Heklanje, pletenje i vezenje s ponosom i ljubavlju protiv zaborava

Usorski kraj bogat je prirodnim resursima. Odlikuju ga ljepota krajolika, ali i stari običaji koji, nažalost, malo po malo padaju u zaborav. Sve je manje i manje ljudi koji mogu prepričati narodne običaje npr. kulturu stanovanja, babine, djevojačke i momačke nošnje, svadbe, prošnje, doček Božića, poklade, žetve... Ipak, nekolicina entuzijasta, što iz ljubavi što iz činjenice da im je to struka i strast, pokušava oteti zaboravu tolike predivne narodne običaje iz prošlosti koji su krasili usorska sela. Jedna od onih koja se s ljubavlju i posebnom predanošću bori protiv zaborava izradom tradicionalnog nakita i nošnji je Kata Marković iz Žabljaka.

Već 30 godina članica je Kulturno-umjetničkog društva koje je kroz svoju povijest više puta mijenjalo ime, a 1994. konačno uzima naziv Izvor. Ručnim radom se bavi od 1996., a svoje proizvode je predstavljala širom Europe i pritom dobila mnoga priznanja i nagrade. Prvu diplomu o kvaliteti svog rada dobila je na izložbi u Francuskoj, a zahvalnice i priznanja ne prestaju dolaziti sa svih strana kako iz matične općine tako iz inozemstva. Iako je njezin rad u uskoj vezi s KUD-om Izvor ništa ne bi bilo moguće bez osobnog truda i zalaganja.

Kako je sve započelo?

Premda je zanimanje za ručni rad pokazala još u mladosti kada se bavila vezom, a potom je na red došlo i pletenje, sve je krenulo nakon aktivnijeg uključenja u rad i djelovanje KUD-a Izvor kada je za potrebe društva i redovite smotre folklora počela raditi razne detalje na narodnim nošnjama.

Znanje i afinitet za izradu nošnji naslijedila je od svoje majke. Posebnost njezina rada je u tome što rukotvorine koje ona stvara nemaju sheme, mustre i slično. Dakle, ona ih izmišlja, a inspiraciju za to dobije nakon večernjeg počinka kada joj se probudi kreativnost i poriv za stvaranjem nečega novog. Naravno, za nastanak npr. tradicionalnog nakita potrebno je mnogo inovatitnosti, ali i strpljenja jer je svaki pojedinačni nakid urešen s mnoštvom detalja. Također i u ovom poslu se potvrđuje poslovica kako „bez alata nema zanata“.

Kata u svom radu najviše koristi šivaće i pleteće igle, kao i tzv. heklaricu. Repromaterijal u većini slučajeva sačinjavaju pastični bobci različitih jarkih boja, vuna, platno, šifon te pamučni konac za vez, popularni pergal.

Početak je zasigurno bio težak, ali danas Kata izrađuje više od 20 vrsta ručnih radova, a kako kaže svojim je poslom oduševljena. Očito je da nema zanata bez posvemašnje predanosti poslu, ali i ljubavi prema onomu što se radi. Zasigurno su se mnogi okušali o ovom poslu, ali samo rijetki „isplivaju“.

Od svojih reprezentativnih radova pokazala nam je mušku i žensku narodnu nošnju te vezeni orah.

„Orah je bio u usorskom kraju najznačajniji znak za udaju. Ona kad daruje vezeni orah momku znači da se udaje. Nakon toga momak orah daje svojima, a potom se ide u prošnju“, rekla nam je Kata dok je pokazivala lijepo urađeni vezeni orah koji je nekoć imao vrlo jasno značenje da je momak „rezerviran“. Danas služi za ukrase na jelkama i uljepšavanje tradicionalne nošnje.

Neki od proizvoda koje Kata pravi i promovira su: lutke s kompletnom muškom i ženskom narodnom nošnjom i ukrasima, tradicionalne katoličke narodne nošnje usorskog kraja, muške i ženske košulje, ogrlice (lanci od bobaka), ušnjaci (naušnice od bobaka) i narukvice.

Kvalitet su prepoznali mnogi

Kvalitet njezina rada prepoznali su u projektu TECEX (Izvrsnost tešanjskih zanata) koji težište stavlja na tradicionalne zanate kao jedan od načina za razvoj i unapređenje kulturno-turističke ponude općine Tešanj. Kroz taj projekt ljudi rade na afirmaciji i vrednovanju kulturno-povijesnoga nasljeđa čitave općine, obogaćivanju i unapređenju kulturno-turističke ponude i kreiranju podržavajućeg okruženja za ponovno vraćanje tradicionalnih zanata. 

Tako se rukotvorine Kate Marković nalaze u TECEX-ovu katalogu proizvoda s još 15-ak tradicionalnih zanatlija iz tešanjskog kraja.

Mnogi će reći kako je najteže uspjeti u svome mjestu, međutim Kata redovito dobiva priznanja iz svog kraja. Tako joj je na ovogodišnjem obilježavanju dana općine Usora 15. svibnja dodijeljena zahvalnica.

S obzirom da je kao članica KUD-a Izvor, ali i samostalno nastupala diljem BiH i šire kaže da starine, odnosno tradicionalne zanate mnogo više cijene stranci, a velika je šteta što mladi, općenito, nisu zainteresirani.

Mnogi Hrvati iz dijaspore će ove godine u bijeli svijet ponijeti parče svoga zavičaja, parče baš onog što je napravila Kata Marković. Netko vezeni orah, drugi pak narodnu nošnju ili ogrlicu koja će ih podsjećati na domovinu i neka prošla vremena. Bilo bi šteta da se sve te narodne tradicije izgube u vremenu, ali dok je Kate Matković i njoj sličnih čuvara i čuvarica tradicije stari narodni običaji neće biti izumrijeti. 

Budućnost pripada onima koji budu znali mlađim naraštajima pružiti razloge ostanka i nade

„Pitka voda, rujno voće, šumovite niske gore, grnčarija, šljivovica, plodne njive kraj Usore. Violina i šargija i bogatstvo običaja, odlike su moga kraja“, stoji na početku pjesme Srpanjski susreti koja se može čuti u župi Žabljak, ali i čitavom usorskom podneblju. U samo jednom stihu opisan je taj pitomi plodni kraj, gdje je klima pogodna razvoju poljodjelstva, ali i njegovi ljudi koji vole svoja sela, narodne običaje, kulturu i pjesmu...

Žabljak se nalazi u sjevernoj Bosni na desnoj obali rijeke Usore, osamdesetak kilometara južno od granice s Republikom Hrvatskom. Presijeca ga magistralna prometnica koja povezuje dva grada: Doboj i Teslić.

Nakon što smo napustili magistralu vozili smo se nekoliko minuta asfaltiranim putem kroz gustu šumu koja je na trenutke bila isprekidana obiteljskim kućama i zasijanim oranicama kukuruza, suncokreta i ostalih agrikultura.

Poslije nekoliko minuta „izbili smo“ pred župsku crkvu. Sve je „mirisalo“ na predstojeću proslavu zaštitnice župe - sv. Ane. Trgovci su malo dalje od crkve postavili veliki šator kojeg su popunjavali stolovima i klupama, ali i ozvučenjem... Očito se spremalo narodno veselje. Užurbani župljani su konstantno dolazili svojim automobilima pred crkvu i nešto ostavljali u župnom uredu te isto tako užurbano odlazili. Čini se da svatko zna svoj dio posla i odgovornosti.

Tik pored crkve nalazi se vanjski oltar kojeg su uređivale časna sestra Anita Rajić i župljanka Nada Penava. Čišćenje oltara, pranje nogostupa i stepenica te uklanjanje opalih listova samo su neki od poslova koji se moraju završiti kako se ništa ne bi prepustilo slučaju. Najmlađi župljani su meli i sređivali vjeronaučnu dvoranu koja se nalazi pored župnog stana.

Ugodni razgovor u župnom dvoru

Nakon pozdrava i okrjepe u župnom uredu započeli smo razgovor sa župnikom i njegovim župljanima. U Žabljaku od 2004. pastoralno djeluje vlč. Bono Tomić, porijeklom iz Vukanovića kraj Kaknja. Dobar je on župnik kojeg cijeni većina vjerničkog puka. Ne govore to samo u njegovoj nazočnosti nego to zaista i misle. Kasnije smo se uvjerili da tako kažu svi s kojima smo pričali.

Prema riječima vlč. Bone, župa Žabljak danas ima 1.075 vjernika u 320 obitelji. Podaci su to s posljednjeg blagoslova kuća. Stotinjak osoba ne živi na teritoriju župe nego radi vani pa dođu za Uskrs, Božić i druge blagdane. 

U župi ima solidan broj mladih bračnih parova s djecom. Postoji dosta onih koji se još nisu udali i oženili, međutim od ukupnog broja obitelji skoro trećina su mlađi bračni parovi, što ovoj župi daje dobru osnovu za svijetlu budućnost. Tome u prilog ide i brojka od više desetaka krizmanika i prvopričesnika. Ove godine, nakon duljeg vremena „duhovnoga posta“ ovoga kraja, iz Žabljaka bi u sjemenište trebao poći jedan mladić.

Župa je „dobila“ nekoliko vjernika koji su se došli iz susjednih mjesta. Okolni krajevi su siromašni pa su se neke obitelji nastanile uz magistralni put. Zbog toga se može reći da se broj stanovnika u odnosu na razdoblje prije 1992. nije značajno promijenio.

Zavirimo u prošlost...

Župa Žabljak je nastala 1884. odvajanjem pojedinih naselja od Sivše. Danas se u okviru njezinih granica nalaze naseljena mjesta: Barići, Kraševo, Lepenica, Medakovo, Mravići, Rakovice i Žabljak. Samo ime Žabljaka je još starije od župe i prvi put se spominje 1639. Stotinjak godina kasnije imamo službenu potvrdu da tu žive katolici, i to u izvješću biskupa fra Pavla Dragičevića koji navodi da Žabljak nastanjuje 150 katolika.

Prije nego što je župa službeno osnovana, neko vrijeme je djelovala kao samostanska kapelanija. U razdoblju od 1863. do 1884. napravljena je prva crkva. Pretpostavlja se da je to bilo 1873. Gledajući arhivu, za današnjeg čovjeka prvobitna crkvica sliči na običnu kuću iz tog vremena, a ne mjesto bogoslužja. Zvonik nije imala, a prema predaji, narod se u crkvu pozivao tako što je svećenik lupao čekićem o dva željeza duljine pola metra koja su bila okačena o obližnje drvo. Tek nakon odlaska Osmanskog carstva i uspostave redovite crkvene hijerarhije župna crkva je dobila svoj drveni toranj i to 1889. – s pravim zvonom.

Današnja crkva, prema projektu Karla Paržika, počela se graditi 1926. na temeljima stare. Radovi su trajali godinu dana, a u isto vrijeme je napravljen i župni stan. Prva temeljita obnova crkve počela je 1967. Inače, obnavljana je nekoliko puta tijekom svoje povijesti.

Crkva u Žabljaku jednostavna je jednobrodna građevina i, prema riječima vlč. Bone, premala je za sve vjernike koji žele doći na sv. misu. Nedjeljom se u župnoj crkvi slave dvije sv. mise. Prema procjenama, više od 50% vjernika redovno dolazi na misu. Budući da je ovo veoma „razbacana“ župa te mnogi često nosu u mogućnosti doći u crkvu, ovaj podatak je sasvim solidan.

A što kažu župljani?

O vjerskom životu, zaposlenju, perspektivi za mlade, ali i one u srednjoj životnoj dobi razgovarali smo s vjernicima koji su došli u župni ured.

Pero Kelava iz Medakova smatra da je najveći problem iseljavanje mladih koje traje godinama. Za njima ostaju prazne kuće, ili kuće ispunjene starijim osobama.

„Stari ljudi ostaju, a za stara domaćinstva se samo čeka kada će se zatvoriti. U središnjem dijelu župe situacija je dobra, tu žive mlade obitelji, ali po rubovima župe situacija je loša. Veliki problem je zapošljavanje mladih. Nije da nema tvrtki, ali je zapošljavanje sporo. Mladi, općenito govoreći, čekaju 'kliznuti'. Kvalitetnih radnih mjesta za sada nema. Žalosno je da mladi u naponu snage žive od pomoći roditelja. Mnogi se zbog toga i ne usuđuju osnovati vlastitu obitelj“, rekao nam je gosp. Pero.

Prema župnikovim riječima, većina mladih nakon srednje škole, njih skoro 80 %, odlučuje se za studiranje. 

„Najpopularniji su studiji medicine, građevine, ekonomije i prava. Neki mladi idu u Tuzlu na studije, ostali u Zagreb, Mostar i Osijek. Zanimljivo je istaknuti da se svi žele vratiti nakon studija, ali obično biva da se oni koji studiraju u BiH vrate u usorski kraj dok oni koji studiraju u Hrvatskoj tamo i ostanu. Sve određuje tempo pronalazak posla“, kaže vlč. Bono.

Željka Vidić, naša sugovornica i povremena volonterka u župnom uredu, rekla nam je: „Život u poraću je obilježen odlaskom brojnih ljudi. Oni su se snašli u Hrvatskoj koja im je sve dala. Mi ovdje u Usori teško živimo, ali se može živjeti. U ratu sam rodila dijete, a moj muž je ostao invalid. Sama sam s djetetom ovdje živjela i radila te preživjela. Sijalo se i radilo te dobivalo pomoći pa se preživjelo. Danas svako ima računicu i mnogi odustaju od rada u polju, a živinu samo manji broj ljudi drži.“

Spomenuli smo podatak koji smo čuli u jednoj župi - kako se novcima dobivenima od gajenja jedne krave može odškolovati student. Zanimalo nas je je li to moguće u usorskom kraju, zapravo je li ikako moguće?

Odgovori su bili različiti, međutim, zaključak je da je to ipak nemoguće. Sav prihod jedne obitelji od krava u usorskom kraju nije dovoljan kako bi se odškolovao jedan student. Ipak ćemo morati provjeriti informacije koje smo dobili u južnijim krajevima BiH.

Priča o životu nas je odvela na ratne teme.

 „Župa je u ratu bila u okruženju, kao i čitav usorski kraj, ali narod je zbog dobrog organiziranja obrane spašen. Nije bilo veće katastrofe, protjerivanja i paleži kuća i imovine. Granate su padale na kuće, gađana je crkva, međutim nije izravno pogođena. Samo je nekoliko gelera oštetilo zidove crkve. Svi smo bili u svojim kućama i branili se. U ratu je zemljoradnja bila ponovno otkrivena. Sijao je i onaj koji nikad prije nije. Dosta je pomogao i Caritas koji je osnovan prije početka rata. Pomagao je i Bošnjacima s kojima ovdje nikad nije bilo sukoba. Čak su i Srbi iz pojedinih sela dobivali pomoć od Caritasa“, rekao nam je gosp. Kelava.

Mato Jozić, župljanin u kasnoj životnoj dobi, kaže kako samo stariji ljudi uzgajaju životinje dok se mlađi svijet ne želi u to petljati. Mladi žele svašta raditi, ali ne žele poljoprivredne poslove.

Zajednički odgovor naših sugovornika je da „nema računice za rad u polju“. Koliko god se jeftino proizvede, primjerice salata, uvijek će biti onih koji će je na pijaci prodavati jeftinije. To mnoge obeshrabri za daljnji rad.

Mato je naveo podatak da su svećenici, koji su u prošlosti bili na župi, sami uzgajali životinje. „Kada pomislite kako su prije svećenici držali živinu, možete misliti onda kako je bilo među pukom. Svi su nešto držali i gojili i od toga živjeli. Bez obzira koju profesiju imali i čime se bavili, uvijek se držala živina i bavilo se poljoprivredom. Vremena se mijenjaju. Narod se, mogu kazati, ulijenio. Sada se nude krave preko Općine ili drugih projekata, međutim mnoge to ne zanima. Ipak, gdje se dobro živi, te ljude uzgajanje stoke ne zanima.“

Mato Jozić je, kao i neki od prijašnjih župnika iz Žabljaka i vjernika, bio zatvaran i ispitivan za vrijeme bivše Jugoslavije. Tadašnja je vlast nakon Drugog svjetskog rata špijunirala brojne katolike-Hrvate usorskog kraja i šire, a nerijetko ih je zatvarala i koristila nehumane metode mučenja. Mato nam je ispričao kako je bio zatvoren u malu zatvorsku prostoriju s daskom umjesto kreveta u kojoj se nije mogao uspraviti dok mu je veći dio vremena kapala voda na tijelo, kao oblik mučenja. Pokrivali su se dekama koje su koristili konji u štalama.

Na svu sreću, to razdoblje u povijesti hrvatskog naroda je iza nas.

Jednostavna crkva iznutra i izvana

Nakon ugodnog razgovora sa župnikom i vjernicima, uz kavu, sok i čašicu domaće rakije krenuli smo u obilazak crkve dok su neki od naših sugovornika nastavili uređivati dvorište i spremati vanjski oltar za proslavu zaštitnice župe - sv. Ane.

Nakon ulaska u crkvu zaključili smo da je premala za ovakvu župu.

„Za sada nema ideja za gradnju veće crkve ili proširenje sadašnje. Radije ćemo uvesti večernju sv. misu nego ulaziti u druge projekte. Vidjet ćemo što će biti. Ova crkva je krajem 70-ih godina prošlog stoljeća povećana za 5-6 metara, što opet nije bilo dovoljno. Crkva je jednostavna bez grandioznih umjetničkih djela“, rekao nam je vlč. Bono.

Oltar, izdignut s tri stepenice, krasi nekoliko kipova: središnji kip sv. Ane te kip Isusa i Blažene Djevice Marije. Desno od oltara je harmonij za privremeni zbor na misama koje su pjevane jer, kako smo već čuli, u župi nema stalnog zbora. Crkvu uljepšava nekoliko vitraja koji se ugrađuju kako se sakupe donacije, a dio prozora je bez vitraja.

Župnik nam je rekao da se na području župe nalaze i četiri groblja: Karaševo s kapelom Presvetog Trojstva, Mravićevo s kapelicom Duha Svetoga, Rakovice s dvije kapelice posvećene sv. Jurju, a u samom Žabljaku nalazi se groblje s kapelicom Srca Isusova. Osim nabrojanog, u blizini crkve je i kapelica bez groblja posvećena Gospi Šenštatskoj, te u Barićima kapelica sv. Ivana Glavosijeka i u Medakovu kapelica sv. Ćirila i Metoda.

Nakon obilaska crkve i razgovora o kapelicama dotaknuli smo se teme o prezimenima. Župom dominiraju: Penave, Vidići, Jurešići, Ivići, Markovići... Penave su u župi više stotina godina, a nova prezimena, koja su se kasnije pojavila, vuku porijeklo iz drugih župa.

Nakon završetka razgovora „nadgledali“ smo radove oko pripreme vanjskog oltara: i staro i mlado pomaže. Čak i naš sugovornik, 80-godišnji Mato Jozić, nosio je drveni ambon za čitače. Ubrzanim radovima se priključio i župnik pomažući župljanima prenijeti stol iz vjeronaučne dvorane na vanjski oltar.

Što su to Srpanjski susreti?

Jedna od posebnosti ovoga kraja su Srpanjski susreti. Uoči proslave sv. Ane svake godine je svečano u Žabljaku. Sportski, zabavni i kulturno-umjetnički programi započinju danima prije. Osim nogometnih turnira, polaganja vijenaca palim borcima, dječjih festivala, smotri folklora narodne nošnje, sudjeluju i brojna Kulturno-umjetnička društva. Zanimljivo je spomenuti da je nogometni turnir postao toliko velik da su ekipe dovodile i profesionalce iz drugih zemalja kako bi igrali za njihove timove jer je nagradni fond bio velik. Da bi se tomu stalo u kraj dogovoreno je da u turniru sudjeluju samo igrači s istim prezimenima iz Žabljaka. Tako jednu ekipu čine npr. Penave, drugu Kelave...

Korijeni kulturno-zabavnog života u Žabljaku datiraju još prije Drugog svjetskog rata. Prvo društvo za folklor je utemeljeno 1949. pod imenom Jedinstvo, a 1994. je promijenilo ime u Izvor. Društvo njeguje kulturno nasljeđe, tradiciju, običaje… Pjeva i svira tradicijsku glazbu i glazbala te pleše pučke plesove iz Usore. Raznoliko je po starosnoj dobi, što osigurava kontinuitet u prenošenju i njegovanju kulturnog nasljeđa. KUD Izvor je sudjelovao na mnogim domaćim i međunarodnim smotrama folklora, a organizator je Srpanjskih susreta, manifestacije koja godinama nadilazi granice usorskog kraja... Uz Kuprešku kosidbu i Baščaršijske noći, Srpanjski susreti uvršteni su u službeni kalendar Svjetske asocijacije folklornog stvaralaštva CIOF.

Zgodno je napomenuti da u Žabljaku djeluje i Mješovita srednja škola Stjepan Radić Usora, područna ispostava škole Fra Ivana Jukića iz Sivše. Mjesto ima i Dom kulture u kojem se odvijaju kulturna događanja.  

Pred kraj posjeta Žabljaku sa župnikom smo obišli nekoliko obitelji. Vlč. Bono je svugdje dobrodošao, kad bi god prošli pored kuće uvijek bi mu netko mahao i upitao se. On zna osobno sve vjernike na župi, a i oni njega, poštuju ga i cijene te su uvijek spremni poslušati i pomoći. Domovi vjernika, kao i župni ured, ispunjeni su šahovnicama i hrvatskim navijačkim rekvizitima, zastavama i šalovima. U šali smo pitali župnika voli li više šahovnicu koja predstavlja Republiku Hrvatsku ili šahovnicu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne? Rekao je kako ne pravi razlike između šahovnica.

Najdulje smo se zadržali u obitelji Ilije Jurišića. Otac četiri sina i jedne kćeri je uvijek u nekom poslu, iako u poznim godinama. Zatekli smo ih kako obavljaju manje radove oko kuće dok je jedan od sinova upravo odlazio na posao. Obitelj se drži one stare: „Moli i radi“, tako nije ni čudo što su imućni. Sam Ilija kaže da ne pamti kad je propustio nedjelju misu. U mirovini je, ali ne miruje, jer smatra da čim se čovjek opusti, odmah dolaze problemi, a kod starijih ljudi i bolesti.   

U posljednjem ratu usorski kraj je opsjedan, ali linije obrane postale su poznate kao Groblje tenkova za napadače. Čitav kraj je obranila 110. usorska brigada u sastavu HVO-a i tako omogućila da Hrvat-katolik ostane svoj na svome.

Župa Žabljak će sljedećeg ljeta proslaviti 150 godina svoga postojanja. Zasigurno će to biti prilika da ona i čitav usorski kraj zablistaju u još većem sjaju jer budućnost župe pripada samo onima koji budu znali mlađim naraštajima pružiti razloge ostanka i nade. 

Sarajevska katedrala Presvetog Srca Isusova – majka svih crkava u BiH

Kada pomislimo na katedralu odmah nam na pamet mogu pasti veličanstvene sakralne građevine koje krase velike europske i svjetske gradove. Diljem katoličkog svijeta one se nazivaju majkama crkvi, a to nije bez razloga. U većini slučajeva prvostolnice su središta (nad)biskupija i najmonumentalnije građevine partikularnih Crkvi. Katedrala je okosnica i jezgra biskupskog stolovanja, a nerijetko i simbol cijelog grada u kojem se nalazi. Podizane su kako bi impresionirale posjetitelje, podsjetile na veličanstvenost njezinih graditelja i financijera.

Iako je prvostolnica u glavnom gradu BiH relativno mlada, kada se usporedi s tisućljetnim katedralama u drugim gradovima, povijest želje za njezinom izgradnjom seže daleko u prošlost. Prije današnje katedrale Presvetog Srca Isusova postojala je još jedna, njezina davna prethodnica: katedrala Sv. Petra iz 1238.

Prva katedrala u Bosni

O njezinom se iz­gledu ne zna mnogo, iako su dokumenti koji ju spominju relativno brojni i pouzda­ni. Zna se tek da je stajala „u župi Vrhbosni, u Brdu“, kako je to zapisano u povelji kralja Bele IV. iz 1244. Glavni grad župe bilo je tada naselje Vrhbosna koje se nalazilo na mjestu, u 16. stoljeću nazivanim, Atik-varoš, a to je danas prostor između Marijin Dvora i potoka Koševo.

Biskup Ponsa (Povša), njezin graditelj, nakon provale Tatara u hrvatske krajeve napustio je Bosnu te se preselio u Đakovo, a ideja za podizanje nove prvostolnice ro­đena je tek nekoliko stoljeća kasnije, točnije 1882.

Dizanje nadbiskupije iz pepela

Nakon stoljećā otomanske vlasti došao je trenutak kada se moglo razmišljati o gradnji katedrale. Prvi vrhbosanski nadbiskup sl. Božji Josip Stadler najzaslužniji je za njezino podizanje, a njegov najbliži suradnik bio je arhitekt Josip pl. Vancaš (1859. – 1937.).

Stadler je, kako znamo, morao čitavu nadbiskupiju dizati iz pepela, praktički ni iz čega, stoga nije bio u mogućnosti razmetati se sa željama. Tek dovršena katedrala u Đakovu bila je veliki uzor.

Historicizam u graditeljstvu i skulpturi, a nazarenstvo u slikarstvu, dosegnuli su osamdesetih godina 19. stoljeća, u doba gradnje sarajevske katedrale, svoje savršenstvo. Vancašev učitelj Friedrich von Schmidt (1825. - 1891.) dotjerao je umijeće gotike do zavidnog zenita, a za Vancaša kažu da je bio jedan od najboljih njegovih učenika.

Poslije dolaska u Sarajevo Vancaš je pregledao pogodna mjesta koja su mogla doći u obzir za podizanje katedrale i izbor je pao na trg koji je uskoro potom nazvan Crkveni trg, a danas je to Trg fra Grge Martića. 

Katedrala je zamišljena kao građevina s prostorom za 1.200 vjernika i vrlo jednostavnog vanjskog izgleda, „od golog kamena“. Na temelju tih planova bio je raspisan natječaj za gradnju, na kojemu se kao najbolji ponuđač javio bečki poduzetnik Karl baron Schwarz.

Zbog gradnje katedrale Vancaš se vezao za Sarajevo gdje se 1884. i nastanio.

Uzor za gradnju: crkve iz Dijona i Praga

Prema njegovu nacrtu, vanjska dužina katedrale iznosi 41,90 m, širina 21,30 m, a kod svetišta 24,30 metra. Unutrašnja dužina je 37,65 m, a širina 18,10 metara. Pročelje je upečatljivo s dva tornja od po 43 metara visine, a krovovi su im u obliku jednostavnih oštrih piramida proširenih pri dnu.

Gradnja je započela 1884., a poglavar Ivan barun Appel prvi je udario pozlaćenom lopatom tri put o zemlju, a nakon njega to isto je ponovio i dr. Stadler.

Katedrala je izvedena u stilu rane gotike, a Vancaš se, kako izgleda, poveo za crkvom Notre Dame u Dijonu. Čini se da ga je u pogledu vanjskog izgleda zidova impresionirala upravo burgundska gotika, tvrda i vrlo škrta arhitektonskim ukrasima.

On je imao pravi osjećaj mjere kada je za skromne sarajevske prilike preinačio neke njezine elemente. Tvrdi kamen od kojega su u Burgundiji građene crkve nije omogućavao „rasipanje ukrasima“, što je Vancaš tako uspješno ostvario na sarajevskoj katedrali.

Izgled tornjeva je, čini se, bio posuđen s Tynske crkve u Pragu.

Oba Vancaševa uzora – Dijon za osnovno zdanje katedrale, a Prag za tornjeve –u Sarajevu su se, izgleda, potpuno „pomirila“ i unatoč tomu što su vremenski i prostorno vrlo udaljena. Notre Dame je dovršena 1240., a Tynska crkva dobila je tornjeve 1463.

Građevinski radovi završeni su 9. studenoga 1887., a katedrala je posvećena, nakon završetka unutarnjih radova i umjetničkog opremanja, 14. rujna 1889. 

Tri obnove katedrale

Na jedan objekt djeluju razni čimbenici te je tako u 120 godina moralo doći do oštećenja. Katedrala je sagrađena na prilično vlažnoj lokaciji, a čini se da izolacija prilikom prve gradnje nije uspjela sve zaštititi. Tijekom priprema za proslavu 50. godišnjice obnove redovite crkvene hijerarhije u BiH (1932.) poduzeta je temeljita obnova. Tada se odstupilo od prvobitnog unutrašnjeg izgleda i izvedena je sasvim drugačija dekoracija. Katedrala je obnavljana i u razdoblju od 1985. do 1989., kada su temeljito urađeni: krov, elektroinstalacije i zaštita od vlage. Dekoracija nije rađena nego se zidove bojilo jednostavnim bojama. Urađena je grobnica u istočnoj lađi za ukop biskupa.

U protekle dvije godine obnavljana je i treći put, kada je vraćen prvobitni izgled unutrašnjosti kako ju je zamislio dr. Stadler

O procesu posljednje unutrašnje obnove katedrale razgovarali smo s mons. Antom Meštrovićem, rektorom katedrale. Pričajući o obnovi i obilazeći to prelijepo zdanje i njezin interijer, saznali smo dosta toga. 

„Pripremni radovi za unutarnju obnovu počeli su 27. rujna 2010. Njih je izvodila tvrtka Color Paleta iz Sarajeva, a stručni nadzor je vodio gosp. Philipp Dieter iz Aachena, pod čijim je nadzorom obnovljeno stotinjak crkava u Njemačkoj. Najprije je skidana - strugana stara boja sa zidova. Cilj je bio otkloniti staru boju kako bi se došlo do ornamentike i izvornog izgleda. Po završetku struganja stare boje restaurator Peter Rohn iz Aachena započeo je s probnim bojenjem prezbiterija, a za prekrasnu rasvjetu katedrale zaslužan je Slawa Schreider. Na zidovima su pronađene značajne površine prvotne ornamentike. Popravljena je žbuka na pojedinim mjestima, gdje je bilo potrebno, a zatim se pristupilo ponovnom nanošenju ornamentike kakva je bila na početku izgradnje. Prilikom restauracije namjera je bila vratiti prvotni izgled iz 1889. Za ovo djelo nutarnje obnove imaju nemjerljive zasluge mnoge osobe, a među njima je i pokojni dr. Marko Josipović, kanonik Vrhbosanskog kaptola. On je s ljubavlju vršio službu rektora katedrale prije mene, a njegovo dugogodišnje prijateljstvo s mons. Augustom Heribertom, svećenikom iz Aachena, rezultiralo je obnovom katedrale“, rekao nam je mons. Meštrović. Iako još predstoji uređenje svetišta katedrale za koje se ne zna kada će započeti, većina je zadovoljna učinjenim, a o tome svjedoče i brojni turisti koji prepoznaju umjetničku vrijednost iznutra restaurirane prvostolnice.

Neprocjenjivo umjetničko bogatstvo

Katedrala je bogata brojnim vrijednim umjetninama. Nemoguće ih je nabrojati sve..., možda samo neke koje su najupečatljivije, ali zasigurno ne i jedine.

Po ulasku u sarajevsku prvostolnicu odmah se vidi veličanstveni glavni oltar izveden od mramora i raščlanjen u sedam niša od kojih je srednja nešto malo viša od ostalih. Nema prezide, pa se u nju mogu stavljati predmeti za javno promatranje i adoriranje. Pažljivom oku promatrača ne mogu promaći kipovi: sv. Josipa, sv. Franje, sv. Mihovila, sv. Ilije i anđela.

Iznad srednjeg otvora nalazi se na povisokom postolju kip Srca Isusova, rad Franza Erlera iz Beča. Izveden je iz bijele kamene mase.

Oltar su uglavnom darovali građani Zagre­ba. 

Između lađe i svetišta stoji ograda od kovanog željeza, dar bečkog dvorskog bravara Antona Biroa, a u zapadnom dijelu glavne lađe nalazi se propovjedaonica koja počiva na bogato profiliranom postolju. Nekoliko koraka od nje postavljena je uljana svjetiljka koju je 1997. darovao bl. Ivan Pavao II. – do tada je gorjela na Gospinu oltaru u bazilici sv. Petra u Vatikanu.

U lijevoj sporednoj lađi nalazi se oltar Bezgrešnog Začeća BDM, urađen od istog kamena od kojeg je pravljen i glavni oltar. Menza počiva na dva stupica od ljubičastog serpentina, izrađena je u Beču. Kip Bogorodice je djelo Dragana Moraka, a darovao ga je car Franjo Josip I.

U istočnoj sporednoj lađi oltar je svete braće Ćirila i Metoda, izveden od kamena Grisignano. Kipove je modelirao Morale, a u kamenu ih je izveo Novotny. Ovaj oltar su darovali vjernici iz Češke.

Iznad oltara se nalazi pet vitraja visokih 5,75 m, a širokih 1,33 metra, izrađenih prema Vancaševu nacrtu. Najviše pogleda i divljenja plijeni središnji prozor na kojem je prikazan razapeti Krist u trenutku kad se vojnik sprema probosti Mu srce. Pod križem s desne strane kleči Marija Magdalena, dok je s lijeve Majka Marija, sklopljenih ruku i pobožno podignutih očiju, a uz nju je sv. Ivan.

Dah oduzima i velika rozeta na pročelju, promjera skoro pet metara. Njezino središnje polje razvedeno je u osam režnjeva sasvim svijetle boje, dok je osam polukrugova bliže rubu naizmjenično plave i crvene boje. 

Ako se odmaknete od oltara i krenete prema izlazu kod trećeg stuba zapadne sporedne lađe, s desne strane smještena je propovjedaonica - pravi klasični ambon. Na nju se uzlazi iz zapadne lađe duplim stepenicama do postolja s kojega se uskim prolazom ispod visokog kamenog baldahina prilazi na tribunu. Tornjić baldahina, ukrašen gotičkim fijalama, doseže gotovo do vrha luka između lađa. Propovjedaonica je heksagonalna, s time što je na šestoj strani otvor za prilaz. Počiva na masivnom i bogato profiliranom postolju. Svaka od pet ploča ograde nosi po jedan reljef s poprsjem: na srednjoj je prikazan Isus kao učitelj, a sa svake su strane po dva evanđelista. Reljefe je modelirao već spominjani bečki kipar Franz Erler, a u kamenu klesao, također i svu ornamentiku Ivan Novotny.

Kada se siđe s ambona može se vidjeti, desno od glavnog ulaza za vjernike, nadgrobna ploča nadbiskupa Stadlera, izvedena od bijelog mramora. Rad je to skulptora Marina Studina (1895. - 1960.). Nadbiskup je prikazan en face u nadnaravnoj veličini. Zaogrnut je cappa magnom i s humeralom od hermelina, desnu ruku podigao je na blagoslov, a lijevom pridržava pektoral. Ispred ploče nalazi se grobnica u koju je pokopan 1918., a danas je mjesto molitve brojnih hodočasnika. Uvijek svježe cvijeće na njegovu grobu govori o ljubavi i brizi sestara Služavki Maloga Isusa, čiji je Stadler utemeljitelj.

Tik do njegova groba nalazi se ploča koja podsjeća da je bl. Ivan Pavao II. 1997. boravio u sarajevskoj prvostolnici i molio na tom mjestu.

Osim nabrojanog saznali smo da katedralu krase brojne freske, a neke od njih su preslikane iz đakovačke prvostolnice. Na zidu uz zapadni toranj prikazano je Krunjenje Gospino. Relativno uska i visoka slika podijeljena je u dvije zone: u gornjoj sjede na oblacima Otac i Sin, a između njih kleči Marija okrenuta ulijevo prema Sinu koji drži krunu iznad njezine glave.

Uz zid istočnog tornja u desnoj lađi prikazano je Uskrsnuće. Pred otvorenim grobom lebdi na oblaku uskrsli Krist s očima uprtim u nebo, a desnicom uzdignutom na blagoslov, dok u lijevoj drži stijeg pobjede.

U luku zapadnog zida prikazan je Isusov govor na gori. Dvije velike slike u svetištu, Propovijed na gori i Mojsije prima Zakon, vjer­na su kopija Seitzovih slika u Đakovu.

Sarajevska katedrala je obogaćena i originalnim djelima Lodovica Seitza: to su slike Crkvenih Otaca u otvorima nadzida glavne lađe. One su,nažalost, jedva dostupne pogledu, jer su postavljene previsoko. Mnogi ih i ne zamijete, i bez kvalitetnog vodiča one ostaju nezapažene. Na zapadnoj strani lađe prikazani su Oci Zapadne crkve: sv. Grgur, Ambro­zije, Augustin i Jeronim postavljeni tako u redu idući od oltara prema izlazu. Na istočnom zidu nalaze se slike Otaca Istočne crkve: sv. Bazilije, Grgur Nazijanski, Atanazije i Ivan Zlatousti. 

Na izlasku iz crkve mogu se vidjeti orgulje koje krase kor. One su djelo radionice iz Zagreba. Na izložbi u Budimpešti 1886. zapažene su i nagrađene. Imaju dva manuala s 22 registra, osam kolektivnih pedala te stroj za crescendo i decrescendo.

U tornjevima katedrale je šest zvona, dobivenih na dar od slovenskog naroda.

Brojni turisti su dokaz njezine ljepote

Poznato je da mnogo turista posjećuje Sarajevo. Katedrala je na tako atraktivnoj lokaciji te ju se ne može zaobići. Posebno privlači svojim skladnim izgledom te jednostavno poziva na posjet. Mons. Meštrović smatra da bi bilo dobro kada bi sarajevski vodiči bili obučeni da znaju govoriti o pravoj umjetničkoj i povijesnoj vrijednosti katedrale ili kada bi turističke agencije u svoje programe stavljale i posjet katedrali te u tom pogledu surađivale s upravom prvostolnice.

Na meti vandala

U razgovoru s rektorom saznali smo da ima i problema. Katedrala je, podsjetimo, i zaštićeni nacionalni spomenik BiH, stoga šokiraju krađe oluka koje se događaju skoro redovito. Uprava je prisiljena stavljati plastične oluke koji nagrđuju cjelokupni izgled. Također su problem brojna pakirana vozila uz zidove katedrale te trgovačke promidžbe tik ispred nje i to nedjeljom i u vrijeme najvećih svetkovina. Za to su najviše odgovorne općinska i gradska vlast koje to dopuštaju, a brojni susreti s predstavnicima vlasti još uvijek nisu urodili plodom. 

Rektor Meštrović naglašava da važnu ulogu u „životu“ katedrale ima s. Zrinka Barešić sakristanka.

„Ona vodi brigu o uređenju katedrale. Međutim, važan je njezin kontakt s raznim posjetiteljima, ali i nemjerljiva uloga u pripremama raznih događanja i misnih slavlja. U svemu tome je nezaobilazna i gđica Kristina Matijević. Bila bi poželjna suradnja volontera. Ovakvi objekti, gdje ulazi mnogo posjetitelja, zahtijevaju više suradnika i osoba koje bi se dale na raspolaganje katedrali. Svi koji mogu bilo na koji način pomoći, dobro su došli“, rekao nam je na rastanku mons. Meštrović.

O prvostolnici bi se moglo slušati satima. Iako nije veličanstvena i poznata diljem svijeta kao druge katedrale, ipak plijeni svojom ljepotom, pogotovo nakon posljednje restauracije. Broj turista koji je posjećuju, pogotovo u ljetnim danima, to dokazuje. Zasigurno bi pročelje katedrale bilo još primamljivije kad bi se konačno počeo uređivati predviđeni trg sa spomenikom bl. Ivanu Pavlu II. Živi bili pa vidjeli.

 

Katedrala (grč. καθέδρα; lat. cathedra) je crkva u kojoj biskup, odnosno nadbiskup ima sjedište, obavlja vjerske obrede i zaređuje svećenike.