Nakon što smo napustili
magistralu vozili smo se nekoliko minuta asfaltiranim putem kroz gustu šumu
koja je na trenutke bila isprekidana obiteljskim kućama i zasijanim oranicama
kukuruza, suncokreta i ostalih agrikultura.
Poslije nekoliko minuta „izbili
smo“ pred župsku crkvu. Sve je „mirisalo“ na predstojeću proslavu zaštitnice župe
- sv. Ane. Trgovci su malo dalje od crkve postavili veliki šator kojeg su
popunjavali stolovima i klupama, ali i ozvučenjem... Očito se spremalo narodno
veselje. Užurbani župljani su konstantno dolazili svojim automobilima pred crkvu
i nešto ostavljali u župnom uredu te isto tako užurbano odlazili. Čini se da
svatko zna svoj dio posla i odgovornosti.
Tik pored crkve nalazi se
vanjski oltar kojeg su uređivale časna sestra Anita Rajić i župljanka Nada
Penava. Čišćenje oltara, pranje nogostupa i stepenica te uklanjanje opalih
listova samo su neki od poslova koji se moraju završiti kako se ništa ne bi
prepustilo slučaju. Najmlađi župljani su meli i sređivali vjeronaučnu dvoranu
koja se nalazi pored župnog stana.
Ugodni razgovor u župnom dvoru
Nakon pozdrava i okrjepe u
župnom uredu započeli smo razgovor sa župnikom i njegovim župljanima. U
Žabljaku od 2004. pastoralno djeluje vlč.
Bono Tomić, porijeklom iz Vukanovića kraj Kaknja. Dobar je on župnik kojeg
cijeni većina vjerničkog puka. Ne govore to samo u njegovoj nazočnosti nego to
zaista i misle. Kasnije smo se uvjerili da tako kažu svi s kojima smo pričali.
Prema riječima vlč. Bone, župa
Žabljak danas ima 1.075 vjernika u 320 obitelji. Podaci su to s posljednjeg
blagoslova kuća. Stotinjak osoba ne živi na teritoriju župe nego radi vani pa
dođu za Uskrs, Božić i druge blagdane.
U župi ima solidan broj mladih
bračnih parova s djecom. Postoji dosta onih koji se još nisu udali i oženili,
međutim od ukupnog broja obitelji skoro trećina su mlađi bračni parovi, što
ovoj župi daje dobru osnovu za svijetlu budućnost. Tome u prilog ide i brojka
od više desetaka krizmanika i prvopričesnika. Ove godine, nakon duljeg vremena „duhovnoga
posta“ ovoga kraja, iz Žabljaka bi u sjemenište trebao poći jedan mladić.
Župa je „dobila“ nekoliko
vjernika koji su se došli iz susjednih mjesta. Okolni krajevi su siromašni pa
su se neke obitelji nastanile uz magistralni put. Zbog toga se može reći da se
broj stanovnika u odnosu na razdoblje prije 1992. nije značajno promijenio.
Zavirimo u prošlost...
Župa Žabljak je nastala 1884.
odvajanjem pojedinih naselja od Sivše. Danas se u okviru njezinih granica
nalaze naseljena mjesta: Barići, Kraševo, Lepenica, Medakovo, Mravići, Rakovice
i Žabljak. Samo ime Žabljaka je još starije od župe i prvi put se spominje
1639. Stotinjak godina kasnije imamo službenu potvrdu da tu žive katolici, i to
u izvješću biskupa fra Pavla Dragičevića
koji navodi da Žabljak nastanjuje 150 katolika.
Prije nego što je župa službeno
osnovana, neko vrijeme je djelovala kao samostanska kapelanija. U razdoblju od
1863. do 1884. napravljena je prva crkva. Pretpostavlja se da je to bilo 1873.
Gledajući arhivu, za današnjeg čovjeka prvobitna crkvica sliči na običnu kuću
iz tog vremena, a ne mjesto bogoslužja. Zvonik nije imala, a prema predaji,
narod se u crkvu pozivao tako što je svećenik lupao čekićem o dva željeza
duljine pola metra koja su bila okačena o obližnje drvo. Tek nakon odlaska
Osmanskog carstva i uspostave redovite crkvene hijerarhije župna crkva je dobila
svoj drveni toranj i to 1889. – s pravim zvonom.
Današnja crkva, prema projektu Karla Paržika, počela se graditi 1926.
na temeljima stare. Radovi su trajali godinu dana, a u isto vrijeme je
napravljen i župni stan. Prva temeljita obnova crkve počela je 1967. Inače,
obnavljana je nekoliko puta tijekom svoje povijesti.
Crkva u Žabljaku jednostavna je
jednobrodna građevina i, prema riječima vlč. Bone, premala je za sve vjernike
koji žele doći na sv. misu. Nedjeljom se u župnoj crkvi slave dvije sv. mise. Prema
procjenama, više od 50% vjernika redovno dolazi na misu. Budući da je ovo veoma
„razbacana“ župa te mnogi često nosu u mogućnosti doći u crkvu, ovaj podatak je
sasvim solidan.
A što kažu župljani?
O vjerskom životu, zaposlenju,
perspektivi za mlade, ali i one u srednjoj životnoj dobi razgovarali smo s
vjernicima koji su došli u župni ured.
Pero Kelava iz Medakova
smatra da je najveći problem iseljavanje mladih koje traje godinama. Za njima
ostaju prazne kuće, ili kuće ispunjene starijim osobama.
„Stari ljudi ostaju, a za stara
domaćinstva se samo čeka kada će se zatvoriti. U središnjem dijelu župe
situacija je dobra, tu žive mlade obitelji, ali po rubovima župe situacija je loša.
Veliki problem je zapošljavanje mladih. Nije da nema tvrtki, ali je
zapošljavanje sporo. Mladi, općenito govoreći, čekaju 'kliznuti'. Kvalitetnih
radnih mjesta za sada nema. Žalosno je da mladi u naponu snage žive od pomoći
roditelja. Mnogi se zbog toga i ne usuđuju osnovati vlastitu obitelj“, rekao
nam je gosp. Pero.
Prema župnikovim riječima,
većina mladih nakon srednje škole, njih skoro 80 %, odlučuje se za studiranje.
„Najpopularniji su studiji
medicine, građevine, ekonomije i prava. Neki mladi idu u Tuzlu na studije,
ostali u Zagreb, Mostar i Osijek. Zanimljivo je istaknuti da se svi žele
vratiti nakon studija, ali obično biva da se oni koji studiraju u BiH vrate u
usorski kraj dok oni koji studiraju u Hrvatskoj tamo i ostanu. Sve određuje
tempo pronalazak posla“, kaže vlč. Bono.
Željka Vidić, naša
sugovornica i povremena volonterka u
župnom uredu, rekla nam je: „Život u poraću je obilježen odlaskom brojnih
ljudi. Oni su se snašli u Hrvatskoj koja im je sve dala. Mi ovdje u Usori teško
živimo, ali se može živjeti. U ratu sam rodila dijete, a moj muž je ostao
invalid. Sama sam s djetetom ovdje živjela i radila te preživjela. Sijalo se i
radilo te dobivalo pomoći pa se preživjelo. Danas svako ima računicu i mnogi
odustaju od rada u polju, a živinu samo manji broj ljudi drži.“
Spomenuli smo podatak koji smo
čuli u jednoj župi - kako se novcima dobivenima od gajenja jedne krave može
odškolovati student. Zanimalo nas je je li to moguće u usorskom kraju, zapravo
je li ikako moguće?
Odgovori su bili različiti,
međutim, zaključak je da je to ipak nemoguće. Sav prihod jedne obitelji od
krava u usorskom kraju nije dovoljan kako bi se odškolovao jedan student. Ipak
ćemo morati provjeriti informacije koje smo dobili u južnijim krajevima BiH.
Priča o životu nas je odvela na
ratne teme.
„Župa je u ratu bila u okruženju, kao i čitav
usorski kraj, ali narod je zbog dobrog organiziranja obrane spašen. Nije bilo
veće katastrofe, protjerivanja i paleži kuća i imovine. Granate su padale na
kuće, gađana je crkva, međutim nije izravno pogođena. Samo je nekoliko gelera
oštetilo zidove crkve. Svi smo bili u svojim kućama i branili se. U ratu je zemljoradnja
bila ponovno otkrivena. Sijao je i onaj koji nikad prije nije. Dosta je pomogao
i Caritas koji je osnovan prije
početka rata. Pomagao je i Bošnjacima s kojima ovdje nikad nije bilo sukoba.
Čak su i Srbi iz pojedinih sela dobivali pomoć od Caritasa“, rekao nam je gosp. Kelava.
Mato Jozić, župljanin u
kasnoj životnoj dobi, kaže kako samo stariji ljudi uzgajaju životinje dok se
mlađi svijet ne želi u to petljati. Mladi žele svašta raditi, ali ne žele
poljoprivredne poslove.
Zajednički odgovor naših
sugovornika je da „nema računice za rad u polju“. Koliko god se jeftino
proizvede, primjerice salata, uvijek će biti onih koji će je na pijaci
prodavati jeftinije. To mnoge obeshrabri za daljnji rad.
Mato je naveo podatak da su
svećenici, koji su u prošlosti bili na župi, sami uzgajali životinje. „Kada
pomislite kako su prije svećenici držali živinu, možete misliti onda kako je bilo
među pukom. Svi su nešto držali i gojili i od toga živjeli. Bez obzira koju
profesiju imali i čime se bavili, uvijek se držala živina i bavilo se
poljoprivredom. Vremena se mijenjaju. Narod se, mogu kazati, ulijenio. Sada se
nude krave preko Općine ili drugih projekata, međutim mnoge to ne zanima. Ipak,
gdje se dobro živi, te ljude uzgajanje stoke ne zanima.“
Mato Jozić je, kao i neki od
prijašnjih župnika iz Žabljaka i vjernika, bio zatvaran i ispitivan za vrijeme
bivše Jugoslavije. Tadašnja je vlast nakon Drugog svjetskog rata špijunirala
brojne katolike-Hrvate usorskog kraja i šire, a nerijetko ih je zatvarala i
koristila nehumane metode mučenja. Mato nam je ispričao kako je bio zatvoren u
malu zatvorsku prostoriju s daskom umjesto kreveta u kojoj se nije mogao uspraviti
dok mu je veći dio vremena kapala voda na tijelo, kao oblik mučenja. Pokrivali
su se dekama koje su koristili konji u štalama.
Na svu sreću, to razdoblje u
povijesti hrvatskog naroda je iza nas.
Jednostavna crkva iznutra i izvana
Nakon ugodnog razgovora sa župnikom
i vjernicima, uz kavu, sok i čašicu domaće rakije krenuli smo u obilazak crkve
dok su neki od naših sugovornika nastavili uređivati dvorište i spremati
vanjski oltar za proslavu zaštitnice župe - sv. Ane.
Nakon ulaska u crkvu zaključili
smo da je premala za ovakvu župu.
„Za sada nema ideja za gradnju
veće crkve ili proširenje sadašnje. Radije ćemo uvesti večernju sv. misu nego
ulaziti u druge projekte. Vidjet ćemo što će biti. Ova crkva je krajem 70-ih
godina prošlog stoljeća povećana za 5-6 metara, što opet nije bilo dovoljno.
Crkva je jednostavna bez grandioznih umjetničkih djela“, rekao nam je vlč. Bono.
Oltar, izdignut s tri
stepenice, krasi nekoliko kipova: središnji kip sv. Ane te kip Isusa i Blažene
Djevice Marije. Desno od oltara je harmonij za privremeni zbor na misama koje
su pjevane jer, kako smo već čuli, u župi nema stalnog zbora. Crkvu uljepšava
nekoliko vitraja koji se ugrađuju kako se sakupe donacije, a dio prozora je bez
vitraja.
Župnik nam je rekao da se na
području župe nalaze i četiri groblja: Karaševo s kapelom Presvetog Trojstva,
Mravićevo s kapelicom Duha Svetoga, Rakovice s dvije kapelice posvećene sv.
Jurju, a u samom Žabljaku nalazi se groblje s kapelicom Srca Isusova. Osim nabrojanog,
u blizini crkve je i kapelica bez groblja posvećena Gospi Šenštatskoj, te u
Barićima kapelica sv. Ivana Glavosijeka i u Medakovu kapelica sv. Ćirila i
Metoda.
Nakon obilaska crkve i
razgovora o kapelicama dotaknuli smo se teme o prezimenima. Župom dominiraju:
Penave, Vidići, Jurešići, Ivići, Markovići... Penave su u župi više stotina
godina, a nova prezimena, koja su se kasnije pojavila, vuku porijeklo iz drugih
župa.
Nakon završetka razgovora
„nadgledali“ smo radove oko pripreme vanjskog oltara: i staro i mlado pomaže.
Čak i naš sugovornik, 80-godišnji Mato Jozić, nosio je drveni ambon za čitače. Ubrzanim
radovima se priključio i župnik pomažući župljanima prenijeti stol iz
vjeronaučne dvorane na vanjski oltar.
Što su to Srpanjski susreti?
Jedna od posebnosti ovoga kraja
su Srpanjski susreti. Uoči proslave
sv. Ane svake godine je svečano u Žabljaku. Sportski, zabavni i kulturno-umjetnički
programi započinju danima prije. Osim nogometnih turnira, polaganja vijenaca
palim borcima, dječjih festivala, smotri folklora narodne nošnje, sudjeluju i
brojna Kulturno-umjetnička društva. Zanimljivo je spomenuti da je nogometni
turnir postao toliko velik da su ekipe dovodile i profesionalce iz drugih
zemalja kako bi igrali za njihove timove jer je nagradni fond bio velik. Da bi
se tomu stalo u kraj dogovoreno je da u turniru sudjeluju samo igrači s istim
prezimenima iz Žabljaka. Tako jednu ekipu čine npr. Penave, drugu Kelave...
Korijeni kulturno-zabavnog
života u Žabljaku datiraju još prije Drugog svjetskog rata. Prvo društvo za
folklor je utemeljeno 1949. pod imenom Jedinstvo,
a 1994. je promijenilo ime u Izvor.
Društvo njeguje kulturno nasljeđe, tradiciju, običaje… Pjeva i svira
tradicijsku glazbu i glazbala te pleše pučke plesove iz Usore. Raznoliko je po
starosnoj dobi, što osigurava kontinuitet u prenošenju i njegovanju kulturnog
nasljeđa. KUD Izvor je sudjelovao na
mnogim domaćim i međunarodnim smotrama folklora, a organizator je Srpanjskih susreta, manifestacije koja godinama nadilazi granice usorskog
kraja... Uz Kuprešku kosidbu i Baščaršijske noći, Srpanjski susreti uvršteni su u službeni kalendar Svjetske asocijacije folklornog stvaralaštva
CIOF.
Zgodno je napomenuti da u
Žabljaku djeluje i Mješovita srednja škola
Stjepan Radić Usora, područna ispostava škole Fra Ivana Jukića iz Sivše. Mjesto ima i Dom kulture u kojem se odvijaju kulturna događanja.
Pred kraj posjeta Žabljaku sa
župnikom smo obišli nekoliko obitelji. Vlč. Bono je svugdje dobrodošao, kad bi
god prošli pored kuće uvijek bi mu netko mahao i upitao se. On zna osobno sve
vjernike na župi, a i oni njega, poštuju ga i cijene te su uvijek spremni
poslušati i pomoći. Domovi vjernika, kao i župni ured, ispunjeni su šahovnicama
i hrvatskim navijačkim rekvizitima, zastavama i šalovima. U šali smo pitali
župnika voli li više šahovnicu koja predstavlja Republiku Hrvatsku ili
šahovnicu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne? Rekao je kako ne pravi razlike
između šahovnica.
Najdulje smo se zadržali u
obitelji Ilije Jurišića. Otac četiri
sina i jedne kćeri je uvijek u nekom poslu, iako u poznim godinama. Zatekli smo
ih kako obavljaju manje radove oko kuće dok je jedan od sinova upravo odlazio
na posao. Obitelj se drži one stare: „Moli i radi“, tako nije ni čudo što su
imućni. Sam Ilija kaže da ne pamti kad je propustio nedjelju misu. U mirovini
je, ali ne miruje, jer smatra da čim se čovjek opusti, odmah dolaze problemi, a
kod starijih ljudi i bolesti.
U posljednjem ratu usorski kraj
je opsjedan, ali linije obrane postale su poznate kao Groblje tenkova za napadače.
Čitav kraj je obranila 110. usorska brigada u sastavu HVO-a i tako omogućila da
Hrvat-katolik ostane svoj na svome.
Župa Žabljak će sljedećeg ljeta
proslaviti 150 godina svoga postojanja. Zasigurno će to biti prilika da ona i
čitav usorski kraj zablistaju u još većem sjaju jer budućnost župe pripada samo
onima koji budu znali mlađim naraštajima pružiti razloge ostanka i nade.
Nema komentara:
Objavi komentar