Kršćanske milicije u paklu ratova u Siriji i Iraku

Dok rat u Siriji bjesni već pet godina, a situacija nije manje opasna u Iraku koji je od američke invazije iz 2003. u stalnim nemirima, stotine tisuća izbjeglica bježi prema Zapadu. Oni koji su odlučili ostati na stoljetnim ognjištima, morali su razmišljati o samoobrani jer regularne vojske Sirije i Iraka ne mogu biti nazočne i pružiti kakvu-takvu sigurnost u baš svakom selu i gradiću. Tako su nastali pojmovi Nacionalnih obrambenih snaga, šijitskih i kršćanskih milicija, formacija kojima pristupaju lokalni mladići, pa i djevojke, koji žele obraniti rodnu grudu od terorista koji pristižu sa svih strana svijeta...

Različiti pojedinci i skupine kršćana u Siriji i Iraku nisu sjedili skrštenih ruku i čekali da ih brane vlade u Damasku i Bagdadu koje su u pojedinim slučajevima udaljene i po 1 000 km. U određenim selima i gradovima, kako bi se zaštitili od napada tzv. Islamske Države (IDIL) i ostalih terorističkih organizacija, lokalni kršćani formirali su svoje milicije i noćne straže koje imaju za cilj obranu domova i pučanstva od upada neprijatelja. Slično je i u pograničnim dijelovima Libanona koji nije službeno u ratu, ali bilježi upade Al Nusre fronta, sirijskog ogranka Al-Qaide.

Milicije nisu brojne, ali...

Naravno, u ukupnoj konstelaciji snaga u kojima se na terenu nadmeću dvije najjače svjetske vojne sile, SAD i Rusija, koje uz pomoć saveznika zaljevskih monarhija i Irana naoružavaju, svaki svoju protežiranu skupinu, kršćanske milicije nisu mnogobrojne. Međutim, rezultati su vidljivi na terenu, sela su obranjena, a kršćani su zaštićeni. Kako kršćanske milicije ne broje desetke tisuća vojaka kao određene terorističke skupine, tako ni IDIL i Al Nusra nemaju dovoljno ljudi da napadaju ona područja u kojima nemaju uporište u lokalnom pučanstvu. Stoga je jasno da na lokalnoj razini milicije igraju veoma značajnu ulogu...

Regularne vojske su primarne

Iako svećenici i biskupi različitih Crkava na Bliskom istoku pozivaju kršćane da se priključuju regularnoj vojsci, bilo u Iraku ili Siriji, takav je scenarij ponekad nemoguć iz praktičnih razloga. Vojska često nema dovoljno ljudi da brani svako selo i manji grad. Također, konvencionalne vojske manje su učinkovite protiv upada gerilaca i pojedinih terorističkih ćelija. Naravno, veći moral za borbu ima onaj dragovoljac-lokalac koji zna da mu u gradu živi čitava obitelj, dok su plaćeni vojnici i časnici iz drugih krajeva prvenstveno zabrinuti za svoje dobro te im iznenadna povlačenja bez ikakva taktičkog opravdanja nisu strana.

U svjetlu takva krvavog rata, skupine kršćana u Iraku i Siriji počele su formirati svoje milicije i narodne obrane diljem regija u kojima imaju kakvu-takvu brojnost. Jedna od takvih milicija je Babilon brigada koja pripada Iračkom kršćanskom otporu, formaciji čije ime opisuje njezin zadatak. Prema intervjuima na internetu s ljudima koji se nalaze na terenu u Iraku, važno je napomenuti kako kršćani znaju da pripadaju milicijama, iako više vole da ih se zove dragovoljcima... Intervjuirani zapovjednici kao što je Rayan al-Kildani nisu željeli govoriti o brojkama pod izlikom vojne tajne, ali je jasno da rezultati ne bi mogli biti uspješni bez velika broja vojnika.

U Iraku se nakon pada Mosula i munjevita širenja tzv. Islamske Države iz ljeta 2014. okupilo skoro 100 000 dragovoljaca različitih konfesija (šijiti, kršćani različitih Crkava, sunitska plemena...) u minimalno 30 milicija koji imaju jedini cilj, spriječiti napredovanje IDIL-a te osloboditi okupirane teritorije.

Skoro dvije godine poslije situacija je mnogo jasnija. IDIL je u defanzivi u Iraku, sveden na nekoliko opkoljenih enklava te Mosul kojemu prijete Kurdi sa sjevera. Jedno od središta sunitske pobune – Faludža, koja je muke u više navrata zadavala čak i američkoj vojsci, sada se nalazi u okruženju Iračana, njihove regularne vojske i dragovoljačkih odreda-milicija koje daju svoj obol u oslobađanju zemlje, pa tako i kršćanskih kvartova, gradića i sela...

Sirijski Sotoro, ime za koje se manje zna

Za razliku od Iraka u kojemu se kraj sukoba možda i nadzire, situacija u Siriji je mnogo kompliciranija. Kako bismo pokušali objasniti stanje na terenu, nabrojat ćemo samo važnije vojne formacije.

Zasigurno su najbrojniji pripadnici SAA-a (Sirijska arapska armija), različite „opozicijske“ frakcije kao što su IDIL, Al-Nusra, uz ostale skupine iz sličnog miljea, kao i različite kurdske formacije kao što su militantna krila Kurdistanske radničke partije... i tomu nije kraj. Na terenu se nalaze i NDF (Teritorijalna obrana), ruske vojne formacije, iranski dragovoljci, šijitski dragovoljci iz Iraka, Pakistana i Afganistana, kurdske skupine koje podržavaju američki specijalci, kao i turkmenske skupine kojima izravno upravlja Turska... Također, tu su i katarski te saudijski „igrači“, ili više njih...

Međutim, rijetki su oni koji znaju da u sirijskom konfliktu sudjeluju i naoružani sirijski kršćani koji, osim što pristupaju regularnoj vojsci, i na nekoliko bojišta djeluju kao članovi različitih milicija s jedinim zadatkom: obranom svojih domova i života.

Kao primjer toj borbi spomenut ćemo intervju novinara Al-Monitora s Ahiqarom Issaom, jednim od predstavnika kršćanskih milicija Sotora. On se prvenstveno smatra Sirijcem, pa tek onda pravoslavnim kršćaninom. S ponosom je naglasio kako pripada autohtonoj vjerskoj skupini koja je u Siriji nazočna 2 000 godina. Njegova skupina se bori na području uz granični prijelaz s Irakom i Turskom. Kao posljedica rata: od 250 000 kršćana u tom podneblju danas je ostalo nešto više od 100 000, dok su ostali morali pobjeći da ne bi bili ubijeni ili zarobljeni. Sa žaljenjem je naglasio kako je većina izbjeglih završila u Zapadnoj Europi.

Međutim, oni koji su ostali, polako su počeli uzimati oružje u ruke sredinom 2014. kada je „vrag odnio šalu“ jer su u ruke IDIL-a redom počeli padati veliki gradovi.

Oružje se nabavlja na crnom tržištu te na graničnim prijelazima s Irakom, a Sotoro brani oko 30 kršćanskih sela i gradova na području od 1 200 km2 (otprilike veličine Kantona Sarajevo ili 2.5% BiH). Glavni uspjeh Sotoro formacija je povlačenje IDIL-a iz tog područja nakon velikih borbi. Dobri odnosi s Kurdima i početak ruske vojne intervencije poboljšali su položaj preostalih kršćana u sjeveroistočnom dijelu Sirije...

Pogranična područja u Libanonu

Osim Iraka i Sirije kršćanske milicije su formirane i u Libanonu gdje je relativno mirno iako postoje strahovi od prijetnje prelijevanja rata iz Sirije. Kršćani iz pograničnih područja počeli su se samoinicijativno naoružavati kako bi obranili obitelji i zemlju od upada militanata. Veliki strah stvorio je saveznike između kršćanskih i drugih manjina te Hezbolaha, inače suprotstavljenih skupina na libanonskoj političkoj sceni.

Nekim čudom Libanon je uspio izbjeći kaos koji je zahvatio susjedne zemlje unatoč činjenici da je lagano nabaviti oružje te da izbjeglice iz Sirije sada čine nevjerojatnu trećinu pučanstva te zemlje.

Militanti IDIL-a ne kontroliraju dijelove zemlje u Libanonu, ali zato srodna skupina Al-Nusra posjeduje uporišta u udaljenom planinskom području istočne libanonske granice iz kojih gotovo svakodnevno započinju napade.

Sam Libanon teško je podijeljen glede rata u Siriji. S jedne strane pripadnici Hezbolaha otišli su se boriti na strani predsjednika Bašara al-Asada, što je razbjesnilo pripadnike sunitske manjine, a rezultat tomu su bombaški napadi unutar Libanona po načelu zub za zub...
Budući da se kršćanski gradovi i sela nalaze uz samu granicu sa Sirijom čiji je rat već pet godina pred njihovim vratima, ljudi su se počeli organizirati sami. Tako su noćne straže i milicije postale stvarnost.

Dok se tisuće militanata okupljaju u sirijskim gradovima koji graniče s Libanonom, najviše u gradu Arsalu, 20 kilometara od granice, milicije grada Qaa prisiljene su svaku večer vršiti ophodnju granicom kako bi spriječile infiltraciju militanata.
Grad Qaa nalazi se tri kilometra od granice sa Sirijom, a milicija od 300 dragovoljaca formirana je početkom kolovoza 2015. Kršćani su „manjina“ u Libanonu. Premda popis pučanstva nije rađen desetljećima, neke studije ipak pokazuju kako ih ima i do 40% od ukupnog pučanstva.

Iz priloženog, što je samo djelić ukupnih događanja u ratom zahvaćenoj regiji, može se vidjeti kako kršćani na Bliskom istoku ne pristaju na planove svjetskih moćnika koji su ih željeli vidjeti ili zbrisane s lica zemlje ili u izbjegličkim kolonama ka Zapadu. I spremni su se za taj cilj boriti!