Crkveni sabori – odgovori na aktualna (teološka) pitanja i probleme

Ove godine u listopadu navršava se 50 godina otkako je otvoreno zasjedanje II. vatikanskog sabora/koncila. Bio je to 21. i za sada posljednji po redu crkveni koncil u povijesti. Sveopći sabor u Rimokatoličkoj crkvi je skup biskupa cijele Crkve koji se sastaju s papom kako bi odlučili o doktrinarnom stajalištu u vezi s pojedinim pitanjima i problemima ili kako bi donijeli određene pastoralne smjernice za budućnost.

Takav se sabor još naziva i ekumenskim, ali ne zato što ima veze s modernim ekumenskim zbivanjima, već zato što je znatan dio od cjelokupnog episkopata nazočan na saboru i što je cjelokupna Crkva prihvatila te odluke koje je prije toga sam Papa potvrdio.

Sama riječ koncil na latinskom jeziku znači sastanak. Tijekom povijesti ova se riječ upotrebljavala i za razne crkvene skupove nižeg ranga: okupljanja biskupa partikularne Crkve, provincijska zasjedanja svećenika i biskupa, plenarne sabore... Tih sastanaka je u prošlosti bilo mnogo i nisu svi bili na istoj crkvenoj razini te ih treba razlikovati od sveopćih.

Sveopći sabori (sastanci, koncili, ekumenski sabori) jesu, dakle, zborovi biskupa i drugih nositelja jurisdikcija, koje saziva papa i koji pod njegovim predsjedanjem odlučuju o pitanjima kršćanske vjere za koje je potrebna papina potvrda. Pravo sudjelovanja imaju: kardinali, (nad)biskupi, generalni opati samostanskih kongregacija i vrhovni glavari Redova. Sveopći sabor i papa imaju najvišu zakonodavnu vlast u Crkvi.

Budući da su tijekom vremena „nastajale“ različite Crkve, danas Pravoslavna crkva prihvaća samo prvih sedam sabora na kojima je i sudjelovala dok, recimo, Anglikanska priznaje samo prva četiri, a neke nijedan.

Sabori su pratili crkvu od njezinih početaka

Već su se u vrijeme prve Crkve apostoli okupljali kako bi zajednički rješavali aktualna pitanja i problematiku tako da susretanje teologa i kršćanskih poglavara na saborima ima dugu tradiciju u kršćanstvu. Sv. Luka evanđelist u Novom zavjetu navodi da su se prvi Isusovi učenici sastali te raspravljali koje obveze židovskih zakona trebaju ispunjavati nežidovski obraćenici na kršćanstvo. Oko 112. Ignacije Antiohijski je očekivao predstavnike Crkve iz Azije kako bi izabrali njegovog nasljednika. Krajem drugog stoljeća papa Viktor I. je sazvao sinodu kako bi se uskladilo svetkovanje Uskrsa.

Povod gotovo svih saziva koncila je bio neki nastali problem, novo tumačenje istina vjere, morala ili discipline, raskola u vjerovanju ili dogmi koje je trebalo u zajedništvu svih pastira Crkve promisliti, potvrditi ili proglasiti krivim te javno izreći istinu vjere.

Prvi ekumenski sabor u Niceji

Sveopći sabor u Niceji 325. bio je prvi ekumenski sabor jer su na njemu sudjelovali biskupi iz svih područja nastanjenih kršćanima. To se dogodilo u vrijeme kada je Crkva dobila (313.) slobodu okupljanja. Car Konstantin olakšavao je sudjelovanje biskupa stavljajući im prilikom putovanja na raspolaganje carsku poštu i nudeći im gostoprimstvo u Niceji.

Crkva je u to vrijeme bila potresena propovijedanjem svećenika Arija koji je negirao istinitost božanstva Isusa Krista.

Da bi se izbjegle daljnje ozbiljne nedoumice, saborski oci su odlučili sastaviti nacrt na temelju krsnog vjerovanja Crkve iz Cezareje, simbola vjere, koji odražava sintetički i jasno ispovijest izvorne vjere koju su kršćani primili i prihvatili od samih početaka.

U njemu se kaže da je „Isus Krist iste biti s Ocem, Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, ne stvoren, istobitan s Ocem“. Svi saborski oci, osim dva biskupa, ratificirali su ovo vjerovanje - Nicejski simbol vjere.

Drugi sabor u Carigradu - Vjerovanje

U predstojećem vremenu mnogi biskupi su izrazili ograđivanje u pogledu Niceje pa su poslije sabora mnogi od njih povukli svoj pristanak, iako nisu usvojili radikalni Arijev stav. Većim dijelom 4. st. vladala je teološka konfuzija. Latinski Zapad bio je čvrsto uz Niceju, a Istok je bio podijeljen. Car Teodozije sazvao je Drugi ekumenski sabor u Carigradu 381. koji je potvrdio nicejsku vjeru i dodao važan nastavak da je Duh Sveti jednak s Ocem i Sinom te da mu u Presvetom Trojstvu pripada božansko dostojanstvo i štovanje. U Carigradu se Nicejski sabor smatrao znakom pravovjernosti. Taj je sabor također donio Vjerovanje, danas nama poznato kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje.

 Sabori u Efezu i Kalcedonu – dvije naravi u jednoj Kristovoj osobi

U 4. st. bilo je desetak regionalnih i mjesnih sabora, ali se u 5. st. stanje promijenilo. Teološki problemi zahtijevali su ekumenske sabore, pa se Treći ekumenski sabor sastao u Efezu 431. Aleksandrijski patrijarsi upotrebljavali su gotovo sva sredstva kako bi promaknuli svoj položaj, a opirali su se sve većoj moći Carigrada kao i teološkom isticanju Antiohije.

Car Teodozije II. postavio je 428. monaha Nestorija za biskupa Carigrada koji je tvrdio da Djevica Marija može biti samo Kristorodica, a ne Bogorodica. Mnogim njegovim neprijateljima to je izgledalo da on razdvaja jednu osobu Kristovu na dvije - ljudsku i božansku. Sabor je potvrdio jedinstvo Krista prizna­jući naslov Theotokos – Bogorodica i nastavljajući kristološku raspravu koja je dovela do Kalcedona u kojemu su potvrđene dvije naravi u jednoj Kristovoj osobi.

Drugi i Treći carigradski sabor te ozakonjenje ikona

Sredinom 6. st. monofiziti (vjerovali su u samo jednu Kristovu narav) vladali su istočnim pokrajinama Bizantskog Carstva, dok su zapadni dijelovi Rimskog Carstva pali u barbarske ruke. U tom društvenom ozračju sazvan je godine 533. u Carigradu novi sabor (Drugo carigradski), kako bi se pomirili monofiziti i kalcedonci. Sve je dovelo do šizme koja je nastavljena do početka 7. st, a sabor je ostao upamćen po osudi nestorijanskih triju kapitula.

Kada je novi car Konstantin III. uvidio da su snažne monofizitske pokrajine pale pod muslimansku vlast, odlučio je izgladiti odnose s Rimom i sazvao je godine 680. ekumenski sabor, Treći carigradski. Papinski legati predsjedali su Saborom koji je osudio monoteletizam. Monoteletizam je zastupao gledište da Krist ima jednu volju.

Na Sedmom ekumenskom saboru (Drugi nicejski) 787., koji se bavio pitanjem ikona, ozakonjeno je štovanje ikona, pojašnjavajući da strogo religiozno štovanje možemo iskazivati samo Bogu, a iko­nama smijemo iskazivati poštovanje.

Sve druge Sveopće sabore nakon II. nicejskog priznaju samo rimokatolici. Iako je prvi od njih bio još jedan održan na Istoku: osmi sveopći, odnosno Četvrti carigradski sabor koji je trajao od listopada 869. do veljače 870., osudio je i smijenio carigradskog patrijarha Focija. Mjesto održavanja Sabora podsjećalo je na slavu drevnih sabora, ali to je ustvari bio posljednji sabor koji je održan na Istoku. Svi kasniji sabori bili su papinski i dogodili su se na Zapadu.

Deveti i deseti crkveni sabori – među najkraćima po trajanju

Papa Kalist II. je 1122. zaključio Konkordat iz Wormsa po kojemu je njemački car odustao od svog prava postavljati biskupe, ali je zadržao pravo da čuva sigurnost Carstva. Papa je želio da konkordat potvrdi biskupski kolegij te je 1123. sazvao sabor u Lateranskoj palači – Prvi lateranski. Na nesreću, nisu ostali nikakvi dokumenti ni zapisnici s tog sabora. Prisutno je bilo oko 300 biskupa koji su, uglavnom, raspravljali o disciplinskim mjerama te svoj rad završili za samo 23 dana.

Deseti sveopći sabor, Drugi lateranski, bio je također kratak, jer je trajao tri tjedna u travnju 1139. Papa Inocent II. sazvao ga je da bi se okončala šizma protupape Anakleta II. Iako je Anaklet umro, mnogi njegovi sljedbenici bili su još uvijek živi, pa se pred Inocentom nalazila mogućnost da šizma potraje. Sabor je također raspravljao o disciplinarnim pitanjima kao što je obveza celibata za klerike od podđakona nadalje.

Jedanaesti sveopći sabor – pravila za izbor budućeg pape

Sljedeći sveopći sabor, Treći lateranski, održan je 1179. Papa Aleksandar III. želio je pokazati svjetovnoj vlasti da ima široku potporu. To je prvi sabor iz kojega je sačuvan popis sudionika kao i zemljopisni doseg njihovih „stolica“. Talijani su bili najbrojniji, ali bilo je biskupa iz: Francuske, Njemačke, Engleske, Škotske, Irske, Španjolske, zemalja Balkana, pa čak i iz križarskih država u Palestini.

Biskupi su uglavnom raspravljali o disciplinskim pitanjima, od kojih je najvažnije bilo - izbor pape. Sabor je proglasio da kandidat za papinstvo mora dobiti dvije trećine glasova kardinala. Nadali su se da će tako izbjeći buduće šizme i predugačko trajanje izbora pape. Također su odredili uvjete za ređenje biskupa (kandidat treba imati 30 godina te biti dijete rođeno u zakonitom braku). Također, osudili su krivovjernu sljedbu katara iz južne Francuske.

Četvrti lateranski sabor

Prva tri lateranska sabora postali su sveopći sabori jer su na dnevnom redu imali ključna pitanja s kojima se Crkva suočavala, iako ne tako ključna kao što su pitanja na saborima u prvim stoljećima. Zato je papa Inocent III. pozvao biskupe na sabor 1213. u skladu s praksom drevnih otaca.

Četvrti lateranski sabor morao se suočiti s velikim izazovima, uključujući upornost katarskog krivovjerja, ali glavna briga bila mu je crkveni život. Biskupi su odredili da svi katolici moraju primiti sakramente pokore i svete pričesti barem jednom godišnje. Sabor je također donio odredbe o ženidbi te je reformirao zloporabu relikvija. Smrt pape poslije sabora je usporila provođenje zaključaka.

Trinaesti i četrnaesti crkveni sabor

Trinaesti sveopći crkveni sabor počeo je 28. lipnja 1245. u Lionu pod papom Inocentom IV. da bi raspravio o svim prijetnjama po Europi, kao i o potrebi reformiranja klera, ali mu je najviše postignuće bilo svrgavanje Fridriha II. sa službe kralja Njemačke i „svetog rimskog cara". Svrgavanje je imalo neposredan učinak. Fridrih je zadržao svoje prijestolje, ali je skupina disidentskih plemića izabrala njegova mladog sina Konrada IV. na njegovo mjesto 1246.

Četrnaesti sveopći sabor, poznat kao Drugi lionski, počeo je 7. svibnja 1274. Postignuća toga sabora bila su mala, ali je on ipak dobro poznat zbog jednog od povijesnih "što bi bilo da je bilo" . Papa Grgur X. želio je dobiti najtalentiranijeg teologa za savjetnika i pozvao je Tomu Akvinskoga. Međutim, Toma je, iako je imao samo 49 godina, umro 7. ožujka putujući na Sabor. Povjesničari se mogu samo pitati kakav bi utjecaj on izvršio da je bio tamo.

Osuda templara i jačanje koncilijalizma

Zbog političkih previranja i prazne blagajne Filip IV., francuski kralj (1268. - 1314), zaposjeo je imovinu templara pod lažnim optužbama. Papa Klement V. je tim povodom sazvao sabor koji se sastao u francuskom gradu Vienne 16. listopada 1311. a  završio 6. svibnja 1312.

Papa je pozvao samo izabrane bis­kupe, a kraljevi agenti vladali su procedurom. Nikada se neće saznati jesu li templari bili krivi ili ne. Filip je upotrijebio surovo i dugačko mučenje da bi dobio potrebna priznanja, a komisija, koju je postavio papa Klement, pokušala je čuti i stranu templara. Kralj je pobijedio, a Sabor je osudio i ugušio templare.

Predvođeni njemačkim carem Sigismundom crkveni i laički poglavari sazvali su Šesnaesti crkveni sabor u švicarskom gradu Konstancu 1414.

Sabor u Konstancu završio je 1418., a kuga je prisilila da bude prebačen u Sienu. Na saboru je osuđen Čeh Jan Hus i dekretom je utvrđeno da najveću vlast u Crkvi ima sabor, a ne sam papa. Tzv. koncilijalizam je osnažio za vrijeme sabora u Konstanci. Sabor je izabrao Martina V. za papu i tako okončao veliku šizmu.

Sedamnaesti sveopći sabor

Martin V. je sazvao Sedamnaesti sveopći sabor u švicarskom gradu Baselu 1431. No, umro je tri tjedna nakon što je sabor otpočeo pa ga je vodio njegov nasljednik Eugen IV.

Odaziv biskupa bio je vrlo slab pa je Eugen raspustio sabor u prosincu, ali koncilijarizam se osnažio. Koncilijaristi su preuzeli vlast na saboru, dajući prosudbe i vršeći postavljanja i na svaki su način pokušavali voditi dnevne poslove Crkve. Zbog političke situacije i napredovanja Osmanskog carstva ka Zapadu te određenih mogućnosti u sajedinjenu Istočne i Zapadne crkve, sabor je više puta mijenjao mjesto zasjedanja (Basel, Ferrara, Firenca). Najveća odlika mu je bila je ta što je papinstvo prevagnulo nad koncilijarizmom.

Posljednji srednjovjekovni sabor – peti lateranski

Sabor koji možemo nazvati bazelsko-ferarsko-florentinsko-rimskim bio je zadnji srednjovjekovni sabor koji je trajao od 1512. do 1517., u predvečerje protestantske reformacije.

Renesansne pape uključile su se u mnoge političke spletke, a njihovi neprijatelji često su upotrebljavali koncilijarizam kao sredstvo napada, nagovješćujući: ako pape ne žele reformirati Crkvu onda će to uraditi sabor. Doneseni su određeni reformski dekreti i osuđen je sabor u Pisi.

Tridentski sabor – reforme i posuvremenjenje

Mnoge su zapreke ležale pred saborom, uključujući njemačku i francusku politiku te strah od obnavljanja koncilijarizma, pa je papa Pavao III. bio na dužnosti jedanaest godina prije nego što je sazvao novi sabor u Tridentu 1545.

On nije želio da njegov sabor bude isključivo talijanska stvar, iako su većina biskupa na njemu bili Talijani. Biskupi, koji su bili zabrinuti zbog protestantskih napada, željeli su da Sabor pretrese reformske mjere, dok su se drugi bojali da će usredotočenje na reforme samo istaći u prvi plan i opravdati protestantske kritike, pa su zato ti biskupi više voljeli donošenje doktrinalnih dekreta.

Tridentski sabor je bio velika ključna točka za Katoličku crkvu koja se ozbiljno posvetila reformi. Kasnije je neizbježno rad na temelju Tridentskog sabora zahtijevao posuvremenjenje, osobito u pitanjima o kojima se na Saboru nije govorilo, kao što je narav Crkve, a to je postala glavna tema posljednjih dvaju sabora, Prvog i Drugog vatikanskog. Donesen je nauk o Pismu i predaji te istočnom grijehu.

Prvi vatikanski sabor – papina nezabludivost

Papa Pio IX. svečano je 8. prosinca 1869. sazvao dvadeseti sveopći sabor. Više od 700 kardinala, patrijarha, (nab)iskupa i poglavara muških Redova, koji su se sakupili na svečanom otvorenju, suočilo se s dugačkim dnevnim redom, no događaji koji su bili izvan njihove kontrole jamčili su da će biti obrađen samo jedan njegov dio. Sabor, koji se održavao u bazilici sv. Petra u Rimu, prekinut je 1. rujna 1870., a velik dio posla ostao je neobavljen.

Iako su pripremne komisije izradile čak 52 nacrta dokumenata za saborsku raspravu, samo njih šest uspjelo je stići do dvorane za zasjedanje. Prihvaćena je konstitucija Dei Filius (Sin Božji) i konstitucija Pastor aeternus (Vječni pastir), i u njoj je definirana papina nezabludivost.

Sabor je zbog ratnih zbivanja na neodređeno vrijeme obustavljen, ali nikada ponovno sazivan.

Drugi vatikanski sabor – crkva se otvara svijetu

Papa Ivan XXIII. je bio veliki čovjek mira. Osjetio je potrebu da se Crkva potpuno otvori svijetu, da „očovječi čovjeka“ koji je skoro došao na prag samouništenja zbog Kubanske krize, te da se korjenito i potpuno obnovi u svojoj evanđeoskoj jednostavnosti i čistoći. Stoga saziva Drugi vatikanski koncil čiji je kraj dočekao i provođenje odluka nastavio njegov nasljednik papa Pavao VI.

Koncil je pozvao sve članove Crkve da, poput prvih kršćana, žive i djeluju prema darovima Duha, približio je euharistiju puku uvodeći narodni jezik u bogoslužje, obnovio liturgiju u kojoj je sada zajednički stol oko kojeg blagujemo mistično tijelo Kristovo, potaknuo stvaranje laičkih organizacija katolika koje su pozvane na svjedočenje i življenje vjere po Duhu Svetom. Koncil je otvorio nove putove prema jedinstvu svih kršćana, dat je zamah ekumenizmu. Na osnovu svega može se reći da je ovaj vatikanski koncil znak svježine i oduševljenja kojim Duh Sveti ispunja Crkvu današnjeg vremena.

Saboru su nazočili mnogi predstavnici drugih crkava, a donesene su četiri konstitucije: o liturgiji, Crkvi, Božanskoj objavi i Crkvi u suvremenom svijetu te devet dekreta od kojih su neki o: ekumenizmu, medijima, misijama, redovnicima, apostolatu laika...

Na kraju, kad se podvuče crta nad svim crkvenim saborima, može se zaključiti da su oni odraz vremena u kojemu su se odvijali te da se samo u tom kontekstu mogu promatrati. Koliko je danas običnom čovjeku razumljivo miješanje plemstva u rad Crkve, problem arijanstva ili srednjovjekovne spletke? Zasigurno je bilo nekoliko neproduktivnih sabora, ali većina je dala odgovore na goruće teološke i društvene probleme svoga vremena.

Jedino posljednji koncil nije tražio ni pobijao neka kriva učenja već mu je nakana bila, osjetivši kako uistinu Crkva „diše“, povesti ju u budućnost te na nov način izreći i zaživjeti evanđelje. Koliko je u tome uspio, vrijeme će pokazati.

 Spisak svih sabora u povijesti Crkve

1. Prvi nicejski sabor - 325.
2. Prvi carigradski sabor - 381.
3. Efeški sabor - 431., 5 sjednica.
4. Kalcedonski sabor - 451., 17 sjednica.
5. Drugi carigradski sabor - 553., 8 sjednica.
6. Treći carigradski sabor - 680. - 681., 16 sjednica.
7. Drugi nicejski sabor - 787., 8 sjednica.
8. Četvrti carigradski sabor - 869. - 870., 10 sjednica.
9. Prvi lateranski sabor -1123.
10. Drugi lateranski sabor - 1139.
11. Treći lateranski sabor - 1179., 3 sjednice.
12. Četvrti lateranski sabor - 1215., 3 sjednice.
13. Prvi lionski sabor - 1245., 3 sjednice.
14. Drugi lionski sabor -1274., 6 sjednica.
15. Sabor u Vienni - 1311. - 1312., 3 sjednice.
16. Sabor u Konstanci - 1414./1418., 45 sjednica.
17. Sabor u Baselu-Ferrari-Firenci - 1431. /1437./1438./1439./1442., 25 sjednica.
18. Peti lateranski sabor- 1512. - 1517., 12 sjednica.
19. Tridentinski sabor -1545. - 1563., 25 sjednica.
20. Prvi vatikanski sabor - 1869. - 1870., 4 sjednice.
21. Drugi vatikanski sabor - 1962. - 1965., 9 sjednica i 168 generalnih kongregacija podijeljenih u četiri zasjedanja.

Nema pjesme, nema zavičaja, kao Sivše i njezinih običaja

Župa Sivša s pripadajućim selima nalazi se u sjevernom dijelu Bosne i Hercegovine, deset kilometara jugozapadno od Doboja u središtu kraja koji se od davnina naziva Usora. Tuda, u svojih osamdesetak kilometara toka, protječe i istoimena rijeka, lijeva pritoka Bosne u koju se ulijeva južno od Doboja. U zemljopisnom smislu Sivša se nalazi u pojasu niskih Dinarida i samim tim se ubraja u specifično niski prostor s prosječnom nadmorskom visinom od oko 250 metara.

Iako je župna crkva smještena u blizini važnih prometnica i to M 4 Banja Luka – Teslić – Doboj i M 17 Bosanski Brod – Doboj – Sarajevo nismo znali sami, bez pomoći, doći do nje. Crkvu smo prepoznali iz daljine, međutim bez uputa mještana ne bismo joj zadugo prišli.

Na prvi pogled čini se bogat kraj, ceste su asfaltirane i na njima nema rupa, a kuće krase lijepe fasade i još ljepše okućnice. Za razliku od drugih sela i gradova u BiH koje smo posjetili, Sivšu bismo mogli nazvati i Švicarskom. Kad smo sišli s magistralnog puta, prošavši kroz selo, došli smo ispred crkve sv. Ante Padovanskog koja se nalazi na malom uzvišenju u odnosu na ostatak kraja. Začudo, usput nismo vidjeli mnogo Sivšana, možda su zavučeni u kuće ili su negdje na poslu izvan sela?

Obrađene njive, zasijane oranice, uređeni voćnjaci kao da govore da smo došli u radišni kraj. Inače, ovo mjesto je poznato po mnogim „gastarbajterima“ koji su prije nekoliko desetljeća organizirano otišli u zapadne zemlje trbuhom za kruhom. Očito su, osim novaca i mirovina, u svoj kraj donijeli, između ostaloga, i pedantnost.  

Ispred crkve također nikoga, ili barem nikoga živog. „Dočekala“ su nas dva drvena kipa, kip sv. Ante Padovanskog ispred župne crkve i kip sv. Roka na vanjskom oltaru. Poslije smo saznali da je sv. Rok drugotni patron ove župe.

Ispred župnog ureda s desne strane nalaze se stara kolica za plug, a na njima je natpis da su stara 70-80 godina i nađena u Alibegovcima. Ona nas upućuju u prošlost govoreći da je stočarstvo, kao oblik privređivanja, uz ratarstvo uvijek imalo značajno mjesto u svakoj obitelji ovoga kraja. Prema tablici koja se nalazi na njemu, plug na kolicima je nađen u Bejićima kod Pave Bejića i star je oko 80 godina.

Smanjen broj vjernika

U župnom uredu spreman za razgovor bio je župnik fra Petar Andrijanić dok su ostali fratri bili na svojim pastoralnim zadacima. U ugodnom ozračju župnog ureda razvili smo razgovor o ovom podneblju i saznali dosta toga. Fra Petar je u Sivši devet godina, a na službu je došao iz Svilaja.

Zbog ratnih događanja broj župljana je smanjen u odnosu na 1991. kada je iznosio 6.290, a sada župa ima oko 4.000 vjernika. Veliki broj ljudi zapravo ovdje ima samo kuću, a živi u Hrvatskoj ili na Zapadu, dolazeći povremeno u svoj kraj za blagdane i godišnje odmore. Tako se može reći kako župa ima oko 3.500 vjernika.

Nažalost, može se zamijetiti da su prije muškarci odlazili na Zapad kako bi zaradili novce kojima bi prehranili mnogobrojne obitelj koje bi ostajale u Bosni, a sada, čim netko pronađe posao vani, povlači svu obitelj za sobom.

Tri filijalne crkve i nekoliko kapelica

Danas u župi pastoralno djeluju četiri svećenika Franjevačke provincije Bosne Srebrene, jedan đakon i tri časne sestre koje pripadaju redu Školskih sestara franjevki Krista Kralja. 

Prema riječima našeg domaćina, nedjeljom oko 1.500 vjernika bude na sv. misama u župnoj crkvi i filijalnim crkvama kojih ima tri.

U selu Alibegovci nalazi se crkva sv. Franje Asiškog, sagrađena 1982. U posljednjem ratu teško je oštećena, a toranj je potpuno uništen. Obnovili su je sami mještani 1997. svojim dobrovoljnim prilozima. U Blaževcima se nalazi filijalna crkva Uzvišenja sv. Križa sagrađena 1973. a tijekom 1992. i 1993. do temelja srušena. Obnovljena je također vjerničkim prilozima godinu nakon alibegovačke filijalne crkve.

Filijalna crkva sv. Nikole Tavelića u Omanjskoj, sagrađena 1973., također je dijelila sudbinu ostalih uništenih crkava, ali na svu sreću i ona je obnovljena nedugo nakon rata.

Osim filijalnih crkvi župu krasi nekoliko kapelica. U dvorištu crkve u Omanjskoj obnovljena je stara kapelica sv. Jelene Križarice sagrađene 1931. U Netači se nalazi kapela sv. Vida sagrađena 1982. a u Kominu grobaljska kapelica iz 1977. U Srednjoj Omanjskoj može se vidjeti kapela sv. Mateja Evanđeliste, dok je kapelica u Jelečima tek nedavno izgrađena. Na teritoriju župe nalazi se i stara grobaljska kapelica u Bobarama.

Prostrana i velika župa koju čini mnogo sela

Inače, nakon osnutka samostalne kapelanije, odnosno župe prije više od 200 godina, uz drvenu kućicu postojala je i kapelica za bogoslužje. Nešto prikladnija župna kuća izgrađena je1837., a 1870. podignute su za to vrijeme dosta solidne kuća i crkvica. Potpuno nova crkva i župna kuća sagrađene su 1911. na brežuljku koji dominira cijelom župom. Crkva nije adekvatno sagrađena te je nakon dva desetljeća trebalo graditi novu.

Već 1931. podignuta je današnja crkva dimenzija 28m x 10m prema projektu Karla Paržika. Zvonik je u novije vrijeme preuređen. U posljednjem ratu crkva je teško oštećena, krov je pogodilo nekoliko granata, baš kao i temelje crkve. Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća pristupilo se najprije unutarnjoj te i izvanjskoj obnovi župne crkve.

Župna kuća iz 1911. izgorjela je 1944., ali je uskoro ob­novljena na istim temeljima, a 1966. je izgrađena nova. Sadašnja kuća podignuta je 1979., ali još nije sasvim dovršena. Unutar nje nalaze se i: prostorija za vjeronauk, nekoliko dvorana za mlade te soba u kojoj se čuva bogata etnografska zbirka.

Danas župu čine naseljena mjesta: Sivša, Omanjska, Srednja Omanjska, Alibegovci, Jeleči, Lončari, Miljanovci, Blaževci, Bobare, Vrela, Piljužići i Vitkovci. Površina tih sela iznosi 44 kvadratna kilometra, a u nekim dijelovima su razdaljine između krajeva župe po 20 kilometara.

Sivša ima svoju Framu s tridesetak članova, a nekoliko dana prije našeg dolaska upriličeno je zavjetovanje stotinjak framaša iz čitave Srednje Bosne. Lijep događaj koji je zasigurno ostavio pečat na mnoge mlade. Aktivna su i dva zbora mladih u Alibegovcima i Omanjskoj.

Župa, nažalost, nema mnogo duhovnih zvanja, jedan svećenik rodom iz ovog kraja djeluje u Republici Hrvatskoj.

Vrijedna kolekcija starina

Nakon razgovora u uredu obišli smo mali „etnografski muzej“ koji se nalazi u sklopu župne kuće. U njemu se kriju brojna materijalna blaga ovoga kraja. Najstariji izložbeni primjerak je Gospin kip s djetetom Isusom star oko 400 godina. 

„Bio je zaboravljen i zabačen te prefarban s tri-četiri boje. Dali smo ga restauratoru koji je restaurirao naš oltar, inače je Mađar koji radi u Iloku. On ga je odnio i očistio te vratio u prvobitno stanje. Ne zna se jesu li ga fratri nosili uz pomični oltar za vrijeme Turaka ili je on bio u nekoj kapelici kod fratarske kuće. To je zaista rijedak kip. Kruna je mnogo mlađa i kasnije je dodana. To je najstariji izložak. Restaurator je rekao kako se prema stilu te kemijskom analizom može dobiti certifikat da je autentičan“, rekao nam je fra Petar.

Tu se mogu naći zaista vrijedne stvari koje oslikavaju život naših predaka, primjerice: čekrk za predenje vune star 100 godina, drveni stalak za malu djecu, preteča današnje hodalice, konjsko sedlo starije od stotinu godina, jarmica za prezanje vola, čabar – zdjela za mlijeko i mnoge druge vrijedne stvari... Možda nekad Sivša dobije pravi muzej, materijala, kao što smo vidjeli, ima i više nego dovoljno.

Inače, ovdje je u jednoj od prostorija 14. siječnja 1992. održan sastanak hrvatskih predstavnika Doboja, Teslića i Tešnja te je donesena odluka o utemeljenju Hrvatske zajednice Usora na čijim je temeljima i obranjena u ratu, o čemu svjedoči i ploča na zidu. 

Vidjeli smo i dvoranu u kojoj se inače okupljaju mladi. Fra Petar je rekao da je njih dvadesetak išlo u Sisak na Susret hrvatske katoličke mladeži.

Razgovor o stanju novinarstva danas

Nakon toga smo krenuli ka crkvi u kojoj se nalazi nekoliko starijih kipova, nastalih u obrtno-umjetničkim radionicama: sv. Rok, sv. Anto, Gospa Lurdska, sv. Josip i sv. Franjo te križni put, ulje na platnu, 160x140, i slike Rođenja i Uskrsnuća (180x160 cm) slikara Josipa Bifela iz 1977. Pod crkve je oštećen od gelera granata, a fra Petar to nije htio obnavljati. Oštećene su i slike i sada su franjevci u dvojbi restaurirati ili ne.

 „Ako se i slike restauriraju, nitko u budućnosti neće vjerovati da su bila tolika ratna razaranja, isto je i s podom“, rekao nam je fra Petar.

Prema njegovim riječima, crkva je ponekad premala za važnije blagdane pa se za tu svrhu mise slave vani i koristi se vanjski oltar kako bi što više ljudi moglo sudjelovati.

Na rastanku smo se dotakli i teme novinarstva i etičnosti današnjih medija koje „krasi“ netočnost, brzina i malicioznost te različiti stranački interesi. Župnik je rekao da je prije bio dopisnik brojnih katoličkih tiskovina, međutim, razočarao se u medije kao takve zbog prekrajanja i mijenjanja vijesti koje onda promijene smisao, a potpis autora ostane isti. Naveo je težak primjer kršenja etičkih normi kada je jedna TV kuća snimila misu u njegovoj župi, a u program je pustila vijest o susretu političke stranke dok se u pozadini ljudi mole.

Uz obećanje da ćemo mi napraviti istinitu reportažu o Sivši, ne dodajući niti oduzimajući ništa, rastali smo se ispred župne crkve i krenuli dalje.

Proučavajući monografiju o župi Sivša danima poslije, vidjeli smo koliko je ovaj kraj bogat starim nošnjama i običajima: babina, igri prstena, svadbi, dočeka Božića, obilježavanja poklada. Nažalost, jedno prijepodne nije dovoljno za proučavanje župe Sivša... Ostavili smo to za neku drugu prigodu.

Župa Sivša, utemeljena prije više od dvije stotine godina, nalazi se u kraju bogatom prirodnim resursima te ljepotama krajolika, ali i starim običajima koji, nažalost, polako padaju u zaborav.

Radišan narod koji se obranio u posljednjem ratu i fratri koji su ostali sve vrijeme sa svojim pukom jamac su ostanka i opstanka Hrvata katolika na svojim vjekovnim ognjištima usorskog kraja.

Kako je nastalo ime Usora?

Podrijetlo imena Usora je posebna zagonetka. Jezikoslovci i povjesničari se značajno razilaze pri utvrđivanju pravog vrela: od slavonske riječi V'SOR' u značenju ohol, ponosit, grub, srdit, osoran do pokušaja izvođenja njezinog imena iz naziva ondje nastanjenog iliskog plemena Oserijata. Naime, odbacivši ilirski posvojni sufiks -ata dobivamo ime rijeke Oser (-is), očevidno Usora. 

Vatrogasac je čovjek koji je uvijek spreman dati život za druge

Koja slučanost...3 mjeseca prije nego sam napravio požar na vikendici razgovarao sam s vatrogascima u sklopu prikazivanja njihovog života na dan vatrogasaca... i ja sam bio pristalice teze da ništa ne rade i da to nije opasan posao... grdno sam se prevario a kasnije sam imao dokaze o tome...3 sata gašenja vatre i 2 dana kašljanja... za jedan obični požar...lokalni...


Svake godine 4. svibnja, na blagdan sv. Florijana, obilježava se Međunarodni dan vatrogasaca. Ti izuzetni ljudi koji svakodnevno riskiraju svoj život kako bi pomogli svojim sugrađanima nalaze se pod zaštitom nekadašnjeg rimskog vojnog veterana i mučenika koji se nije htio odreći svoje vjere, sv. Florijana.

Dok u pojedinim zemljama vatrogasci imaju status pravih junaka, u našim krajevima se često moraju boriti za vlastitu egzistenciju. Prigovara im se da ne rade ništa kad nema požara, a ljudi također tvrde da sporo interveniraju. Mnogima je trn u oku i njihov prijevremeni odlazak u mirovinu. Na njihov dan smo odlučili pitati što oni kažu.

Ne pomažu samo kada je požar

Onda kad nema požara ljudi misle da „planduju“ i odmaraju u hladu, međutim situacija je ipak drugačija. U odsustvu vatrenih stihija spašavaju ljude iz dubokih ponora, oslobađaju iz smrskanih automobila, skidaju ledenice s krovova, sklanjaju od poplava, olujnog nevremena, ekološke i druge katastrofe. Svako sportsko natjecanje, koncert, javna manifestacija ne smije proći bez policije, hitne pomoći i vatrogasaca. Oni su uvijek tu oko nas, spremni, iako ih ponekad i ne vidimo, ali i podcjenjujemo.

Samo površni i nedobronamjerni ljudi, koji nisu upoznali samu srž tog posla, mogu reći da se vatrogasci veći dio godine dosađuju. Međutim, život uz rizik je ono na što su oni naviknuli.

Bilo koja intervencija, pa makar i ona „bezazlena“, nosi opasnost sa sobom.

Vatrogasci, ali njihove obitelji, svakoga dana žive sa saznanjem da mogu krenuti u akciju, bez sigurnosti da će se iz nje i vratiti. Ipak, većina vatrogasaca se ne bi mijenjala za neki drugi posao. Naviknuli su na opasnost, ali i na učinjena dobra djela.

Ipak, na kraju svake akcije koja prođe kako treba i u kojoj se spase životi, hrabri vatrogasci dobivaju poticaj za sljedeću akciju koja može biti odmah sutra...

Jedno poslijepodne s vatrogascima

Vatrogasci štite ljude i imovinu ugroženu požarom. Da bi ta zaštita bila što djelotvornija, organiziraju se profesionalne vatrogasne jedinice. One postoje u gradovima, većim mjestima i nekim industrijskim kompleksima. Iako se u njima mogu nalaziti i dragovoljci, većina jedinica za borbu protiv požara ima stručno osposobljene vatrogasce koji imaju organizirano stalno dežurstvo i spremni su za pokret u svakom trenutku. U nekim mjestima postoje i Dragovoljna vatrogasna društva, međutim, njih ne treba miješati s profesionalnim brigadama.

Na znak dojave požara vatrogasci odmah kreću na mjesto nesreće, gdje su ljudski životi ugroženi, te daju sve od sebe da ga što prije ugase ili barem stave pod kontrolu. Kako je riječ o zahtjevnim i složenim poslovima, u postajama su nužni organiziranost i timski rad. Zbog toga svaka postaja ima svog zapovjednika koji organizira i usklađuje rad svih članova tima.

Kako bismo saznali stanje u profesionalnoj vatrogasnoj brigadi u Sarajevu proveli smo jedno poslijepodne s njima i njihovim zapovjednikom Ismetom Tucakom. Iako za našeg boravka nije bilo poziva za intervencijom, stekli smo dojam kako danas žive i rade vatrogasci.

Manjak vatrogasaca prijeti sigurnosti

Vatrogasna „kasarna“ u kojoj je smještena PVB Sarajeva povijesna je zgrada koja se nalazi nedaleko od rijeke Miljacke, nekoliko stotina metara dalje od Skenderije prema starom jezgru grada. Ona predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja arhitekta Josipa Pospišila u glavnom gradu BiH. Zdanje je projektirano prije točno 100 godina, a završeno je 1913. Izgradnji Vatrogasne „kasarne“ prethodilo je osnivanje stalne vatrogasne čete za grad Sarajevo 8. ožujka 1883. Projekt Josipa Pospišila urađen je prema uzoru na jednu bečku vatrogasnu „kasarnu“ te je predviđao spavaonice za vatrogasce, smještaj za vozila i pomagala u radu. Napravljeno je i vježbalište za vatrogasce. Zdanje je u tlocrtnom presjeku u obliku slova „L“ a od samog otvaranja bilo je modernog tipa gdje se na požar upozoravalo elektronskim putem. Zvonila su zvona, gorjele električne svjetiljke, a vrata za izlazak vatrogasaca su se otvarala automatski. Poslovično još jedan dokaz onoga što je na Balkan donijela austrougarska uprava.

U razgovoru s vatrogascima i njihovim zapovjednikom shvatili smo da je nebrigom države i državnih vlasti od nekada slavne PVB danas ostala samo sjena. Jedinici nedostaje više desetaka mladih vatrogasaca. Čitav Kanton Sarajevo „pokriva se“ s 40-ak vatrogasaca, a jedinica broji oko 200 uposlenika od kojih većina nisu vatrogasci (ima tu mehaničara, administracije, telefonista...). Nedostaju adekvatna vozila, ljestve te helikopteri. Novi natječaji se ne raspisuju jer država nema novaca za plaćanje potrebitog broja vatrogasaca, a stariji vatrogasci kako odlaze u mirovine tako nitko ne zauzima njihova mjesta.

Čeka se nesreća da se nešto pokrene?

„Mi smo profesionalni vatrogasci, imamo beneficirani radni staž. Međutim, od 2006. zakon o državnim službenicima kaže da nismo više vatrogasci nego namještenici. Prema tom zakonu nismo plaćeni adekvatno s obzirom na posao kojeg obavljamo. Svrstani smo u rad državnih službenika koji rade osam sati dnevno, a mi radimo u smjenama od po 12 i 24 sata. No, kada pogledamo situaciju u kojoj se nalazi država, mi smo ipak zadovoljni. Već sedam godina nijedan vatrogasac nije primljen u brigadu, tako da mi danas nedostaje 50 vatrogasaca. Slali smo apele vlastima, ali dok se ne oni usuglase vrijeme prođe“, istaknuo je zapovjednik Tucak objašnjavajući kakva je danas situacija u brigadi. 

Zbog pravnih zavrzlama i različitih razina vlasti, koje obični ljudi nikako ne mogu shvatiti niti pojmiti, od samostalne upravne organizacije PVB je svrstana u kantonalnu upravu civilne zaštite. Samim tim postupkom plaće vatrogasaca su smanjenje za 10%. Slično se dogodilo i s policijom koja prijeti štrajkom i obustavom rada... Zbog toga su političari usmjerili pozornost na policiju, a ne na vatrogasce. Vrijeme prolazi, a ništa se ne mijenja, sve se čeka. Izgleda da se čeka velika nesreća kako bi političari progledali i riješili problem. Ostaje nadati se jedino kako nam ne treba nesreća kao u diskoteci u Novom Sadu, kada je poginulo nekoliko mladih ljudi, ili požar u neboderu koji nema adekvatan sanitarni čvor ili protupožarne stube. U mjesecima koji obiluju požarima bh. vatrogasci su imali sreće zbog kiše, ali se ne smije osloniti na pomoć prirode u gašenju požara. Posljednji slučaj požara u Konjicu pokazao je svu nemoć protiv vatrene stihije. U pomoć su došli kanaderi iz susjedne Hrvatske, međutim vatra je tek stavljena pod kontrolu kad je pala kiša i to šest dana nakon izbijanja požara. Zaista strahovit podatak.

Problem je i nepristupačan, ali i miniran teren

Vatrogasci u BiH, osim malog broja ljudi, neadekvatnih vozila i dotrajale opreme, suočavaju  se s još jednim velikim problemom koji njihove kolege u Europi ne poznaju, a to je minirani teren koji onemogućava borbu s vatrom. Oružane snage su im oduzele jedan helikopter koji su imali tako da su sada osuđeni na rad samo sa „zemaljskim“ vozilima. Ponekad, ako mine ne predstavljaju problem, nailaze na nepristupačan teren kojemu može prići samo putem letjelica. Tada se samo čeka kiša...

„Mislim da nije u redu da vas lažem i kažem da je sve O.K. Apeliram na političare putem medija, međutim, ništa se ne događa. Novinari nekad kao da dočekaju izdvojiti po jednu rečenicu iz mog obraćanja u kojoj kritiziram političare, a čitav uvod u to izostave. Tako se gubi smisao. Treba napomenuti da su nam vozila dotrajala, prosjek starosti je oko 30 godina, prosječna dob vatrogasaca je više od 40 godina. Prije se u mirovinu išlo s 50 godina, a sada nam je prosjek godina 40. Od šest ljestava pet je neispravno, a očekuje se da ugasimo požare ako se dogode na visokim zgradama. Problem je i nova gradnja koja ne predviđa izgradnju protupožarnih stepenica tako da više od 80% nebodera viših od osam katova nema protupožarne stepenice. Ti su neboderi kao grobnice za nas vatrogasce. U Sarajevu nekako sastavljamo kraj s krajem i krpimo što je moguće, ali kada odemo u, primjerice, Konjic ili Bijeljinu, kada vidimo kakvih jedinica ima, mi smo super“, rekao nam je zapovjednik sarajevske vatrogasne brigade.

Na papiru je, kao što to obično biva, sve savršeno, ali u praksi iskaču problemi. Posljednji primjer je požar u Sarajevu na Baščarčiji kada su vatrogasci došli za manje od minute nakon poziva, međutim nisu imali ispravnih hidranata. Oni koji su radili bili su zaključani. Također, čunjevi koji sprečavaju parkiranja nesavjesnih vozača, spriječili su vatrogasna vozila da uđu i približe se požaru.

Vatrogasci su, umjesto da parkiraju pored požara i odmah ga ugase, morali po 200 metara „voditi vodu“ kako bi krenuli u akciju. Tako je izgorjelo 12 krovova. Vatrogasci nikad nisu sigurni kada izađu na teren hoće li zateći ispravne i otključane hidrante.

Prilikom samo jedne akcije na požaru mogu imati više zadataka kao što su: rukovanje vatrogasnim aparatima i gašenje, spašavanje ljudi i pružanje prve pomoći, provjetravanje prostorija zahvaćenih dimom, iznošenje stvari iz prostorija zahvaćenih požarom i niz drugih poslova koji se ne vide, ali se podrazumijevaju.

Kod vatrogasaca je uvijek izvanredna situacija. Kada su na odmoru ili dopustu uvijek moraju imati mobitel pored sebe kako bi bili spremni odazvati se pozivu.

Vatrogasce zovu zbog svakojakih problema

Kad građani ne znaju koga nazvati, u raznoraznim situacijama zovu vatrogasce. Ima tu apsurdnih poziva od upadanja ključa u šaht, otključavanja zaključanih vrata, spašavanja mačaka s drveća i još mnogo toga. Zapovjednik brigade Ismet Tucak je istaknuo još jednu devijaciju u današnjem postmodernističkom društvu. Ona se tiče činjenice da veliki problemi u medijima mogu nastati ako ne spase psa iz rijeke ili mačku iz kanalizacije ili kakvog drugog kućnog ljubimca. Tada se diže velika hajka na vatrogasce, a mladi organizirani u razna udruženja za pomoć životinjama imaju veliku moć u medijima. Sve su to stvari na koje vatrogasci moraju misliti.

Radni uvjeti

Iz obilaska prostorija PVB Sarajevo zaključili smo da vatrogasci rade u vrlo raznolikim uvjetima. Najčešće posao započinju u opremljenim i prijatnim prostorima u kojima dežuraju do dojave požara ili nekog drugog događaja. Oni se tu šale, komuniciraju i relaksiraju, ali su uvijek na oprezu. To su nam pokazali i demonstrirajući izlazak vozilima koji je izveden u rekordnom vremenu. Krenuti na zadatak nikad nije problem, ali iza prve krivine ih čeka uobičajena prometna gužva...

Pri gašenju požara i drugim akcijama izloženi su mnogim štetnim utjecajima, najčešće plamena, dima, otrovnih isparenja, urušavanja objekata, pada predmeta i kemikalija. Najčešće rade bez prekida 12 sati, a nakon toga su slobodni naizmjenično 12 ili 24 sata. Rade danju, noću, vikendima i blagdanima, a slobodne dane uzimaju prema mogućnostima i potrebama.

Iz onoga što smo vidjeli može se zaključiti davatrogasci u BiH, iako malobrojni i s neadekvatnim vozilima i dotrajalom opremom, ipak uspijevaju obavljati svoj posao na zadovoljavajućoj razini. U tome im zasigurno u mnogome pomaže ljubav prema poslu i želja za pomaganjem unesrećenima. Kao i u većini drugih djelatnosti i službi u BiH, problem su i dalje politika i financije. Unatoč uskraćenim novcima, opremom i pojačanjima u vidu mlađih vatrogasaca, sarajevska brigada je uvijek spremna dati svoj maksimum kako bi sačuvala ljudske živote i materijalna dobra.

Bili smo s njima na njihov dan, dan sv. Florijana, zaštitnika vatrogasaca. Neka ih on čuva tijekom čitave godine kao što oni čuvaju nas unatoč svim nedaćama svoje svakodnevice.