Korizma je polako na izmaku te se nalazimo u finišu preduskrsna vremena. Veliki tjedan je pred nama, a s njim i razmišljanja o Muci Isusovoj. Iako je središte kršćanske vjere uskrsnuće te se oko njega gradi teološki, liturgijski i pastoralni život Crkve, tjedan dana pred Uskrs razmišljamo o Isusovu trijumfalnu ulasku u Jeruzalem te muci koja je uslijedila, kao i o njezinoj refleksiji na ljudsku zbilju. Sugovornika na ovu temu našli smo u dr. Edvardu Pundi, profesoru kristologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu.
Poštovani dr. Punda, nalazimo se u
preduskrsnu vremenu. Veliki tjedan se približava i s njim razmišljanja o Muci
Isusovoj. Zašto je Bogu potrebna muka?
Bogu
muka nije potrebna. Bogu ništa nije potrebno. Mi smo potrebiti Božje muke za
nas. Tako bih najkraće sažeo dramu ljudske egzistencije koja se rješava u križu
Isusa Krista. Veliki tjedan i događaji koje slavimo nisu izolirani događaji;
oni su dio jednog šireg konteksta, velike i dinamične stvarnosti koja se zove
povijest spasenja, a započinje poviješću odnosa Boga s čovjekom, dakle, već stvaranjem.
Karl Barth je imao lijepu intuiciju
kada kaže da je stvaranje izvanjska pretpostavka Saveza, ali je Savez nutarnja
pretpostavka stvaranja. Dakle, Bog stvara u vidu odnosa. Povijest spasenja je
povijest odnosa. Bog poznaje samo jednu vrstu odnosa, a to je ljubav. Kod
čovjeka je od samog početka drukčije. Čovjek na ljubav ne odgovara (uvijek)
ljubavlju. I to je činjenica. Mi to ne možemo zanemariti. Povijest odnosa ne
poznaje hipotetskog čovjeka, ideju, nego stvarnog čovjeka, koji je stvoren iz
ljubavi za ljubav, ali koji ne ljubi onako kako je ljubljen. Čovjek je ostvaren
samo ako ljubi. Ako ne ljubi, onda kao da nije. Ne ljubiti, znači biti mrtav!
To je posljedica onoga što teologija naziva istočni
grijeh. Čovjek je rob vlastitih požuda, ne ljubi, živi u obruču smrti, i
zbog toga se ne može suočiti sa stvarnošću. Bježi od nje jer bježi od Boga
(Adam i Eva). Smrt je time postala trajno kretanje ljudske egzistencije. Zato
smo mi potrebni Božje muke za nas: jer ne možemo sami pobijediti smrt! Poslanica Hebrejima Kristovu smrt na
križu promatra upravo iz te perspektive: Krist je umro „da smrću obeskrijepi
onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha
pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu“. Ovo je objavljena
antropologija. Samo Krist koji je svojom smrću zadao smrt našoj smrti – da se
izrazim rječnikom istočne Crkve – može nas osloboditi od obruča smrti u kojem
se nalazimo.
Na dan kad slavimo kraljevski Isusov
ulazak u Jeruzalem, na svečan i radostan način, Crkva pred nas stavlja
evanđelje Isusove muke. Koja je veza između Cvjetnice i križa?
Slavlje
Cvjetnice je posebno po procesiji s palminim, odnosno maslinovim grančicama i čitanju
Muke. No, samoj procesiji prethodi evanđelje o Isusovu ulasku u Jeruzalem gdje
ga čekaju muka i smrt na križu, ali i uskrsnuće. Luka, primjerice, govori da je
Isus uzašao u Jeruzalem prije svoje
muke. Geografska pozadina pomaže razumjeti teološku istinu. Ulaskom u Jeruzalem
započinje Isusov uzlazak, sve do
konačnog trona na križu. Najprije slušamo o svjetini koja kliče Isusu Kralju, a
poslije, u muci, o svjetini koja viče „Raspni ga, raspni“. Mi ne znamo jesu li
isti ljudi vikali jedno i drugo. Možda se radilo o potpuno različitim ljudima.
Ipak, te „dvije vike“ nesvjesno su ispovjedile jednu istinu: Isus jest kralj! Kada
se tumači Isusovo kraljevanje s križa, uglavnom se, i s pravom, naglašava
ljubav koju je imao prema nama i pobjeda uskrsnuća. Htio bih podcrtati još
nešto: uzeti svoj križ, dati se razapeti – to je već istinsko kraljevanje! U
tome smislu se može govoriti o „neopiranju“ koje nije puki pasivizam, nego
ljubav shvaćena kao samonadilaženje. To može biti nova definicija kraljevanja. Isus
se u svojem životu opirao samo onda kada su ga, poput Petra, pokušavali natjerati da odustane od križa, da ostane u sebi.
Evo lekcije svima nama: bježeći od križa, ostajući u sebi, robovi smo nas
samih... Dajući se razapet, uzimajući svoj križ, postajemo kraljevi! Zato i
Cvjetnica i križ, u konačnici, izražavaju bit Uskrsa, pobjedu nad smrću, oslobođenje
od svakog ropstva i istinsko kraljevanje s Kristom!
Koliko je križ uistinu prihvatljiv
ljudskoj naravi, i je li križ potreban da bismo razumjeli ljubav?
Najprije
bih rekao da je križ ljudskoj naravi potpuno neprihvatljiv. Međutim, Isus Krist
nam je pokazao smisao križa. Potrebno nam je razmatranje Kristove muke kako
bismo razumjeli Božju ljubav. Iako ljudi traže Božju ljubav, čini se da nam ne
odgovara njezino stvarno očitovanje u križu: ljubav prema neprijateljima! Eto,
to je potpuno neprihvatljivo ljudskoj naravi. Međutim, to je istina križa i
objava Božje naravi, ali to je i poziv svakome čovjeku. Ako pogledamo na
cjelokupnu poruku evanđelja, vidimo da križ nije bio odmak od Isusove zemaljske
egzistencije u cjelini. Sve što je naučavao, u punini je ostvareno u križu. U
križu je ostvaren nacrt novoga čovjeka o kojemu govori Govor na gori, a sažet je u pozivu: „Ne opirite se zlu!“ Naravno, ne
radi se o pasivnu i nekritičkom mirenju sa zlom, ili zataškavanju zla. Isus je
zlu gledao u oči i nije ga prikrio makar nije osuđivao one koji su mu zlo
činili. Radi se o ne vraćati istom mjerom, oprostiti nanesenu uvrjedu, ljubiti
svoje neprijatelje. No, do toga se ne može doći ni aktivizmom ni moralizmom.
Takav čovjek se rađa isključivo iz Kristova križa. Može ljubiti samo onaj koji
se daje razapeti!
A
to konkretno znači ne mrmljati na teškoće, ne opirati se događajima života, u
konačnici ne opirati se Bogu jer makar se ne vrši Božja volja, ipak ništa se ne
događa izvan Božje volje. I to je sigurno jedno otajstvo, a jedina šifra za
razumjeti ga jest križ. Križ je ključ razumijevanja povijesti! Zato možemo
zaključiti sa svetom Terezijom Avilskom:
„Uprite oči u raspetoga i sve će vam se činiti malo!“ (Zamak duše 7, 4, 8).
U evanđelju imamo opis susreta Isusa
i bolesnika koji je dugo ležao bolestan. Kada ga Isus pita želi li ozdraviti,
on ne odgovara da želi, nego se počinje jadati... Uzmimo primjer jednog bolesnika i potpuno
zdrava čovjeka. Može li se netko tko ne pati, uživjeti u situaciju patnika i
biti mu potpora?
Mislim da je taj bolesnik
– riječ je o uzetomu koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina – više od jadanja nad svojom bolešću izražavao
vlastitu bespomoćnost: „Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u
kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe.“ Zanimljiv je opis
samoga ozdravljenja: „Kaže mu Isus: 'Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!'
Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.“ Sviđa mi se tumačenje otaca Crkve koji su u
postelji vidjeli simboliku križa. Nosio je svoju postelju kao svjedočanstvo
Božje ljubavi. Rekao bih da ga je pritiskanje postelje podsjećalo na Božji
zahvat. Tako bi trebalo biti i s nama pod pritiskom križa.
Što
se tiče pitanja može li se netko tko ne pati uživjeti u situaciju onoga koji
pati, najprije bih rekao da nema čovjeka koji ne pati. Svaki čovjek trpi na
ovaj ili onaj način. I oni koji kažu da nikada nisu trpjeli. Postoji doduše onaj
koji bježi od patnje. Ovdje nam dobro mogu doći riječi kojima je sv. Terezija
Avilska poticala svoje sestre: „Od onoga što je nužno, činite krjepost.“ Može
zvučati utilitaristički, ali s obzirom na križ, mislim da se u tomu zapravo
očituje Božja milosna ponuda. Svi trpimo, ali svi ne želimo ili ne znamo krjeposno
trpjeti. Trpljenje se ne može izbjeći, ali može postati milosno iskustvo!
Što znači da je antropologija
razumljiva samo u kristologiji? I koje je mjesto križa u tomu?
Sviđa
mi se intuicija Karla Rahnera koji kaže da je Bog stvorivši
čovjeka uspostavio „gramatiku“ svojeg samoočitovanja. Dalje će reći da iako
čovjek može postojati bez da se Bog utjelovi, ipak ne bi mogao postojati ako ne
bi postojala mogućnost utjelovljenja. Dakle, mogućnost utjelovljenja jest uvjet
mogućnosti čovjeka. U utjelovljenju se pokazalo da je ljudska narav mogućnost
Božjeg izricanja samoga sebe. I više: pokazalo se da antropologija može biti
potpuno shvaćena samo u kristologiji. Drugi vatikanski koncil to će sažeti svojom
vjerojatno najcitiranijom rečenicom: „Otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim
jedino u otajstvu utjelovljene Riječi.“ Zato da bismo odgovorili na pitanje
kakav je čovjek objavljen na križu, treba vidjeti što nam utjelovljena Riječ
poručuje s križa.
Za
razliku od Adama koji je htio biti
kao Bog, Krist koji jest Bog, ne drži se svojega božanstva kao plijena, nego ga
se odriče. Možemo reći da je Bog Bog upravo tamo gdje se odrekao svojega
božanstva. To je logika ljubavi! Ljubav ništa ne želi zadržati za sebe! Zato je
u križu u punini zasjala slika kakvu je Bog imao za čovjeka od početka: biće
stvoreno iz ljubavi za ljubav. U tome smislu se može govoriti da križ u
potpunosti odgovara ljudskoj naravi. Samo ona ljubav koja ne traži svoje, koja
se u potpunosti dariva, može biti ljubav koja spašava. „Ljubav, ona je ili jača od smrti ili uopće nije ljubav. Ako se u Kristu
pokazala jačom od smrti, pokazala se zato što je bila ljubav za druge!“ (Benedikt XVI.)
Govoriti o patnji čovjeka, to je
normalno, ali govoriti o Kristu Bogo-čovjeku koji je patio, za neke je ljude
apsurd. Što teologija kaže o tomu?
Mislim
da se unutar ovoga krije jedna od najvećih hereza današnjeg vjernika. Teorijski
svi prihvaćaju Isusovo čovještvo (čak i oni koji ne vjeruju), međutim, većina
kršćana ne razumije stvarnost Isusova čovještva. Teologija to zna lijepo
izraziti kada kaže da Isus nije samo homo
perfectus, nego i perfectus homo.
On nije samo savršeni čovjek (homo
perfectus), u smislu da je savršenstvo čovještva, nego je i savršeno čovjek (perfectus homo), dakle
njegovu čovještvu ništa ne nedostaje. Rodio se, disao, rastao, učio, jeo i pio,
osjećao toplinu i hladnoću, umarao se i odmarao i, konačno, trpio udarce i
padao pod njima, te umro. Naime, kao savršena
čovjeka drži ga se kao supermana
koji može što hoće i koji sve zna, ali je teško prihvatiti da je on savršeno čovjek, dakle čovjek kao i mi,
da njegovu čovještvu ništa ne nedostaje. Skloni smo zamišljati Isusa kao Boga
kojemu je, makar je bio čovjek, sve ljudsko bilo banalno, pa tako i sama smrt
jer je znao da će brzo uskrsnuti. Zapravo, stvarnost je sasvim suprotna: nitko
nije osjećao grozotu smrti kao Isus koji je punina života.
Mislim
da se stoga može reći i da je Kristova bol bila najveća ikad pretrpljena.
Najprije zbog činjenice da je onaj koji podnosi bol sami Bog čije je biće
beskonačno. Bol se pretočila u beskrajni subjekt. Sigurno da su ljudska trpljenja
kroz povijest, promatrajući izvana, nadišla ono što se događalo na Veliki
petak. Krist nije materijalno podnosio sve boli (nije bio silovan, nisu mu
ubili oca, majku…), ali je zbog potpune podvrgnutosti svojoj muci trpio
spoznajući samu narav boli.
Teološki
gledano, problem Kristove patnje na križu vezan je, između ostalog, uz pitanje
Božje nepromjenjivosti. Kako može patiti Bog koji je uvijek isti, nepromjenjiv?
Problem pred kojim se nalazi naš razum ne može se riješiti polazeći od ideje da
se Bog ne može mijenjati. Teologija mora poći od činjenice da je Bog postao čovjek. Bog je i dalje Bog, makar
je čovjek, dakle u sebi se nije promijenio. Nije promijenio ni ljudsku narav.
Postao je subjekt ljudske naravi. E sada: Bog ne može patiti, ni narav ne može
patiti, ali može patiti osoba, subjekt ljudske naravi. Zato se može reći da na
križu pati Bog u ljudskoj naravi. Ili, ako bismo si dopustili malo igranja
riječima, mogli bismo reći da ne pati Bog (u svojem božanstvu), nego pati Bog
koji je postao čovjekom.
Što je križ na koji Isus poziva? Je
li on samo simbol ili svekolika stvarnost, i kako ocjenjujete tendencije da se
križevi izbace iz javnoga života?
Vidjeli
smo da Bog u križu, na neki način poništava samoga sebe. Time pokazuje čovjeku
da nositi križ nije tek moralni zahtjev, nego privilegirano mjesto oslobađanja
egoističkih zahtjeva. Danomice uzimati križ, znači svaki dan iznova izlaziti iz
egoizma, umirati samom sebi da bih živio Bogu i za druge. To je ljubav u
dimenziji križa.
Krist
nas nije oslobodio patnje, nego nam je omogućio da imamo život i unutar patnje.
Križ nam je otvorio put usred patnje. Krist je učinio ono što mi nismo (bili) u
stanju učiniti: ušao je u smrt!, ali ne da mi više nikada ne trebamo umrijeti,
nego kako bismo iz dana u dan umirali sebi, „jer ljubav nas Kristova obuzima
kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; i za sve umrije da
oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu“ (2
Kor 5,14-15).
Time
se dotičemo onoga što se u kristologiji izražava idejom „repraesentatio“. Isus je naš zastupnik.
Ali zastupnik ne znači zamjenik. Ono
što je Isus Krist učinio, svi smo pozvani činiti. Zato je kršćanstvo
nasljedovanje Isusa Krista.
Kao
katolički svećenik, ali prvenstveno kao kršćanin koji svoj život želi temeljiti
i razumijevati u svjetlu objavljene antropologije, svakako sam protiv tendencije
da se križevi izbace iz javnoga života. Zato bih kao svojevrsni poticaj ovaj
intervju završio riječima kard. Newmana: „Bože, daj da ne budemo od
onih koji se 'opravdavaju pred ljudima' i 'ismijavaju' one koji propovijedaju
težak nauk križa! Bože, daj da ne izvrćemo i ne ublažavamo njegovu svetu Riječ,
ne tumačimo ju pogrješno po ljudsku, ne opravdavamo se od njezine strogosti i
ne svodimo vjeru na neku običnu, svakodnevnu stvar; umjesto da razmišljamo o
tomu što ona zapravo jest – otajstvena i nadnaravna stvarnost, različita od
bilo čega drugoga što se nalazi na površini ovoga svijeta!“
Nema komentara:
Objavi komentar