Na početku euharistije kard. Puljića, nazočne svećenike
i vjernike pozdravio je župnik vlč.
Ilija Matanović. Posebnu zahvalu
uputio je onim hodočasnicima koji su došli iz župa u kojima je vlč. Matanović
pastoralno djelovao prije dolaska u Jelaške. U koncelebraciji su bili, između
ostalih, i svećenici koji su u prošlosti djelovali kao župnici u Jelaškama.
Dvije posvete
istim uljem
U svojoj se propovijedi vrhbosanski nadbiskup najprije
obratio trima kandidatima iz jelaške župe naglasivši im kako krizma potvrđuje
krštenje. „U sakramentu krizme mladi se mažu sv. uljem i posvećuju se u vjeri,
zato se to i zove potvrda jer potvrđuje onu krsnu milost i vjeru koju smo
dobili krštenjem. Svatko od nas ima svoje poslanje i ulogu u životu. Da bismo
to ostvarili, potrebna nam je milost, zato je Isus ostavio Crkvi da kroz
sakramente dijeli milost. Ona se dijeli vanjskim znakovima polaganja ruku i
mazanjem svetim uljem koje je posvećeno u Velikom tjednu u katedrali. Ono čini
jedinstvo Crkve, a svi svećenici su ponijeli to ulje u svoje župe da pomažu
krštenike što se potvrđuje na krizmi“, objasnio je kard. Puljić nazočnim krizmanicima
i vjernicima te podsjetio kako se tim istim uljem posvećuje i središte crkve -
oltar.
„Obiteljski stol je središte jedne kuće za kojim se
okupe članovi jedne obitelji te blaguju i promoviraju zajedništvo. Tako je i u
crkvi, ovdje smo svi jedna velika obitelj, bez obzira na godine ili poziv. Svi
smo mi ovdje Isusova braća i sestre. Oltar je središte našeg okupljanja u
crkvi. Kako se obitelj hrani s jednog stola, tako i župska zajednica s ovog
stola - oltara Gospodnjeg. On je žrtvenik, on predstavlja Krista koji se za nas
žrtvovao na križu“, rekao je kardinal i ponovno naglasio kako se istim uljem,
kao s krizme, maže oltar na kojemu se pali i pet grumena tamjana što simbolizira
pet Isusovih rana koje kroz tu vatru pokazuju ljubav Božju i čovjekovo otkupljenje.
Potom je vrhbosanski nadbiskup kazao da kad god čovjek pogleda na oltar, vidi
da su svi ljudi djeca Božja, jedna velika obitelj koja blaguje.
Pred kraj svoje homilije potaknuo je malu vjerničku
zajednicu u Jelaškama riječima: „Ne boj se stado malo! Prihvatimo Božju milost
da gajimo to pouzdanje u Božju providnost.“ Posebno je zahvalio župniku vlč.
Matanoviću koji je, ne samo prihvatio doći u Jelaške, nego se sam ponudio pastoralno
djelovati u jednoj takvoj malobrojnoj župi udaljenoj od glavnih prometnica i
središta događanja.
Nakon propovijedi uslijedila je sv. krizma te posveta
oltara i crkve. Misi je nazočilo više od 150 vjernika koji su svjedočili
nesvakidašnjem događaju u župi, posveti oltara, crkve te krizme mladih
župljana, jedne djevojke i dvaju dječaka.
Poslije mise upriličeno je druženje u domu Fra Matije Divkovića u mjestu Stojčići.
Drevna župa
Jelaške se spominju još u 15. st, a danas ne
postoji nijedno naselje s tim imenom. Mjesto koje je na zemljopisnim kartama
zabilježeno tim imenom, stanovnici župe Jelaške nazivaju Šarići.
Kršćanko naselje s tim imenom vjerojatno je nestalo u tijekovima povijesti, u turskim osvajanjima i migraciji pučanstva.
Kršćanko naselje s tim imenom vjerojatno je nestalo u tijekovima povijesti, u turskim osvajanjima i migraciji pučanstva.
Dokumentirano je kako je 1623., u vremenu fra Matije Divkovića, župa bila u sastavu velikoga olovskoga samostana. U to
vrijeme područje uz rijeku Krivaju imalo je oko 3 000 katolika. Nakon spaljivanja
olovskoga svetišta Jelaške su pripale župi Vareš sve do 1833., a onda „prelaze“
u sastav župe Vijaka.
Nekih 90 godina poslije, 1924., potomci vjernika
nekadašnje župe Jelaške tražili su od Vrhbosanskog ordinarijata ponovno
osnivanje drevne župe. Tako se rađa samostalna župa čiji je zaštitnik bio
Našašće sv. Križa, ali je intervencijom tadašnjeg župnika promijenjeno u
Uzvišenje sv. Križa. Unatoč tomu, veliko župno slavlje je uvijek bilo na
Ilindan, po uzoru na drevnu župu koja je tog svetca imala za zaštitnika. Crkva
je izgrađena 1959., a temeljito obnovljena 2001. Od nekadašnjih 900 vjernika
ostalo je u župi oko 130.
Nema komentara:
Objavi komentar