Iz iskustva pisanja reportaža s terena može se zaključiti kako je najlakše obilaziti i pisati o onim župama i mjestima u kojima (sada) postoji jaka živa Crkva, dakle vjernici. Poslovično to su uglavnom župe u zapadnoj Hercegovini te u manjem dijelu Bosne i Posavine. U bilo kojem drugom kraju u BiH za pretpostaviti je kako su Hrvati-katolici u „manjini“ te kako župe životare na račun povijesti. Zato je veoma teško uklopiti povijesni prikaz tih krajeva sa sadašnjim stanjem, a pritom ne kititi se perjem predaka dok se pokušava realno prikazati današnje stanje s pogledom na budućnost...
Od četiriju Redova ostade samo sjećanje
Možda su najočitiji primjer takva podneblja
župe Banjolučke biskupije, a pogotovo dubička koja se može podičiti skoro
tisućljetnom poviješću protkanom katoličanstvom, koja se gubi u tami stoljeća.
Kroz ove su predjele tutnjali ratovi, jednu civilizaciju je nasljeđivala druga
ne ostavljajući skoro ništa od one prošle, prolazile su različite vojske pa je
ostalo malo cjelovitih tragova prošlosti ovog bogatog podneblja. I ne samo to,
riječ je o kraju u kojem su u isto vrijeme bila četiri katolička Reda: pavlini,
dominikanci, templari i ivanovci, koji su imali svoje samostane, crkve, posjede
i dobra.... Znajući za samo fragmente tako bogate povijesti i analizirajući
sadašnje stanje, zapitali smo se odakle početi... Neki će reći od početka, a tako
je i bilo. Prvi potez, nazvati župnika.
Muke po župnicima
U našem je adresaru pisalo kako se o dubičkim
dušama, s južne strane Save, pastoralno brine svećenik iz Hrvatske Dubice preč. Milan Begić. On je župom Dubica, s
prekidima zbog ratnih događanja, upravljao od 1988. do 2015. U međuvremenu je, nogometnim
žargonom rečeno, promijenio tim, dobio transfer u Sisačku biskupiju, postao njezinim
kanonikom te proslavio zlatnu misu prošle godine. U razgovoru s njim saznali
smo kako je on, budući da uskoro ide u mirovinu, brigu o župi predao prijedorskom
svećeniku. Tako smo nazvali mr. vlč.
Marka Vidovića koji osim Prijedora i Dubice upravlja i župama u Novom te
Kostajnici. Rastrgan na četiri strane u župama koje su udaljene više desetaka
kilometara, gradi crkvu u Novom Gradu i brine se za vjernike još triju župa.
Kako obično i biva, dogovorili smo se
naći ispred ponovno izgrađene katoličke crkve u Dubici koja se nalazi s desne
strane prometnice ako dolazite iz pravca Bos. Gradiške. Tu nas je čekao župnik
s tri sugovornika.
Oltar od tri tone
Nakon dolaska na odredište odmah nas
je fascinirala veličina crkve za župu koja ima, kako smo čuli, 10-ak vjernika
na misi. Također, nasuprot ponovno izgrađene crkve nalaze se dva objekta gotovo
u ruševinama, s kojih vise malter, crjepovi dok na jednom nedostaje veliki dio
krova. Za obnovu župnog stana i dvorane za sada nema novaca, ali kako smo kasnije
saznali, pastoralne potrebe postoje, barem za manjom vjeronaučnom dvoranom i
mjestom za sastanke vjernika sa župnikom poslije mise. Osim toga, neki je
pametnjaković u automobilskoj nesreći oštetio nekoliko metara zidane crkvene
ograde i napravio ožiljke na kori drveta. Župnik se našalio kako je izbjegavao
ovcu koja je bila iza drveta.
Kad smo ušli u crkvu, odmah nam je
pozornost privukao oltar koji je doniran iz njemačke župe u Essenu. Kako župnik
kaže, tamo se „zatvorio butik“ te su oltar i ostale umjetnine razdijeljene tako
da je jedan njezin dio završio u Dubici. Mramorni oltar zajedno s krstionicom i
ambonom bio je toliko težak da ga je viljuškar-paletar donio pred crkvu pa se
od ulaza morao kotrljati po cijevima. Rečeno je da samo gornji dio oltara ima
više od tri tone.
Prema župnikovim riječima, interijer
crkve je skladno i lijepo uređen, međutim umjetnički radovi, put križa i slike
nemaju neku novčanu vrijednost u onom smislu u kojem se određuje kvaliteta
slika.
O bogatstvu dubičke povijesti govore
brojne ploče, zahvalnice i popisi poznatih svećenika i crkava iz ovoga kraja
koji se nalaze na zidovima. Zaista impozantna povijest te mnogobrojna imena
koja se često povezuju s Hrvatskom i tadašnjom Zagrebačkom biskupijom, ali i
brojnim drugim europskim zemljama te Redovima kao što su templari...
Teško se živi
Ostavivši po strani razmišljanje o
davnoj prošlosti, zanimalo nas je, prije svega, kako se živi danas u Dubici. Jedan
od naših sugovornika Željko Kordanović
kratko nam je odgovorio: „Nikako. Ja sam od 2009. na birou za nezaposlene.
Radim povremeno poslove kako komu treba, održavam travu i župski ured koliko
mogu. Biskup Komarica je obećao da
ću uskoro postati domar te ću imati stalnu plaću pri Crkvi, pa ćemo vidjeti. Za
sada od toga ništa. Imam dvije udane kćerke, a sin je otišao u Hrvatsku. Teško
se živi.“
Neobvezno o povijesti i životu
razgovarali smo s mr. Božom Radošem, nezaposlenim
sveučilišnim profesorom dizajna, koji je imao čast uraditi idejni projekt unutarnjeg
uređenja nove crkve, kao i njezina pročelja, te novinarom Ivanom Budimirom. Dotakli smo različite teme. Dok naši sugovornici nisu znali točno
odrediti koliko grad i općina imaju stanovnika – budući da popisa nije bilo 25 godina, a
rezultati posljednjeg još nisu objavljeni – zanimale su nas crkvene statistike.
Iako u gradu, ili općini, danas ima 15 000 – 25 000 stanovnika, važno je
napomenuti kako ni prije rata Dubica nije imala više od nekoliko stotina Hrvata.
Danas se „vrti“ brojka od oko 200 katoličkih duša.
„Prema posljednjem blagoslovu
obitelji, imamo 75 katolika u 35 obitelji. Ubilježeni su samo oni koji su
kršteni u Katoličkoj Crkvi. Znamo da još ima katolika koji se i dalje
pribojavaju, iz raznoraznih razloga, doći u crkvu. Prije je preč. Begić, dok
crkva nije bila obnovljena, dolazio jednom mjesečno i slavio mise. Znate kako
je to, jednom preskočiš, i nema te u crkvi dva mjeseca. Tada je na misu
dolazilo 10-ak ljudi. Onda sam ja nakon preuzimanja pokušao u adventu dolaziti
svaki drugi tjedan, a već u preduskrsnom vremenu bilo je na misama po 50 ljudi
što je na ovoliku župu i više nego odlično. Nakon Uskrsa imamo mise svaki
tjedan. Okupio sam djecu koja su samo krštena, a nisu imali pričest. Tako da
imamo pričest za njih 9, a za krizmu ćemo imati troje“, rekao nam je župnik, a ostali
sugovornici su uglas napomenuli kako je riječ o prvoj pričesti nakon posljednjeg
rata. Podijeljeni su sakramenti vjenčanja i krštenja, ali pričesti i krizme još
nije bilo.
Od kamenja ću podići djecu Abrahamovu...
U daljnjem razgovoru čuli smo kako se
misa slavi u malo „nezgodno“ vrijeme, tj. u 14:00 sati. Zbog brojnih obveza po
župama nedjeljom, vlč. Vidović je organizirao i vjeronauk u dubičkoj crkvi koji
se održava sat prije mise. Kako nam je rekao, s djecom je potrebno malo više
raditi jer je njima i sama misa bila strana budući da nisu znali odgovarati,
kad kleknuti, a kad ustati... Radilo se iz temelja kako bi „odškolovao“
poslijeratne prvopričesnike. Što se pjevanja tiče, imaju volontere iz Hrvatske
Dubice koji dolaze na misu i animiraju.
S obzirom na lagani rast broja vjernika
u župi u kojoj je na misu dolazilo 10-ak vjernika, vlč. Vidović u tome vidi
znak i kaže: „Bog će od kamenja podići djecu Abrahamovu.“ Također je naglasio
veliko zajedništvo vjernika koji se nakon mise okupe u jednoj sobici oronula
župnog ureda. „Pazite, idu svi na razgovor koji traje pola sata do sat. Ima
župa gdje se ljudi izdvajaju pa neke bude stid doći, međutim u Dubici idu svi.
Netko donese kolač, drugi pitu, treći sok, kavu i zapodjene se razgovor. To
zajedništvo je opipljivo“, objasnio nam je.
Univerzalnost Crkve i dubički pilot
Dubica je pravo otkriće, priznao nam
je župnik. Očekivao je malo vjernika s obzirom na iskustva iz Novog i
Kostajnice koja je ostala na samo nekoliko vjernika – vlč. Vidović se pita je
li bolje 50 000 KM što bi utrošio na najjednostavniju crkvicu u Kostajnici
poslati u Afriku. Budući da je Katolička Crkva univerzalna, možda je bolje u
Africi tim novcem napraviti zdanje koje će uvijek biti puno? Na neka pitanja je
nemoguće dati ispravan odgovor. Naš je savjet bio, s obzirom da je ta crkva
srušena u ratu, red bi bio da se i simbolično obnovi!
Kako se razgovor odvijao, zanimala su
nas prezimena župljana te smo saznali kako su najčešći Božići, Hodaci, Jurkovići, Tomići.... Župa se ne može podičiti živućim duhovnim zvanjima. Kako
smo saznali, osim nekoliko regionalno poznatih osoba, najpoznatiji Dubičanin u
novijoj povijesti je pilot Franjo Kluz (1913.
– 1944.), narodni heroj iz prošloga stoljeća, potomak praktične katoličke
obitelji koji je tijekom Drugog svjetskog rata postao prvim partizanskim
pilotom. Kuriozitet je što je njegova supruga uspjela poslije rata na grob
staviti križ što je onda bilo poprilično neizvedivo. Što se tiče ostalih
poznatih Dubičana tijekom povijesti, virtualno je nemoguće na jednom mjestu nabrojati
sve jer bi zauzelo dosta prostora, a nažalost neka imena su izgubila važnost
tijekom povijesti i zanimljiva su povjesničarima.
Gradonačelnici...
Na kraju smo razgledali dvorište i
župni ured te dvoranu koja vapi za obnovom. Riječ je o zdanjima koja su stara i
po 100 godina. Jedna je kuća potpuno urušena, dok se u dijelu druge, u samo
jednoj okrečenoj prostoriji, upriličuju susreti nakon mise.
Vjernička zajednica i župnik u
procesu su traženja donatora, a mi se nadamo da će im uskoro uspjeti napraviti
novi župni ured i vjeronaučnu dvoranu. Važno je napomenuti kako su donacije za,
u ratu do temelja srušenu, crkvu davali, osim biskupije i inozemnih donatora, i
građani svih nacionalnosti. Bilo je i srpskih poduzetnika koji su donirali i po
nekoliko tisuća maraka za krov.
Na tragu te priče zanimalo nas je
kako se u ovako siromašnoj, bez donacija, sredini mogu graditi vjerski objekti.
Župnik nam je otkrio tajnu koju je saznao u razgovoru s mjesnim imamom. Ako se
pojavi potreba za donacijom, imami s terena šalju dopis s opisom na Rijaset u
Sarajevu, ali s adresom NN gradonačelnika u Saudijskoj Arabiji, što se odmah
prosljeđuje u tu zemlju. Saznali smo da je 95% vjerojatnoća da će zatražena sredstva
biti doznačena u rekordnu roku. Na tragu toga važno je i spomenuti kako je i
gradonačelnik Zagreba Milan Bandić
sudjelovao u izgradnji srušene dubičke crkve.
Europski i hrvatski gradonačelnici,
sjetite se Dubice!
Što reći na kraju? Dubička povijest protkana
katoličanstvom zajedno sa župom starom 850 godina jakih je korijenja. Kako nam
reče jedan od sugovornika, ovdje se doslovce može kopati i pronaći ploča na kojoj
piše nešto bitno. U posljednjem ratu crkva je do temelja uništena, a sav
interijer zajedno sa zvonima kralja Aleksandra
I. Karađorđevića iz 1925. otuđen je i gubi mu se trag. Crkva je ponovno
izgrađena, dok se vjernička zajednica polako povećava. Međutim, nije prvi put
da je župa zbrisana s lica zemlje, a nije ni jedini. Nakon Beogradskog mira
1739. cjelokupno katoličko pučanstvo bilo je prinuđeno zauvijek napustiti
Dubicu te se preseliti u Filipovo kod Szegedina u Mađarskoj. Ako se ne samo
jednom župa dizala iz pepela, to je pokazatelj da nada za obnovom nije neutemeljena.
Sadašnji znakovi idu tomu u prilog.
Manastir Moštanica
U duhu ekumenizma i pomirenja koje
promovira Katolički tjednik nećemo
ulaziti u točnost povijesnih podataka koji se službeno nameću posljednjih
desetljeća i stoljeća o pravoslavnom manastiru Moštanica za koji se tvrdi da
potječe čak iz osmog stoljeća. Građevina nad građevinama pravoslavnih vjernika
ovoga kraja, a i šire, zauzima posebno mjesto među manastirima Srpske Pravoslavne
Crkve. Nalazi se u dolini rijeke Moštanice, u padini Male Gradine, pod Kozarom,
udaljen je 12 km od Dubice, ispunjen moštima, monasima i likom velikomučenika i
svetca đakona Avakuma koji se
zamonašio u ovom manastiru.
Crkva je sagrađena od bijelog tesanog
kamena, u krupnim i finim kockama, vađenim u selu Vojskova i stijenama iskopanim
iznad samog manastira. Kroz povijest je više puta razaran i isto toliko puta
obnavljan.
Povijest, nastanak imena i drevna župa
Arheološka nalazišta i materijalni ostatci ukazuju kako
je ovaj prostor od prapovijesti bio naseljen. Poslije pada Rimskog Carstva
prostor između rijeka Une i Vrbasa naseljavaju slavenska plemena. Od 930. čitav
kraj doživljava svojevrsni uspon. Tada je nastao, za ondašnje doba, veliki grad
Dubica sa središtem u današnjem selu Donja Gradina. Tako je bilo sve do 1242.
kada su ga razorili Mongoli pod vodstvom Batu-kana.
Ipak, prvo službeno spominjanje grada javlja se 1258. pod nazivom Kastrum kao
veliko zanatsko i trgovačko naselje. Dolaskom Osmanlija 1538. Dubica postaje
vrlo značajno utvrđenje.
Današnji grad, a prije svega njegovo središte, izgradili
su trgovci i zanatlije. Od 1901. varoš se počinje naglo razvijati i
napredovati, kako industrijski, tako i urbano. Sam naziv grada Dubica dolazi od
staroslavenske riječi „dub“ što znači hrast.
Župa je veoma stara, spominje se 1334. u popisu arhiđakona Ivana kada pripada
Zagrebačkoj biskupiji. Propala je za vrijeme Bečkog rata (1683. – 1699.), a
obnovio ju je sluga Božji Josip Stadler 1882. Najviše je vjernika imala 1937., i to 1 700.
Nema komentara:
Objavi komentar