Situacija u Siriji je možda i najopasnija po tamošnju mučeničku
kršćansku zajednicu. Dok rat bjesni nesmanjenim intenzitetom već pet godina,
dotle raste broj poginulih i protjeranih. Vjerojatno je simbol čitavog rata
milijunski grad Alepo na sjeveru Sirije koji je postao nešto kao hrvatski
Vukovar ili Sarajevo tijekom devedesetih godina 20. st.
Sirijski najkrvaviji
dani - Alepo
Dok se desetci vojski i paravojski te džihadističkih
skupina bore za kontrolu toga grada, 16. lipnja ponovno je, po tko zna koji put
ove godine, proglašeno primirje. Mrežna stranica Asianews.it navodi kako je jedan od razloga tog poduhvata osuđena
na propast pogibija više desetaka civila u samo jednom danu. Inače, primirje se
u ovom gradu redovito krši od 27. veljače kada je stupilo na snagu kao dio
paketa mirovnih pregovora u Ženevi koji su zapali u ćorsokak.
„Protekla 24 sata (15. lipnja) bila su najkrvavija za
ovaj grad u posljednjih pet godina otkako se vode sukobi u zemlji. Izvješća s
terena pokazuju kako je u borbama između regularne vojske, potpomognute
iranskim, iračkim i ruskim snagama i opozicijskih, uglavnom džihadističkih, postrojbi
uz pomoć financijera iz S. Arabije, Katara, Turske i SAD-a, poginulo čak 70
civila. Vladine snage uspjele su preoteti velika područja južno od grada koja
su izgubila prethodnih dana. Za to vrijeme zračne snage nastavljaju
bombardirati položaje pobunjenika“, stoji u izvješću Asianewsa s naglaskom na činjenicu kako je i za vrijeme obnovljenih
sukoba najgore prošla gradska četvrt u kojoj žive kršćani, dok je kurdska
četvrt u potpunom okruženju godinama te također trpi velika razaranja. Tako su
bombe terorista ponovno počele padati po četvrti Meydan koju pretežno
naseljavaju Armenci, tj. potomci onih koji su preživjeli osmanski genocid. Osam
dana prije u granatiranju Al Nusre i Ahrar al-Shama u Alepu je poginulo 20
civila. Oni Armenci koji nisu uspjeli pobjeći iz grada sada se nalaze u
bezizlaznoj situaciji, a kraja sukobima nema ni na vidiku.
Krhko primirje najvjerojatnije će biti prekršeno te će
bombe po civilima, kao odmazda, ponovno padati. Kao što vidimo, kršćani dijele
sudbinu svih ostalih građana Sirije, međutim o tomu govore samo specijalizirani
mediji. Čini se kako nikoga nije briga, a to su Hrvati osjetili na svojoj koži
tijekom 1990-ih.
Jordan: Život
među iračkim izbjeglicama
S obzirom na okruženje i za razliku od Sirije, u Jordanu
je posve mirno. Međutim, to ne znači da nema problema, naime Jordan je jedna od
triju prvih odredišta izbjeglica među kojima ima mnogo kršćana koji bježe iz
ratom zahvaćenih Sirije i Iraka.
Jedan od onih koji su svoj život posvetili pomaganju
izbjeglica je vlč. Mario Corniole, svećenik i misionar koji je od 2009. u
službi Latinskog jeruzalemskog patrijarhata. U svom obraćanju Asianewsu govorio je o vjeri i patnji
koju su proživjele kršćanske izbjeglice iz ratom pogođenih zemalja. Veliki je
izazov pomoći tim ljudima, ali i saslušati njihove priče.
Radeći s izbjeglicama, postao je osoba s kojom se dijele
osobne i skupne tragedije.
„Budući da je vlč. Corniole postao dijelom života
izbjeglica o kojima brine, zna mnogo ljudskih priča. Jedna od onih pozitivnih,
ali i najsugestivnijih, slučaj je male
Marije koja je začeta prije rata u Mosulu (Irak), a njezina majka je morala
trudna pobjeći u Erbil (Irački Kurdistan) kada je počelo širenje tzv. Islamske
države. Marija je rođena u Amanu u Jordanu, kao izbjeglica, a očekuje je,
nadamo se, blistavija budućnost u Australiji", piše Asianews u jednom od svojih izvješća koje opisuje životni put
mnogih kršćana.
Nažalost, brojni kršćani nisu bili te sreće, najgore su
prošli oni zarobljeni za koje je rodbina morala skupljati otkupnine, te naravno
oni mučeni i ubijeni na najgnjusnije načine dok su njihove kuće bile označene
znakom N(azarećanin).
Vlč. Mario naglašava da su najveći stresovi kod
muškaraca briga za budućnost njihove djece: Mnogi bi i ostali pod vlašću
Islamske države, svoji na svome, međutim moraju misliti na najmlađe.
"Došao sam u Jordan pomagati izbjeglicama koje su
počele pristizati kako se IDIL počeo širiti. Čuo sam za njihove patnje, ali tek
kad sam ih vidio svojim očima, shvatio sam koliko je velik izbjeglički problem,
npr. spavanje u pretrpanim sobama te nepostojanje adekvatna toaleta samo su
prve stvari koje se primijete, a tu su i životne priče", rekao je vlč.
Corniole za medije.
Prema podatcima UN-a, u Jordanu se nalazi 635 000
izbjeglica, dok jordanska Vlada tvrdi da ih ima oko 1.4 milijuna što je 20%
ukupne populacije države.
Dopuštenjem kraljevske obitelji, u Jordanu živi i 10 000
kršćanskih izbjeglica što je za sobom povuklo mobiliziranje Caritasa i pastorala izbjeglica. Osim
pomoći, Crkva preko vlč. Marija sudjeluje u pokretanju malih obrta što ljudima
daje nadu, ali je i pravi odgovor na Jubilej milosrđa u kojemu se nalazi cijela
Katolička Crkva.
Vijetnamska
policija
Iako smo u našem prilogu o Vijetnamu u rubrici Križnim putem kršćana danas pisali kako
se događaju maleni koraci naprijed, stiže nam vijest kako je sredinom lipnja 30
policajaca prekinulo misu koju je predslavio fr Nguyen Van Thanh u crkvi u gradu Muong Khuong blizu kineske
granice. Vjernički puk je istjeran, pretučen, a neki su i uhićeni. Nitko ne zna
zašto su tretirani kao kriminalci. Svojevrsni je to korak natrag u zemlji gdje
se povećava broj novokrštenih.
Nakon prekida slavlja mise svećenik i njegova vjernička
zajednica su ponižavani, odgurivani do izlaza te zbijeni ispred crkve. Tukli su
i mladiće i djevojke, a od dvoje uhićenih jedno dijete ima samo 14 godina.
"Među policajcima koji su upali na misu bio je
dužnosnik, potpredsjednik lokalnog distrikta te druga dva potpredsjednika
državnih tijela”, rečeno je u izjavi za Asianews.
Neimenovani svjedoci su ustvrdili da ne znaju razloge prebijanja, gušenja,
udaranja glavom od zid te brisanja svih podataka s privatnih mobitela. Uhićeni
u policiji su morali priznati antidržavno djelovanje i širenje „nereda“ u
lokalnoj zajednici. Bolno je i to što su bili podvrgnuti mučenju kako bi
potpisali izjavu da više neće ići u lokalnu crkvu (na kraju nisu potpisali).
Komunističke vlasti već dulje vremena u zabačenim krajevima
odbijaju dati dozvole za djelovanje crkvenih institucija te svako njihovo
okupljanje okarakteriziraju kao ilegalno...
Ukratko, svaka misa i okupljanje su za policijska tijela
ove provincije ilegalni, iako u Ustavu zemlje postoje stavke o slobodi vjere.
Izgradnja crkvi, čak i na privatnoj ili doniranoj zemlji, nemoguća je.
Nema komentara:
Objavi komentar