Svim totalitarizmima treba pristupiti istim mjerilima

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji bi se u Europi trebao obilježavati kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, 2019. razgovarali smo s dr. Antom Čuvalom, povjesničarom i hrvatskim političkim emigrantom. 

Ante Čuvalo je rođen 1944. u Proboju kraj Ljubuškoga. U Italiju se odselio 1965., a sljedeće godine u SAD gdje je diplomirao filozofiju i teologiju te 1987. doktorirao na Ohio State Universityju s tezom o hrvatskom nacionalnom pokretu 1966. – 1972.

U Detroitu je utemeljio i vodio radijski program Zvuci Hrvatske. Predavao je na Ohio State Universityju i Joliet Junior Collegeu (Illinois). Stručnjak je za istočnoeuropsku američku diplomatsku povijest i noviju hrvatsku povijest.

Objavio je nekoliko knjiga na engleskom i hrvatskom jeziku, kao i brojne članke o Hrvatima, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka iz Amerike sa suprugom Ikicom utemeljio je izdavačku kuću CroLibertas Publishers.

Poštovani, prošle ste godine (2018.) napisali i izdali knjigu Komunistički totalitarizam na djelu – Hercegovačka hrvatska sela u poraću (1945. – 1952.). Za početak nam recite što je to zapravo totalitarizam i spada li prošli sustav u bivšoj Jugoslaviji u taj pojam?

Dok je svijeta i vijeka, XX. stoljeće ostat će posebice zapamćeno po dvama užasnim svjetskim ratovima i vladavini tiranija koje su se temeljile na totalitarnim ideologijama komunizma i fašizma. Premda su te ideologije naizgled različite pa i oprečne, one su u biti dva naličja istog novčića. Komunizam i fašizam/nacizam su negacija ljudske slobode u svim sferama života – misli, riječi i djela. Istina, nisu totalitarizmi u praksi uvijek i svagdje isti, ali je njihova bit bila i ostala nepromijenjena: sustavi potpune kontrole pojedinca i društva – zato ih nazivamo totalitarizmima.

Fašistički teror provođen je u ime države, nacije i rase, a komunistički u ime radničke klase i revolucije koja će nas, navodno, dovesti do savršenog društva. Ali onom tko je morao trpjeti i/ili izgubiti glavu, nije bila baš neka razlika pati li i/ili umire zbog toga što su ga proglasili neprijateljem nacije ili klase, odnosno revolucije. Prepucavanja koji je totalitarizam bio bolji ili gori su bespredmetna, oba su bila utjelovljenje zla!

Što se tiče komunističkog režima u Titinoj Jugoslaviji, mnogi ga ne uvrštavaju među totalitarne režime. Ali nije se čuditi kad oni koji tako misle, smatraju da je, na primjer, u Sovjetskom Savezu totalitarizam vladao samo za vrijeme staljinizma, dakle samo od 1924. do 1953. Prema takvim mjerilima, moglo bi se zaključiti da je kod nas, kao i zemljama pod sovjetskom čizmom, vladao nekakav moderni prosvijećeni apsolutizam! To su besmislice!

Titin komunizam bio je temeljen na istim ideološkim načelima i provođen istim metodama kao i onaj u Sovjetskom Savezu ili bilo kojoj državi koja je pala pod komunizam. Režim je taktizirao, prolazio kroz reforme, mijenjali se neki čelni ljudi, ali totalitaristički sustav je u biti ostao isti: vladavina jedne partije potkrijepljena kultom ličnosti! Tako je bilo (a i danas je) gdje god vlada totalitarističko jednoumlje.

Kad se govori kako je u ta vremena „bilo bolje“ pa čak i „odlično“, mislim da je to kod nekih sindrom biblijskog bijega iz Egipta (dosta ih je i tada čeznulo za „dobrim starim vremenima“ pod faraonom), a kod drugih je očit otpor prema samostalnoj hrvatskoj državi koja im nikako ne ide „pod kapu“. A oni koji žele „znanstveno“ dokazati da je jugo-režim bio „dobar“ i prihvatljiv, izgleda ne žele shvatiti srž totalitarizma. Ne radi se samo o ubijanju, teroru, logorima i zatvorima. Narav totalitarizma – bilo komunističkog ili fašističkog – je uništiti ljudsku osobnost, samoinicijativu i slobodno stvaralaštvo; podjarmiti njegove ili njezine talente; prisiliti ga da „podigne bijelu zastavu“, da kaže „pusti me u miru, igrat ću vašu igru, neću vam zadavati problema“. Cilj svih takvih i sličnih režima nije pozatvarati sve „neprijatelje“, fizički ih uništiti, pa čak ni ideološki „obratiti“. Najvažnije je da svi budu poslušni, da se „predaju“, da znaju „svoje mjesto“. A ljudska individualnost, sloboda misli i djela su temelji demokracije.

Ako se zna da su totalitarni sustavi loši, zašto je Europska unija morala donositi odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

Istina, to bi se trebalo znati, ali mnogi „ne znaju“, bolje reći ne prihvaćaju činjenicu da je komunizam bio veliko zlo. Hvala Bogu da konačno od 2009. postoji zajednički Europski dan (23. kolovoza) sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Tog je dana 1939. potpisan zloglasni pakt između dvaju europskih i svjetskih zala, i time su se oni sami izjednačili. Ali čim je Europski parlament proglasio Dan sjećanja, odmah su graknuli prosvjedi diljem Europe (i svijeta) da je to „revizionizam“. Navodno, komunizam je donio progres i da je broj žrtava komunizma uveličan. Marksisti i njihovi simpatizeri bi najradije o krvavoj prošlosti komunizma šutjeli kao što se moralo šutjeti u zemljama gdje su vladali (ili još vladaju) komunistički režimi, ili pak prešućivalo i umanjivalo na Zapadu. Dobar primjer prešućivanja zlodjela koja su se događala u Sovjetskom Savezu je Walter Duranty, poznati dopisnik New York Timesa, koji je za svoje neistinite dopise iz Rusije bio 1932. nagrađen Pulitzerovom nagradom! On je danas uzor onima koji umanjuju pa i opravdavaju komunističke zločine. To je danas pravi revizionizam, a ne onaj koji konačno iznosi na svjetlo dana podatke koji ukazuju da mi još i ne shvaćamo kakve i kolike su zločine počinili komunistički režimi. Vrijeme je da se pristupi svim totalitarizmima i svim žrtvama otvoreno, na isti način i istim mjerilima.

Kako u „demontiranju totalitarnog naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica, i BiH kao kandidat za EU?

Kratak odgovor bi bio: Vrlo slabo! Ali ću ipak to malo prokomentirati. Prvo, kod Hrvata postoje dva jaka naslijeđa, jugoslavensko i socijalističko/komunističko. Ovomu treba dodati prisutnost svetosavlja i velikosrbizma u hrvatskim zemljama. Oni se uzajamno prepliću i potpomažu u antihrvatskim i antidemokratskim djelatnostima, i k tomu služe se hrvatskim zakonima i kunama da, u ime raznih prava, podrivaju sve što je sveto hrvatskome narodu. Stalno nameću svoju igru, a svi koji to nazovu pravim imenom, proglašavani su fašistima. Svojom agresivnošću ovakvi nanose štetu, ne samo Hrvatskoj, nego i svim manjinama, uključujući i onoj kojoj pripadaju. Pravo manjina na određen broj saborskih mjesta je apsurdno i zloporabljeno protiv države u čijem saboru sjede. Ne čudi nas ono što oni rade i žele, ali je zabrinjavajuće da oni koji bi trebali čuvati i braniti Hrvatsku i njezine interese sve ovo dopuštaju, pa i dobro plaćaju!

Drugo, današnje stranke su ustrojene prema „partijskom“ (zlo)duhu, a izborni zakon ne osigurava demokratske procese po kojima bi moglo i trebalo doći do temeljitijih promjena na svim poljima, pa i u vodstvu države. Sudstvo i politika su još i te kako „u zagrljaju“, iz samoljublja, naravno. Računalo se da će članstvo u EU-u Hrvatskoj otvoriti vrata da zakorači iz komunističkog i jugoslavenskog kala, ali ne bih rekao da je bilo tu nekih značajnijih pomaka. 

Prilike u BiH je lako procijeniti: zaustavljen je rat, nametnut nepravedan „mir“ i uspostavljen protektorat u kojem razni vanjski čimbenici igraju svoje geopolitičke igre i nije nikomu stalo da se stvari u temelju riješe. To je jedna zona kontroliranog kaosa, a što to dulje traje, to bolje za neke od većih igrača i njihovih štićenika. Barem tako oni misle. Svako toliko čujemo izjavu poput: „Vi sami morate riješiti vaše odnose i probleme!“ Pa sad neka to netko razumije?!

Što se tiče EU-a, Bošnjacima je do unitarizma, Srbima do odcjepljenja, a nama do jednakopravnosti i opstanka kao svoji na svome. Istina je da je hrvatski narod u BiH jedini koji želi ulazak BiH u EU jer tu ipak vidi nekakav pomak iz ovog ćorsokaka. Možda od toga nešto i bude. U ovakvim prilikama čini mi se da je najvažnije čuvati i jačati obitelji, lokalne zajednice u kojima Hrvati žive i preživjeti i ovu muku kao što smo to radili kroz stoljeća. Ne smije nas obuzeti strah i bijeg jer ne tražimo ništa tuđe!

Čini se da je njegovanje totalitarizma kao nečega dobrog posebice izraženo kroz porast pojave jugonostalgije, pa čak i kod onih koji su rođeni za vrijeme njezina raspada ili čak godinama poslije. Kako to komentirate?

Nakon svih tragedija koje su nas zatekle od 1918. do konačnog oslobođenja 1995., bilo bi za očekivati da svi hrvatski jugofili konačno progledaju! Ali očito da ih ima još koji ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti, ideologiju i praksu velikosrbizma i jugokomunizma. Neka samo zbroje tragedije koje smo preživjeli zadnjih 70-ak godina, a i danas nam ta prošlost ne da mira.

Među Hrvatima je stoljećima živio osjećaj slavenske uzajamnosti. Spomenimo Šižgorića, Pribojevića, Orbinija, Križanića, Rittera-Vitezovića, Kačića-Miošića, Ilirce..., pa i sama ideja jugoslavenstva nikla je među Hrvatima. Ali nakon nastanka zajedničke države sa Srbima, gotovo svi naši „Jugoslaveni“ su se iz Beograda vraćali (mrtvi ili živi) kao hrvatski domoljubi. A tako je bilo i s većinom hrvatskih komunista. Među ostalim, i Tuđman je primjer tog obraćenja. Većina Hrvata iz bivšeg jugo-sustava časno je obavila svoju domoljubnu dužnost kad se raspadala jugo-država, kad je trebalo Hrvatsku braniti od velikosrpske agresije i uspostaviti ustroj nove vlasti. Ali jedan broj aparatčika iz bivšeg sustava ili onih koji su se iz raznih razloga našli „u procjepu“, nisu bili toliki idioti da bi se pridružili velikosrbima, pa su malo glumili, čekali i kad je došlo „njihovo vrijeme“, počeli su dizati glave i umrežavati se s jugonostalgičarima i marksistima, pa i velikosrbima, unutar i izvan Hrvatske. Ali nostalgičari nigdje na svijetu nisu postigli nekakve dugoročne uspjehe jer gledaju prema prošlosti, pa neće ni jugonostalgičari.

Što se tiče mlađih, mislim da na njih djeluje nekoliko čimbenika. U prvom redu škola i oni koji stvaraju javna mijenja. Na primjer, srednjoškolski udžbenici povijesti donose i ovo: Tito – „hrvatski političar i državnik“; „Hrvatska država u sustavu jugoslavenske federacije“!; Broj žrtava „križnog puta nije utvrđen, ali procjenjuje se da je stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi“; Poslije rata „stradali su mnogi koji nisu bili prijetnja autoritarnom režimu u nastajanju“; Izbori u studenom 1945. – Narodna fronta pobijedila, komunisti su se „brzo riješili nekomunističkih elemenata (ili su ih apsorbirali)“. I ujeo vuk magare! Zašto su se pobunili „hrvatski Srbi“? „Pobunu su [?!] raspirivanjem straha i mržnje što su izvršili Miloševićevi ljudi na terenu“; I... „pojedini su hrvatski političari tu propagandu pojačavali nebuloznim antisrpskim i proustaškim izjavama“. Dakle, jadni pobunjeni Srbi bijahu žrtve Miloševića i „pojedinih hrvatskih političara“. Tko nas zavadi!

Nadalje, mediji u Hrvatskoj stalno melju o „regionu“! Tu su TV serije, filmovi, portali, koncerti, vijesti..., a o jeziku da i ne govorim! Kljukaju mlade (i stare) svim i svačim kao da još živimo u istoj državi. Zašto bi nas trebalo zanimati sve što „šušne“ u Beogradu ili da nam Pupovac svakodnevice tumači kako je „teško“ biti Srbin u Hrvatskoj? Na drugoj strani, sve što je domoljubno želi se ocrniti, posebice hrvatske branitelje. Naša vladajuća gospoda sve to vidi i čuje, i plaća hrvatskim kunama. Zato ne treba šutjeti, nego govoriti, pisati, bistriti i ustrajno raditi da bi sačuvali hrvatsku mladež nebuloza jugoslavizma, velikosrbizma, titoizma i totalitarizma bilo koje boje.

Je li i danas živ titoizam?

Očito, nekima je stalo do očuvanja Titina mita. Neki imaju za to i dobre razloge, ali ne Hrvati. Naime, Srbima je Tito stavio (barem za jedno vrijeme) Beograd na kartu svijeta. Bilo je to mjesto gdje su se vrzmale vođe „nesvrstanih“ i špijuni iz cijelog svijeta. Tih godina u ovom dijelu Europe kao da se ništa nije događalo između Beča i Beograda. Danas je Beograd tamo gdje mu je i mjesto! Bh. muslimani mogu biti zahvalni jer Tito nije obnovio Banovinu i dao im je naciju. Isto tako i Makedoncima. A Hrvati ga mogu pamtiti po trima velikim „zaslugama“ koje simboliziraju: Bleiburg, Stepinac i Karađorđevo 1971.! Ovo troje je sasvim dostatno da Tito kod Hrvata ostane u pamćenju po zlu, i ne dopuste da ih njegov zloduh i dalje progoni i dijeli.

Kako komentirate činjenicu da i dalje postoje oni koji vjeruju u idejnu razliku između fašizma i komunizma u smislu da je fašizam krenuo kao zlo, a da je komunizam u osnovi „dobra ideja“ koja je pošla „po zlu“?

Poznato je da su stari Grci, ponajprije Atenjani, eksperimentirali s modelima vladavine, od monarhije, aristokracije, oligarhije do izravne demokracije i tiranije. Također, ustroj rimske republike bio je konzervativan, ali fleksibilan. Na primjer, u slučaju krize Atenjani su znali birati tiranina, a Rimljani diktatora na ograničeno vrijeme da izvede državu iz krize. Ali nekima bi se ipak moć osladila pa se nisu dali maknuti s nje. Za prvog uzora imamo legendarnog Cincennatusa, a za drugog Cezara koji se sam proglasio doživotnim diktatorom (i potom izgubio glavu).

Kad je u Europi došlo vrijeme da legitimitet vladara dolazi iz naroda, ne od Boga, ponovno je aktualizirano pitanje: koji je tip vladavine najbolji. Engleska „Slavna revolucija“ (1688.) i Američka (1776.) donose liberalnu demokraciju i vladavinu srednje klase. Taj tip vladanja se proširio diljem Zapada, pa čak i u Rusiju prije Prvog svjetskog rata. Ali mnogi su smatrali da liberalna demokracija nije dobra: da je nepravedna, da je neučinkovita, itd. I pojavljuju se zagovornici ideje da državu trebaju voditi najbolji i najsposobniji (mislilo se na sinove, ne na kćeri). Tako nastaje fašistička stranka koja, navodno, okuplja najbolje, a vodi je il duce (vođa), „najbolji među najboljima“. Odmah se nameće pitanje tko odlučuje tko su „najbolji“. Odgovor je lak, oni koji nas slijede i slušaju! Fašizam je pokupio ideje o vladavini „najboljih“ i o ulozi države sve tamo od Sparte, Platona, Cezara i Machiavellija do Hobbesa, Hegela, Herdera, Nietzschea itd. Kad se na ovo primijeni Darwinova teorija evolucije, rezultat je rasizam koji je tada uhvatio maha i na uglednim sveučilištima, a fašizam je imao sljedbenika diljem Zapada. Mussolini je od socijalista postao fašist i u vrijeme poratnog kaosa došao na vlast i teoriju primijenio u praksu. Hitler je preuzeo njegov model i stvorio još gore zlo.

Floskulu da je komunizam bila „dobra ideja“, koja je pošla „po zlu“, moglo se čuti po američkim sveučilištima (valjda i drugdje na Zapadu) zadnjih desetljeća prošlog stoljeća, a čuje se i danas. Sjećam se dobro da nisam uspijevao svojim kolegama približiti što to znači živjeti u totalitarizmu. Amerikanac, posebice mlad student, jednostavno ne može shvatiti što znači biti neslobodan ili gladan. Nije to nikada osjetio. Njemu je to virtualna realnost. Zato njima, a i našim mladima koji nisu osjetili vladavinu totalitarizma, može se dosta lako „prodati“ ovo o „dobroj ideji“ i „zlu putu“.

Dobre ideje donose dobre plodove, a krvavi plodovi komunizma su nama starijima dobro znani. Bila je to nečija tlapnja koja je postala noćna mora! Sve njezine „plodove“ kod nas još i ne znamo! Još se kod nas zataškavaju žrtve koje je ta „dobra ideja“ progutala dok, na primjer, iz post-sovjetske Rusije saznajemo da je samo kroz godine 1937. i 1938. bilo zatvoreno 1 548 366 osoba, a od toga su 681 692 likvidirane. Sjeme Marxove „ideje“ čim je proklijalo, urodilo je krvavim plodom jer u svojoj srži nosi začetke terora i smrti; uništenje svega i svakoga tko stoji na putu samozvane revolucionarne komunističke „elite“ koja vodi radničku „raju“ u utopijske „dvere nebeske“, ali na zemlji.

Crkva u Hrvata, proporcionalno gledano, najviše je propatila od svih zemalja u Istočnoj Europi... Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

Marksisti vjeruju da nije Bog stvorio svijet, nego svijet Boga i religiju. Ali su oni stvorili svoju sekularnu religiju po uzoru na Bibliju: evanđelje, dogme, apostole, svetce, misionare, mučenike, obrede... i rajska obećanja na zemlji. Kršćanstvo, posebice Katoličku Crkvu, su vidjeli (i vide) kao glavnu smetnju njihovu mesijanskom pothvatu „oslobođenja čovjeka“ i, dakle, treba je uništiti. Budući da je u Hrvata Crkva igrala (i igra) značajnu ulogu u povijesti i životu naroda, njihova mržnja prema Crkvi bila je neograničena. Ljude se progonilo i ubijalo zbog vjernosti Bogu, Crkvi i hrvatskom narodu, a tijekom rata progone i strašna mučenja trpjeli su i od osvajačkih četnika.

Prošle godine sam pripremio i objavio na engleskom knjižicu Croatian Martyrs for the Faith. (Chicago: CroLibertas, 2018.) u kojoj sam, uz podulji uvod, donio poimenični popis pobijenih svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. Naime, još negdje 1980-ih godina prikupljao sam imena naših mučenika, a prošle godine sam moj popis usporedio i dopunio iz poznate knjige don Ante Bakovića Hrvatski martirologij XX. stoljeća (Zagreb: Martirium Croatiae, 2007.). U mojoj knjizi je na popisu 688 imena. Od toga 537 su žrtve komunizma (uključujući 11 koji su umrli od poratnih zatvorskih posljedica); četnici su ubili 45; 26 je poginulo od angloameričkog bombardiranja; 12 su ubili Nijemci; 10 ustaše; 2 Talijani; 19 ih je umrlo od tifusa pomažući ratnim bolesnicima; 16 je ubijeno od srpskih ili muslimanskih snaga tijekom zadnjeg rata; jedan je ubijen u Ruandi 1998. K ovomu treba dodati još nepoznati broj onih koji su prošli kroz logore i zatvore, kao i porušene crkve i samostane.

Da bi se moglo bolje sagledati koliko su enormne hrvatske žrtve, napomenimo da je tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u Njemačkoj izgubilo živote 220 „crkvenih osoba“; na području poratne Istočne Njemačke 110; u Sloveniji 220; u Poljskoj 187 (od 1944. - 1989.); u Slovačkoj 14; u Mađarskoj „oko 10“ i Albaniji 67. Sve navedeno ukazuje na pravo mučeništvo Crkve u Hrvata koje je i danas znatnim dijelom nepoznato i Hrvatima, a još manje svjetskoj javnosti. Jedina namjera pripreme i izdavanja gore navedene knjižice bila je upoznavati svijet o činjenicama koje govore koliko smo morali pretrpjeti da bismo ostali ono što jesmo, Hrvati i katolici. Na ovom polju treba još puno raditi da bi naši mučenici dobili mjesto koje zaslužuju u hrvatskoj povijesti i Crkvi.

„Ako želiš znati budućnost ljudskog roda, zamisli čizmu koja gazi ljudsko lice – unedogled“, napisao je Orwell. Koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu? Postoji li opasnost da se „probudimo“ u totalitarnom društvu?

Urušavanjem sovjetskog bloka propao je bipolarni odnos svjetskih snaga. Urušila se, ne samo jedna vojna supersila, nego i komunistička ideologija u Europi. Potom se govorilo o „kraju povijesti“, da je pobijedila liberalna demokracija. Ali se isto govorilo (i govori) o sukobu civilizacija. Mi smo sada u vremenu kad se u ovom multipolarnom svijetu traži nova ravnoteža odnosa. Ne mislim da u tim procesima ima, barem za sad, opasnosti od kakva „klasičnog“ totalitarizma, kao što je još u Sjevernoj Koreji. Ali na Zapadu dižu glavu „nova izdanja“ starih ideologija, u prvom redu marksizma. Naime, Marksovo sjeme klija u drugim oblicima i vrlo lako, ako se ne bude oprezno, može nam se nametnuti totalitarizam na „kulturniji“ način nego onaj iz 1917. ili 1945. Za mnoge revolucija i danas teče, premda zasad „podzemnim vodama“ prema „obećanoj zemlji“.

U Americi, na primjer, danas ima puno manje slobode nego, recimo, unatrag 20 ili 30 godina. U prvom redu zavladao je teror političke korektnosti. Postoji strah, ne samo što ću reći, nego kako ću reći, da se slučajno ne bi netko i negdje osobno osjetio uvrijeđen. Nije jasno definirano što je uvrjedljivo, a što nije. Subjektivni osjećaji „drugoga“ su postali mjerilo „korektnosti“. Počeli su se i državni zakoni klanjati tom zlatnom teletu. Ovo se događa u svim zemljama zapadne civilizacije koja se pomalo utapa u vlastitu hodu u raskošniju, „sretniju i humaniju budućnost“. Dakle, totalitaristički impulsi su prisutni i u razvijenim demokracijama, a znamo da se u našem dijelu svijeta sve sa Zapada uzima (pre)ozbiljno. Bojim se da će doći vrijeme kad ćemo morati vješati barjak duginih boja da bismo krotiteljima slobode, uma i duha poručili da nas puste na miru, da smo se predali.

Naime, rastu militantne skupine koje nameću kulturni marksizam i, boreći se za toleranciju, postaju sve netolerantniji. Za njih apsolutno je sve relativno; nema hijerarhije moralnih vrjednota; sve su vjere na njihovoj vagi jednako bezvrijedne; brak, obitelj, nacija, država... sve su to „povijesni proizvodi“ i „povijest“ će ih dokrajčiti. One stvaraju društveni i moralni kaos, a znamo da se iz kaosa rađaju zla širokih razmjera.

Na drugoj strani vidimo da se vladajući „liberali“ Zapada pilatovski pitaju „što je istina“?; peru ruke i ne žele se zamjeriti onima koji nameću društvo „otvoreno“ za sve i svakoga, osim za one koji se ne odriču svog imena, svog naroda, svoje tradicije, svoje vjere...; ne odriču se sami sebe.

Ne znamo što će se dogoditi, ali bih rekao našim mladima: Nemojte bježati od sebe, od onog što jeste; suočite se sa stvarnošću, ne predajte se; radite i hrabro gradite budućnost u kojoj ćete biti slobodni od bilo čije tiranije.

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

Nažalost, u našim školama ne smije se ni spominjati ulogu kršćanstva u razvoju ideje slobode na svim razinama: osobne slobode, ljudskog dostojanstva, jednakosti, sloboda mišljenja, demokracije, ljudskih prava itd. U drugim civilizacijama biti „slobodan“ značilo je ne biti rob. Sve do novijih vremena u nekim jezicima nije postojala ni riječ za „slobodu“.

Sloboda u kojoj danas živimo, a drugi o njoj sanjaju, plod je kršćanske civilizacije i trebamo je brižno čuvati. Istinski katolički vjernik treba biti protiv totalitarizma bilo koje vrste. Svaki totalitarizam donosi svoje bogove i idole, a Bog kojeg mi slijedimo je Bog slobode i ljubavi! Mi nismo „osuđeni“ na slobodni i to „bez izlaza“, kako je tvrdio Sartre. Bog nam je darovao slobodu iz ljubavi, jer nas je stvorio na svoju „sliku i priliku“ da živimo u njegovoj Ljubavi i Slobodi, i budemo i njegovi svjedoci gdje god živjeli i što god radili.

Razgvor Trump Khan...nema priče o vjerskim slobodama

Američki predsjednik Donald Trump je na susretu s pakistanskim premijerom Imranom Khanom u ljeto 2019. razgovarao o različitim temama. Mnogi se nadaju da će se progon vjerskih manjina i stanje vjerskih sloboda popraviti nakon ovog bilateralnog susreta.

Sastanak je upriličen nekoliko dana nakon zaključenja drugog godišnjeg izvješća američkog State Departmenta o unaprjeđenju vjerske slobode u svijetu, tijekom kojeg se razgovaralo o stanju vjerskih sloboda u Pakistanu i progonu vjerskih manjina u toj zemlji.

Pakistan je za mnoge međunarodne promatrače jedan od najgorih kršitelja vjerskih sloboda na svijetu. Zapravo, američki State Department imenovao ga je „zemljom posebne zabrinutosti“ zbog tamošnjih sustavnih, trajnih, oštrih kršenja slobode vjere.

Open Doors, skupina promatrača progona, smjestila je Pakistan na peto mjesto najgorih zemalja za kršćane u svijetu.

Iako su ove ocjene privukle međunarodnu pozornost u vezi s pitanjem slobode vjere u Pakistanu, tamošnji kršćani nastavili su doživljavati „ekstremne razine progona“ tijekom prvih šest mjeseci 2019. Posebice se ističu nasilje nad ženama te lažne optužbe za blasfemiju.

Nasilje nad ženama

U posljednjih šest mjeseci International Christian Concern (Međunarodna kršćanska zabrinutost) – ICC dokumentirao je 28 slučajeva religiozno motivirana nasilja nad kršćanskim ženama, uključujući otmice, silovanja, mučenja i prisilno obraćenje, sedam optužbi za bogohuljenje, četiri slučaja ubojstva i pet slučajeva vjerske netrpeljivosti.

Također, žene iz pakistanskih vjerskih manjinskih zajednica, uključujući hinduse, izvijestile su o porastu vjersko motivirana nasilja i broju slučajeva prisilna prelaska na islam. Mlade žene i djevojke iz manjinskih zajednica „ciljano su otimane, silovane te prisiljavane na brak, pored toga što su na silu preobraćene na islam“.

Među 28 dokumentiranih žrtava je i Saima Iqbal, kršćanka, majka troje djece iz Rawalpindija. Ona je 25. veljače oteta i nasilno preobraćena na islam na periferiji Islamabada. To je učinio izvjesni Muhammad Khalid Sati. Kad je Saimin suprug Naveed Iqbal obaviješten o otmici, odmah je otišao u policiju gdje mu nisu puno pomogli. Nakon desetak dana istrage policija je napokon pronašla Saimu. Međutim, umjesto da pomogne otetoj ženi, policija je obavijestila Naveeda da je „prešla na islam i udala se za optuženog“.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da oslobodi suprugu, Naveed se izravno obratio pakistanskom premijeru putem Facebook videa koji je postao mnogo gledan. Zahvaljujući viralnom izvješćivanju o Saiminu slučaju, oslobođena je i vraćena suprugu i djeci u ožujku.

Prema studiji iz 2014. Pokreta za solidarnost i mir iz Pakistana, čak tisuću manjinskih žena i djevojčica biva oteto, silovano i primorano na prelazak na islam svake godine. Žrtve uglavnom dolaze iz pakistanske hinduističke i kršćanske zajednice.

Navodi za bogohuljenje

Lažne optužbe za bogohuljenje i nasilje koje često slijede također nastavljaju utjecati na živote pakistanskih kršćana. U prvih šest mjeseci 2019. dokumentirano je sedam kršćana koji su lažno optuženi za počinjenje bogohuljenja protiv islama.

U to su uključene i četiri kršćanske žene iz kvarta Farooq-e-Azam u Karačiju u Pakistanu, koje su 19. veljače lažno optužene za „oskvrnjivanje Kur'ana“. Kad su se vijesti o lažnoj optužbi proširile, rulja bijesnih muslimana napala je prvenstveno kršćansko susjedstvo, što je dovelo do raseljavanja oko 200 kršćanskih obitelji.

Prema lokalnom očevidu Aslama Masiha, „Samina Raiz optužila je Sunainu Amjadu, 22 godine, Sophiju Amjad, 18 godina, Sonehu Amjad, 14 godina, i Sophiju Qamar, 30 godina, za oskvrnjivanje časnog Kur'ana. Tvrdila je da su ukrali primjerak Kur'ana i uništili ga potapajući ga u 'bazen prljave vode'.“

„Nakon što je policija istražila, otkriveno je da je Samina Raiz posudila primjerak Kur'ana od Khalida Khana, obližnjeg prodavača. Kad je stigla kući, bacila je muslimansku svetu knjigu u vodenu kadu u zahodu te namjerno optužila kršćanske žene da su oskvrnule Kur'an“, rekao je za ICC Aslam Masih te dodao da je Raiz kasnije priznala orkestriranje incidenta. Samina i njezin suprug Fayaz uhićeni su.

Poznato je da su lažne optužbe za bogohuljenje često motivirane vjerskom mržnjom ili pokušajima da se riješe osobne svađe ili novčani problemi. Prema kasnijim izvješćima, Raiz je optužila četiri kršćanske žene jer su rođaci njezina kršćanskog stanodavca koji je nedavno zatražio da ona i suprug napuste njegovu kuću.

Ovi primjeri predstavljaju samo mali dio slučajeva progona koje je pakistanska kršćanska zajednica doživjela u prvih šest mjeseci 2019. Pored ovih neposrednih slučajeva progona, pakistanski kršćani diljem zemlje također se suočavaju sa svakodnevnom diskriminacijom zbog svoje vjere.

Ako se što ne promijeni, stanje vjerskih sloboda u Pakistanu i dalje će biti među najgorim na svijetu.

Križ otomanskog nasljeđa - Pitanje vjerskih sloboda u današnjoj Turskoj i Egiptu

Turska je već više od tisućljeća most između europskog Zapada i Bliskog istoka. Na njezinu je zapadu Grčka, jedna od kolijevki kršćanstva, a na jugu i istoku su države i narodi obilježeni prisutnošću islama još od vremena križarskih ratova. Turska i Egipat su bili zajedno dio velikoga Otomanskoga Carstva, a danas se uočavaju sličnosti u odnosu prema kršćanima...

Ideološki, Turska je također bila središte „tolerancije“ između zapadnog liberalizma i ortodoksne islamske misli. No,  porastom snage predsjednika Erdogana i njegove političke stranke, Turska se polako povukla iz povijesnog centra „između Istoka i Zapada“.

Zato je Američka komisija za međunarodne vjerske slobode (USCIRF) održala 27. lipnja raspravu na Capitol Hillu o turskoj vjerskoj slobodi. Među onima koji su svjedočili bili su Mustafa Akyol iz Instituta Cato i stručnjakinja za turske studije Lisel Hintz.

Dobar Turčin je samo sunitski musliman

Oboje su svjedočili pogoršanju stanja vjerske tolerancije u Turskoj. Prema riječima Akyola, Erdoganova Partija pravde i razvitka (AKP) od 2002. do 2012. poticala je reforme koje vode ka većoj slobodi, gdje su „nemuslimani stekli veći pristup Vladi i postali vidljiviji u javnosti“.

Međutim, nakon tog razdoblja AKP je na kraju postala „paranoidna i autoritarna stranka koja vidi zavjere Zapada na svakom koraku i, što je najgore, to prožima individualne živote svih u Turskoj“.

U svojem svjedočenju Lisel Hintz je otišla toliko daleko te je rekla: „Da bi bio dobar Turčin, moraš biti, ne samo musliman, nego i sunitski musliman.“

Protjerivanje kršćanskih stranaca

Podsjetimo, Turska zauzima 26. mjesto na Open Doorsovoj listi najgorih zemalja za život kršćana i ostalih nemuslimana, iza zemalja poput Sirije (11) i Egipta (16), od kojih sve tri imaju sunitsku većinu. Ipak, Turska pokazuje jasne znakove da želi postati sunitska muslimanska država. Iako je vjersko proganjanje više „suzdržano“ nego u drugim sunitskim zemljama, Turska se postupno „kreće“ dalje prema istoku, izjednačavajući se u netoleranciji s ostalim susjedima i muslimanskim državama.

Žestok primjer odnosa Turske prema kršćanima je slučaj pastora Andrewa Brunsona koji je također svjedočio na skupu USCIRF-a. Misionara u bivšoj otomanskoj državi turska Vlada optužila je za aktivnosti vezane za terorizam i špijuniranje, a dvije godine bio je zatvoren zbog tih optužbi.

Međutim, radna skupina UN-a za arbitrarno pritvaranje zaključila je da je bio progonjen zbog svoje kršćanske vjere i američke nacionalnosti.

Zbog propagande medija pod utjecajem vlasti, turski narod je uvelike vjerovao optužbama protiv pastora Brunsona. Ali on nije bio jedini kršćanin koji se suočio s tom razinom protivljenja države.

Izjavio je: „Turska Vlada je ubrzala protjerivanje kršćanskih stranaca iz Turske ... više od 50 protestantskih obitelji moralo je napustiti zemlju posljednjih godina...“

Što će biti s domaćim kršćanima?

Ovo protjerivanje dovelo je do zabrinutosti turskih kršćana koji pitaju: strance se šalje preko granice, što će Vlada učiniti s nama poslije? Brunson predviđa da „ubrzana deportacija crkvenih vođa znak je da dolaze vrlo mračna vremena. Turska još nije stigla tamo, ali se kreće u pogrešnom pravcu.“

Također je ukazao na neizvjesnu ideološku poziciju Turske između Istoka i Zapada rekavši: „Još uvijek postoji visok stupanj slobode za kršćane u odnosu na druge muslimanske zemlje u regiji, ali zabrinut sam da svi znakovi upućuju na to kako se to vrlo brzo mijenja.“

Sličnosti Turske i Egipta

Narod s povijesnom ostavštinom sličnom Turskoj je Egipat. Ta je država, poput Turske, poznata kao „umjerenija“ zemlja s muslimanskom većinom u usporedbi s mnogim svojim sunitskim susjedima, te ima značajnu vjersku manjinu.

Specifičnije obilježje koje dvije države imaju zajedničko povezano je s pravnim statusom crkava i drugih kršćanskih zdanja. Možda to proizlazi iz njihove zajedničke povijesti kao bivših otomanskih teritorija jer su se Crkve u Egiptu, kao i Turska, povijesno borile da steknu zakonsko priznanje i time potpunu zaštitu pred zakonom.

Ali tu se počinju pojavljivati ​​razlike.

U 2014., nakon svrgavanja predsjednika Mubaraka za vrijeme tzv. Arapskoga proljeća, Egipat je uspostavio novi, demokratski i odobreni Ustav. U njemu su prava egipatske izvorne kršćanske etničke skupine, Kopta, bila sadržana u raznim dijelovima, osobito u članku 235. koji zahtijeva donošenje novog zakona kojim bi se standardizirala izgradnja i obnova crkava, „jamčeći kršćanima slobodu u prakticiranju svojih vjerskih običaja“.

Zakon br. 80/2016, poznat kao „Zakon o gradnji crkava“, donesen je dvije godine kasnije, i iako je bilo izazova u njegovoj provedbi, Egipat daje obećavajuće korake u zaštiti prava svojih kršćanskih manjina.

Crkva ili džamija

Turska, s druge strane, nije napravila takve korake. Umjesto toga, ona je 2013. proglašena krivom za kršenje prava vjerske manjine Alevija tako što je zadržala javna sredstva, koja je poslao Europski sud za ljudska prava, namijenjena molitvenim kućama Alevija. Prema svjedočenju bivšeg turskog parlamentarca Aykana Erdemira, Vlada je iskoristila obnovu kršćanskih crkava koju je financirala kako bi imala kontrolu nad time tko može moliti u tim crkvama, a tko ne.

Predsjednik Erdogan čak je predložio ideju povratka Hagije Sofije, UNESCO-ve zaštićene bizantske katedrale, koja je pretvorena u muzej, za mjesto islamske molitve, to jest pretvaranja ovoga zdanja ponovno u džamiju. Ovo odbacivanje „sekularnog primirja“ između kršćanstva i islama služi kao prikladan simbol trenutna položaja Istanbula o religijskom pluralizmu.

Jasno je kako budućnost Turske nije zapisana u kamenu. Erdoganova stranka pretrpjela je ključni poraz tijekom nedavnih lokalnih izbora u glavnom gradu, a političke i gospodarske veze s EU-om i dalje služe kao olakšavajući utjecaj na ekstremnije socijalne politike. Naposljetku, Turska još uvijek ima demokratski proces i uvijek stoji na križanju između Europe i Bliskog istoka.

Međutim, daljnji Erdoganov program pogoršava situaciju za vjerske manjine u Turskoj. Na kraju se možemo zapitati: Što će Turska učiniti s domaćim kršćanima „kada sve strance pošalje njihovim kućama?“

Obraćenje na kršćanstvo nanosi veliku štetu Indiji?

U članku objavljenom u časopisu Times of India u ljeto 2019. predsjednik indijske savezne države Sjeverni Gujarata tvrdi da vjerska preobraćenja na kršćanstvo i islam čine veliku štetu hinduizmu i nacionalnom jedinstvu Indije.

Ova tvrdnja je na tragu uvriježene lažne priče da su kršćanstvo i islam „strane religije“ u Indiji i da ih treba kontrolirati i regulirati.

„Hindusi moraju biti protiv vjerskih obraćenja“, rekao je Dilip Trivedi, predsjednik Sjevernog Gujarata, za Times of India.

„Kršćanski misionari konvertiraju hinduse u ime socijalnih službi, dok muslimani to čine u ime ljubavi prema džihadu. Obraćanje na budizam, đainizam ili sikh religiju nije obraćenje. Čovjek može promijeniti sljedbu u religiji hindua, ali prelazak na islam ili kršćanstvo nanosi veliku štetu našoj religiji. Njihova ideja o nacionalnosti također se mijenja s njihovim obraćenjem“, rekao je Trivedi.

Njegova tvrdnja podnesena je kao dio članka u časopisu koji je izvijestio o broju zahtjeva za vjerske prijelaze koje je podnijela Vlada države Gujarata.

Naime, u toj indijskoj državi pojedinci koji žele promijeniti svoju religiju moraju tražiti dopuštenje od vlasti.

Trivedijeva tvrdnja također potvrđuje lažnu priču koja se često dovodi u vezu s kršćanima i muslimanima u Indiji. Hinduistički nacionalisti ističu da se preobraćenje na islam i kršćanstvo u velikoj mjeri odvija nezakonitim sredstvima. Navode da kršćani koriste socijalne usluge i pomoć kako bi naveli hinduse na obraćenje na kršćanstvo.

Kao odgovor na to nekoliko država u Indiji izglasovalo je zakone o slobodi vjeroispovijesti koji vjersku konverziju čine nelegalnom, nasilnom ili prijevarnom.

Nažalost, ove zakone u velikoj mjeri koriste hindu radikali za uznemiravanje kršćana ili opravdavanje brutalnih napada na njih.

 

Kršćansku tinejdžericu silovao političar

Organizacija International Christian Concern (ICC) saznala je da je Saimu, 15-godišnju kršćanku, pretukao i silovao tri puta Mian Tahir Jamil, muslimanski političar u pokrajinskoj skupštini u Punjabu, u distriktu Faisalabadu.

Prema izjavi Saimina oca, 19. lipnja Tahir Jamil je silovao njegovu kćer nakon što joj je zaprijetio da će „šutjeti ili riskirati gubitak života“. Saima je također izvijestila da su je i Tahirovi sinovi seksualno zlostavljali dok je radila na njihovu imanju.

Osim toga otkriveno je da je tjedan dana prije incidenta Tahir na nju seksualno nasrnuo, ali se ona zaključala u toaletu kako bi se zaštitila. Kada ju je obitelj napokon uspjela spasiti, Tahirova žena Bano Bibi nemilosrdno ju je tukla i odrezala joj kosu kao kaznu za skrivanje.

Srećom, Saima je uspjela pobjeći i ispričati priču o zlostavljanju svojem ocu naglašavajući da je, osim silovanja 19. lipnja, doživjela konstantna zlostavljanja od Tahirovih sinova, dok ju je supruga Bano verbalno maltretirala.

Unatoč informativnom izvješću podnesenom protiv te obitelji zlostavljača, pakistanska policija nije poduzela nikakve korake.

Kršćani i aktivisti za ljudska prava dogovorili su da to pitanje bude pravično riješeno i ne odustaju od pravnog gonjenja obitelji Jamil.

Prodaja kršćanskih djevojaka iz Pakistana u Kinu

International Christian Concern (ICC) je otkrio da su djevojke iz većinski kršćanske zajednice u Punjabu, u Pakistanu, prodane kao bijelo roblje u Kinu. Ove djevojke, koje su iz iznimno siromašnih kršćanskih obitelji, nadaju se udaji za neke bogate poslovne ljude, ali umjesto toga prisiljene su na seksualno ropstvo.

U jednom primjeru Nataša Masih je „udana“ za bogata Kineza. Muškarac je „platio“ svoju nevjestu, što je kulturna naknada za brak u zamjenu za obećanje da će se brinuti o njoj dok mu je supruga. U Kini je, međutim, Nataša bila smještena u hotelu na vrlo udaljenom mjestu gdje je prisiljena imati seksualne odnose s nekoliko muškaraca.

„Kupio sam te u Pakistanu. Ti pripadaš meni. Ti si moja imovina“, rekao joj je „suprug“.

Kada je to uspjela telefonski prenijeti svojim roditeljima, evanđeoska zajednica u siromašnoj četvrti u pakistanskom gradu Faisalabadu skovala je uspješan plan za spašavanje Nataše koja se nalazila na 1 500 kilometara udaljenosti, te je ona izbavljena iz tog ropstva.

Nažalost, Nataša je samo jedna od stotina djevojaka koje doživljavaju ovu transnacionalnu trgovinu seksualnim robljem iz Pakistana u Kinu.

Problem je što te djevojke dolaze iz siromašnih kršćanskih zajednica, a njihovi roditelji jednostavno traže bolji život za svoju djecu. Roditelji su potpuno zaslijepljeni i pretpostavljaju da njihove kćeri odlaze iz Pakistana u bolji život.

Pakistan je nacija koja duboko diskriminira kršćane – na mnoge ih se načine tretira kao građane drugog reda i ugroženi su u smislu mogućnosti zapošljavanja i oblika napredovanja. Realnost trgovine seksom u kršćanskim zajednicama izazvala je određenu uznemirenost za pakistanske dužnosnike, međutim Vlada „čini sve što je u njezinoj moći“ kako bi situaciju udaljila od velikih medijskih kuća da bi održala svoje ekonomske odnose s Kinom.

Mladić u Ugandi premlaćen i odbačen zbog vjere u Krista

MorningStar News izvijestio je početkom srpnja da je jedan mladić u Ugandi zbog obraćenja na kršćanstvo progonjen te izbačen iz obiteljske kuće.

Mladić po imenu Asuman Kaire (20) postao je kršćaninom 2017., ali je svoju vjeru sakrio od obitelji, uključujući i njegova muslimanskog očuha. Kada je očuh, ovog ožujka, saznao za vjeru njegova posinka, pretukao ga je, a zatim izbacio iz kuće. Također, odvojio ga je od ostatka obitelji i praktično prisilio da živi na ulici.

Srećom, Kaire je uspio pronaći utočište i pomoć kod predstavnika lokalne Protestantske Crkve, međutim stvari su postale mnogo gore.

Prema policijskom izvješću, 15. lipnja gomila ekstremističkih muslimana pristupila je crkvi i pastoralnim objektima znajući da se Kaire skrivao unutra.

Pokušali su ući, tražili su da se otvore vrata te vikali „Allahu Akbar“ i kako Kaire treba umrijeti.

Mladiću su pomogli lokalni muslimani i kršćani koji su ga neprimjetno izvukli iz pastoralnog objekta i u tajnosti prebacili kod jednog kršćanina.

Kaire od tada nije uspio vidjeti svoju obitelj niti razgovarati s njima. Mora živjeti u skrovitosti i ne može dovršiti školovanje.