Bosna i Hercegovina se zajedno s državama regije još uvijek nalazi u tranziciji k stvarnoj tržišnoj ekonomiji i punim pravima i slobodama građana. Nažalost, zbog višedesetljetnog socijalističkog sustava koji je nanio mnoge štete ekonomiji, ali i društvu uopće, većina ljudi, pogotovu onih starije generacije, još uvijek se ne snalazi u ulozi aktivna sudionika društveno-ekonomskih zbivanja. Tako mnogi ljudi doslovce trpe zbog nepoznavanja svojih prava što dobrano, između ostalih, koriste trgovci svih profila i ogromni trgovački lanci...
Kako bismo saznali kakvo je danas stanje u uvijek napetim odnosima između kupca i prodavača, a u povodu 15. ožujka - Međunarodnog dana prava potrošača - odlučili smo razgovarati s Draganom Dokom, ombudsmanom za zaštitu potrošača u BiH. Iako rođen u Sarajevu, danas sa suprugom i dvoje djece živi i radi u Čapljini. Nakon što je nekoliko godina, kao diplomirani ekonomist, obavljao funkcije u različitim tvrtkama, 2003. imenovan je na poziciju ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH u Vijeću ministara BiH, a poslije isteka mandata postao je ombudsman za zaštitu prava potrošača.
Poštovani
gosp. Doko, kakvo je stanje prava potrošača danas u BiH i razlikuje li se ovisno
o tomu u kojem je entitetu ili kantonu/županiji potrošač?
Poštivanje
prava potrošača u BiH, a i u svijetu općenito nije zadovoljavajuće. Potrošačima
je faktično uskraćeno pravo pristupa sudu i pravdi budući da u situacijama kad
se oni pojavljuju kao oštećeni u ulozi tužitelja, predmet godinama ne dolazi na
red za rješavanje, dok to nije slučaj u predmetima gdje se potrošači pojavljuju
u ulozi tužene strane. Također najčešće su potrošački sporovi bagatelni sporovi
male vrijednosti koje iz tog razloga sud može odbaciti. Mehanizmi alternativnog
rješavanja sporova u BiH nisu zaživjeli, cijene mirenja po satu od ovlaštenih
miritelja su preskupe u odnosu na vrijednost spora, tako da možemo, nažalost, reći
da potrošačima u BiH preostaje samo nada u nekršenje njihovih prava budući da je
ostvarenje potrošačkih prava prinudnim putem rijetkost, ako ne i nepoznanica, u
bh. društvu. Nažalost, njihova prava se
krše, čega smo svakodnevno svjedoci i takve prakse ostaju bez društveno-pravne
sankcije. Zakon o zaštiti potrošača u BiH kao temeljni Zakon za zaštitu
potrošača je donesen na državnoj razini, što znači da zaštita potrošača ne bi
smjela varirati od županije do županije.
Svakog 15. ožujka obilježava se Međunarodni
dan prava potrošača. Obilježava li se taj dan u BiH i na koji način?
Međunarodni
dan zaštite potrošača simbolički najčešće obilježavaju institucije zadužene za zaštitu
potrošača koje taj dan koriste za skretanje pozornosti na potrošačku problematiku
i podizanje svijesti potrošača glede toga. To bi također trebala biti i glavna
svrha obilježavanja ovog dana: aktualiziranje prava potrošača kroz medije i
obrazovne institucije barem jedan dan u godini.
Postoji li, i kakva je ako
postoji, uloga medija u educiranju ljudi u svezi s njihovim pravima?
Zakon o zaštiti potrošača kao jednog od
subjekata za provođenje politike zaštite potrošača navodi i medije. Institucija
ombudsmana za zaštitu potrošača u BiH aktivno surađuje s medijima i kroz taj
angažman informira javnost o problematici zaštite potrošača, odnosno o pravima
i obvezama koje potrošači imaju. U tom smislu svakodnevno dobivamo upite od
raznih tiskanih i internet medija te radijskih i televizijskih kuća o određenim
pitanjima i problemima zaštite potrošača, odnosno slučajevima možebitnog
kršenja prava potrošača. Na sve te upite Institucija ombudsmana odgovara u
pismenom ili nekom drugom obliku primjerenom dotičnom mediju i daje stručna
mišljenja ili komentare na određena pitanja koja se tiču problematike zaštite
potrošača. Pored toga, Institucija ombudsmana objavljuje različite publikacije
koje se tiču pojedinih oblasti zaštite potrošača, surađuje s obrazovnim institucijama
i na kraju svake godine objavljuje detaljno Izvješće
o radu koje se javno publicira i dostupno je najširoj javnosti.
Znaju li potrošači u BiH svoja
prava i koliko se čini da se državljani BiH informiraju o svojim pravima kao
potrošača?
Potrošač je svatko tko stječe stvari za
svoje osobne potrebe i izvan svoje profesionalne djelatnosti, ali to ujedno i
ne znači da samim time osoba potrošača u potpunosti ispunjava sav potencijal te
društvene uloge. Biti potrošačem, biti onim subjektom koji svojim odgovornim
ponašanjem razlikuje konkurente na tržištu, poboljšava ponudu, traži nova
rješenja za svoje rastuće potrebe, pregovara za bolje ugovorne klauzule, traži
ostvarenje svojih prava i interesa – podrazumijeva jedno znanje, uvid i
vještinu. Educiranje potrošača kroz medije, obrazovne institucije, razne
otvorene projekte edukacije osposobljava pojedince upravo u tom smislu, tako da
bi mogli u šumi informacija razabrati one bitne te na osnovi njih donijeti
informiranu potrošačku odluku. Shodno rečenom, zaštita potrošača u sebi
obuhvaća i nužan element samozaštite. To znači da se proces zaštite potrošača
ne može uspješno odvijati bez aktivna sudjelovanja samih potrošača. Jedan od
najvažnijih segmenata zaštite potrošača jest dobro informiran, educiran,
osviješten i proaktivan potrošač.
Današnji potrošač treba sebe prepoznati
kao aktivna sudionika na tržištu ekonomskih roba i usluga, treba znati koja su
njegova prava, ali i obveze, i treba
reagirati svaki put kada mu se čini da se krše njegova potrošačka prava. U
nekim slučajevima reakcija potrošača prema pružatelju robe ili usluge će biti
dovoljna da se otkloni određena nepravilnost koja dovodi do kršenja prava
potrošača. I to je najbolji način da se pružatelji roba i usluga (proizvođači i
trgovci) upoznaju s potrošačkim pravima i da u konkretnoj situaciji uvide da
postoje aktivni nositelji tih prava, koji su spremni reagirati svaki put kada smatraju
da su njihova prava povrijeđena. Međutim, u ovoj fazi potrošači najčešće i
odustaju, što zbog manjka vremena i sredstava, što zbog očekivanja da im netko
drugi umjesto njih osigura njihova prava, stoga se naša uloga kao edukatora i
prosvjetitelja pokazuje neprocjenjivom.
Možete li usporediti prava
potrošača u Europskoj uniji s pravima građana u BiH?
Velika
razlika je u organiziranosti samih potrošača i razini potrošačke svijesti među
građanima, dok same razlike u zakonodavnom smislu baš i nema. Praksa država
koji imaju dužu tradiciju institucionalne zaštite potrošača kazuje da su u tim
državama (članice EU-a) udruženja potrošača partneri vladinih institucija i premda
nisu dio državnog sektora, uživaju veliku institucionalnu i državnu potporu. Na
primjer, prilikom samih zakonodavnih postupaka koji se tiču prava i obveza
potrošača, udruženja moraju biti u potpunosti informirana i moraju im biti dostavljeni svi materijali relevantni
za potrošače kako bi što kvalitetnije mogli sudjelovati u postupku donošenja
nekog zakona. Udruženja potrošača se dalje udružuju na europskoj razini u mreže
potrošača, odlikuje ih visoki profesionalizam i neovisnost u radu, angažiraju
neovisne laboratorije i institucije radi provođenja neovisnih i nepristranih
studija relevantnih za potrošače. Pored toga, ravnopravni su partneri (u radnim
skupinama za donošenje zakona ili nekih drugih pravnih akata) prilikom
donošenja političkih i drugih odluka bitnih za potrošače; ovlašteni su podizati
kolektivne tužbe u cilju zaštite kolektivnih interesa potrošača - u slučaju pobjede na sudu, pozitivan
ishod se primjenjuje na sve potrošače i dotadašnja praksa se mora dokinuti u
potpunosti; aktivno su prisutni u tijelima za alternativno rješavanje sporova
kako bi se potrošačima omogućilo pravedno rješenje (najčešće bagatelnog) spora
na brz i jeftin način.
Koji su najčešći oblici kršenja
prava potrošača u BiH?
Potrošačka prava su najviše ugrožena u
uvjetima nepostojanja konkurencije, čime se potrošačima negira njihovo temeljno
pravo na izbor. Možemo kazati da se skoro sve ekonomske usluge od općeg
interesa (komunalne usluge - struja, voda, grijanje, telekomunikacijske usluge,
javni prijevoz) odvijaju u monopolskom okružju, čime je opseg štete nanesen
ekonomskom interesu potrošača skoro nemjerljiv. Nemogućnost raskida određenih
ugovora, npr. o pružanju usluge grijanja, predstavljaju nažalost eklatantni
primjer nepoštivanja temeljnih načela ugovornog i potrošačkog prava. Kako je
krug građana koje ove opće usluge koristi najširi i kako one spadaju u
esencijalne usluge, tj. usluge od životna značaja, smatramo da su ti oblici
kršenja prava potrošača u BiH najalarmantniji.
Također, prava potrošača se krše u
bankarskom sektoru i maloprodajnoj
trgovini. Bilo je i brojnih afera vezano za sigurnost i ispravnost pojedinih
prehrambenih proizvoda kao i za sigurnost neprehrambenih proizvoda (najčešće
uvezene dječje igračke i električni uređaji sumnjiva podrijetla i kvalitete).
U trgovačkim centrima se često
mogu vidjeti različite cijene na policama od onih na blagajni. Spada li i to u
kršenja prava kupaca?
Takve
prijevare spadaju u kršenja prava potrošača i nazivaju se tzv. salama
prijevare. Naime, fakturiranje cijene za koji fening više od one naznačene na polici jest protuzakonito i predstavlja
prekršaj. Takva prijevara će najčešće proći nezapaženo kod kupca, a i u rijetkim
slučajevima kad kupci primijete i prijave nadležnom inspektoratu tu nepoštenu i
nezakonitu praksu, pokazalo se da se trgovcima više isplati platiti novčanu
kaznu i nastaviti dalje s istom, nego poštivati propise i dobre poslovne
običaje.
Koliko
je politika zaštite potrošača važna institucijama BiH i što se čini u procesu
unaprjeđenja zaštite potrošača?
Prema Zakonu o zaštiti potrošača čl. 98.,
pored Institucije ombudsmana, subjekti odgovorni za zaštitu potrošača u BiH su:
Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Vijeće za zaštitu
potrošača BiH, Konkurencijsko vijeće BiH, Ured za konkurenciju i zaštitu
potrošača u FBiH i RS-u, udruge potrošača, obrazovne institucije, mediji te
inspekcijska i druga tijela sukladno zakonu. Institucija
ombudsmana u okviru obveza i ovlasti koje su joj dodijeljene zakonom, te u
suradnji s prethodno navedenim subjektima odgovornim za zaštitu potrošača, radi
na stvaranju okružja u kojemu se paralelno s procesom liberalizacije i
otvaranja tržišta odvija i proces uspostave djelotvornih mjera zaštite
potrošača. To stvaranje okružja je složen i dugotrajan proces koji zahtijeva
aktivno sudjelovanje svih prethodno navedenih nositelja zaštite potrošača. BiH
se nalazi na početku toga procesa te u njoj postoje zakonske i institucionalne
pretpostavke za uspostavu djelotvornih mjera zaštite potrošača. Međutim, svaki
zakon pa tako i Zakon o zaštiti potrošača
je onoliko dobar koliko se provodi u praksi.
Neizostavno
pitanje u ovakvim razgovorima je ekonomska kriza. Koliko ona utječe na
smanjenje/povećanje prava potrošača?
Iako
nije novost, analize i statistike uvijek iznova pozicioniraju Bosnu i
Hercegovinu na samo dno europskih zemalja kada se govori o kupovnoj moći
građana. Inače se kao trend bilježi rast cijena osnovnih životnih namirnica u
zemljama regije, uz istodobnu stagnaciju ili pad primanja građana. Štoviše,
cijene životnih namirnica u regiji su približno jednake onima u najbogatijim
zemljama Europe i svijeta gdje su prosječna primanja građana za skoro pet, ali
i do deset puta veća od prosječnih primanja građana regije. Nastavno svemu
rečenom, sve je veći broj potrošača u BiH koji nisu u stanju redovito
izmirivati obveze plaćanja komunalnih i ostalih usluga od općeg ekonomskog
značaja. U takvoj situaciji stvara se dodatni pritisak na onu populaciju
potrošača koja redovito izmiruje svoja dugovanja, i to na način da pružatelji
usluga nova poskupljenja redovito pravdaju niskom stopom naplativosti, odnosno
velikim brojem neplatiša ili neredovnih platiša. Takav trend ukazuje na
začarani krug budući da tako poskupljene esencijalne komunalne usluge postaju
još nedostižnije najugroženijoj populaciji potrošača.
Koliko
žalbi potrošača dobijete u jednom razdoblju, recimo od godine, i koliko tih
pritužbi bude pozitivno riješeno u korist potrošača?
Godišnje imamo oko 250 postupaka po pojedinačnim
žalbama mimo svakodnevnih upita potrošača i novinara, te postupanja u cilju
istraživanja područja zaštite potrošača i kolektivne zaštite interesa
potrošača. Žalbe, pritužbe i upiti potrošača imaju indikativnu funkciju te na
temelju njih, ombudsman provodi specifične izvide koji onda rezultiraju
aktivnostima (posebna izvješća, instrukcije) usmjerenim na prevenciju daljnjeg
kršenja prava potrošača.
Što
jedan prosječan kupac, npr. pokvarena kućanskog aparata, može učiniti ako
prodavač ne prizna svoju pogrešku i odbija dati u zamjenu novi aparat ili
vratiti novac?
Može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom ili
tijelom za alternativno rješavanje sporova.
Što je
Institucija ombudsmana za zaštitu potrošača BiH?
Ombudsman
za potrošače zastupnik je kolektivnih potrošačkih interesa koje, kako u
pojedinačnim predmetima, tako i u općem medijskom prostoru predstavlja i brani.
On je posebno neovisno tijelo koje ima ovlast provoditi istražne radnje, javno
kritizirati, educirati i osnaživati slabiju stranu u potrošačkom odnosu
(potrošača), preporučivati, objavljivati izvješća, instrukcije i naredbe, a sve
to u svrhu zagovaranja i branjenja kolektivnih interesa potrošača. Sintaksa „za
zaštitu potrošača“ često dovodi u zabludu nedovoljno informirane sudionike ovih
odnosa. Naime, ombudsman općenito nema ovlasti kojima može mijenjati, ukidati,
donositi određene odluke ili restituirati nastale štete. Dakle, mehanizam
zaštite potrošača se očituje u nadzoru onih koji imaju te ovlasti, te koji su u
sustavu prepoznati kao regulatori i kontrolori. Ombudsman s njima (agencijama,
ministarstvima, inspekcijama…) samo dijeli nadzorni karakter; on je više
institucionalni „zviždač“ koji posebno ranjive i neravnopravne sudionike
društvenih odnosa (u ovom slučaju potrošače) predstavlja, njihovim ugroženim
pravima i legitimnim interesima daje institucionalni oblik i time im jamči i
olakšava ostvarenje i buduću zaštitu. Ombudsman nije nadležan za provođenje
zakona (za što je nadležna izvršna vlast koja u tom smislu donosi provedbene
akte), nego za nadziranje provođenja zakona. U cilju bolje primjene pravnih
propisa, a na temelju saznanja utvrđenih nadzorom, praksom i analizom predmetne
oblasti, ombudsman izdaje preporuke, mišljenja, instrukcije itd. koje bi
trebale poboljšati primjenu odnosnih propisa, tj. otkloniti postojeće
nepravilnosti i smetnje. Faktički, možda ono čime je sam institut ombudsmana
najviše zadužio populaciju kojoj je namijenjen (djeca, potrošači, građani
općenito), jest davanje jednog ljudskog lica državi, tj. državnim
institucijama. On je dakako i dodatni demokratski instrument korekcije
zatajenja pravnog ili pravosudnog sustava. Međutim, subjektivni aspekt uloge ombudsmana,
prema kojoj on stoji na strani pojedinca, ugroženog individualca i laika, koji
najčešće samo intuitivno osjeća da su mu prava prekršena te da je doživio
nepravdu, jest neprocjenjiva. U takvoj
situaciji, u naročito teškim životnim situacijama zaista je bitno da postoji
institucija koja daje konkretnu (u smislu podupiranja zahtjeva, davanja
preporuke ili mišljenja) i moralnu podršku ugroženim pojedincima i skupinama
građana. Kada se k tomu pridoda edukativno-preventivni karakter djelovanja ombudsmana,
ovaj institut se zaista pokazuje kao jedan zaokružen i smislen alat moderna
društva.
Nema komentara:
Objavi komentar