Sarajevska katedrala Presvetog Srca Isusova – majka svih crkava u BiH

Kada pomislimo na katedralu odmah nam na pamet mogu pasti veličanstvene sakralne građevine koje krase velike europske i svjetske gradove. Diljem katoličkog svijeta one se nazivaju majkama crkvi, a to nije bez razloga. U većini slučajeva prvostolnice su središta (nad)biskupija i najmonumentalnije građevine partikularnih Crkvi. Katedrala je okosnica i jezgra biskupskog stolovanja, a nerijetko i simbol cijelog grada u kojem se nalazi. Podizane su kako bi impresionirale posjetitelje, podsjetile na veličanstvenost njezinih graditelja i financijera.

Iako je prvostolnica u glavnom gradu BiH relativno mlada, kada se usporedi s tisućljetnim katedralama u drugim gradovima, povijest želje za njezinom izgradnjom seže daleko u prošlost. Prije današnje katedrale Presvetog Srca Isusova postojala je još jedna, njezina davna prethodnica: katedrala Sv. Petra iz 1238.

Prva katedrala u Bosni

O njezinom se iz­gledu ne zna mnogo, iako su dokumenti koji ju spominju relativno brojni i pouzda­ni. Zna se tek da je stajala „u župi Vrhbosni, u Brdu“, kako je to zapisano u povelji kralja Bele IV. iz 1244. Glavni grad župe bilo je tada naselje Vrhbosna koje se nalazilo na mjestu, u 16. stoljeću nazivanim, Atik-varoš, a to je danas prostor između Marijin Dvora i potoka Koševo.

Biskup Ponsa (Povša), njezin graditelj, nakon provale Tatara u hrvatske krajeve napustio je Bosnu te se preselio u Đakovo, a ideja za podizanje nove prvostolnice ro­đena je tek nekoliko stoljeća kasnije, točnije 1882.

Dizanje nadbiskupije iz pepela

Nakon stoljećā otomanske vlasti došao je trenutak kada se moglo razmišljati o gradnji katedrale. Prvi vrhbosanski nadbiskup sl. Božji Josip Stadler najzaslužniji je za njezino podizanje, a njegov najbliži suradnik bio je arhitekt Josip pl. Vancaš (1859. – 1937.).

Stadler je, kako znamo, morao čitavu nadbiskupiju dizati iz pepela, praktički ni iz čega, stoga nije bio u mogućnosti razmetati se sa željama. Tek dovršena katedrala u Đakovu bila je veliki uzor.

Historicizam u graditeljstvu i skulpturi, a nazarenstvo u slikarstvu, dosegnuli su osamdesetih godina 19. stoljeća, u doba gradnje sarajevske katedrale, svoje savršenstvo. Vancašev učitelj Friedrich von Schmidt (1825. - 1891.) dotjerao je umijeće gotike do zavidnog zenita, a za Vancaša kažu da je bio jedan od najboljih njegovih učenika.

Poslije dolaska u Sarajevo Vancaš je pregledao pogodna mjesta koja su mogla doći u obzir za podizanje katedrale i izbor je pao na trg koji je uskoro potom nazvan Crkveni trg, a danas je to Trg fra Grge Martića. 

Katedrala je zamišljena kao građevina s prostorom za 1.200 vjernika i vrlo jednostavnog vanjskog izgleda, „od golog kamena“. Na temelju tih planova bio je raspisan natječaj za gradnju, na kojemu se kao najbolji ponuđač javio bečki poduzetnik Karl baron Schwarz.

Zbog gradnje katedrale Vancaš se vezao za Sarajevo gdje se 1884. i nastanio.

Uzor za gradnju: crkve iz Dijona i Praga

Prema njegovu nacrtu, vanjska dužina katedrale iznosi 41,90 m, širina 21,30 m, a kod svetišta 24,30 metra. Unutrašnja dužina je 37,65 m, a širina 18,10 metara. Pročelje je upečatljivo s dva tornja od po 43 metara visine, a krovovi su im u obliku jednostavnih oštrih piramida proširenih pri dnu.

Gradnja je započela 1884., a poglavar Ivan barun Appel prvi je udario pozlaćenom lopatom tri put o zemlju, a nakon njega to isto je ponovio i dr. Stadler.

Katedrala je izvedena u stilu rane gotike, a Vancaš se, kako izgleda, poveo za crkvom Notre Dame u Dijonu. Čini se da ga je u pogledu vanjskog izgleda zidova impresionirala upravo burgundska gotika, tvrda i vrlo škrta arhitektonskim ukrasima.

On je imao pravi osjećaj mjere kada je za skromne sarajevske prilike preinačio neke njezine elemente. Tvrdi kamen od kojega su u Burgundiji građene crkve nije omogućavao „rasipanje ukrasima“, što je Vancaš tako uspješno ostvario na sarajevskoj katedrali.

Izgled tornjeva je, čini se, bio posuđen s Tynske crkve u Pragu.

Oba Vancaševa uzora – Dijon za osnovno zdanje katedrale, a Prag za tornjeve –u Sarajevu su se, izgleda, potpuno „pomirila“ i unatoč tomu što su vremenski i prostorno vrlo udaljena. Notre Dame je dovršena 1240., a Tynska crkva dobila je tornjeve 1463.

Građevinski radovi završeni su 9. studenoga 1887., a katedrala je posvećena, nakon završetka unutarnjih radova i umjetničkog opremanja, 14. rujna 1889. 

Tri obnove katedrale

Na jedan objekt djeluju razni čimbenici te je tako u 120 godina moralo doći do oštećenja. Katedrala je sagrađena na prilično vlažnoj lokaciji, a čini se da izolacija prilikom prve gradnje nije uspjela sve zaštititi. Tijekom priprema za proslavu 50. godišnjice obnove redovite crkvene hijerarhije u BiH (1932.) poduzeta je temeljita obnova. Tada se odstupilo od prvobitnog unutrašnjeg izgleda i izvedena je sasvim drugačija dekoracija. Katedrala je obnavljana i u razdoblju od 1985. do 1989., kada su temeljito urađeni: krov, elektroinstalacije i zaštita od vlage. Dekoracija nije rađena nego se zidove bojilo jednostavnim bojama. Urađena je grobnica u istočnoj lađi za ukop biskupa.

U protekle dvije godine obnavljana je i treći put, kada je vraćen prvobitni izgled unutrašnjosti kako ju je zamislio dr. Stadler

O procesu posljednje unutrašnje obnove katedrale razgovarali smo s mons. Antom Meštrovićem, rektorom katedrale. Pričajući o obnovi i obilazeći to prelijepo zdanje i njezin interijer, saznali smo dosta toga. 

„Pripremni radovi za unutarnju obnovu počeli su 27. rujna 2010. Njih je izvodila tvrtka Color Paleta iz Sarajeva, a stručni nadzor je vodio gosp. Philipp Dieter iz Aachena, pod čijim je nadzorom obnovljeno stotinjak crkava u Njemačkoj. Najprije je skidana - strugana stara boja sa zidova. Cilj je bio otkloniti staru boju kako bi se došlo do ornamentike i izvornog izgleda. Po završetku struganja stare boje restaurator Peter Rohn iz Aachena započeo je s probnim bojenjem prezbiterija, a za prekrasnu rasvjetu katedrale zaslužan je Slawa Schreider. Na zidovima su pronađene značajne površine prvotne ornamentike. Popravljena je žbuka na pojedinim mjestima, gdje je bilo potrebno, a zatim se pristupilo ponovnom nanošenju ornamentike kakva je bila na početku izgradnje. Prilikom restauracije namjera je bila vratiti prvotni izgled iz 1889. Za ovo djelo nutarnje obnove imaju nemjerljive zasluge mnoge osobe, a među njima je i pokojni dr. Marko Josipović, kanonik Vrhbosanskog kaptola. On je s ljubavlju vršio službu rektora katedrale prije mene, a njegovo dugogodišnje prijateljstvo s mons. Augustom Heribertom, svećenikom iz Aachena, rezultiralo je obnovom katedrale“, rekao nam je mons. Meštrović. Iako još predstoji uređenje svetišta katedrale za koje se ne zna kada će započeti, većina je zadovoljna učinjenim, a o tome svjedoče i brojni turisti koji prepoznaju umjetničku vrijednost iznutra restaurirane prvostolnice.

Neprocjenjivo umjetničko bogatstvo

Katedrala je bogata brojnim vrijednim umjetninama. Nemoguće ih je nabrojati sve..., možda samo neke koje su najupečatljivije, ali zasigurno ne i jedine.

Po ulasku u sarajevsku prvostolnicu odmah se vidi veličanstveni glavni oltar izveden od mramora i raščlanjen u sedam niša od kojih je srednja nešto malo viša od ostalih. Nema prezide, pa se u nju mogu stavljati predmeti za javno promatranje i adoriranje. Pažljivom oku promatrača ne mogu promaći kipovi: sv. Josipa, sv. Franje, sv. Mihovila, sv. Ilije i anđela.

Iznad srednjeg otvora nalazi se na povisokom postolju kip Srca Isusova, rad Franza Erlera iz Beča. Izveden je iz bijele kamene mase.

Oltar su uglavnom darovali građani Zagre­ba. 

Između lađe i svetišta stoji ograda od kovanog željeza, dar bečkog dvorskog bravara Antona Biroa, a u zapadnom dijelu glavne lađe nalazi se propovjedaonica koja počiva na bogato profiliranom postolju. Nekoliko koraka od nje postavljena je uljana svjetiljka koju je 1997. darovao bl. Ivan Pavao II. – do tada je gorjela na Gospinu oltaru u bazilici sv. Petra u Vatikanu.

U lijevoj sporednoj lađi nalazi se oltar Bezgrešnog Začeća BDM, urađen od istog kamena od kojeg je pravljen i glavni oltar. Menza počiva na dva stupica od ljubičastog serpentina, izrađena je u Beču. Kip Bogorodice je djelo Dragana Moraka, a darovao ga je car Franjo Josip I.

U istočnoj sporednoj lađi oltar je svete braće Ćirila i Metoda, izveden od kamena Grisignano. Kipove je modelirao Morale, a u kamenu ih je izveo Novotny. Ovaj oltar su darovali vjernici iz Češke.

Iznad oltara se nalazi pet vitraja visokih 5,75 m, a širokih 1,33 metra, izrađenih prema Vancaševu nacrtu. Najviše pogleda i divljenja plijeni središnji prozor na kojem je prikazan razapeti Krist u trenutku kad se vojnik sprema probosti Mu srce. Pod križem s desne strane kleči Marija Magdalena, dok je s lijeve Majka Marija, sklopljenih ruku i pobožno podignutih očiju, a uz nju je sv. Ivan.

Dah oduzima i velika rozeta na pročelju, promjera skoro pet metara. Njezino središnje polje razvedeno je u osam režnjeva sasvim svijetle boje, dok je osam polukrugova bliže rubu naizmjenično plave i crvene boje. 

Ako se odmaknete od oltara i krenete prema izlazu kod trećeg stuba zapadne sporedne lađe, s desne strane smještena je propovjedaonica - pravi klasični ambon. Na nju se uzlazi iz zapadne lađe duplim stepenicama do postolja s kojega se uskim prolazom ispod visokog kamenog baldahina prilazi na tribunu. Tornjić baldahina, ukrašen gotičkim fijalama, doseže gotovo do vrha luka između lađa. Propovjedaonica je heksagonalna, s time što je na šestoj strani otvor za prilaz. Počiva na masivnom i bogato profiliranom postolju. Svaka od pet ploča ograde nosi po jedan reljef s poprsjem: na srednjoj je prikazan Isus kao učitelj, a sa svake su strane po dva evanđelista. Reljefe je modelirao već spominjani bečki kipar Franz Erler, a u kamenu klesao, također i svu ornamentiku Ivan Novotny.

Kada se siđe s ambona može se vidjeti, desno od glavnog ulaza za vjernike, nadgrobna ploča nadbiskupa Stadlera, izvedena od bijelog mramora. Rad je to skulptora Marina Studina (1895. - 1960.). Nadbiskup je prikazan en face u nadnaravnoj veličini. Zaogrnut je cappa magnom i s humeralom od hermelina, desnu ruku podigao je na blagoslov, a lijevom pridržava pektoral. Ispred ploče nalazi se grobnica u koju je pokopan 1918., a danas je mjesto molitve brojnih hodočasnika. Uvijek svježe cvijeće na njegovu grobu govori o ljubavi i brizi sestara Služavki Maloga Isusa, čiji je Stadler utemeljitelj.

Tik do njegova groba nalazi se ploča koja podsjeća da je bl. Ivan Pavao II. 1997. boravio u sarajevskoj prvostolnici i molio na tom mjestu.

Osim nabrojanog saznali smo da katedralu krase brojne freske, a neke od njih su preslikane iz đakovačke prvostolnice. Na zidu uz zapadni toranj prikazano je Krunjenje Gospino. Relativno uska i visoka slika podijeljena je u dvije zone: u gornjoj sjede na oblacima Otac i Sin, a između njih kleči Marija okrenuta ulijevo prema Sinu koji drži krunu iznad njezine glave.

Uz zid istočnog tornja u desnoj lađi prikazano je Uskrsnuće. Pred otvorenim grobom lebdi na oblaku uskrsli Krist s očima uprtim u nebo, a desnicom uzdignutom na blagoslov, dok u lijevoj drži stijeg pobjede.

U luku zapadnog zida prikazan je Isusov govor na gori. Dvije velike slike u svetištu, Propovijed na gori i Mojsije prima Zakon, vjer­na su kopija Seitzovih slika u Đakovu.

Sarajevska katedrala je obogaćena i originalnim djelima Lodovica Seitza: to su slike Crkvenih Otaca u otvorima nadzida glavne lađe. One su,nažalost, jedva dostupne pogledu, jer su postavljene previsoko. Mnogi ih i ne zamijete, i bez kvalitetnog vodiča one ostaju nezapažene. Na zapadnoj strani lađe prikazani su Oci Zapadne crkve: sv. Grgur, Ambro­zije, Augustin i Jeronim postavljeni tako u redu idući od oltara prema izlazu. Na istočnom zidu nalaze se slike Otaca Istočne crkve: sv. Bazilije, Grgur Nazijanski, Atanazije i Ivan Zlatousti. 

Na izlasku iz crkve mogu se vidjeti orgulje koje krase kor. One su djelo radionice iz Zagreba. Na izložbi u Budimpešti 1886. zapažene su i nagrađene. Imaju dva manuala s 22 registra, osam kolektivnih pedala te stroj za crescendo i decrescendo.

U tornjevima katedrale je šest zvona, dobivenih na dar od slovenskog naroda.

Brojni turisti su dokaz njezine ljepote

Poznato je da mnogo turista posjećuje Sarajevo. Katedrala je na tako atraktivnoj lokaciji te ju se ne može zaobići. Posebno privlači svojim skladnim izgledom te jednostavno poziva na posjet. Mons. Meštrović smatra da bi bilo dobro kada bi sarajevski vodiči bili obučeni da znaju govoriti o pravoj umjetničkoj i povijesnoj vrijednosti katedrale ili kada bi turističke agencije u svoje programe stavljale i posjet katedrali te u tom pogledu surađivale s upravom prvostolnice.

Na meti vandala

U razgovoru s rektorom saznali smo da ima i problema. Katedrala je, podsjetimo, i zaštićeni nacionalni spomenik BiH, stoga šokiraju krađe oluka koje se događaju skoro redovito. Uprava je prisiljena stavljati plastične oluke koji nagrđuju cjelokupni izgled. Također su problem brojna pakirana vozila uz zidove katedrale te trgovačke promidžbe tik ispred nje i to nedjeljom i u vrijeme najvećih svetkovina. Za to su najviše odgovorne općinska i gradska vlast koje to dopuštaju, a brojni susreti s predstavnicima vlasti još uvijek nisu urodili plodom. 

Rektor Meštrović naglašava da važnu ulogu u „životu“ katedrale ima s. Zrinka Barešić sakristanka.

„Ona vodi brigu o uređenju katedrale. Međutim, važan je njezin kontakt s raznim posjetiteljima, ali i nemjerljiva uloga u pripremama raznih događanja i misnih slavlja. U svemu tome je nezaobilazna i gđica Kristina Matijević. Bila bi poželjna suradnja volontera. Ovakvi objekti, gdje ulazi mnogo posjetitelja, zahtijevaju više suradnika i osoba koje bi se dale na raspolaganje katedrali. Svi koji mogu bilo na koji način pomoći, dobro su došli“, rekao nam je na rastanku mons. Meštrović.

O prvostolnici bi se moglo slušati satima. Iako nije veličanstvena i poznata diljem svijeta kao druge katedrale, ipak plijeni svojom ljepotom, pogotovo nakon posljednje restauracije. Broj turista koji je posjećuju, pogotovo u ljetnim danima, to dokazuje. Zasigurno bi pročelje katedrale bilo još primamljivije kad bi se konačno počeo uređivati predviđeni trg sa spomenikom bl. Ivanu Pavlu II. Živi bili pa vidjeli.

 

Katedrala (grč. καθέδρα; lat. cathedra) je crkva u kojoj biskup, odnosno nadbiskup ima sjedište, obavlja vjerske obrede i zaređuje svećenike.

Ninska biskupija – svjedok tisućljetne hrvatske državotvornosti

Bulom Locum beati Petri pape Lava XII. (1823. – 1829.) 30. lipnja 1828. prestala je postojati nekoć slavna Ninska biskupija koja je stotinama godina bila simbolom hrvatske državnosti. Time je ime Ninske biskupije ostalo samo kao podsjetnik na nekadašnja slavna vremena.

Iako je uobičajena praksa da se ime dokinute biskupije pridodaje imenu biskupije u čiji sastav ulazi, u ovom slučaju to se nije dogodilo. Tako je jednim potezom prestala tisućugodišnja slavna tradicija koja ipak nije izblijedjela ni skoro 200 godina nakon konačnog ukidanja. Kako bi se razjasnio razlog ukidanja te slavne biskupije mora se sagledati i njezina cjelokupna povijest.

Starohrvatski kraljevski grad   

Nin je gradić u istoimenom zaljevu 17 km sjeverozapadno od Zadra. Razvio se na poluotoku koji je prokopavanjem kanala u 14. stoljeću pretvoren u otočić. U predrimsko doba Nin je jedno od značajnijih naselja. Već su stari Liburni naselili njegovo područje, a Rimljani su ga nazivali Aenona, sagradivši amfiteatar i hram božice Dijane. Za njihove vladavine Nin - Aenona je utvrđen, mostovima spojen s kopnom i cestom povezan sa Zadrom.    

Nakon dolaska Hrvata na područje današnjeg Nina sredinom 7. Stoljeća, skupa s preostalim liburnsko-romanskim stanovništvom, počinje izgradnja važnog gospodarsko-političkog središta ranosrednjovjekovne Hrvatske. O tomu svjedoče ostaci raskošnih građevina, osobito bazilika sv. Marije u zapadnom dijelu grada.

U 9. st. Ninska županija bila je najveća hrvatska teritorijalna jedinica i sjedište župana, sudskih i upravnih tijela.

Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara zemljom se vrlo rijetko vladalo iz jednog mjesta, već se vladarski dvor selio iz grada u grad i boravio u kraljevskom dvorcu. Tako je Nin bio jedna od rezidencija u kojoj su se povremeno održavali sabori.

Iz tog vremena potječe crkva sv. Križa (9. st.), danas poznata kao najmanja katedrala na svijetu, te crkva sv. Nikole (11. ili 12. st.) za koju legenda kaže da su pred nju dolazili hrvatski kraljevi poslije krunjenja u Ninu kako bi se na polju ispred crkve predstavili narodu i zavjetovali na obranu domovine.

Svijetlu prošlost Nina zasjenio je nestanak hrvatske nacionalne dinastije, kada je grad Nin počeo „silaziti“ s povijesne pozornice. Tek u 13. st. organiziran je kao komuna. U sljedećim desetljećima „mijenja“ gospodare među kojima dulje vremena pripada Mletačkoj Republici. Nakon mira 1358., potpisanog u sakristiji crkve sv. Frane u Zadru, Nin je došao pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva.

Opet 1409. iznova postaje mletački plijen, dijeleći sudbinu ostalih središta - komuna, sve do ukinuća mletačke vlasti u Dalmaciji 1797. dolaskom Napoleonovih trupa i stvaranjem Ilirske provincije.

Mlečani su potpuno porušili Nin 1646. kako ne bi pao u turske ruke i poslužio im za utvrdu i utočište. Po odlasku Turaka Nin se nije obnovio u svojoj prethodnoj slavi i stalno po broju stanovnika varira između gradića i malo većeg sela. 

U 20. Stoljeću, za vrijeme obje Jugoslavije, nije imao velike važnosti niti je vlast marila za njegovu povijesnu ulogu. Status grada i pokušaj skretanja pozornosti na njegovu bitnost kroz povijest Nin je dobio tek 1997., odlukom Hrvatskoga sabora. 

Uspon i „pad“ Ninske biskupije      

Ninska biskupija je pratila rast grada čije je ime nosila. Dala je nekoliko poznatih biskupa, imena koja i danas žive u hrvatskom narodu, a najpoznatiji je zasigurno Grgur Ninski.

Miho Barada (1889. – 1957.), kojega podržava velik dio hrvatske historiografije, povezivao je osnutak Ninske biskupije s Focijevim raskolom (867. – 880.).

Biskupija je nastala u doba hrvatskih narodnih vladara. Nin je bio sjedište njezina biskupa, povijesnog Teodozija (počevši od 879.). Desetak biskupa prije njega povijest smatra legendama. Teodozijeva se ovlast, jurisdikcija, protezala nad područjem čitave kraljevine Hrvatske (dalmatinski gradovi imali su svoje biskupe.)

Ninski biskupi, osobito Grgur I. Ninski (900. - 925.) bili su nepokolebljivi branitelji staroslavenskog jezika i glagoljice u crkvenom bogoslužju. Tako je Nin bio i prvo središte glagoljaštva i starohrvatskog bogoslužja, jedinstvene povlastice koju su Hrvati dobili u vrijeme ninskoga biskupa Teodozija. 

Posebnost glagoljaškog bogoslužje jest u tome što se rimski obred služio na staroslavenskom jeziku iz bogoslužnih knjiga pisanih jedinstvenim hrvatskim pismom glagoljicom, a ne na latinskom kao u čitavoj Katoličkoj crkvi.

Glagoljaško bogoslužje baština je svete braće Ćirila i Metoda, apostola Slavena i njihovih učenika koji su sudjelovali u pokrštenju Hrvata. Jedinstvena je to pojava u svijetu te spada u najizvornije elemente hrvatske narodne kulture i samobitnosti.

Poslije uspona Ninske biskupije nastao je „sukob“ sa splitskom nadbiskupijom za crkveni primat u hrvatskom kraljevstvu. Zbog toga su održani crkveni sabori 925. i 928. u Splitu. U tom sporu 925. Splitska nadbiskupija je odnijela prevagu, a nakon žalbe Grgura Ninskog odluka je potvrđena na saboru 928. Ninska biskupija je ukinuta, a Splitska nadbiskupija dobila je jurisdikciju nad čitavom Dalmacijom i Hrvatskom.

Nakon ponovnog uspostavljanja Ninske biskupije 1075. njezin teritorij je smanjen, budući da su u međuvremenu osnovane Kninska i Biogradska biskupija. U sljedećim stoljećima grad Nin je mijenjao vladare, ali je biskupija uvijek postojala, podsjećajući na svoje nekadašnje slavno doba.

Biskupija je ukinuta zbog političkih pritisaka iz Beča

Ninska biskupija je odigrala važnu ulogu pri organizaciji Crkve u Hrvata, a u njezinoj povijesti je bilo 78 biskupa od kojih su neki još uvijek povijesno nepotvrđeni.

Bulom Locum beati Petri pape Leona XII. (1823. – 1829.) 30. lipnja 1828. u osjetljivom političkom trenutku izbrisano joj je ime. Ova odluka bila je samo mali korak u velikoj reorganizaciji biskupijskih granica Dalmacije, a provedena je dogovorom Rima i Beča nakon Bečkog kongresa 1815.

Zadar je tako ostao jedino mitropolijsko sjedište u južnoj Hrvatskoj, a stare mitropolije Split i Dubrovnik izgubile su jednim diplomatsko-političkim potezom svoj, skoro tisuću i pol godina dugi kontinuitet.

Tako smišljeno provedena centralizacija Crkve s jednom jedinom mitropolijom pratila je samo državno uređenje Dalmacije provodeći centralističku politiku bečkog dvora koji je, nakon sloma francuske dominacije, osnovao pokrajinu Dalmaciju sa zemaljskom vladom u Zadru.

Uz starodrevni Nin nestala su još biskupijska sjedišta u: Makarskoj, Stonu, Korčuli, Trogiru i Rabu.

Teritorij Ninske biskupije praktično je bio priključen Zadarskoj nadbiskupiji i izgubio joj se svaki trag. Uobičajena je praksa na kršćanskom Zapadu bar spominjala ime dokinute biskupije te se uz ime proširene „prislanjalo“ još i ime ukinute biskupije (npr. Riječko-senjska nadbiskupija), ali to nije učinjeno u ovom slučaju.

Očito je da je političkim mešetarenjem i pritiscima na Svetu Stolicu ugašena jedna tisuću godina stara institucija u hrvatskom narodu koja je još svijetlila kao relikt hrvatske samostalnosti i njezinog nacionalnog bića iz vremena narodnih knezova i kraljeva.

Bula je objavljena na pritisak Beča koji je, nakon Napoleonskih ratova, želio inkorporirati novostečeni teritorij Kraljevine Dalmacije i institucije Katoličke crkve u njoj u sastav Habsburške Monarhije te joj odrediti političke i administrativne okvire koji bi odgovarali centralističkim težnjama Beča.

Tako je Beč uspio preko, u tom povijesnom trenutku, onemoćalog papinstva ugasiti i posljednju svjetiljku iz vremena samostalne hrvatske državnosti. U tadašnjim političkim konstelacijama u srednjoj i jugoistočnoj Europi nije odgovarala činjenica da je nekoć postojala neovisna Hrvatska.

Očito bečkom dvoru nije bilo u interesu postojanje jedne male, skoro neznatne biskupije koja je simbolizirala državnu opstojnost i nacionalnu samosvijest Hrvata.

Od slavnog imena Nina danas je ostao samo spomen u vidu naziva jedne župe i dekanata. Prošlost tog grada, njegov značaj, važnost i utjecaj u starijoj hrvatskoj povijesti ne može se izmjeriti, a povijest Ninske biskupije utkane u hrvatsko nacionalno i crkveno biće živi još i danas barem kroz povijesno ime koje nije nestalo za razliku od biskupije.

Najpoznatiji ninski biskup

Jedan od najznačajnijih biskupa u Ninu, od skoro šezdeset povijesno poznatih i priznatih, svakako je bio biskup Grgur Ninski, kancelar hrvatskog kraljevskog dvora. Biskup Grgur je u to vrijeme imao vodeću vrhovnu crkvenu vlast u državi Hrvatskoj.

Brončani kip slavnog biskupa ponosno stoji u srcu starog grada Nina (ali i Varaždina i Splita) „ispunjavajući“ želje putnicima koji mu dodirnu palac. Taj spomenik Grguru Ninskom djelo je znamenitoga hrvatskog kipara Ivana Meštrovića koji je svoje kipove darovao spomenutim gradovima.

Darovanje je Meštrović popratio riječima: „Neka Grgur Ninski bude na hrvatskom sjeveru kao i onaj na jugu – u Splitu, vidljivi dokaz za našu uspješnu borbu za crkvenoslavenski jezik i hrvatsku glagoljicu.” Spomenik Grguru Ninskom postavljen je 1931. u Varaždinu, a  identičnog oblika instaliran je i u Ninu 1969. povodom proslave 900. obljetnice izdavanja značajne povelje hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. kojom je proširio kraljevstvo na moru i kopnu te kojom Jadransko more naziva Mare nostrum.

Župa Presvetog Trojstva u Sarajevu – više od 100 godina katoličkog svjedočenja

Crkva Presvetog Trojstva nalazi se u središnjem dijelu grada Sarajeva, uz glavnu prometnicu i tramvajske tračnice. Zamisao o gradnji crkve u tom dijelu grada prvi je iznio sluga Božji Josip Stadler krajem 19. stoljeća. On je izabrao Novo Sarajevo za gradnju crkve zbog širenja grada i pristizanja novih vjernika, pogotovo iz Hercegovine, koje je trebalo vjerski zbrinuti. Župa je utemeljena kada se grad počeo širiti, s gradom je suživjela, s njim patila u ratu, a potom se dizala iz pepela. Iako još uvijek ima mnogih problema, danas župa polako doživljava, mnogi bi rekli, svoju duhovnu renesansu. 
 

Župa Presvetog Trojstva u Sarajevu nastala je u radničkoj četvrti koja se razvila na prijelazu iz 19. u 20. st. Ute­meljena je 1902. dekretom kojim se dotadašnji župnik u Goraždu Antun Alaupović imenuje njezinim prvim upravi­teljem. Početkom 1905. arhitekt Josip pl. Vancaš napravio je nacrt crkve, a kamen temeljac blago­slovljen je 14. svibnja 1905. Crkva je izgrađena u stilu jednobrodne neoromaničke bazilike duljine 40 i širine 15 metara. Visina tornja je 46 metara, a na vrhu se nalazi križ koji je izgrađen u Sarajevu od kovanog željeza i visok je skoro tri metra.

Ovaj bogoslužni prostor posvećen je 18. stu­denoga 1906. To je još jedan primjer tko je i kakav graditelj bio sluga Božji Josip Stadler. Također se može poslovično ponovno potvrditi i uvidjeti pedantnost te velika učinkovitost austrougarske uprave koja je za manje od tri mjeseca odobrila nacrt i gradnju nove crkve.

U stotinu godina mnogo toga se izmijenilo

Nakon Prvog svjetskog rata u župi se bilježi blagi porast broja župljana. Taj trend se nastavio i nakon Drugog svjetskog rata i, unatoč nepovoljnim društveno-političkim uvjetima, župna zajednica u Novom Sarajevu je rasla i sazrijevala. Taj napredak je zaustavio rat u BiH te nezahvalno poraće koje je obilježeno smanjenjem broja vjernika.

Kako bismo saznali sadašnje stanje među tamošnjim katolicima, odlučili smo posjetiti tu župnu zajednicu.

Danas u župi Presvetoga Trojstva djeluju župnik mr. vlč. Josip Lebo i pastoralni suradnik vlč. Josip Tadić. Mnogi će reći da su njih dvojica, kao i prethodni župnik vlč. Ivan Ravlić, najzaslužniji jer je zaustavljeno smanjenje broja vjernika.

Župa ima oko 3.000 vjernika, ali je još uvijek veliki broj obitelji s manje od tri člana. Vidan je trend doseljavanja katolika iz hrvatskih krajeva koji na području župe zasnivaju svoje obitelji.

Prošle godine je kršteno 27 osoba i taj broj budi nadu jer je nadmašio sve poslijeratne statistike krštenih. Ove godine je kršteno desetak djece, a najavljeno je još nekoliko.

Nedavno je u katedrali vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić podijelio sakrament krizme sarajevskim mladićima i djevojkama među kojima je bilo tridesetak mladih iz ove župe.

Bogat pastoralni i duhovni život

Današnja župna kuća izgrađena je 1980. i podijeljena je na dva dijela: župni u kojemu žive dva svećenika i onaj u vlasništvu sestara Kćeri Božje ljubavi u kojem žive tri časne sestre Kćeri Božje ljubavi. One su u župu došle 1939. Bavile su se prosvjetnim radom te su osnovale strukovnu školu. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata sestrama je zabranjeno djelovanje u školi.

Danas se tri sestre iz ovog reda usredotočuju na vjeronaučni rad s djecom, vođenje pjevanja za vrijeme sv. mise te održavanje ruha i unutarnjeg uređenje Crkve.

„Župa ima 15 ministranata, a vjeronauk se održava redovito za sve osnovce. Organiziraju se susreti za mlade, a župna zajednica se uključila i u organizaciju Katoličke malonogometne lige, stoga su neke obitelji primili sudionike ovog natjecanja u svoje domove za vrijeme završnice. U župi djeluje i Marijina legija s petnaestak članova. Oni se susreću ponedjeljkom navečer u našoj dvorani. Također imamo i molitveni krug sa šest Gospinih slika koje kruže po obiteljima u kojima se svakodnevno moli. U župi imamo dvadesetak bolesnih koje redovito obilazimo dijeleći im sakramente. Imamo zbor od petnaestak članova koji pjeva na jutarnjim sv. misama. Jedno vrijeme je djelovao i zbor s mlađim članovima koji su pjevali na večernjoj sv. misi“, rekao nam je, između ostaloga, u razgovoru mr. Lebo koji je inače i profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu.

Kako smo u razgovoru saznali, na tri mise nedjeljom dolazi oko 700 vjernika, što je zadovoljavajući broj za jednu gradsku župu, budući da vjernici često idu na sv. mise u druge sarajevske crkve.

Ratna oštećenja i obnova

Tijekom posljednjeg rata crkveni objekti su pretrpjeli oštećenja od granata, toranj je više puta pogođen, devet vitraja je uništeno, a fasada je izrešetana gelerima. Nažalost, u ratu su 173 župljana izgubila živote. 

Nakon rata proces obnove crkve je išao sporo zbog nedostatka financija, ali je ipak dovršen. Prvo je napravljena krovna konstrukcija tornja, postavljen je novi križ na toranj, a crkva je dobila novu fasadu.

Za restauraciju slika unutar crkve tadašnji župnik vlč. Dominko Bilić angažirao je akademskog slikara Antu Martinovića. On je zbog velikog oštećenja freski Krštenje Isusovo na Jordanu, Preobraženje na gori Taboru i Isusovo Uzašašće na nebo – oslikao potpuno nove slike.Prema riječima mr. Lebe, originali su na sigurnom u župnom uredu.

Duhovna zvanja u župi

Možda bi netko i pomislio da gradska župa ne može dati duhovna zvanja, još pogotovo ona čiji su članovi manjina u većinskom muslimanskom gradu, međutim ovdje to nije slučaj. U Crkvi u Hrvata djeluje desetak svećenika koji su rođeni u župi Presveto Trojstvo. Nekoliko ih pastoralno djeluje u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a ostali su inkardinirani u druge biskupije. Također, ima ih i kod isusovaca i karmelićana.

Nakon vlč. Lebe razgovarali smo i s ministrantom Sandrom Skršom. Upravo je krizman i završava osnovnu školu te se želi upisati u sjemenište u Travnik.

„Ponosan sam što sam ministrant u ovakvoj župi. Ovdje sam naučio kako se ministrira i pronašao sam se u tom pozivu te se nadam da ću postati svećenik. Dok većina moji vršnjaka razmišlja kao ostali mladi u svijetu: žele biti farmaceuti, doktori ili ekonomisti, ja sam se odlučio za ovaj put“, rekao nam je mladi Sandro.

Nadamo se da će mu se želje ostvariti.

U župnom uredu smo razgovarali i sa Željkom Ergelašev, volonterkom u župnom uredu. Prema njezinim riječima, župa je procvjetala nakon što su došla dvojica svećenika koji su se odmah dali u dobar pastoralni rad, što naravno ne umanjuje doprinos prethodnih župnika.

„Veliko zalaganje dvojice Josipa u okupljanju mladih, uređenje dvorane za okupljanje i organiziranje mladih, učenje stranih jezika, vjeronauka i dodatnih aktivnosti molitvenih skupina rezultiralo je promjenom na bolje. Oni rade ono što je najvažnije, a to je stvaranje zajednice. U toj zajednici svi doprinosimo i osjećamo se korisnima“, rekla nam je gospođa Željka pokazujući navijačku kapu hrvatske reprezentacije koju je tik pred naš dolazak donijela jedna župljanka kao dar župniku. Župna zajednica očito diše zajedno i u duhu Europskog nogometnog prvenstva.

Nezaposlenost i male mirovine

Kao probleme koji tište vjernike navela je nezaposlenost te male plaće i mirovine. Također je evidentan određeni pritisak društva na manjinsku katoličku zajednicu. Kao primjer tomu navela je i dar Općine župi u vidu godišnjeg kalendara u kojem su predstavnici katoličke zajednice svedeni na margine, kao da ih i nema ovdje, a kalendar je ukrašen orijentalnim građevinama.

Također je navela primjere iz kojih se vidi da ipak postoji dio građana kojima smeta crkva kao građevina i ljudi koji idu u nju.

„Deplasirana je više priča o tome da verbalne napade vrše samo maloljetnici, pijanci i korisnici zabranjenih supstanci. Treba jasno reći kako znamo da u gradu ima određenih slojeva društva koji nas ne žele ovdje. Više nas boli to što su oni koji nas napadaju i dobaciju nam pogrdne riječi uvijek predstavljeni kao neki maloljetnici i narkomani“, rekla nam je gospođa Željka.

Poslije razgovora u župnom uredu krenuli smo prema crkvi.

Skladan i prelijep sakralni interijer

Inače, između same crkve i župnog ureda nalazi se dvometarski željezni Jubilarni križ koji je postavljen 2000. U njegovom podnožju je cvjetni aranžman u obliku križa.

Fasada crkve je, prema projektu Josipa Vancaša, ukrašena dvobojnim trakama međusobno odvojenih fugama. Sadašnja fasada je riješena u alternaciji svjetlijeg i tamnijeg okera dok je u prošlosti bila u nijansama sivo-plavičastih i bijelih tonova. Za prvobitnu fasadu nemamo podataka niti slika, stoga ne znamo kako je tada izgledala.

Unutrašnjošću crkve dominiraju velike orgulje i oltarski prostor koji je malo izdignut od naosa – glavnog prostora u crkvi, s kamenim stuboštem te se završava polukružnom apsidom.

Ulazni dio crkve ima pod od kvadratnih kamenih ploča, a ostali dijelovi crkve pokriveni su pločicama umetnutim u betonsku podlogu. Predvorje uljepšava krstionica izgrađena u prijelaznom romaničko-secesijskom stilu.

Prema svojim odlikama, arhitekture ova crkva je jednobrodna neoromanička bazilika iznad koje se nalazi četvrtasti zvonik na četiri kata.Crkvu uljepšava i osam prozora s vitrajima koji su zbog oštećenja ponovno rađeni nakon posljednjeg rata, povremeno, kako su stizale donacije.

Glavni oltar je izrađen u duhu romaničko-gotičke stilizacije sa središnjom slikom Presvetoga Trojstva u tehnici ulja na platnu. Slika Otona Ivekovića je poručena iz Zagreba 1906., ali zbog oštećenja je za jubilarnu 2000. Preslikana, što je učinila akademska slikarica Katarina Polić-Pipal.

Urađena je na svijetloplavoj pozadini neba u sceni prijestolja mudrosti. Presveto Trojstvo vjernicima predstavljaju Bog Otac koji sjedi i koljenima pridržava Sina koji je Raspet te Duh Sveti u vidu goluba. To je umjetničko djelo koje, uz Isusovo Uzašašće na nebo, privlači najviše vjerničke pozornosti.

Bočne oltare izrađene od hrastova drveta u neogotičkoj stilizaciji krase, umjesto originalnih slika Otona Ivekovića, Marijini kipovi.

Sliku sv. Leopolda Bogdana Mandića, postavljenu uz bočno klecalo, naslikala je 1987. Antonija V. Konaj. Ista autorica uradila je sliku Božanskog milosrđa.

Crkva Presvetog Trojstva po svojim vrijednostima arhitekture predstavlja jedno u nizu od značajnijih Vancaševih ostvarenja historicizma u sakralnoj umjetnosti ne samo grada nego i čitave BiH. Kako smo vidjeli, unutrašnjost crkve uljepšavaju iznimne vrijednosti domaće i strane umjetničke radinosti.

Veličanstvene orgulje

Kao kruna uljepšavanja ove crkve jest instaliranje orgulja koje su bile dar katedrale iz Freiburga (Njemačka) za 102. godišnjicu crkve, a izradila ih je 1964. njemačka tvrtka Späth op. 780 – Ennetach – Mengen. Ovaj veličanstveni instrument koji dominira nad cijelim korom ima tri manuala, pedal, 28 zvučnih registara, dvije slobodne kombinacije, stupaljku za žaluzije drugog manuala, valjak za crescendo cijelih orgulja… Prema broju registara, orgulje su najveće u Sarajevu i dalje te je na njima moguće izvoditi orguljska djela svih glazbenih razdoblja. Krase ovu crkvu zahvaljujući vlč. Ivanu Ravliću i vlč. Marku Stanušiću, koji su najzaslužniji što su dopremljene.

Još jedna posebnost krasi ovu župu, a to je raznovrsnost prezimena po kojima se može upratiti porijeklo vjernika. Osim hercegovačkih i domaćih prezimena iz Sarajevskog polja u župi su česta prezimena iz: Češke, Središnje Bosne i Vojvodine.

U proteklih dvadesetak godina grad Sarajevo je mnogima postao sinonim za ljudsku agoniju. Milijuni ljudi diljem svijeta svaki dan su putem TV ekrana svjedočili stradanju civila te ljudskoj patnji. Često su se na tim snimcima mogli vidjeti oštećena crkva i dijelovi župne zajednice koja je izgleda osuđena na „stapanje“ sa Sarajevom. Kad glavni grad ide naprijed u ekonomskom i svakom drugom pogledu, slijedi ga i župa Presveto Trojstvo. Tako je, nažalost, i u lošim stvarima. Ipak, ima nade. Završit ćemo ovu reportažu ohrabrujućim riječima župnika: „U ovoj crkvi Presvetog Trojstva uvijek će biti vjernika!“

Hrvatski oslobodilački pokret – tigar od papira

Hrvatski oslobodilački pokret je bila politička organizacija koju je u lipnju 1956. u Argentini utemeljio nekadašnji ustaški poglavnik Ante Pavelić. Potpisnici-osnivači nove hrvatske organizacije koja je trebala okupljati hrvatsku emigraciju bili su, između ostalih: dr. Džaferbeg Kulenović, Vjekoslav Vrančić te desno krilo HSS-a Stjepan Hefer, Ivo Šarinić i Ivan Kordić. U Izjavi o utemeljenju piše da je HOP nasljednik Hrvatskog ustaškog pokreta, Hrvatskih oružanih snaga i Hrvatske stranke prava.

HOP je smatran najradikalnijom frakcijom hrvatskih emigranata, a jedno je vrijeme okupljao najveći dio Hrvata izvan Domovine. Svo vrijeme postojanja cilj mu je bio izdvajanje hrvatskih povijesnih teritorija iz bivše Jugoslavije i stvaranje neovisne hrvatske države. Danas je ovaj pokret na političkim marginama, a na izborima u Republici Hrvatskoj nije polučio značajne rezultate.

Tisućljetni hrvatski san o neovisnosti

Hrvatski katolički narod je želio slobodu i samostalnu državu još od sporazuma Pacta Conventa s ugarskim kraljem Kolomanom iz 1102. Stoljeća su prolazila, a na teritoriju gdje žive Hrvati smjenjivala su se carstva, vladalo se iz stranih središta moći, a slobode nije bilo na vidiku. Nažalost, prva prava prilika za osnivanjem samostalne države došla je tek u osvit Drugog svjetskog rata i to pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije, u organizaciji ustaškog pokreta u emigraciji.

Ustaška emigracija, koja je tridesetih godina 20. stoljeća bila odgovor na ubojstvo Stjepana Radića u Beogradu i diktaturu srpske kraljevske obitelji naspram Hrvata i ostalih nesrpskih naroda, bila je relativno dobro organizirana te je iskoristila pogodan politički trenutak. Proglašena je Nezavisna Država Hrvatska na radost većine Hrvata. Međutim, metode upravljanja i državno uređenje nisu bile, danas popularno rečeno, demokratske, a u mnogomu ni čovječne.

Hrvatski narod je dobio državu koju je tada priznalo nekoliko svjetskih nacija, no nedemokratski karakter vladavine državom i ovisnost o Njemačkoj i Italiji gurnuo je dio vlasti i naroda u veliki zločin.

Nakon propasti Njemačke NDH je prestala postojati. Vojska i narod poslije predaje Britancima na Bleiburgu, koji ih vraćaju partizanima, završavaju na Križnom putu gdje je pobijeno, prema procjenama, više od stotinu tisuća ljudi.

Ponovno organiziranje emigracije

Dijelovi poraženih hrvatskih snaga, ustaških vojnih postrojbi, njegovi bivši ministri kao i simpatizeri preživjeli su i nastavili djelovanje u emigraciji. Nakon određenog vremena skrivanja Ante Pavelić se vratio u javni politički život. Svjestan svoje uloge u prošlosti i činjenice da je slomom NDH prestao postojati ustaški pokret, Pavelić sa svojim bliskim suradnicima u Argentini je prvo osnovao Hrvatsku državotvornu stranku.

Novonastala stranka brzo je prestala djelovati jer nije postigla globalni karakter među Hrvatima. Razlog ukidanju su bile i različite metode psihološkog rata koji su jugoslavenski komunistički agenti provodili u hrvatskim zajednicama, sijući nepovjerenje među Hrvatima.

U takvim uvjetima Pavelić utemeljuje 8. lipnja 1956. Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), kao krovnu hrvatsku političku organizaciju koja će zastupati i promicati hrvatske nacionalne interese.

Djelatnost HOP-a zasnivala se na načelima iz prve ustaške emigracije. Središnjica je bila u Buenos Airesu, a imala je ogranke u zemljama: Zapadne Europe, SAD-u, Kanadi i Australiji. Članovi su bili pripadnici bivše hrvatske vojske za vrijeme NDH, a kasnije su se pridruživali svi oni koji su neovisnu Hrvatsku imali u srcu.

Osim predsjedništva, HOP je imao i druge urede poput vojnoga, čija je zadaća bila upravljanje poslovima u vezi s Hrvatskim oslobodilačkim snagama. Osnovani su: Hrvatska izvještajna služba, Promidžbeni ured, Spojni ured te Doprinosni ured čija svrha je bila prikupljanje novca od članarina, različitih vrsta donacija itd.

Na vrhu piramide ustrojstva HOP-a bio je predsjednik, zatim predsjedništvo HOP-a, pa područna vijeća. Odmah nakon utemeljenja HOP je uspio osnovati svoja područna vijeća za države: Južne i Sjeverne Amerike, Australije i Europe.

Nakon osnivanja HOP-a, kao krovne političke organizacije hrvatskih iseljenika, njegove članice postaju i: Ujedinjeni Kanadski Hrvati; Ujedinjeni Hrvati Njemačke u Zapadnoj Njemačkoj; Ujedinjeni Hrvati Francuske; Hrvatska švedska zajednica; Društvo Hrvat u Velikoj Britaniji...

Velik politički utjecaj HOP-a nakon osnivanja

Disciplinarno i dosljedno provođenje uputa Ante Pavelića bitna su obilježja članova HOP-a. Tako HOP postaje najmasovnija hrvatska politička organizacija u emigraciji.

Unatoč političkim, ideološkim i ekonomskim promjenama u svijetu i domovini, HOP nije nikada zapravo promijenio svoj program rada i političko-nacionalna stajališta koja je zacrtao Pavelić. Također, uživao je potporu mnogih Hrvata i njegov utjecaj na politički život hrvatskih doseljenika bio je veoma velik.

Politička isključivost i nespremnost na suradnju Hrvatske seljačke stranke i Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta s drugim političkim opcijama negativno su se odrazile na jedinstveno djelovanje u hrvatskoj političkoj emigraciji.

HOP se poslije Pavelićeve smrti 28. prosinca 1959. podijelio na dva dijela. Otada su do demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990., djelovala dva HOP-a: „matični“ i „reorganizirani“ HOP – a što se tiče načela, ustrojstva, organizacijskog djelovanja i glavnoga cilja, između tih dvaju krila nije bilo velike razlike.

U poslovniku HOP-a, među ostalim, stajale su i ove točke: „Svrha je Pokreta polučenje potpune slobode cijelog hrvatskog naroda i ponovna uspostava Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njegovom povijesnom i etničkom području između Mure, Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora.“

Kao veliki pobornici antikomunizma HOP je bio primljen u Svjetsku antikomunističku ligu te je postao njezin punopravni član.

HOP na marginama politike i zaborava

Imenovanje dr. Stjepana Hefera, na osnovu Poglavnikove oporuke na smrtnoj postelji, pridonijelo je političko-organizacijskom razdoru u redovima HOP-a. Uopće nema nikakve sumnje da su se bivši ustaški časnici i ministri za vrijeme NDH, a dosadašnji članovi HOP-a, našli uvrijeđeni činjenicom da je na čelo HOP-a došao istaknuti radićevac i član HSS-a.

Dr. Hefera na mjestu predsjednika naslijedio je prof. Ante Bonifačić koji je bio vrlo obrazovan čovjek, ali i nepolitička osoba.

Pod vodstvom prof. Bonifačića HOP je nastavio sa svojim političkim djelovanjem bez nekih većih trzavica unutar organizacije. Poslije njegove smrti na čelo ove organizacije dolazi poglavnikov zet dr. Srećko Pšeničnik.

Nakon raspada SFRJ predsjednik HOP-a dr. Pšeničnik je prenio sjedište ovog pokreta u Zagreb, a prvi predsjednik domovinskog HOP-a bio je Slavko Grubišić.

Poslije demokratskih promjena HOP sudjeluje na demokratskim izborima bez dobrih rezultata. U to vrijeme pokret životari i više ga njegovi članovi i simpatizeri drže u životu zbog prošlosti, časti i ponosa nego radi nekih viših političkih ciljeva.

Na proteklim izborima u Hrvatskoj HOP-a je pristupio koaliciji Jedino Hrvatska. Danas je stranka minorna dok organizacija u emigraciji još uvijek postoji u Kanadi i Australiji.

U redovima hrvatske političke emigracije, a naročito u stranačkoj hijerarhiji oba HOP-a, istaknute položaje zauzimali su Hrvati islamske vjere, što je očito u suprotnosti s današnjom glavnom bošnjačkom političkom strujom koja „pere ruke“ od NDH, dok pojam „ustaša“ postaje sinonim za svakog Hrvata koji se ne stidi svoga identiteta.

Na kraju se može zaključiti da je HOP bio odgovor na novonastalu situaciju nakon II. svjetskog rata, ali nedovoljan i nespretan kao i osnivači NDH.

Pokret je na kraju postao marginalna stranka za koju većina ljudi ne zna. Za neovisnost Hrvatske države trebalo je proći još nekoliko desetljeća od osnivanja HOP-a, a i došli su novi ljudi koji su boljim i drukčijim metodama ostvarili hrvatski san.

Čini se da je najbolji opis hrvatskih političara, organizacije državne vlasti i ustaške emigracije onoga vremena dao svećenik dr. Dragutin Kamber u svojoj knjizi O razlozima propasti NDH: „Po ministarstvima i nadleštvima susretao si mlade ljude, pune nedozrelog puberteta. Ova starija i mlađa derišta cijenila su patriotizam po broju ubijenih Srba i Židova... Na čelu vojske bili su starci - gdje je trebala mladost i snaga. Na čelu uprave bili su mladići - gdje je trebalo zrelosti i iskustva... Poglavnik je sam bio osrednje pametan čovjek, i izgleda da se mnogo bolje osjećao u ambijentu primitivaca koji su ga obožavali… Poglavnik je htio sve, a zapravo nije pravo dospijevao ni na šta… Uostalom, ministri su bili obični referenti Poglavnikovi, koje je on imenovao i skidao, suvereno kao sultan... Narod u upravljanju državom nije imao gotovo nikakve funkcije. Narod je imao samo dužnosti: davati vojnike, podnositi žrtve, ali riječi nije imao… Vidio sam da sve ove godine provedene u emigraciji nisu poslužile Paveliću ni njegovu društvu da izrade plan o organizaciji države. Na sve strane improvizacija. I tako je NDH propala da se zapravo nikad nije ni doznalo tko je kome nadležan i kakav je odnos između ustaškog pokreta, naroda i čitavog državnog ustroja…“

Mostarski župni zbor pjevanjem povezao Hercegovinu i Bosnu

Na svetkovinu Presvetog Trojstva, 3. lipnja, posebno je bilo svečano u župi sv. Mihovila u Varešu. Razlog tomu je bio posjet i pjevanje za vrijeme sv. mise 60-ak članova malog župnog vokalno-instrumentalnog zbora Anđeli sv. Ivana iz mostarske župe Sv. Ivana, apostola i evanđeliste, pod vodstvom prof. don Nike Luburića.

 

Sv. misno slavlje u koncelebraciji s vareškim župnikom fra Bonom Tomićem predvodio je don Niko, profesor crkvene glazbe na teološko-katehetskom institutu u Mostaru i pastoralni suradnik u župi sv. Ivana, ap. i ev.

Na početku euharistijskog slavlja fra Bono je Varešacima, koji su ispunili prostranu crkvu sv. Mihovila, predstavio mlade pjevače iz Mostara i njihove voditelje: don Niku i klavijaturisticu Jelenu Šimić, koja je inače rođena Varešanka, a trenutno studira u Mostaru.

U svojoj propovijedi don Niko je najprije govorio o svetkovini Presvetoga Trojstva, a potom je izrazio svoje oduševljenje gostoprimstvom Varešaka i brojem vjernika na sv. misi.

„Čuo sam priče kako je velika i lijepa ova crkva. Ja sam, putujući ka Varešu, mislio da će biti poluprazna, ali vi ste me opovrgnuli“, rekao je, između ostaloga.

Nakon što su pročitani župni oglasi i podijeljen blagoslov, gosti iz Mostara su počastili nazočne s nekoliko pjesama. Oduševljenje nazočnih su posebno izazvali najmlađi članovi zbora.

Poslije sv. mise upriličeno je druženje u župnom uredu za sve goste iz mostarske župe sv. Ivana, ap. i ev. Nakon okrjepe, pjesme i odmora, mladi pjevači obišli su staru varešku crkvu koja se nalazi u blizini župnog ureda. To je jedina očuvana katolička crkva iz vremena prije 1850., dakle iz razdoblja kada katolicima nije bilo dopušteno podizati svoje bogomolje. Pretpostavlja se da je izgrađena početkom 16. stoljeća.

Potom su mladi imali slobodno vrijeme za razgledanje Vareša, a don Niko je posjetio Školske sestre franjevke i njihovu Malu školu – ustanovu za prihvat i odgoj djece koja nekoliko godina djeluje u Varešu na radost svih Varešaka.

Gostima iz grada na Neretvi se toliko svidio Vareš da su obećali ponovno doći, sljedeći put s velikim župnim zborom.