HOP je smatran najradikalnijom frakcijom hrvatskih emigranata, a jedno je vrijeme okupljao najveći dio Hrvata izvan Domovine. Svo vrijeme postojanja cilj mu je bio izdvajanje hrvatskih povijesnih teritorija iz bivše Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Danas je ovaj pokret na političkim marginama, a na izborima u Republici Hrvatskoj nije polučio značajne rezultate.
Tisućljetni hrvatski san o neovisnosti
Hrvatski katolički narod je želio slobodu i samostalnu državu još od sporazuma Pacta Conventa s ugarskim kraljem Kolomanom iz 1102. Stoljeća su prolazila, a na teritoriju gdje žive Hrvati smjenjivala su se carstva, vladalo se iz stranih središta moći, a slobode nije bilo na vidiku. Nažalost, prva prava prilika za osnivanjem samostalne države došla je tek u osvit Drugog svjetskog rata i to pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije, u organizaciji ustaškog pokreta u emigraciji.
Ustaška emigracija, koja je tridesetih godina 20. stoljeća bila odgovor na ubojstvo Stjepana Radića u Beogradu i diktaturu srpske kraljevske obitelji naspram Hrvata i ostalih nesrpskih naroda, bila je relativno dobro organizirana te je iskoristila pogodan politički trenutak. Proglašena je Nezavisna Država Hrvatska na radost većine Hrvata. Međutim, metode upravljanja i državno uređenje nisu bile, danas popularno rečeno, demokratske, a u mnogomu ni čovječne.
Hrvatski narod je dobio državu koju je tada priznalo nekoliko svjetskih nacija, no nedemokratski karakter vladavine državom i ovisnost o Njemačkoj i Italiji gurnuo je dio vlasti i naroda u veliki zločin.
Nakon propasti Njemačke NDH je prestala postojati. Vojska i narod poslije predaje Britancima na Bleiburgu, koji ih vraćaju partizanima, završavaju na Križnom putu gdje je pobijeno, prema procjenama, više od stotinu tisuća ljudi.
Ponovno organiziranje emigracije
Dijelovi poraženih hrvatskih snaga, ustaških vojnih postrojbi, njegovi bivši ministri kao i simpatizeri preživjeli su i nastavili djelovanje u emigraciji. Nakon određenog vremena skrivanja Ante Pavelić se vratio u javni politički život. Svjestan svoje uloge u prošlosti i činjenice da je slomom NDH prestao postojati ustaški pokret, Pavelić sa svojim bliskim suradnicima u Argentini je prvo osnovao Hrvatsku državotvornu stranku.
Novonastala stranka brzo je prestala djelovati jer nije postigla globalni karakter među Hrvatima. Razlog ukidanju su bile i različite metode psihološkog rata koji su jugoslavenski komunistički agenti provodili u hrvatskim zajednicama, sijući nepovjerenje među Hrvatima.
U takvim uvjetima Pavelić utemeljuje 8. lipnja 1956. Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), kao krovnu hrvatsku političku organizaciju koja će zastupati i promicati hrvatske nacionalne interese.
Djelatnost HOP-a zasnivala se na načelima iz prve ustaške emigracije. Središnjica je bila u Buenos Airesu, a imala je ogranke u zemljama: Zapadne Europe, SAD-u, Kanadi i Australiji. Članovi su bili pripadnici bivše hrvatske vojske za vrijeme NDH, a kasnije su se pridruživali svi oni koji su neovisnu Hrvatsku imali u srcu.
Osim predsjedništva, HOP je imao i druge urede poput vojnoga, čija je zadaća bila upravljanje poslovima u vezi s Hrvatskim oslobodilačkim snagama. Osnovani su: Hrvatska izvještajna služba, Promidžbeni ured, Spojni ured te Doprinosni ured čija svrha je bila prikupljanje novca od članarina, različitih vrsta donacija itd.
Na vrhu piramide ustrojstva HOP-a bio je predsjednik, zatim predsjedništvo HOP-a, pa područna vijeća. Odmah nakon utemeljenja HOP je uspio osnovati svoja područna vijeća za države: Južne i Sjeverne Amerike, Australije i Europe.
Nakon osnivanja HOP-a, kao krovne političke organizacije hrvatskih iseljenika, njegove članice postaju i: Ujedinjeni Kanadski Hrvati; Ujedinjeni Hrvati Njemačke u Zapadnoj Njemačkoj; Ujedinjeni Hrvati Francuske; Hrvatska švedska zajednica; Društvo Hrvat u Velikoj Britaniji...
Velik politički utjecaj HOP-a nakon osnivanja
Disciplinarno i dosljedno provođenje uputa Ante Pavelića bitna su obilježja članova HOP-a. Tako HOP postaje najmasovnija hrvatska politička organizacija u emigraciji.
Unatoč političkim, ideološkim i ekonomskim promjenama u svijetu i domovini, HOP nije nikada zapravo promijenio svoj program rada i političko-nacionalna stajališta koja je zacrtao Pavelić. Također, uživao je potporu mnogih Hrvata i njegov utjecaj na politički život hrvatskih doseljenika bio je veoma velik.
Politička isključivost i nespremnost na suradnju Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta s drugim političkim opcijama negativno su se odrazile na jedinstveno djelovanje u hrvatskoj političkoj emigraciji.
HOP se poslije Pavelićeve smrti 28. prosinca 1959. podijelio na dva dijela. Otada su do demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990., djelovala dva HOP-a: „matični“ i „reorganizirani“ HOP – a što se tiče načela, ustrojstva, organizacijskog djelovanja i glavnoga cilja, između tih dvaju krila nije bilo velike razlike.
U poslovniku HOP-a, među ostalim, stajale su i ove točke: „Svrha je Pokreta polučenje potpune slobode cijelog hrvatskog naroda i ponovna uspostava Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njegovom povijesnom i etničkom području između Mure, Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora.“
Kao veliki pobornici antikomunizma HOP je bio primljen u Svjetsku antikomunističku ligu te je postao njezin punopravni član.
HOP na marginama politike i zaborava
Imenovanje dr. Stjepana Hefera, na osnovu Poglavnikove oporuke na smrtnoj postelji, pridonijelo je političko-organizacijskom razdoru u redovima HOP-a. Uopće nema nikakve sumnje da su se bivši ustaški časnici i ministri za vrijeme NDH, a dosadašnji članovi HOP-a, našli uvrijeđeni činjenicom da je na čelo HOP-a došao istaknuti radićevac i član HSS-a.
Dr. Hefera na mjestu predsjednika naslijedio je prof. Ante Bonifačić koji je bio vrlo obrazovan čovjek, ali i nepolitička osoba.
Pod vodstvom prof. Bonifačića HOP je nastavio sa svojim političkim djelovanjem bez nekih većih trzavica unutar organizacije. Poslije njegove smrti na čelo ove organizacije dolazi poglavnikov zet dr. Srećko Pšeničnik.
Nakon raspada SFRJ predsjednik HOP-a dr. Pšeničnik je prenio sjedište ovog pokreta u Zagreb, a prvi predsjednik domovinskog HOP-a bio je Slavko Grubišić.
Poslije demokratskih promjena HOP sudjeluje na demokratskim izborima bez dobrih rezultata. U to vrijeme pokret životari i više ga njegovi članovi i simpatizeri drže u životu zbog prošlosti, časti i ponosa nego radi nekih viših političkih ciljeva.
Na proteklim izborima u Hrvatskoj HOP-a je pristupio koaliciji Jedino Hrvatska. Danas je stranka minorna dok organizacija u emigraciji još uvijek postoji u Kanadi i Australiji.
U redovima hrvatske političke emigracije, a naročito u stranačkoj hijerarhiji oba HOP-a, istaknute položaje zauzimali su Hrvati islamske vjere, što je očito u suprotnosti s današnjom glavnom bošnjačkom političkom strujom koja „pere ruke“ od NDH, dok pojam „ustaša“ postaje sinonim za svakog Hrvata koji se ne stidi svoga identiteta.
Na kraju se može zaključiti da je HOP bio odgovor na novonastalu situaciju nakon II. svjetskog rata, ali nedovoljan i nespretan kao i osnivači NDH.
Pokret je na kraju postao marginalna stranka za koju većina ljudi ne zna. Za neovisnost Hrvatske države trebalo je proći još nekoliko desetljeća od osnivanja HOP-a, a i došli su novi ljudi koji su boljim i drukčijim metodama ostvarili hrvatski san.
Čini se da je najbolji opis hrvatskih političara, organizacije državne vlasti i ustaške emigracije onoga vremena dao svećenik dr. Dragutin Kamber u svojoj knjizi O razlozima propasti NDH: „Po ministarstvima i nadleštvima susretao si mlade ljude, pune nedozrelog puberteta. Ova starija i mlađa derišta cijenila su patriotizam po broju ubijenih Srba i Židova... Na čelu vojske bili su starci - gdje je trebala mladost i snaga. Na čelu uprave bili su mladići - gdje je trebalo zrelosti i iskustva... Poglavnik je sam bio osrednje pametan čovjek, i izgleda da se mnogo bolje osjećao u ambijentu primitivaca koji su ga obožavali… Poglavnik je htio sve, a zapravo nije pravo dospijevao ni na šta… Uostalom, ministri su bili obični referenti Poglavnikovi, koje je on imenovao i skidao, suvereno kao sultan... Narod u upravljanju državom nije imao gotovo nikakve funkcije. Narod je imao samo dužnosti: davati vojnike, podnositi žrtve, ali riječi nije imao… Vidio sam da sve ove godine provedene u emigraciji nisu poslužile Paveliću ni njegovu društvu da izrade plan o organizaciji države. Na sve strane improvizacija. I tako je NDH propala da se zapravo nikad nije ni doznalo tko je kome nadležan i kakav je odnos između ustaškog pokreta, naroda i čitavog državnog ustroja…“
Nema komentara:
Objavi komentar