Ledinac - u rodnome kraju vukovarskoga heroja

Smještena skoro na samoj granici Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na rubovima plodnoga Imotsko-bekijskog polja te širem prostoru omeđenom Biokovom na jugu i na sjeveru planinskim masivima Vrana i Čvrsnice, nalazi se župa Ledinac posvećena sv. Tereziji od Djeteta Isusa. Još jedna je to u nizu tipičnih hercegovačkih župa u kojoj su svi njezini stanovnici Hrvati-katolici koji vole svoj kraj, narod i usko su vezani uz Katoličku Crkvu. 

 

Ovaj živopisni krajolik obrastao je niskim raslinjem tipičnim za krške krajeve, isprekidan kamenim ogradama i brojnim lokalnim cestama, njivama i plastenicima... Blizina mora mu daje blagu mediteransku klimu što pogoduje zemljoradnji, a mnogi to, na svu sreću, koriste sadeći razne agrikulture... Najbliži gradovi su Grude, Ljubuški i Široki Brijeg gdje su i epicentri društvenih i ekonomskih događanja...

Kod prijatelja pisane riječi

U župi pastoralno djeluje don Jozo Ančić, naš stari znalac i dokazani prijatelj pisane riječi. Ovaj višegodišnji suradnik mnogih katoličkih novina u BiH, a među njima i Katoličkog tjednika, piše i knjige.

Sasvim slučajno ili ne, osobu koja je čitav svoj život posvetila pastoralu i odgoju zatičemo baš u pastoralu: na satu vjeronauka za djecu petih razreda koji počinje točno u 12 sati uz zvuke crkvenog zvona.

Nakon izmoljene molitve Anđeo Gospodnji u maloj dvorani za vjeronauk, djeca su ostala raditi zadaću koju im je dao don Jozo, a mi smo zajedno razgledali crkveno imanje i razgovarali o ovoj župi i njezinoj povijesti, sadašnjosti i budućnosti...

Na samom početku razgovora župnik nam, tik do kipa Gospe Lurdske u crkvenom dvorištu, naglašava koliko su pastoral i briga za vjerničko stado i život Crkve duboko utkani u njegovu dušu.

„Hvaljen Isus i Marija župniče!“

„Uvijeke Isus! Ima li među vama svećenika“, pitao nas je dok smo se rukovali, i kad smo odgovorili kako nema, rekao je: „Crkva bez laika nema budućnost!“

Stabilan broj vjernika

Kao što obično biva kada se dolazi u nama manje poznati kraj, a don Jozo bi dodao i anonimnu župu, želimo saznati što više podataka.

U župi trenutno živi 1 135 župljana u 306 obitelji. Iako se broj neznatno smanjuje, može se reći da je desetljećima konstantno viši od 1 100 duša.

„Prema statistikama u proteklih sedam godina koliko se nalazim u ovoj župi, rođenih je 99, a preminulih 143. U župi imamo prosjek od pet vjenčanja godišnje, tako da se može ustvrditi kako je došlo nešto bračnih parova ovdje, ali također da su i neki otišli u veće gradove. Jedna od posebnosti ove župe je ta što postoji dosta mlađih bračnih parova koji nemaju djece. Ja ne znam je li ne mogu ili ih ne žele imati. Samaca je, na svu sreću, manje i sporadična su pojava, ali nažalost po nekim kućama ima dvoje i troje neoženjenih... Srećom, još uvijek to nije alarmantna pojava u odnosu na broj župljana. Ovdje nema nekrštenih i nekatolika“, rekao nam je odmah na početku razgovora don Jozo i otklonio sumnje i brige o budućnosti ove župe. Vjernika će uvijek biti, a djeca će se rađati...

Trostruka posebnost

Kroz razgovor smo saznali kako u Ledincu župnik ne vodi školski, nego samo župni vjeronauk, a ove godine ima 13 prvopričesnika i oko 60 krizmanika jer se sakrament sv. potvrde ovdje upriliči svake treće godine. Tako nekoga krizma zapadne u osmom razredu osnovne, a nekog u drugom razredu srednje škole.

Prema župnikovim riječima, ledinačka župa je zahtjevna jer zbog svoje veličine, specifična položaja u odnosu na susjedne veće gradove, i broja župljana vapi za mlađim svećenikom.

Još jedan od „problema“ je taj što u Ledincu, primjerice, postoji samo škola do petog razreda te svi mladi poslije idu u gradove na daljnje školovanje, što ih na neki način odvaja od Ledinca. Kad ne bi bilo „jakog“ i temeljitog župnog vjeronauka, šteta bi možda bila i veća.

Treća posebnost ovog mjesta je blizina župe Grude u kojoj i dalje nelegalno djeluju trojica svećenika suspendirani „a divinis“ (oduzete su im svećeničke ovlasti) i otpušteni iz Franjevačkog reda šireći sablazan i nevaljane sakramente među pukom. S njima don Jozo nema nikakve komunikacije, a u njegovoj župi česti su vjernici iz Gruda koji dolaze po potvrde za npr. kumstvo i sakramente... Nažalost, narod vidi takve podjele i probleme te to zasigurno utječe na vjerski život.

Nedostaju duhovna zvanja

Međutim nije sve tako crno, u narodu su duboko ukorijene pučke pobožnosti, blagoslov polja, svibanjske pobožnosti, zornice te klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu. Najmanje jednom mjesečno se nešto događa pod inicijativom don Joze kako se ne bi stvorila „liturgijska monotonija“.

„Pokušavam liturgijski život obogatiti kako bi se nešto uvijek događalo. Imali smo nedavno Očev dan, te se na dvjema misama okupilo oko 600 ljudi. Bilo je iznimno zanimljivo i veoma korisno za župu. Iako imamo četiri sela - Ledinac, Medovići, Pogana Vlaka i Višnjica - župa nema filijala, stoga se sav duhovni život odvija u jedinoj crkvi. Posjećenost misa je više od 50%. Međutim, vjernici često nedjeljom odlaze na euharistiju u susjedne gradove, a posebno  Međugorje, što samo po sebi nije problem ako na misu idu svaki tjedan, a ne da ih jedan odlazak na misu u Međugorje duhovno zadovolji za pola godine“, rekao nam je don Jozo i naglasio kako župa ima veliki i mali zbor koji broje 40 odnosno 60 članova. Oba zbora imaju redovite probe i animiraju misna slavlja. Župniku pomaže i više od 30 ministranata.

Za sada nema duhovnih zvanja iz župe, a posljednji mladomisnik bio je fra Marinko Leko koji je slavio mladu misu prije više od 50 godina. Razloga je više, neki od njih su nepostojanje dugogodišnje strategije, blizina i problem sa župama u kojima djeluju suspendirani svećenici, manje brojnijih obitelji...

Nije zaživio Faljenis

Kao i u drugim župama pozitivna je stvar što one obitelji koje drže do vjere, u tomu su, što bi se reklo, do kraja, ali kao i svugdje mogu se naći i „godišnjaci“, tj. ljudi koji rijetko idu u crkvu ili samo o većim blagdanima i svetkovinama.

„Ja im uvijek kažem da u crkvu idu radi Boga i sebe, a ne svećenika. Također, narod je osjetljiv na određene stvari pa se prema njima moram odnositi s dosta pozornosti. Iako je ovdje katolički živalj, nije zaživio katolički pozdrav 'Hvaljen Isus', nego ljudi u župnom uredu kažu 'Dobar dan'. Osim toga vjernici su ovdje za svakog svećenika, pa i dijecezanskog govorili da je fratar“, rekao je don Jozo i istaknuo kako je nekoliko godina morao naglašavati i ponavljati da nije fratar. Na kraju je uspio, te ga vjernici oslovljavaju župnikom.

„I moja mater je bila fratar“, znao je reći don Jozo u šali vjernicima naglašavajući kako mu je majka bila trećoredica.

Materijalna situacija i nije tako loša?

Prema ovomu što smo čuli u razgovoru, župa ima dosta zaposlenih. Mnogi rade u Grudama, Širokom, Mostaru... Postoji dosta tvrtki koje djeluju na ovom području primjerice Grafotisak i Violeta...

 

„Osim toga, narod je snalažljiv pa se bavi prodajom duhana, ali nažalost i dalje ima obitelji kojima treba pomoć Caritasa. Uvijek je riječ o samcima ili onim obiteljima u kojima ima težih bolesnika. Župni Caritas je veoma aktivan, djeca prikupljaju ispred crkve novac, i narod se dobro odzove“, naglašava ledinački župnik i dodaje kako je važno odgajati ljude da budu osjetljivi za potrebe drugih.

Dok smo razgovarali sa župnikom, pojavio se jedan župljanin te smo odmah iskoristili prigodu porazgovarati o životu u župi. 

„Suradnja sa svećenikom je odlična, dolazi se župniku i mimo mise, a i on je dobrodošao kod vjernika. Župljani rade u privatnim tvrtkama, ali ima i onih koji rade u državnim. Većinom su to tvrtke u okolici. Ali čini se kako u posljednje vrijeme mladi iskazuju potrebu za odlaskom u veće gradove u potrazi za poslom. Što se zemljoradnje tiče, najviše se sadi duhan, krumpir i vinova loza, a uzgajanje stoke je izbačeno prije nekoliko godina i teško se vraća ta navika. Ljudi koji rade, nemaju vremena baviti se stokom, a ako nema starijih, obitelji se prestaju baviti uzgojem iste“, rekao nam je Marko Palac te pozirao našem fotografu.

Trg Blage Zadre

Šećući po župnom imanju, ispred crkve se može vidjeti spomenik za 188 župljana stradalih u ratovima 20. stoljeća, te instalacija sjećanja na prvog i dugogodišnjeg župnika don Antu Čulu, brata biskupa dr. Petra Čule, koji je u Ledincu bio sve do svoje smrti. Ukopan je u kapelici u groblju uz samo crkveno dvorište, a župljani su mu se odužili natpisom: „I mrtav pastir u sjeni hrama na vječnoj straži stoji s nama.“ 

To je zaslužio kao graditelj župne crkve, a prošao je i Križni put s ostalim Hrvatima. Predvodio je župu sve do 1970. kada je otišao u mirovinu, no umro je dvije godine poslije na Ledincu.

Tu je i bista pokojnog generala Blage Zadre koji, uz predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leku te sportaša Stipu Leku - Ćipea, spada među najpoznatije Ledinčanine. Blago Zadro jedan je od najvećih heroja Domovinskog rata. Posmrtno je dobio čin generala - bojnika. Kao desetogodišnjak doselio se iz Hercegovine zajedno s obitelji u Borovo Naselje. Nakon početka bitke za Vukovar, zbog svojih iznimnih organizacijskih sposobnosti, preuzima zapovijedanje obranom čitavog Borova Naselja. Iako nije bio vojno školovan, pokazao se izvrsnim organizatorom obrane. Pod njegovim vodstvom na Trpinjskoj cesti, koja je zbog toga i prozvana „Groblje tenkova“, zaustavljena je oklopna sila JNA. Poginuo je 16. listopada 1991., a pokopan na vukovarskom Novom groblju 16. listopada 1998., nakon što su njegovi posmrtni ostatci ekshumirani zajedno s 937 žrtava iz masovne grobnice na vukovarskome Novom groblju. Danas njegovo ime nosi nekoliko ulica i škola u Hrvatskoj i BiH.

Prostrana ledinačka crkva

Nakon obilaska prostora oko crkve, razgledali smo i njezinu unutrašnjost. Nedavno su ugrađena nova ulazna vrata s imenima apostola na staklenom dijelu. Na ulazu s lijeve strane nalazi se mala prostorija u kojoj vjernici mogu kupiti razne sakralne i nabožne predmete...  

Crkva koja izvana izgleda skromno i, rekli bismo obično, svojom unutrašnjošću može parirati i mnogim katedralama. Iznimno je visoka i prostrana, što ne bismo pomislili kada ju gledamo izvana. Može se reći kako je izgrađena u stilu trobrodne bazilike bez kora.

Oltar krase skladno urađeno svetohranište, ambon i krstionica, a tijekom korizme na njemu stoji veliki drveni križ. Sakralnosti prostora u mnogomu doprinose tri vitraja iznad oltara od kojih je najljepši onaj središnji koji prikazuje zaštitnicu župe - sv. Tereziju od Djeteta Isusa, te druga dva sa sv. Petrom i Pavlom.

Pjevači obaju zborova imaju posebno urađenu klupu za svoje nastupe. Budući da je, prema riječima župnika, osvijetljenost crkvena stropa nebesko-plave boje bila loša, osim razglasa urađena je i nova rasvjeta.

Poslije završetka „službenog“ dijela razgovora, u ugodnu ozračju župnoga ureda razgovarali smo, između ostaloga, i o knjigama don Joze od kojih je posljednja hvale vrijedna - Čvrsti temelji braka i obitelji - nedavno izišla iz tiska.

Na kraju kada se sve sagleda, ledinačka župa po svim parametrima spada među one bolje u BiH, a nadamo se kako je naša reportaža barem malo pomogla da se ovaj kraj izvuče iz „anonimnosti“, kako je na početku svoju župu opisao ledinački župnik.

Povijest ledinačke župe

Ledinačka župa sv. Terezije Male prvi put je utemeljena 1873. i imala je 137 obitelji. Budući da se problem u svezi sa sjedištem župe nije mogao riješiti, od 1878. Ledinac se ponovno nalazi u sastavu župe Rasno. Definitivno je utemeljena kao župa 3. listopada 1930. na osnovi odluke biskupa fra Alojzija Mišića odvajanjem pojedinih sela od Rasna, Gruda i Ružića. Prvi ledinački župnik bio je don Ante Čule (1903. - 1972.). Stara župna kuća podignuta je 1923. dok je Ledinac bio u sastavu Rasnog, a u sklopu te kuće bila je kapelica koja je služila kao područna crkva. Obnovljena je i blagoslovljena 2009. 

Temelji nove crkve blagoslovljeni su 1939., ali Drugi svjetski rat omeo je radove. Tek 1967. počelo je uređenje unutrašnjosti te je dovršen zvonik. Crkva je obnovljena krajem devedesetih godina prošloga stoljeća, a vanjska fasada je urađena 2000. Na području župe nalazi se pet grobalja s kapelicama, i to u: Ledincu, Medovićima, Podledincu, Tomića groblje i u Višnjici. U crkvenom dvorištu napravljena je mrtvačnica za pokojne iz Ledinca, dok okolna sela imaju svoje mrtvačnice. Leko, Alpeza, Palac, Tomić i Zadro najčešća su prezimena župljana.

Priča o Ćemalovoj kuli

„I tako beg Ćemala izgradi kulu u Ledincu da bi vidio dvore ljubljene svoje u Vitini.“

Ovi stihovi nam svjedoče o početcima Ćemalove kule i zašto ju je izgradio. Beg Ćemalović je bio jedan od bogatijih ljudi u svoje doba. Živio je u Mostaru, ali je imao voljenu u Vitini pa je izgradio svoje dvore bliže njoj. Budući da je u to vrijeme imao dosta zemlje na Ledincu, odlučio je tu podići kulu. Danas možemo vidjeti samo ruševine od nekadašnjeg zdanja, a oko kule je obrasla drača. Ćemalova kula je spomenik nulte kategorije, i kao takva trebala bi se zaštititi. Iako nije veličanstven kao indijski Taj Mahal, zasigurno vrijedi upoznati turiste s ovom pričom.

Don dr. Edvard Punda, profesor dogmatike na KBF-u u Splitu: Bog poznaje samo jednu vrstu odnosa, a to je ljubav

Korizma je polako na izmaku te se nalazimo u finišu preduskrsna vremena. Veliki tjedan je pred nama, a s njim i razmišljanja o Muci Isusovoj. Iako je središte kršćanske vjere uskrsnuće te se oko njega gradi teološki, liturgijski i pastoralni život Crkve, tjedan dana pred Uskrs razmišljamo o Isusovu trijumfalnu ulasku u Jeruzalem te muci koja je uslijedila, kao i o njezinoj refleksiji na ljudsku zbilju. Sugovornika na ovu temu našli smo u dr. Edvardu Pundi, profesoru kristologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.
 

Don Edvard je rođen 1979., a za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 2004. u Solinu. Na Papinskom sveučilištu Gregoriana godine 2007. postiže magisterij iz fundamentalne teologije pod vodstvom prof. Donatha Hercsika. Na istom sveučilištu završava doktorsku disertaciju o temi Vjera kod Terezije Avilske. Don Punda je bio od 2008. do 2011. asistent pri katedri Fundamentalne teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Trenutno je duhovnik Centralnog bogoslovnog sjemeništa i viši asistent na KBF-u u Splitu. Unatoč zgusnutu rasporedu na fakultetu te duhovnim vježbama, uspio je odgovoriti na postavljena pitanja o Velikom tjednu, muci, križu...

Poštovani dr. Punda, nalazimo se u preduskrsnu vremenu. Veliki tjedan se približava i s njim razmišljanja o Muci Isusovoj. Zašto je Bogu potrebna muka?

Bogu muka nije potrebna. Bogu ništa nije potrebno. Mi smo potrebiti Božje muke za nas. Tako bih najkraće sažeo dramu ljudske egzistencije koja se rješava u križu Isusa Krista. Veliki tjedan i događaji koje slavimo nisu izolirani događaji; oni su dio jednog šireg konteksta, velike i dinamične stvarnosti koja se zove povijest spasenja, a započinje poviješću odnosa Boga s čovjekom, dakle, već stvaranjem. Karl Barth je imao lijepu intuiciju kada kaže da je stvaranje izvanjska pretpostavka Saveza, ali je Savez nutarnja pretpostavka stvaranja. Dakle, Bog stvara u vidu odnosa. Povijest spasenja je povijest odnosa. Bog poznaje samo jednu vrstu odnosa, a to je ljubav. Kod čovjeka je od samog početka drukčije. Čovjek na ljubav ne odgovara (uvijek) ljubavlju. I to je činjenica. Mi to ne možemo zanemariti. Povijest odnosa ne poznaje hipotetskog čovjeka, ideju, nego stvarnog čovjeka, koji je stvoren iz ljubavi za ljubav, ali koji ne ljubi onako kako je ljubljen. Čovjek je ostvaren samo ako ljubi. Ako ne ljubi, onda kao da nije. Ne ljubiti, znači biti mrtav! To je posljedica onoga što teologija naziva istočni grijeh. Čovjek je rob vlastitih požuda, ne ljubi, živi u obruču smrti, i zbog toga se ne može suočiti sa stvarnošću. Bježi od nje jer bježi od Boga (Adam i Eva). Smrt je time postala trajno kretanje ljudske egzistencije. Zato smo mi potrebni Božje muke za nas: jer ne možemo sami pobijediti smrt! Poslanica Hebrejima Kristovu smrt na križu promatra upravo iz te perspektive: Krist je umro „da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu“. Ovo je objavljena antropologija. Samo Krist koji je svojom smrću zadao smrt našoj smrti – da se izrazim rječnikom istočne Crkve – može nas osloboditi od obruča smrti u kojem se nalazimo.

Na dan kad slavimo kraljevski Isusov ulazak u Jeruzalem, na svečan i radostan način, Crkva pred nas stavlja evanđelje Isusove muke. Koja je veza između Cvjetnice i križa?

Slavlje Cvjetnice je posebno po procesiji s palminim, odnosno maslinovim grančicama i čitanju Muke. No, samoj procesiji prethodi evanđelje o Isusovu ulasku u Jeruzalem gdje ga čekaju muka i smrt na križu, ali i uskrsnuće. Luka, primjerice, govori da je Isus uzašao u Jeruzalem prije svoje muke. Geografska pozadina pomaže razumjeti teološku istinu. Ulaskom u Jeruzalem započinje Isusov uzlazak, sve do konačnog trona na križu. Najprije slušamo o svjetini koja kliče Isusu Kralju, a poslije, u muci, o svjetini koja viče „Raspni ga, raspni“. Mi ne znamo jesu li isti ljudi vikali jedno i drugo. Možda se radilo o potpuno različitim ljudima. Ipak, te „dvije vike“ nesvjesno su ispovjedile jednu istinu: Isus jest kralj! Kada se tumači Isusovo kraljevanje s križa, uglavnom se, i s pravom, naglašava ljubav koju je imao prema nama i pobjeda uskrsnuća. Htio bih podcrtati još nešto: uzeti svoj križ, dati se razapeti – to je već istinsko kraljevanje! U tome smislu se može govoriti o „neopiranju“ koje nije puki pasivizam, nego ljubav shvaćena kao samonadilaženje. To može biti nova definicija kraljevanja. Isus se u svojem životu opirao samo onda kada su ga, poput Petra, pokušavali natjerati da odustane od križa, da ostane u sebi. Evo lekcije svima nama: bježeći od križa, ostajući u sebi, robovi smo nas samih... Dajući se razapet, uzimajući svoj križ, postajemo kraljevi! Zato i Cvjetnica i križ, u konačnici, izražavaju bit Uskrsa, pobjedu nad smrću, oslobođenje od svakog ropstva i istinsko kraljevanje s Kristom!

Koliko je križ uistinu prihvatljiv ljudskoj naravi, i je li križ potreban da bismo razumjeli ljubav?

Najprije bih rekao da je križ ljudskoj naravi potpuno neprihvatljiv. Međutim, Isus Krist nam je pokazao smisao križa. Potrebno nam je razmatranje Kristove muke kako bismo razumjeli Božju ljubav. Iako ljudi traže Božju ljubav, čini se da nam ne odgovara njezino stvarno očitovanje u križu: ljubav prema neprijateljima! Eto, to je potpuno neprihvatljivo ljudskoj naravi. Međutim, to je istina križa i objava Božje naravi, ali to je i poziv svakome čovjeku. Ako pogledamo na cjelokupnu poruku evanđelja, vidimo da križ nije bio odmak od Isusove zemaljske egzistencije u cjelini. Sve što je naučavao, u punini je ostvareno u križu. U križu je ostvaren nacrt novoga čovjeka o kojemu govori Govor na gori, a sažet je u pozivu: „Ne opirite se zlu!“ Naravno, ne radi se o pasivnu i nekritičkom mirenju sa zlom, ili zataškavanju zla. Isus je zlu gledao u oči i nije ga prikrio makar nije osuđivao one koji su mu zlo činili. Radi se o ne vraćati istom mjerom, oprostiti nanesenu uvrjedu, ljubiti svoje neprijatelje. No, do toga se ne može doći ni aktivizmom ni moralizmom. Takav čovjek se rađa isključivo iz Kristova križa. Može ljubiti samo onaj koji se daje razapeti!

A to konkretno znači ne mrmljati na teškoće, ne opirati se događajima života, u konačnici ne opirati se Bogu jer makar se ne vrši Božja volja, ipak ništa se ne događa izvan Božje volje. I to je sigurno jedno otajstvo, a jedina šifra za razumjeti ga jest križ. Križ je ključ razumijevanja povijesti! Zato možemo zaključiti sa svetom Terezijom Avilskom: „Uprite oči u raspetoga i sve će vam se činiti malo!“ (Zamak duše 7, 4, 8).

U evanđelju imamo opis susreta Isusa i bolesnika koji je dugo ležao bolestan. Kada ga Isus pita želi li ozdraviti, on ne odgovara da želi, nego se počinje jadati... Uzmimo primjer jednog bolesnika i potpuno zdrava čovjeka. Može li se netko tko ne pati, uživjeti u situaciju patnika i biti mu potpora?

Mislim da je taj bolesnik – riječ je o uzetomu koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina – više od jadanja nad svojom bolešću izražavao vlastitu bespomoćnost: „Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.“ Zanimljiv je opis samoga ozdravljenja: „Kaže mu Isus: 'Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!' Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.“ Sviđa mi se tumačenje otaca Crkve koji su u postelji vidjeli simboliku križa. Nosio je svoju postelju kao svjedočanstvo Božje ljubavi. Rekao bih da ga je pritiskanje postelje podsjećalo na Božji zahvat. Tako bi trebalo biti i s nama pod pritiskom križa.

Što se tiče pitanja može li se netko tko ne pati uživjeti u situaciju onoga koji pati, najprije bih rekao da nema čovjeka koji ne pati. Svaki čovjek trpi na ovaj ili onaj način. I oni koji kažu da nikada nisu trpjeli. Postoji doduše onaj koji bježi od patnje. Ovdje nam dobro mogu doći riječi kojima je sv. Terezija Avilska poticala svoje sestre: „Od onoga što je nužno, činite krjepost.“ Može zvučati utilitaristički, ali s obzirom na križ, mislim da se u tomu zapravo očituje Božja milosna ponuda. Svi trpimo, ali svi ne želimo ili ne znamo krjeposno trpjeti. Trpljenje se ne može izbjeći, ali može postati milosno iskustvo!

Što znači da je antropologija razumljiva samo u kristologiji? I koje je mjesto križa u tomu?

Sviđa mi se intuicija Karla Rahnera koji kaže da je Bog stvorivši čovjeka uspostavio „gramatiku“ svojeg samoočitovanja. Dalje će reći da iako čovjek može postojati bez da se Bog utjelovi, ipak ne bi mogao postojati ako ne bi postojala mogućnost utjelovljenja. Dakle, mogućnost utjelovljenja jest uvjet mogućnosti čovjeka. U utjelovljenju se pokazalo da je ljudska narav mogućnost Božjeg izricanja samoga sebe. I više: pokazalo se da antropologija može biti potpuno shvaćena samo u kristologiji. Drugi vatikanski koncil to će sažeti svojom vjerojatno najcitiranijom rečenicom: „Otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi.“ Zato da bismo odgovorili na pitanje kakav je čovjek objavljen na križu, treba vidjeti što nam utjelovljena Riječ poručuje s križa.

Za razliku od Adama koji je htio biti kao Bog, Krist koji jest Bog, ne drži se svojega božanstva kao plijena, nego ga se odriče. Možemo reći da je Bog Bog upravo tamo gdje se odrekao svojega božanstva. To je logika ljubavi! Ljubav ništa ne želi zadržati za sebe! Zato je u križu u punini zasjala slika kakvu je Bog imao za čovjeka od početka: biće stvoreno iz ljubavi za ljubav. U tome smislu se može govoriti da križ u potpunosti odgovara ljudskoj naravi. Samo ona ljubav koja ne traži svoje, koja se u potpunosti dariva, može biti ljubav koja spašava. „Ljubav, ona je ili jača od smrti ili uopće nije ljubav. Ako se u Kristu pokazala jačom od smrti, pokazala se zato što je bila ljubav za druge!“ (Benedikt XVI.)

Govoriti o patnji čovjeka, to je normalno, ali govoriti o Kristu Bogo-čovjeku koji je patio, za neke je ljude apsurd. Što teologija kaže o tomu?

Mislim da se unutar ovoga krije jedna od najvećih hereza današnjeg vjernika. Teorijski svi prihvaćaju Isusovo čovještvo (čak i oni koji ne vjeruju), međutim, većina kršćana ne razumije stvarnost Isusova čovještva. Teologija to zna lijepo izraziti kada kaže da Isus nije samo homo perfectus, nego i perfectus homo. On nije samo savršeni čovjek (homo perfectus), u smislu da je savršenstvo čovještva, nego je i savršeno čovjek (perfectus homo), dakle njegovu čovještvu ništa ne nedostaje. Rodio se, disao, rastao, učio, jeo i pio, osjećao toplinu i hladnoću, umarao se i odmarao i, konačno, trpio udarce i padao pod njima, te umro. Naime, kao savršena čovjeka drži ga se kao supermana koji može što hoće i koji sve zna, ali je teško prihvatiti da je on savršeno čovjek, dakle čovjek kao i mi, da njegovu čovještvu ništa ne nedostaje. Skloni smo zamišljati Isusa kao Boga kojemu je, makar je bio čovjek, sve ljudsko bilo banalno, pa tako i sama smrt jer je znao da će brzo uskrsnuti. Zapravo, stvarnost je sasvim suprotna: nitko nije osjećao grozotu smrti kao Isus koji je punina života.

Mislim da se stoga može reći i da je Kristova bol bila najveća ikad pretrpljena. Najprije zbog činjenice da je onaj koji podnosi bol sami Bog čije je biće beskonačno. Bol se pretočila u beskrajni subjekt. Sigurno da su ljudska trpljenja kroz povijest, promatrajući izvana, nadišla ono što se događalo na Veliki petak. Krist nije materijalno podnosio sve boli (nije bio silovan, nisu mu ubili oca, majku…), ali je zbog potpune podvrgnutosti svojoj muci trpio spoznajući samu narav boli.

Teološki gledano, problem Kristove patnje na križu vezan je, između ostalog, uz pitanje Božje nepromjenjivosti. Kako može patiti Bog koji je uvijek isti, nepromjenjiv? Problem pred kojim se nalazi naš razum ne može se riješiti polazeći od ideje da se Bog ne može mijenjati. Teologija mora poći od činjenice da je Bog postao čovjek. Bog je i dalje Bog, makar je čovjek, dakle u sebi se nije promijenio. Nije promijenio ni ljudsku narav. Postao je subjekt ljudske naravi. E sada: Bog ne može patiti, ni narav ne može patiti, ali može patiti osoba, subjekt ljudske naravi. Zato se može reći da na križu pati Bog u ljudskoj naravi. Ili, ako bismo si dopustili malo igranja riječima, mogli bismo reći da ne pati Bog (u svojem božanstvu), nego pati Bog koji je postao čovjekom.

Što je križ na koji Isus poziva? Je li on samo simbol ili svekolika stvarnost, i kako ocjenjujete tendencije da se križevi izbace iz javnoga života?

Vidjeli smo da Bog u križu, na neki način poništava samoga sebe. Time pokazuje čovjeku da nositi križ nije tek moralni zahtjev, nego privilegirano mjesto oslobađanja egoističkih zahtjeva. Danomice uzimati križ, znači svaki dan iznova izlaziti iz egoizma, umirati samom sebi da bih živio Bogu i za druge. To je ljubav u dimenziji križa.

Krist nas nije oslobodio patnje, nego nam je omogućio da imamo život i unutar patnje. Križ nam je otvorio put usred patnje. Krist je učinio ono što mi nismo (bili) u stanju učiniti: ušao je u smrt!, ali ne da mi više nikada ne trebamo umrijeti, nego kako bismo iz dana u dan umirali sebi, „jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu“ (2 Kor 5,14-15).

Time se dotičemo onoga što se u kristologiji izražava idejom „repraesentatio“. Isus je naš zastupnik. Ali zastupnik ne znači zamjenik. Ono što je Isus Krist učinio, svi smo pozvani činiti. Zato je kršćanstvo nasljedovanje Isusa Krista.

Kao katolički svećenik, ali prvenstveno kao kršćanin koji svoj život želi temeljiti i razumijevati u svjetlu objavljene antropologije, svakako sam protiv tendencije da se križevi izbace iz javnoga života. Zato bih kao svojevrsni poticaj ovaj intervju završio riječima kard. Newmana: „Bože, daj da ne budemo od onih koji se 'opravdavaju pred ljudima' i 'ismijavaju' one koji propovijedaju težak nauk križa! Bože, daj da ne izvrćemo i ne ublažavamo njegovu svetu Riječ, ne tumačimo ju pogrješno po ljudsku, ne opravdavamo se od njezine strogosti i ne svodimo vjeru na neku običnu, svakodnevnu stvar; umjesto da razmišljamo o tomu što ona zapravo jest – otajstvena i nadnaravna stvarnost, različita od bilo čega drugoga što se nalazi na površini ovoga svijeta!“

Dragan Doko, ombudsman za zaštitu potrošača u BiH: Potrošači trebaju znati svoja prava i obveze te biti aktivni sudionici na tržištu roba i usluga

Bosna i Hercegovina se zajedno s državama regije još uvijek nalazi u tranziciji k stvarnoj tržišnoj ekonomiji i punim pravima i slobodama građana. Nažalost, zbog višedesetljetnog socijalističkog sustava koji je nanio mnoge štete ekonomiji, ali i društvu uopće, većina ljudi, pogotovu onih starije generacije, još uvijek se ne snalazi u ulozi aktivna sudionika društveno-ekonomskih zbivanja. Tako mnogi ljudi doslovce trpe zbog nepoznavanja svojih prava što dobrano, između ostalih, koriste trgovci svih profila i ogromni trgovački lanci...
 

Kako bismo saznali kakvo je danas stanje u uvijek napetim odnosima između kupca i prodavača, a u povodu 15. ožujka - Međunarodnog dana prava potrošača - odlučili smo razgovarati s Draganom Dokom, ombudsmanom za zaštitu potrošača u BiH. Iako rođen u Sarajevu, danas sa suprugom i dvoje djece živi i radi u Čapljini. Nakon što je nekoliko godina, kao diplomirani ekonomist, obavljao funkcije u različitim tvrtkama, 2003. imenovan je na poziciju ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH u Vijeću ministara BiH, a poslije isteka mandata postao je ombudsman za zaštitu prava potrošača.

Poštovani gosp. Doko, kakvo je stanje prava potrošača danas u BiH i razlikuje li se ovisno o tomu u kojem je entitetu ili kantonu/županiji potrošač?

Poštivanje prava potrošača u BiH, a i u svijetu općenito nije zadovoljavajuće. Potrošačima je faktično uskraćeno pravo pristupa sudu i pravdi budući da u situacijama kad se oni pojavljuju kao oštećeni u ulozi tužitelja, predmet godinama ne dolazi na red za rješavanje, dok to nije slučaj u predmetima gdje se potrošači pojavljuju u ulozi tužene strane. Također najčešće su potrošački sporovi bagatelni sporovi male vrijednosti koje iz tog razloga sud može odbaciti. Mehanizmi alternativnog rješavanja sporova u BiH nisu zaživjeli, cijene mirenja po satu od ovlaštenih miritelja su preskupe u odnosu na vrijednost spora, tako da možemo, nažalost, reći da potrošačima u BiH preostaje samo nada u nekršenje njihovih prava budući da je ostvarenje potrošačkih prava prinudnim putem rijetkost, ako ne i nepoznanica, u bh. društvu.  Nažalost, njihova prava se krše, čega smo svakodnevno svjedoci i takve prakse ostaju bez društveno-pravne sankcije. Zakon o zaštiti potrošača u BiH kao temeljni Zakon za zaštitu potrošača je donesen na državnoj razini, što znači da zaštita potrošača ne bi smjela varirati od županije do županije.

Svakog 15. ožujka obilježava se Međunarodni dan prava potrošača. Obilježava li se taj dan u BiH i na koji način?

Međunarodni dan zaštite potrošača simbolički najčešće obilježavaju institucije zadužene za zaštitu potrošača koje taj dan koriste za skretanje pozornosti na potrošačku problematiku i podizanje svijesti potrošača glede toga. To bi također trebala biti i glavna svrha obilježavanja ovog dana: aktualiziranje prava potrošača kroz medije i obrazovne institucije barem jedan dan u godini.

Postoji li, i kakva je ako postoji, uloga medija u educiranju ljudi u svezi s njihovim pravima?

Zakon o zaštiti potrošača kao jednog od subjekata za provođenje politike zaštite potrošača navodi i medije. Institucija ombudsmana za zaštitu potrošača u BiH aktivno surađuje s medijima i kroz taj angažman informira javnost o problematici zaštite potrošača, odnosno o pravima i obvezama koje potrošači imaju. U tom smislu svakodnevno dobivamo upite od raznih tiskanih i internet medija te radijskih i televizijskih kuća o određenim pitanjima i problemima zaštite potrošača, odnosno slučajevima možebitnog kršenja prava potrošača. Na sve te upite Institucija ombudsmana odgovara u pismenom ili nekom drugom obliku primjerenom dotičnom mediju i daje stručna mišljenja ili komentare na određena pitanja koja se tiču problematike zaštite potrošača. Pored toga, Institucija ombudsmana objavljuje različite publikacije koje se tiču pojedinih oblasti zaštite potrošača, surađuje s obrazovnim institucijama i na kraju svake godine objavljuje detaljno Izvješće o radu koje se javno publicira i dostupno je najširoj javnosti.

Znaju li potrošači u BiH svoja prava i koliko se čini da se državljani BiH informiraju o svojim pravima kao potrošača?

Potrošač je svatko tko stječe stvari za svoje osobne potrebe i izvan svoje profesionalne djelatnosti, ali to ujedno i ne znači da samim time osoba potrošača u potpunosti ispunjava sav potencijal te društvene uloge. Biti potrošačem, biti onim subjektom koji svojim odgovornim ponašanjem razlikuje konkurente na tržištu, poboljšava ponudu, traži nova rješenja za svoje rastuće potrebe, pregovara za bolje ugovorne klauzule, traži ostvarenje svojih prava i interesa – podrazumijeva jedno znanje, uvid i vještinu. Educiranje potrošača kroz medije, obrazovne institucije, razne otvorene projekte edukacije osposobljava pojedince upravo u tom smislu, tako da bi mogli u šumi informacija razabrati one bitne te na osnovi njih donijeti informiranu potrošačku odluku. Shodno rečenom, zaštita potrošača u sebi obuhvaća i nužan element samozaštite. To znači da se proces zaštite potrošača ne može uspješno odvijati bez aktivna sudjelovanja samih potrošača. Jedan od najvažnijih segmenata zaštite potrošača jest dobro informiran, educiran, osviješten i proaktivan potrošač.

Današnji potrošač treba sebe prepoznati kao aktivna sudionika na tržištu ekonomskih roba i usluga, treba znati koja su njegova prava, ali i obveze, i  treba reagirati svaki put kada mu se čini da se krše njegova potrošačka prava. U nekim slučajevima reakcija potrošača prema pružatelju robe ili usluge će biti dovoljna da se otkloni određena nepravilnost koja dovodi do kršenja prava potrošača. I to je najbolji način da se pružatelji roba i usluga (proizvođači i trgovci) upoznaju s potrošačkim pravima i da u konkretnoj situaciji uvide da postoje aktivni nositelji tih prava, koji su spremni reagirati svaki put kada smatraju da su njihova prava povrijeđena. Međutim, u ovoj fazi potrošači najčešće i odustaju, što zbog manjka vremena i sredstava, što zbog očekivanja da im netko drugi umjesto njih osigura njihova prava, stoga se naša uloga kao edukatora i prosvjetitelja pokazuje neprocjenjivom.

Možete li usporediti prava potrošača u Europskoj uniji s pravima građana u BiH?

Velika razlika je u organiziranosti samih potrošača i razini potrošačke svijesti među građanima, dok same razlike u zakonodavnom smislu baš i nema. Praksa država koji imaju dužu tradiciju institucionalne zaštite potrošača kazuje da su u tim državama (članice EU-a) udruženja potrošača partneri vladinih institucija i premda nisu dio državnog sektora, uživaju veliku institucionalnu i državnu potporu. Na primjer, prilikom samih zakonodavnih postupaka koji se tiču prava i obveza potrošača, udruženja moraju biti u potpunosti informirana i moraju im biti dostavljeni svi materijali relevantni za potrošače kako bi što kvalitetnije mogli sudjelovati u postupku donošenja nekog zakona. Udruženja potrošača se dalje udružuju na europskoj razini u mreže potrošača, odlikuje ih visoki profesionalizam i neovisnost u radu, angažiraju neovisne laboratorije i institucije radi provođenja neovisnih i nepristranih studija relevantnih za potrošače. Pored toga, ravnopravni su partneri (u radnim skupinama za donošenje zakona ili nekih drugih pravnih akata) prilikom donošenja političkih i drugih odluka bitnih za potrošače; ovlašteni su podizati kolektivne tužbe u cilju zaštite kolektivnih interesa potrošača - u slučaju pobjede na sudu, pozitivan ishod se primjenjuje na sve potrošače i dotadašnja praksa se mora dokinuti u potpunosti; aktivno su prisutni u tijelima za alternativno rješavanje sporova kako bi se potrošačima omogućilo pravedno rješenje (najčešće bagatelnog) spora na brz i jeftin način.

Koji su najčešći oblici kršenja prava potrošača u BiH?

Potrošačka prava su najviše ugrožena u uvjetima nepostojanja konkurencije, čime se potrošačima negira njihovo temeljno pravo na izbor. Možemo kazati da se skoro sve ekonomske usluge od općeg interesa (komunalne usluge - struja, voda, grijanje, telekomunikacijske usluge, javni prijevoz) odvijaju u monopolskom okružju, čime je opseg štete nanesen ekonomskom interesu potrošača skoro nemjerljiv. Nemogućnost raskida određenih ugovora, npr. o pružanju usluge grijanja, predstavljaju nažalost eklatantni primjer nepoštivanja temeljnih načela ugovornog i potrošačkog prava. Kako je krug građana koje ove opće usluge koristi najširi i kako one spadaju u esencijalne usluge, tj. usluge od životna značaja, smatramo da su ti oblici kršenja prava potrošača u BiH najalarmantniji.

Također, prava potrošača se krše u bankarskom sektoru i  maloprodajnoj trgovini. Bilo je i brojnih afera vezano za sigurnost i ispravnost pojedinih prehrambenih proizvoda kao i za sigurnost neprehrambenih proizvoda (najčešće uvezene dječje igračke i električni uređaji sumnjiva podrijetla i kvalitete).

U trgovačkim centrima se često mogu vidjeti različite cijene na policama od onih na blagajni. Spada li i to u kršenja prava kupaca?

Takve prijevare spadaju u kršenja prava potrošača i nazivaju se tzv. salama prijevare. Naime, fakturiranje cijene za koji fening više od one naznačene na polici jest protuzakonito i predstavlja prekršaj. Takva prijevara će najčešće proći nezapaženo kod kupca, a i u rijetkim slučajevima kad kupci primijete i prijave nadležnom inspektoratu tu nepoštenu i nezakonitu praksu, pokazalo se da se trgovcima više isplati platiti novčanu kaznu i nastaviti dalje s istom, nego poštivati propise i dobre poslovne običaje.

Koliko je politika zaštite potrošača važna institucijama BiH i što se čini u procesu unaprjeđenja zaštite potrošača?

Prema Zakonu o zaštiti potrošača čl. 98., pored Institucije ombudsmana, subjekti odgovorni za zaštitu potrošača u BiH su: Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Vijeće za zaštitu potrošača BiH, Konkurencijsko vijeće BiH, Ured za konkurenciju i zaštitu potrošača u FBiH i RS-u, udruge potrošača, obrazovne institucije, mediji te inspekcijska i druga tijela sukladno zakonu. Institucija ombudsmana u okviru obveza i ovlasti koje su joj dodijeljene zakonom, te u suradnji s prethodno navedenim subjektima odgovornim za zaštitu potrošača, radi na stvaranju okružja u kojemu se paralelno s procesom liberalizacije i otvaranja tržišta odvija i proces uspostave djelotvornih mjera zaštite potrošača. To stvaranje okružja je složen i dugotrajan proces koji zahtijeva aktivno sudjelovanje svih prethodno navedenih nositelja zaštite potrošača. BiH se nalazi na početku toga procesa te u njoj postoje zakonske i institucionalne pretpostavke za uspostavu djelotvornih mjera zaštite potrošača. Međutim, svaki zakon pa tako i Zakon o zaštiti potrošača je onoliko dobar koliko se provodi u praksi.

Neizostavno pitanje u ovakvim razgovorima je ekonomska kriza. Koliko ona utječe na smanjenje/povećanje prava potrošača?

Iako nije novost, analize i statistike uvijek iznova pozicioniraju Bosnu i Hercegovinu na samo dno europskih zemalja kada se govori o kupovnoj moći građana. Inače se kao trend bilježi rast cijena osnovnih životnih namirnica u zemljama regije, uz istodobnu stagnaciju ili pad primanja građana. Štoviše, cijene životnih namirnica u regiji su približno jednake onima u najbogatijim zemljama Europe i svijeta gdje su prosječna primanja građana za skoro pet, ali i do deset puta veća od prosječnih primanja građana regije. Nastavno svemu rečenom, sve je veći broj potrošača u BiH koji nisu u stanju redovito izmirivati obveze plaćanja komunalnih i ostalih usluga od općeg ekonomskog značaja. U takvoj situaciji stvara se dodatni pritisak na onu populaciju potrošača koja redovito izmiruje svoja dugovanja, i to na način da pružatelji usluga nova poskupljenja redovito pravdaju niskom stopom naplativosti, odnosno velikim brojem neplatiša ili neredovnih platiša. Takav trend ukazuje na začarani krug budući da tako poskupljene esencijalne komunalne usluge postaju još nedostižnije najugroženijoj populaciji potrošača.

Koliko žalbi potrošača dobijete u jednom razdoblju, recimo od godine, i koliko tih pritužbi bude pozitivno riješeno u korist potrošača?

Godišnje imamo oko 250 postupaka po pojedinačnim žalbama mimo svakodnevnih upita potrošača i novinara, te postupanja u cilju istraživanja područja zaštite potrošača i kolektivne zaštite interesa potrošača. Žalbe, pritužbe i upiti potrošača imaju indikativnu funkciju te na temelju njih, ombudsman provodi specifične izvide koji onda rezultiraju aktivnostima (posebna izvješća, instrukcije) usmjerenim na prevenciju daljnjeg kršenja prava potrošača.

Što jedan prosječan kupac, npr. pokvarena kućanskog aparata, može učiniti ako prodavač ne prizna svoju pogrešku i odbija dati u zamjenu novi aparat ili vratiti novac?

Može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom ili tijelom za alternativno rješavanje sporova.

Što je Institucija ombudsmana za zaštitu potrošača BiH?

Ombudsman za potrošače zastupnik je kolektivnih potrošačkih interesa koje, kako u pojedinačnim predmetima, tako i u općem medijskom prostoru predstavlja i brani. On je posebno neovisno tijelo koje ima ovlast provoditi istražne radnje, javno kritizirati, educirati i osnaživati slabiju stranu u potrošačkom odnosu (potrošača), preporučivati, objavljivati izvješća, instrukcije i naredbe, a sve to u svrhu zagovaranja i branjenja kolektivnih interesa potrošača. Sintaksa „za zaštitu potrošača“ često dovodi u zabludu nedovoljno informirane sudionike ovih odnosa. Naime, ombudsman općenito nema ovlasti kojima može mijenjati, ukidati, donositi određene odluke ili restituirati nastale štete. Dakle, mehanizam zaštite potrošača se očituje u nadzoru onih koji imaju te ovlasti, te koji su u sustavu prepoznati kao regulatori i kontrolori. Ombudsman s njima (agencijama, ministarstvima, inspekcijama…) samo dijeli nadzorni karakter; on je više institucionalni „zviždač“ koji posebno ranjive i neravnopravne sudionike društvenih odnosa (u ovom slučaju potrošače) predstavlja, njihovim ugroženim pravima i legitimnim interesima daje institucionalni oblik i time im jamči i olakšava ostvarenje i buduću zaštitu. Ombudsman nije nadležan za provođenje zakona (za što je nadležna izvršna vlast koja u tom smislu donosi provedbene akte), nego za nadziranje provođenja zakona. U cilju bolje primjene pravnih propisa, a na temelju saznanja utvrđenih nadzorom, praksom i analizom predmetne oblasti, ombudsman izdaje preporuke, mišljenja, instrukcije itd. koje bi trebale poboljšati primjenu odnosnih propisa, tj. otkloniti postojeće nepravilnosti i smetnje. Faktički, možda ono čime je sam institut ombudsmana najviše zadužio populaciju kojoj je namijenjen (djeca, potrošači, građani općenito), jest davanje jednog ljudskog lica državi, tj. državnim institucijama. On je dakako i dodatni demokratski instrument korekcije zatajenja pravnog ili pravosudnog sustava. Međutim, subjektivni aspekt uloge ombudsmana, prema kojoj on stoji na strani pojedinca, ugroženog individualca i laika, koji najčešće samo intuitivno osjeća da su mu prava prekršena te da je doživio nepravdu, jest  neprocjenjiva. U takvoj situaciji, u naročito teškim životnim situacijama zaista je bitno da postoji institucija koja daje konkretnu (u smislu podupiranja zahtjeva, davanja preporuke ili mišljenja) i moralnu podršku ugroženim pojedincima i skupinama građana. Kada se k tomu pridoda edukativno-preventivni karakter djelovanja ombudsmana, ovaj institut se zaista pokazuje kao jedan zaokružen i smislen alat moderna društva.

‘Wicked Little Things’ (2006)

Jedan od osam filmova Afterdark Horrorfesta. Zadao sam sebi zadatak da ih sve pogledam i polako posao privodim kraju.

Odnedavno udovica i majka dvoje maloljetne djece primorana je doseliti se u kuću koju je naslijedila nakon muževe smrti. Međutim, kao što to u filmovima obično biva ona nije svjesna činjenice da se kuća nalazi pored rudnika u kojem je početkom dvadesetog stoljeća petnaestak izrabljivane djece živo zakopano nesretnim slučajem. Sada je čitava planina ukleto mjesto koje je obavijeno brojnim misterioznim nestancima putnika – prolaznika i stanovnika obližnjeg mjestašca. Budući da je film otvoren urušavanjem rudnika u kojemu su djeca ostala živa zakopana, svjesni smo tko je odgovoran za te nestanke…

                                                        Malo nas je al nas ima
Prije godinu-dvije čitao sam nešto o ovom projektu i tada se spominjalo ime velikog Tobea Hoopera, a i poster filma mnogo obećavao. Radni nazivi filma su bili 'Children' i 'Zombies', što je opet na svoj način pobuđivalo moju maštu: velikan teksaškog masakra radi na filmovima o zombijima! Na kraju se redateljske palice dohvatio meni nepoznati J. S. Cardone, redatelj Forsakena i nastavka '8 milimetara'.

Što se redateljskog dijela posla tiče, nemam većih primjedbi, ali scenarij sadrži mnogo neizostavnih klišeja. Kako film odmiče znamo tko će nastradati kojim redom, a tko preživjeti: lokalni buntovni tinejdžeri kao da prizivaju zombije ismijavajući lokalne legende,  prepotentni vlasnik čitave planine, rudnika i nove kuće glavne junakinje želi po svaku cijenu pokrenuti biznis (a znamo što ga čeka), najmlađa kćerka se sprijateljila sa zombi djevojčicom koja je početkom stoljeća spavala u istom krevetu, dok lokalni čudak/ bogomoljac radi božji posao hraneći zombije živim svinjama, održavajući kakav takav mir jer dok su zombiji siti neće biti krvoprolića. Upravo je to hranjenje zombija iznjedrilo prvi solidan gore u filmu. Je li istina da je svinjsko meso slično ljudskome mesu? Izgleda kako zombiji ne primjećuju razliku… barem dok nema ničeg boljeg. Bogomoljac koristi i klasični biblijski motiv o označavanju vrata kuća 'pravednih' da bi udaljio zombije od potencijalnih žrtava. To mu uspijeva… neko vrijeme.

Najviše zamjeram samim zombijima. Iako njihov izgled nije loš nekako su mi previše uštogljeni i čisti tako da sam u jednom trenutku pomislio da gledam Damjana iz Omena, a ne zombije. Još od Romerovih 'Noći živih mrtvaca' naučili samo da zombiji ne razmišljaju niti se mnogo služe oruđem kao pomagalima, iako se sjećamo zombi djevojčice koja je koristila zidarski alat da napadne majku. Dakle, zombiji bi trebali biti spori i prvenstveno koristiti zube kao sredstvo za hranjenje, međutim u ovom filmu to nije slučaj. Zombiji koriste razna pomagala da bi onesposobili svoje žrtve pa tek onda se bacaju na gozbu. Brzi su kada to zahtijeva scenarij, tj. kada se progone žrtve, a spori su kada trebaju produžiti napetost dok su žrtve zbunjene i ukočene u mjestu. Zombiji su krvoločni stvorovi kojima je jedini cilj ubijanje i hranjenje, a ne osveta. Iako smo u 'Zori živih mrtvaca' zaključili kako možemo imati samilosti i simpatija prema nemrtvima, 'Dan živih mrtvaca' nas je poučio da i uskrsli mogu razmišljati i na taj način parirati čovjeku. Djeca-zombiji napadaju u grupama tako da predstavljaju nezaustavljive killing mašine, a uz to koriste i rudarska oruđa. Još jedna stvar koja iritira: iako su naši junaci upoznati sa pojmom zombija, kao da nikada nisu čuli ili vidjeli kako je moguće ubiti zombija pa konstantno pucaju u tijelo, a ne u glavu tako da smo uskraćeni za prosute dječje mozgove.

Prema IMDb-u, film je sniman na prelijepim lokacijama u Bugarskoj. Fotografija u filmu me se dojmila, atmosferične mračne šume s dosta otpalog lišća i sumaglice. Film je bolji od slabašnog 'Penny Dreadfula', ali ne može parirati 'Hamiltonovima', 'Unrestu' i 'Rinneu', ostalim naslovima Afterdark Horrorfesta…