrovnik izgubile su jednim diplomatsko-političkim
potezom svoj, skoro tisuću i pol godina dugi kontinuitet.
Tako smišljeno provedena centralizacija Crkve s jednom jedinom mitropolijom
pratila je samo državno uređenje Dalmacije provodeći centralističku politiku
bečkog dvora koji je, nakon sloma francuske dominacije, osnovao pokrajinu
Dalmaciju sa zemaljskom vladom u Zadru.
Uz starodrevni Nin nestala su još biskupijska sjedišta u: Makarskoj, Stonu,
Korčuli, Trogiru i Rabu.
Teritorij Ninske biskupije praktično je bio priključen Zadarskoj
nadbiskupiji i izgubio joj se svaki trag. Uobičajena je praksa na kršćanskom
Zapadu bar spominjala ime dokinute biskupije te se uz ime proširene „prislanjalo“
još i ime ukinute biskupije (npr. Riječko-senjska nadbiskupija), ali to nije
učinjeno u ovom slučaju.
Očito je da je političkim mešetarenjem i pritiscima na Svetu Stolicu
ugašena jedna tisuću godina stara institucija u hrvatskom narodu koja je još
svijetlila kao relikt hrvatske samostalnosti i njezinog nacionalnog bića iz
vremena narodnih knezova i kraljeva.
Bula je objavljena na pritisak Beča koji je, nakon Napoleonskih ratova,
želio inkorporirati novostečeni teritorij Kraljevine Dalmacije i institucije
Katoličke crkve u njoj u sastav Habsburške Monarhije te joj odrediti političke
i administrativne okvire koji bi odgovarali centralističkim težnjama Beča.
Tako je Beč uspio preko, u tom povijesnom trenutku, onemoćalog papinstva
ugasiti i posljednju svjetiljku iz vremena samostalne hrvatske državnosti. U tadašnjim
političkim konstelacijama u srednjoj i jugoistočnoj Europi nije odgovarala činjenica
da je nekoć postojala neovisna Hrvatska.
Očito bečkom dvoru nije bilo u interesu postojanje jedne male, skoro neznatne
biskupije koja je simbolizirala državnu opstojnost i nacionalnu samosvijest
Hrvata.
Od slavnog imena Nina danas je ostao samo spomen u vidu naziva jedne župe i
dekanata. Prošlost tog grada, njegov značaj, važnost i utjecaj u starijoj
hrvatskoj povijesti ne može se izmjeriti, a povijest Ninske biskupije utkane u
hrvatsko nacionalno i crkveno biće živi još i danas barem kroz povijesno ime
koje nije nestalo za razliku od biskupije.
Najpoznatiji
ninski biskup
Jedan od najznačajnijih biskupa u Ninu, od skoro šezdeset povijesno
poznatih i priznatih, svakako je bio biskup Grgur Ninski, kancelar hrvatskog
kraljevskog dvora. Biskup Grgur je u to vrijeme imao vodeću vrhovnu crkvenu
vlast u državi Hrvatskoj.
Brončani kip slavnog biskupa ponosno stoji u srcu starog grada Nina (ali i
Varaždina i Splita) „ispunjavajući“ želje putnicima koji mu dodirnu palac. Taj spomenik
Grguru Ninskom djelo je znamenitoga hrvatskog kipara Ivana Meštrovića koji je svoje kipove darovao spomenutim gradovima.
Darovanje je Meštrović popratio riječima: „Neka Grgur Ninski bude na
hrvatskom sjeveru kao i onaj na jugu – u Splitu, vidljivi dokaz za našu
uspješnu borbu za crkvenoslavenski jezik i hrvatsku glagoljicu.” Spomenik
Grguru Ninskom postavljen je 1931. u Varaždinu, a identičnog oblika instaliran je i u Ninu 1969.
povodom proslave 900. obljetnice izdavanja značajne povelje hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. kojom je proširio
kraljevstvo na moru i kopnu te kojom Jadransko more naziva Mare nostrum.
Nema komentara:
Objavi komentar