Višestoljetno suživljenje fratarskog samostana i gučogorskog puka

Novinarski zadatci i obilazak Travnika i njegove okolice ne bi bili kompletirani bez pohoda samostanu u Gučoj Gori. Znali smo tu činjenicu i prema tome odredili naše prioritete.

 Ipak, u povijesti Središnje Bosne franjevački samostan na obroncima Vlašića, koji ove godine slavi, ne baš okruglu, ali zasigurno vrijednu, 157. obljetnicu postojanja, zauzima važno mjesto i posebnu ulogu. Zato smo se našli u ovom krajoliku gdje smo iznova otkrili blistavu samostansku povijest...

Guča se Gora smjestila na obroncima Vlašića, 10-ak kilometara sjeveroistočno od Travnika, na nadmorskoj visini od oko 700 metara. Mogli bismo reći da je riječ o „klasičnom“ fratarskom samostanu koji je za vrijeme Osmanlija izgrađivan podalje od velikih gradova, ali ipak dovoljno blizu. Iako na solidnoj nadmorskoj visini, unatoč tomu bio je na gostoljubivu terenu okruženom brojnim vjerničkim kućama. Mir i tišina za fratarsku zajednicu, molitvu i rad, ali uvijek u blizini vjernog puka i, ako zatreba, većeg, tada glavnog, grada...

Obnova i izgradnja...

Iako je prošlo stoljeće i pol od izgradnje samostana, pogled na zdanje iz daljine ostao je kao i na starim slikama. Samo asfalt, modernije kuće i zvuci osobnih automobila te poljoprivrednih strojeva remete idiličnu sliku ovoga kraja kojeg krasi neoromanička crkva s dvama zvonicima. Bolji poznavatelji ovoga zdanja znaju kako je nekoć postojala crkva s jednim zvonikom koja je u rekonstrukciji zamijenjena novim Vancaševim projektom prije nekih 120 godina...

Ljetno prijepodnevno sunce pržilo je čitav kraj zajedno s gučogorskim samostanom u sklopu kojega se nalazi i crkva posvećena sv. Franji Asiškom. Prilazeći našem odredištu, odmah smo vidjeli kako se izvode veliki radovi. Dio samostana se renovira, a predstoji i izgradnja jednog dijela zgrade. Rane od granata i gelera na pročelju crkve i dalje su tu. Sve skupa odaje dojam kako je obnova pokušavana i prije...

U dvorištu samostana srdačno nas je dočekao župnik i gvardijan fra Drago Pranješ, zvani Čarli, koji nas je proveo kroz povijest i sadašnjost Guče Gore. S njim je bio i samostanski pas, hrvatski ovčar, mlad ali odličan čuvar. Nije bio raspoložen prema novinarskoj ekipi sve dok se nismo rukovali s fra Dragom. To je bio dovoljan znak da su nam namjere dobre. Nakon kratke okrjepe,  razmještanja opreme i odabira mjesta za prvu izjavu započeli smo posao.

„Nalazimo se u Gučoj Gori u Samostanu sv. Franje Asiškog koji je sagrađen 1859. U neku ruku nasljednik je starog lašvanskog samostana koji se spominje u kronikama već 1385., a porušen je vjerojatno za najezde Turaka prema Jajcu. Samostan je trebao biti ondašnja rezidencija biskupa te središte školstva u ovom kraju. Doživio je strašnu sudbinu u Drugom svjetskom ratu kad su ga 1945. u jeku posljednjih borbi partizani zapalili. Izgorjelo je dosta kulturne baštine, dokumenata, poveznica sa srednjim vijekom. Također, u našem vremenu 1993. – 1994. samostan je doživio devastaciju. Zaposjela ga je bošnjačka Armija BiH i ovdje je bilo njihovo zapovjedništvo. Odneseno je i pokradeno sve ono vrijedno i što se moglo odnijeti“, rekao nam je fra Čarli i pokazao na oštećeni kip koji je, kako kaže, „rezime“ sveg događanja u kraju kroz povijest.

Kip, koji je nađen odbačen dalje od samostana, pogođen je metcima, izudaran čekićem, golubici mira otkinuta je glava, što sve nosi jasnu poruku. Osim „ranjenog“ kipa dvorište krasi skladna fontanica s natpisom 800, vjerojatno broj godina franjevačke nazočnosti u Bosni....

Kako smo saznali u ležernu razgovoru, na podizanju samostana i crkve u Gučoj Gori osobito je radio tada nadasve poznati fra Marijan Šunjić koji je dao i osnovnu arhitektonsku ideju za zdanje. Građen je po uzoru na tradicionalnu arhitekturu ovoga tipa: tri stambena krila zajedno s crkvom zatvarala su samostanski klaustar. Nakon izgradnje ovo je bilo najveće zdanje u Bosni, a isticalo se i svojom ljepotom jer je 58 stupova okruživalo klaustar, zgrada je bila dvokatna, bijela i čista, a okolo su se nalazile zeleni vrtovi, njive i gajevi. Odmah po izgradnji u samostan je smješteno niže franjevačko učilište, a kasnije i franjevačka gimnazija (probandat) te jedno vrijeme novicijat...

Ranjena crkva i umjetnine

Nakon razgledanja samostana ušli smo u crkvu koja je građena od 1856. do 1857. pod vodstvom Ante Cicilianija iz Trogira, a kasnije ga je zamijenio domaći majstor Matija Lovrinović. Crkvu je iznutra 1896. oslikao Marko Antonini. Bile su ugrađene i orgulje te pet oltara iz Tirola, ali nažalost sve je to izgubljeno za vrijeme paljevine 1945. – što nije izgorjelo u vatri, uništili su kiša i snijeg.

Kada se razmišljalo o obnovi 1970-ih, izabrani su umjetnici te okvirni planovi uređenja. Tako je kipar Zdenko Grgić izradio postaje križnoga puta (reljefi u bakru), te u istoj tehnici i lik sv. Franje. Ljepoti ovoga crkvenoga prostora pridonio je i slikar Ivo Dulčić sa svojim dvama djelima: Gospa Žalosna (freska) i Ozdravljenje slijepca (mozaik, inače jedina neoštećena slika u ratu). Dominantno mjesto u prezbiteriju, pa i u cijeloj crkvi, ima velika slika Zlatka Kesera (1978.) na zidu apside Krist Svevladar. Po svim umjetničkim sadržajima gučogorska crkva ima zapaženo mjesto u suvremenoj sakralnoj umjetnosti Bosne. Inače, u crkvi su 1990. instalirane orgulje (12 registara), koje su dar njemačke župe u Neuffenu. No, u ratu su uništene.

Nažalost, u posljednjem ratu osim ljudi i crkve stradala su i umjetnička djela kojima se samostan u Gučoj Gori mogao dičiti.

Uz poveliki ambon i krstionicu, pogled privlači oštećena oltarska freska od 40 kvadrata na koju je iz dviju kanti bačena boja. Također je "štemana" i freska Gospa žalosna. Više umjetničkih slika je odneseno kao i bista fra Marijana Šunjića koja je spletom okolnosti jeftino otkupljena te vraćena fratrima i stavljena na prostor iznad fra Marijanova groba. Fra Drago nam je rekao kako predstoji velika bitka za zaštitu crkve od vlage, a nadamo se kako će se pronaći neko rješenje s obzirom da su dosadašnji pokušaji bili uzaludni...

Obnavljanje fonda knjiga

Posjetili smo i knjižnicu koja se polako obnavlja. Kako smo saznali, nekoliko dana prije povratka fratara i za povlačenja zapovjedništva Armije BiH totalno je opustošena. Danas se najvrjednije knjige mogu naći na sajmovima i kod kolekcionara. To je drugi put kako je gučogorska „Aleksandrijska biblioteka“ doživjela tužnu sudbinu. Prvi put je zapaljena iz mržnje prema svemu katoličkom, hrvatskom i franjevačkom 1945., a drugi put je opljačkana dok je u njoj boravila vojska. Knjižnica je također donekle obnovljena i danas broji oko 10 000 naslova, a postoji i jedna etnografska zbirka.

Obišli smo i stalnu umjetničku postavku. Budući da je samostansko blago nestalo u požaru Drugog svjetskog rata, tu su kulturno-umjetnički sadržaji poglavito iz novijeg vremena. Ipak je stjecajem okolnosti u samostanu preostala i poneka starina iz 18. i 19. stoljeća. Tako se sačuvalo osam umjetničkih slika kao što su slika Nepoznatog sveca iz 1796., Madona s Isusom i barokna Gospa, obje s kraja 18. ili početka 19. st. te Sv. llija od A. M. Seitza iz 1887. U samostanu se nalazi više od stotinu djela suvremene likovne umjetnosti većeg broja autora različite generacijske pripadnosti i slikarskih pravaca kao što su G. Jurkić, M. Todorović, M. Mikulić, B. Selmanović, Lj. Lah, M. Čurić, P. Waldegg... Kako smo vidjeli prema upisu posjetitelja, ovdje svraćaju ljudi iz različitih dijelova Crkve u Hrvata.

Samostan posjeduje i simpatičnu kapelicu koja posebno do izražaja dođe zimi zbog zagrijavanja, a i nalazi se u dijelu gdje borave stariji fratri koji ne mogu uvijek samostalno doći do crkve.

Iseljavanje žive Crkve

Poslije razgledanja zdanja došao je red na razgovor u župnom uredu o živoj Crkvi - vjernom puku bez koga ni samostan ni crkva ne bi imali smisla. Nekoć brojna župa bila je skoro potpuno iseljena za vrijeme posljednjeg rata. Od nekadašnjih 3 000 vjernika, danas ih je ovdje oko 820 u 320 obitelji, s tendencijom blagog smanjenja. Samo za usporedbu, u vrijeme posljednje reportaže iz ovoga kraja iz 2009. župa je imala oko 1 000 vjernika.

Iseljavanje u ratu koje je bilo „pod moranje“ i silom prilika, danas su zamijenili odlasci trbuhom za kruhom mlađih obitelji te umiranje starijih.

„Nažalost, mi smo povratnička župa u kojoj nema mnogo mladih obitelji. Postoje neka sela koja imaju svega jedno ili dvoje djece. Krštenja je godišnje vrlo malo, svega pet ili šest, a umrlih ima 30-ak. Konstantno se posljednjih godina smanjuje broj vjernika. Vjenčanja imamo godišnje oko 5 – 6 i, što je najgore, rijetko tko ostane ovdje. Prošle godine je to učinio jedan par i bili su veliki dobitak za župu“, rekao nam je fra Drago i naglasio kako je ove godine bilo desetero djece za pričest te 24 za krizmu. Uglavnom, sva djeca koja trebaju primiti sakramente žive na teritoriju župe. Radi se s mladima kroz Framu koju vodi fra Josip Filipović. Inače, u samostanu djeluje sve ukupno šest fratara.

Vjerski život na župi je tradicionalan, sa standardnim pobožnostima. Puk je vezan uz crkvu zbog stoljetnog nazočenja fratara. Danas iz Guče Gore postoje četiri živuća duhovna zvanja i dva bogoslova, jedan je u Zagrebu kod konventualaca, a drugi u Nedžarićima na Teologiji, te nekoliko časnih sestara.

Župu tvore sljedeća naselja: Guča Gora, Bandol, Banovići, Bikoši, Brankovac, Bukovica (Velika i Mala), Čifluk, Kosovo, Krpeljići, Kula, Maljine, Mosor, Postinje i Radonjići. Postoji i područna crkva u Bukovici te tri grobljanske kapelice.

Kako smo vidjeli, što se tiče umjetničkog blaga, unatoč svim uništavanjima koja su kroz bližu i dalju povijest zadesila ovo zdanje, danas se u samostanu i crkvi nalazi oko 400 vrijednih umjetničkih djela različitih autora, a zbirka i dalje raste što se ne može reći za vjernički puk. Nažalost, situacija je takva u čitavoj državi pa i regiji te Europi...

Iako je život u Bosni za mnoge rijetko kada, pa i u ovim vremenima, lagan, pogled u budućnost iz podnožja planine Vlašić mora naći svoj put. Živeći u gotovo netaknutu prirodnom okružju, ljudi ovoga kraja svakodnevno, zajedno sa svojim fratrima, svladavaju životne prepreke i nedaće s pogledom vjere. Iako, brojevi ne idu tomu u prilog, ostaje nada kako je glavni val progona i iseljavanja iza nas, a da samostan zajedno s vjerničkim pukom s ponosom gleda u stoljeća ispred. Podatci iz prošlosti o ponovnom rastu iz pepela idu tomu u prilog!

Kako je sve započelo?

Nakon osmanskog osvojenja Bosne 1463. samostan je najkasnije do kraja 15. st. bio porušen. U 16. stoljeću lašvanska župa imala je 20-ak sela i oko 2 000 katolika. U cijeloj župi nije, međutim, bilo ni jedne crkve niti je svećenik imao stalnoga prebivališta. Do 17. st. broj se katolika znatno smanjio, čemu je uvelike pridonio i Bečki rat (1683. – 1699.), kada je došlo do velikog egzodusa hrvatskog pučanstva iz BiH. Ipak, u prvoj polovici 18. stoljeća broj Hrvata oživljava, tako da i franjevci intenziviraju svoju pastoralnu nazočnost u lašvanskom kraju. Podigli su kućicu u Gučoj Gori gdje su odsjedali prigodom pastoralnih pohoda i tako je sve započelo... Župa Lašva bila je tada u nadležnosti fojničkoga samostana.

Odakle ime Guča Gora?

Naselje se prvi put spominje 1425. Narodno pamćenje i domišljanje nudi nekoliko rješenja za misterij otkud tako ne baš često ime. Ovaj prostor nije ranije bio gusto naseljen i obilovao je šumom i odatle naziv Gora. A kako je to južna, toplija strana Vlašića, bilo je u šumi mnogo gukavaca koji su se oglašavali gukanjem... pa odatle „guča“.

Postoji i druga verzija koja kaže da je mjesto prilično vrletno te kroz njega protječe potok koji za kiša i snjegova huči, pa se po tom selo prozvalo Hučja, što se kasnije pretvorilo u Guča. Treći opet smatraju kako je kraj zabačen i šumovit te je u njemu bilo vukova. Vučja Gora se s vremenom izmijenila u Guča Gora.

Postoji također predaja da je ime došlo od plemića Petra Mihe Gučetića koji je možda bio dubrovački trgovac koji je moguće tu svratio, zadržao se i umro, te mu je ime ostalo urezano u nadgrobni spomenik stećak gdje, doduše, ne piše Gučetić, nego Vučetić. Ovaj stećak i danas postoji.