Običaji koji se dovode u vezu s proslavom Božića danas su, ugrubo rečeno, cjelina svih pojava, događaja, ukrasa i ponašanja ljudi koji počinju već u studenome i traju, ponekad, čak i do poklada. U ovom ćemo kratkom prikazu pokušati rastočiti koji su to elementi poganski, to jest potječu iz vremena prije pokrštavanja...
Na početku valja kazati da su narodni običaji: tradicijom ustaljeni načini ponašanja s normativnim, ceremonijalnim i simboličkim značajkama, svojstveni određenoj društvenoj zajednici.
Nezaobilazni su čimbenici narodne kulture koji obilježavaju značajne trenutke čovjekova života i osobite prigode u životu zajednice vezane uz vjerski godišnji ciklus. Riječ je o narodnim običajima koji su različiti od podneblja i države. Isti narod može imati različite običaje u odnosu na mjesto gdje živi, pa čak i dva susjedna sela mogu imati različite narodne običaje o istome.
Prema istraživanjima etnografa, samo u hrvatskom narodu za vrijeme božićnih blagdana postoji više od 200 običaja koji imaju izniman socijalni i estetski značaj. Neki su se običaji sačuvali do naših dana, neki su se modificirali, a dosta njih je ostalo samo u sjećanju najstarijih osoba.
Nastavak jesenskog ciklusa
Početci velika broja božićnih tradicija toliko su nejasni da knjige, istraživanja, znanstveni radovi i internetske stranice, koje se bave ovom temom, proturječe jedni drugima. Važno je napomenuti da su u proslavi Božića neki običaji i simboli potpuno kršćanski, dok drugi nisu jer prate prirodne cikluse koji su stariji od kršćanstva.
Nema sumnje da se podrijetlo dijela onoga što danas nazivamo božićnom tradicijom u nekom obliku povijesno može povezati s poganskim kulturama i slavljima koji su postojali prije dolaska kršćanskih misionara.
Božićni su običaji izravni nastavak jesenskog ciklusa narodnih običaja koji su determinirani poljodjelskim radovima i popratnim im ponašanjima.
Na tragu toga važno je napomenuti kako proslavljanje početka agrarne godine nije ekskluzivitet kršćanstva jer su razne kulture i civilizacije u povijesti slavile te prirodne pojave s obzirom da je cilj bilo ritualno obilježavanje buđenja prirode.
Kićenje bora
Danas je gotovo nezamisliva proslava Božića bez lijepo ukrašenih borova. Nema doma u kojemu blagdanskih dana neće biti, na važnom mjestu, postavljeno okićeno drvce. Zbog Nove godine te činjenice da je taj običaj postao dio obrasca ponašanja u građanskom društvu velikog dijela planeta, kite ga i oni koji nisu kršćani.
Najčešće se postavlja uz jaslice, ili neku sliku koja prikazuje rođenje Djeteta Isusa.
Odakle poveznica blagdana Božića i okićena bora?
Treba jasno reći, Utjelovljeni i okićeni bor nemaju nikakvih dodirnih točaka. Veza je nastala tek u novijim stoljećima kršćanstva, a preuzeta je iz drugih, nekršćanskih, kultura.
Običaj je bio povezan sa zimskim solsticijem kojeg su poganski narodi smatrali danom ponovnog rođenja boga Sunca.
Također, Sv. Bonifacije pokušao je germanskim plemenima predstaviti kršćanstvo i nauk o Presvetom Trojstvu koristeći sortu sjeverne bijele jele – zbog njezina naizgled trokutastog oblika.
Početke običaja kićenja bora moguće je pratiti upravo preko germanskih naroda. Svakako, oni se pojavljuju ponajprije u protestantskim zemljama, što je u katoličkom svijetu dočekano s rezervom. Početkom 19. st. običaj se raširio u sve dijelove svijeta i ubrzo je postao općeprihvatljivim znakom Božića u svim slojevima društva.
Zvijezda na boru zasigurno će simbolizirati Betlehemsku zvijezdu koja je najavljivala Isusovo rođenje te je u kršćanskim domovima ne bi trebalo izostavljati.
Badnjak
Znamo da je badnjak drvo koje se pali. U hrvatskom jeziku, za razliku od drugih, to je naziv i za dan pred Božić. U osnovi je to drevni podsjetnik na vremena kada su europski pogani imali lomače tijekom zimskog solsticija čime su simbolizirali povratak sunca s danima koji počinju postajati sve dulji.
Jednom kad je badnjak donesen kući i svečano smješten u kamin, ukrašen je zelenilom, alkoholom i posipan brašnom prije nego što je zapaljen. Trupci bi tada gorjeli cijelu noć, te potom tinjali nekoliko dana.
U novije vrijeme u narodima koji su izgubili tradiciju paljenja badnjaka, uvriježilo se pravljenje torte u obliku drvenog trupca prelivena čokoladom i posutog šećerom te ukrašena zelenim grančicama.
Božikovina, imela i bršljan
U rimskoj mitologiji biljke božikovina, imela i bršljan smatrane su „svetima“ i dovođene su u vezu s bogom Saturnom. Kako bi ga počastili na festivalu saturnalija, Rimljani su jedni drugima davali svečane vijence. Kad su kršćani počeli slaviti Isusovo rođenje, riskirali su da ih progone zbog nove religije te su stavljali „svete vijence“ na svoje kuće i tako se kamuflirali za vrijeme progona.
Također, Druidi su vjerovali da imela može zaštititi od groma i munje. Njihovi bi svećenici zlatnim srpom izrezali komad imele s hrasta, hvatajući grane prije nego što stignu na zemlju. Također, to je bio druidski simbol radosti i mira.
U rimsko je vrijeme bršljan bio simbol Bacchusa koji je bio bog vina i slave. Nosio ga je u kruni, a pogani su vjerovali da je simbol vječnog života.
U međuvremenu te su biljke izgubile veze s Rimljanima i Druidima te postale tradicionalni simbol Božića, osim bršljana koji je popularan (samo) u britanskom dijelu svijeta.
Darivanje
Veoma lijep običaj je darivanje bližnjih. Osim materijalnoga, bližnjima darujemo svoje vrijeme, pažnju te ljubav. I tri su mudraca darovala maloga Isusa, odvojili su svoje vrijeme, iskazali poštovanje i dali najbolje što su imali u tom trenutku (usp. Mt 2,11).
Odatle možemo kazati kako je licemjerno darivanje u obitelji i među svojim bližnjima na Božić nazvati poganskim običajem zato što su se narodi nekoć davno, u pretkršćanskom vremenu, darivali kao dio poganskog rituala ili su slavili saturnalije u doba Rimskoga Carstva.
Zvona
Zvono se danas povezuje s crkvama, važnijim događajima, obavijestima, ali kroz glazbu i film je ušlo u svako uho kao nezaobilazni dio božićnog ugođaja.
Ipak, smatra se da korištenje zvona ima svoje podrijetlo u ranoj poganskoj zimskoj proslavi u kojoj su zvonjavom zvona „istjerivani“ zli duhovi.
Pjevanje za Božić
Na tragu arheoloških i povijesnih činjenica znanstvenici su zaključili da su poganski narodi pjevali pjesme u razdoblju koje u našem računanju vremena odgovara kraju prosinca. Slično kao i s darivanjem i zvonjavom, stari su narodi pjevali tijekom zimskog solsticija na tragu radosti i zahvale što se dan vidno počeo duljiti.
Paljenje svijeća
Paljenje adventskih svijeća je izvrsna najava dolaska Božića. Isto tako postojala je rana poganska tradicija paljenja svijeća kako bi se „tjerale“ sile hladnoće i tame. Međutim, ima li današnje paljenje svijeća ikakve veze s vjerovanjima primitivnih i praznovjernih predaka europskih naroda? Možemo li onda paljenje svake vatre, ili njezino gašenje, danas povezivati s poganima jer su i oni to radili?
Djed Božićnjak
Unatoč činjenici da je suvremena slika onoga što zovemo Djed Božićnjak uvelike oblikovana reklamnom kampanjom Coca-Cole, on definitivno ima poganske korijene. Postojao je poganski bog po imenu Odin, često prikazan kao bucmast starac s bijelom bradom koji je nosio dugački ogrtač.
Kombinacija Sv. Nikole i Odina uz materijalistički pristup reklama Coca-Cole rezultiralo je onim koga danas, u najboljem slučaju, zovemo Djed Božićnjak.
Na kraju treba prepoznati kako su
kršćani tijekom stoljeća u praktičnom smislu vršili ono što danas nazivamo
inkulturacijom evanđelja: preuzimali su različite poganske elemente i davali im
kršćanski smisao. Zbog toga i Božić kao najradosnija kršćanska svetkovina
obiluje elementima iz različitih kultura, civilizacija i tradicija.
Nema komentara:
Objavi komentar