Zasigurno nema iole obrazovanijeg čovjeka koji nije čuo za Srebrenicu i masovne ratne zločine koji su se tu dogodili napose 1995. Riječ je o gradiću blizu granice BiH i Srbije, koji je postao sinonimom cjelokupnog ratnoga stradanja u bivšoj Jugoslaviji. O kronologiji tih tragičnih događanja s genocidnim predznakom razgovarali smo u ljeto 2019. s Kadom Hotić iz Udruženja Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa.
Genocid u Srebrenici, koji se dogodio 11. srpnja 1995., podrazumijeva ubojstvo oko 8 000 bošnjačkih muškaraca, u rasponu od maloljetnika do staraca, te etničko čišćenje više od 25 000 ljudi s područja enklave. Zločine je izvela Vojska Republike Srpske pod zapovijedanjem generala Ratka Mladića. Taj događaj je među najstrašnijima u suvremenoj europskoj povijesti i slovi za najveći pokolj na Starom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata.
Ništa nije ukazivalo na zločin
Na početku razgovora zanimao nas je segment života prije tragičnih događaja 1992. i raspada zajedničke države.
Gospođa Kada rođena je u Zvorniku 1945. kao siroče jer joj je otac poginuo mjesec prije njezina rođenja i završetka Drugog svjetskog rata. Nakon udaje sa suprugom je živjela u gradu Srebrenici. Kratko nam je kazala da je suživot tu bio lijep. To je bila općina koja je na popisu 1991. imala 27 500 Muslimana, 8 300 Srba te 38 Hrvata i 740 ostalih. I u samom gradu Muslimani (Bošnjaci) su bili većina jer ih je bilo 5 746, a Srba 1 632.
Kako smo saznali, iako su Srbi bili malobrojniji, potpuno su ravnopravno živjeli s Muslimanima u ovome gradu. Kao primjer tomu navela je da su bili na rukovodećim položajima, u različitim tijelima uprave te općenito na čelnim pozicijama. Istaknula je i konkretan primjer podjele državnih stanova u samoj Srebrenici kada je u jednoj zgradi od 24 stana 16 pripalo srpskim obiteljima.
Uopćeno govoreći, Srebrenica je živjela normalnim životom sve do dolaska demokratskih promjena u bivšoj Jugoslaviji kada se počelo pričati o „ugroženosti Srba“.
Pripreme za rat
Srebrenički Bošnjaci su rat dočekali nespremni. Ljudi koji su osjetili nemir i neku prijetnju na vrijeme su se iselili, otišli rodbini u veće gradove po Bosni, dok su se srpske obitelji iseljavale zbog „ugroženosti“. Onaj tko je bio u Srebrenici, zna da je to grad koji se nalazi u kotlini te su u vojnom smislu okolna brda iznimno važna. Narod je primjećivao sječu šume oko Srebrenice, ali nitko nije mogao pretpostaviti da se JNA ukopava.
Kadin suprug, koji je radio u Općini, pitao je izvjesnog Savu Aleksića iz SUP-a o čemu je riječ, a dobio je odgovor kako su to „lovci“. Osim toga, kao i u drugim općinama, „misteriozno“ je nestalo oružje Teritorijalne obrane tako da su Bošnjaci praktično bili goloruki u travnju 1992.
„Rat nas je iznenadio, nismo bili spremni, a ni slutili da će to biti tolikih razmjera. Svakodnevno smo trpjeli granatiranje sa srpskih položaja, kao i iz Srbije s kojom graničimo. Sve je počelo tako što su prekinute telefonske veze sa svijetom, razoreni su vodovod i struja. Napadnuta su sela u općini Srebrenica te je veliki broj ljudi došao, bježao ispred srbočetnika i sve se stisnulo na mali prostor urbanog gradskog područja. Ljudi goli, bosi, s malom djecom odjednom su tu u Srebrenici, trebaju smještaj i hranu“, rekla nam je Kada o početcima rata napominjući da je uskoro došla i glad te opća nestašica, uglavnom brašna i soli.
Rat, glad i stradanja
Ona je zajedno s drugim ženama bila prisiljena ići u bratunačku općinu na njive izbjeglog naroda koji je ranije uspio nešto posijati. Noću su se provlačile između srpskih položaja i sve te njive obrale, što im je pomoglo da prežive 1992. Granatiranje je bilo stalno, a i prije srpnja 1995. mrtvi ljudi su bila svakodnevica.
Dašak nade došao je 1993. u travnju kada su u Srebrenicu došle strane trupe UN-a s Phillipeom Morillonom. Kada je on ispitao situaciju, koja je bila užasna, rekao je da će Srebrenica biti demilitarizirana i zaštićena zona pod UN-om.
„Tada smo odahnuli i ponadali se da će smrt prestati vladati gradom. I zaista, nakon nekoliko dana su četnici prestali pucati po gradu. Humanitarne još uvijek nije bilo, glad je već počela uzimati žrtve, pa su nam počeli dostavljati hranu zrakoplovima i padobranima. Bacali su je po srebreničkim šumama. Tko dobavi nešto hrane, preživjet će. Na paketima je pisalo da je rok prošao prije tri godine, ali nama to nije smetalo. Bilo je svega, ali nije se pucalo kao do dolaska UN-a. Tada smo se malo oporavili od gladi, ali i dalje smo bili okruženi u malom prostoru odakle nismo mogli nigdje otići. Oružja nismo imali, samo nekoliko pušaka, ali strjeljiva nema. UN nam je uzeo i te puške“, progovorila je o vremenu između proglašenja zaštićene zone te srpnja 1995. kada su srpske snage počele ponovno napadati, ovoga puta odlučnije no ikad.
Ostati bez 56 članova obitelji
Postalo je jasno da Bošnjaci nemaju nikakve šanse u vojnom smislu, UN je štitio samo svoje vojnike, dok ih za bošnjački narod nije bilo briga.
„Nismo očekivali događaje iz srpnja 1995. Kažu da su nas napadala čak i tri korpusa iz Srbije, pored snaga bosanskih Srba. UN je samo štitio svoje vojnike i oni su pobjegli u Potočare u tvornice akumulatora i tekstila. Kada je osvanuo 11. srpnja, svi smo počeli bježati iz svojih kuća jer su srbočetnici nadirali sa svih strana. To je bila predaja“, prisjećala se gospođa Hotić napominjući kako ni nakon svih događanja nisu očekivali ono što slijedi.
„U Srebrenici su sa mnom ostali živjeti muž, sin, dva brata, djever i mnogobrojna obitelj, dok mi je kćerka bila u Tuzli. Jedni su se odvojili i krenuli kroz šume ka slobodnom teritoriju, dok smo moj muž i ja s bratovljevom obitelji krenuli ka Potočarima misleći da ćemo tu biti sigurni pod zaštitom UN-a. Ništa nismo ponijeli osim malo hrane. Bilo je vruće pa smo imali tanke odjeće na sebi, a noću je bilo hladno. Taj 11. srpnja kad su ušli Mladićevi vojnici, počeli su odvajati ljude, tako su mi odvojili brata u onu Bijelu kuću što se danas zove zloglasna kuća. Čitavu noć su izvodili žene i djevojčice, klali djecu ženama u naručju. Vriska je takva bila da sam mislila da je smak svijeta. Kada je počela deportacija, nekako sam se s mužem izgurala i rekla mu idemo pa makar i u smrt samo da se ovoga riješimo. Prošli smo prvu barikadu i došli pred nama poznate autobuse koji su nekoć vršili gradski prijevoz. Srbi su bili vozači koji su nas prevozili na slobodni teritorij, ali usput su ulazili vojnici i razdvajali obitelji, izvodili muškarce i dječake i pljačkali. Probila sam se sa snahom, ženom od brata, i dvije curice. Nadala sam se da su nam muškarci živi jer su mi muža odvojili u Potočarima za ulaska u autobus. Prilikom bijega iz grada on je spakirao u jednu torbicu naše fotografije. To mu je bilo važno, i meni bi bilo važno da imam uspomene kroz život, ali nemam, otišle su s njim. Dani su prolazili, bila sam u Tuzli gdje mi je sestra izbjegla iz Janje“, ispričala nam je Kada Hotić pred kraj razgovora nabrajajući koga je izgubila u srebreničkom genocidu, sina, muža, dva brata, djevera i članove mnogobrojne obitelji..., a stala je na broju 56, uglavnom muškaraca. Kako nam je istaknula, bilo je žena koje su poginule od granata, ali padom grada ubijeni su mahom muškarci.
Zanimalo nas je kako čovjek nakon svega toga ostane normalan i relativno zdrav.
„Opstajem i živim u borbi i to me održava valjda u životu. Da sam samo sjedila kući, davno bih skapala. Borila sam se s raznim bolestima kao što je reumatoidni artitis, imala operacije nekih malignih pojava. Inače sam borbena i odlučila sam s drugim ženama upustiti se u sve ovo što je jako iscrpljujući posao“, posvjedočila je naglašavajući da su se trudile svijetu iznijeti istinu da je u Srebrenici sustavno počinjen genocid, pred zastavom UN-a, pred očima svijeta, a počinili su ga snage iz Srbije i vojska bosanskih Srba.
Distrikt Srebrenica?
Na kraju razgovora pričajući o budućnosti grada i nekadašnje enklave, Kada nam je rekla da taj prostor ne može biti u rukama te iste policije i vojske koja je počinila genocid. „Srebrenica bi trebala biti kao neki distrikt jer ne smije biti u Republici Srpskoj, ne smije biti u rukama počinitelja genocida. Svijet nam je učinio veliku nepravdu kad je dodijelio pola Bosne, pa i Srebrenicu, onima koji su etnički počistili taj prostor od bošnjačkog i hrvatskog naroda“, rekla je gđa Hotić navodeći kako smatra da je svijet to prešutno odobrio.
„Željeli smo da nas se samo tretira kao ljude, kao ljudsku rasu, mi smo europski narod. Ja često znam reći da bošnjačka glava u ratu nije vrijedila k'o kokošje jaje“, ustvrdila je i zapitala se što je značila zastava UN-a u Srebrenici u srpnju 1995. ako su rezultati brojne masovne grobnice.
Nema komentara:
Objavi komentar