Žarko Vladislav Ošap je svećenik Banjolučke biskupije. Rođen je 1962. u Banjoj Luci. Srednju školu je završio u Zadru, a filozofsko teološki studij u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1988. u Presnačama. Pastoralno je djelovao u Bosanskoj Gradišci i Drvaru. Sada je duhovnik bogoslova u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. Među svećenicima je poznat kao veliki marijofil i neumorni štovatelj i promicatelj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.
Budući da je već godinama uključen u rad katoličkog
pokreta Vojska Bezgrešne spremno je prihvatio odgovoriti na pitanja o marijanskoj
duhovnosti i pokretu Vojska Bezgrešne čiji je on prvi nacionalni upravitelj u
BiH.
Svaki svećenički poziv je obilježen marijanskom
duhovnošću. Kako je na vas kao svećenika utjecala marijanska duhovnost?
Bogu dragom hvala da sam u obiteljskom krugu primio
milost da od ranog djetinjstva častim Mariju. Moji su ukućani posebno prema
Njoj gajili ljubav i pobožnost
moleći svakodnevno dvije krunice
(jutarnja i večernja molitva). O Bože, koliko sam samo puta zaspao pri
večernjoj krunici! Prvo moje hodočašće, kao dječaka sa sela, nakon završetka
drugog razreda osnovne škole bilo je u Mariju Bistricu. Da, sve je to
pobožnost. Ovo sada daleko nadvisuje bilo kakvu pučku pobožnost. To je predanje
u potpunom povjerenju. Marija je Majka
koja me vodi, hrabri, tješi, koja mi je srce osvojila! Hvala joj kroz svu
vječnosti. A što mi je sada drugo činiti već pomoći i drugima da dopuste da ih
Bezgrešna osvoji. Ona je jedina kadra učiniti me Isusovim svećenikom, dostojnog
toga imena i poslanja. Slijediti Krista mogu samo povjeravajući se Mariji i
postajući Njezinim vlasništvom, tj. kada se slobodno dadnem zarobiti Njezinim
majčinskim krilom. Koje li sretne duše koja ima ovakvo duhovno iskustvo! Čvrsto
vjerujem da je Njezina najuzvišenija zadaća koju Joj je nebeski Otac povjerio,
da izgubljene duše privodi k Bogu, počevši od mene. Želim biti glasnik Bezgrjoešne,
Majke Božje i naše, posrednice svih Božjih milosti, a preduvjet dobivanja tih
milosti je potpuno predanje Njoj. Osobnog sam uvjerenja da svaki naš svećenički
apostolat mora nositi otisak Bezgrešne. U životu svakog Isusova svećenika Ona treba
biti jedina Žena koja na njega ima pravo i kojoj on polaže račune za svoje
misli, riječi i djela. U protivnom, bez Nje toliko toga hoće ukrivo, ide ukrivo
i završi ukrivo.
U katoličkom kalendaru postoje mnogi Marijini blagdani i
svetkovine. Što se iz toga da iščitati?
Marija, bezgrešno začeta, Isusova majka po tijelu, a
naša po milosti, tijelom i dušom proslavljena na nebu, slika je i početak Crkve
kakva ima biti u budućnosti. Ona, koja je i sama proživjela ovaj životni tijek
kao hodočasnica u vjeri, životne pustinje i kušnje, koja je Sina Božjega rodila,
ali mu i najvjernija učenica bila, ostajući do kraja vjerna svom prvom i nikad
ne povučenom „fiat“ sada je posvema u Očevoj slavi. Može li Otac nebeski ne
uslišati zagovore majke svoga Sina upućene za nas? Naša vjera govori, ona vjera
koja se srcem promišlja, da je najbrži, najlakši i najsigurniji put do Boga i
uslišenja naših molitava preko Majke Marije. Ona ne može nego li nas voditi Sinu,
i sva u zanosu nebeske radosti preporučivati Bogu. I kad nam se čini da „Bog
šuti“, ona budi nadu, jer je ona Majka; i kad se čini da nestaje čovjek u svom
dostojanstvu, ona mu pomaže da se po Onom Duhu čija je ona Zaručnica, nanovo
rodi. Ona svijetli i u najvećem mraku. Ona uvijek čuje vapaj: Majko, u najtežim
trenucima našega života budi tu i primi nas na času smrti naše.
Sada ste duhovnik bogoslova u Vrhbosanskom bogoslovnom
sjemeništu u Sarajevu. Možete li nam pojasniti što BDM predstavlja, ili treba
predstavljati u životu jednog bogoslova?
Da, od ove jeseni povjerena mi je služba duhovnika na Bogosloviji.
Godine su to odgoja koji u sebi uključuje sveobuhvatnu formaciju budućih
svećenika: ljudsku, duhovnu, intelektualnu i pastoralnu formaciju. Identitet
svećenika je Krist kojega nije dovoljno samo upoznati nego se u Njega
zaljubiti. Na tom putu „zaljubljivanja“ Marija je ona koja najviše može i hoće
pomoći uz uvjet da je uvedemo u svoj život kroz potpuno predanje.
Cjeloviti odgoj u
sebi uključuje troje: biti čovjek, biti kršćanin, biti vjernik. Odgoja i
kršćanske zrelosti nema bez žrtve i zato nam je poslušati Isusa: odreći se sebe
samoga i nositi svoj križ za Njim. U ovakav cjeloviti odgoj u mladog čovjeka se
ugrađuje duhovnost, znanje i djelovanje. Odgoj je to koji za model uzima
Mariju, koja je sva Božja i jamči nam život s obilježjem i prisutnošću Bezgrešne.
Evo nam jasne poruke: hodati s Marijom u vjeri, ljubiti Krista s
Marijom i naviještati Ga, braniti dostojanstvo čovjeka s Marijom.
Posjedujete dugogodišnje iskustvo pastoralnog djelovanja
na terenu. Možete li nam odgovoriti koliko hrvatski narod na župama drži do
marijanskih pobožnosti, a posebno, kako se mladi odnose prema tim pobožnostima?
Crkva je narod Božji i ona kao Božji narod pokazuje i
dokazuje svoje zajedništvo u svetoj liturgiji i u različitim pobožnostima. Tamo
gdje se zajedno moli, pjeva, Boga slavi, to „diže“ i unosi duhovnu radost i
životnu sigurnost, a tek koliki su doživjeli obraćenje u tom i takvom
zajedništvu, jer su doživjeli Crkvu kao zajednicu vjernika kojima je svima
zajednički cilj: u bratsko-sestrinskom zajedništvu učvrstiti svoju vjeru, nadu
i ljubav. Kao svećenik znam da se duhovna obnova vjernika, a osobito mladih,
najlakše može potaknuti marijanskom pobožnošću. Zato sam uvijek prakticirao s
vjernicima moliti krunicu prije sv. mise, posebno obilježavati prve subote
moleći za duhovna zvanja te
razmatranjima obogatio svibanjske i listopadska pobožnosti. Narod je te
pobožnosti uvijek rado prihvaćao i u njima sudjelovao. Mladi su me uvijek
ugodno iznenađivali dolascima na mise zornice, koje su dio marijanske
pobožnosti, a rado su i hodočastili, posebno na Susrete mladih koji se uglavnom
organiziraju u nekim od marijanskih svetišta.
Znamo da ste član Vojske Bezgrešne. Što to znači?
Vojska Bezgrešne (dalje: VB) je prije svega život, pa tek onda
djelovanje. Ona je u prvom redu bogatstvo duhovnoga života pa tek onda
apostolsko djelovanje. To je duhovnost kojoj je centar Krist i u kojoj kuca
Marijino srce u savršenom skladu sa srcem Isusovim.
VB zvuči vojnički, no ta vojska nema ratničkih
obilježja, ni oružja kojima bi nanosila silu drugom. Oružje te vojske je ljubav, molitva i pouzdanje u zagovor
presvete Bogorodice.
Želja mi je da u programu djelovanja Udruge kao i u svoj svećenički
život ugradim tri stvarnosti: MOLITVU-AKCIJU-STRPLJIVOST (MAS). Na španjolskom
„mas“ znači „još“. Nema odustajanja kada je u pitanju spasenje čovjeka i
Marijino djelo. „Ne postoji nijedan herojski čin što ga ne možemo ostvariti uz
pomoć Bezgrešne! Ljubimo Boga Njezinim srce. U tome je sva tajna“, kako je znao
govoriti sv. o. Kolbe.
Na tom putu znam da nitko od nas nije prepušten samom
sebi već je ovo uistinu Njezino djelo i treba djelovati s uvjerenjem da smo
Marijine ispružene ruke po kojima Ona privodi ljude Sinu Božjemu i svome sinu,
jedinom Spasitelju čovjeka, Isus Kristu.
Kad ste prvi put čuli za Vojsku Bezgrešne i što vas je
potaknulo uspostaviti Centar za Vojsku Bezgrešne u BiH?
Bilo je to početkom kolovoza 2006. Znao sam samo da
Udruga postoji u RH i da ju je osnovao sv. M. Kolbe. Raspitujući se došao sam
do fra Antuna Gašparića u Novom
Marofu koji već više od dvadeset godina neumorno radi na širenju ovoga
apostolata. Tog subotnjeg poslijepodneva, u kratkom susretu s njim, dobio sam
prve informacije i malo literature te sam se upisao kao član u Registar
članova. Znam da ništa nisam znao, ali sam duboko u sebi osjećao nutarnje
poticaje da duhovnost Udruge moram unijeti među svoje župljane i svoj narod.
Uoči blagdana o. Kolbea (14. 8.) već sam
u rukopisu imao prvih desetak različitih letaka koji će kasnije biti tiskani u
70 primjeraka. Nakon što sam tada za Veliku Gospu predvodio misu u Sisku, u
njihovom Gospinom prošteništu, na moj životni put uključuje se jedna obitelj
koji su vlasnici tiskare i već se može
pretpostaviti kako je to sa tiskanjem sve dalje išlo. Sve što činim, činim u
uvjerenju da je ovo Marijino djelo i ničije drugo, a posebno ne
moje.
Centar je
uspostavljen u Drvaru, u Banjolučkoj biskupiji, u župi mučenika i prognanika,
prigodom obilježavanja 100. obljetnice župe Bos. Petrovac - Drvar, 27.
listopada 2006. Toga dana tijekom mise koju je predslavio biskup dr. Ratko Perić uz koncelebraciju
našega biskupa dr. Franje Komarice i
još 15-ak svećenika, pročitano je pismo koje je pristiglo iz Rima s potpisom P. Eugenija Galignanoa, asistenta
Udruge. Pismom se obavještava da je uspostavljeno sjedište Međunarodne udruge
papinskog prava Militia Immaculatae
(VB) u Drvaru, a mene se imenuje asistentom - voditeljem Centra, nakon što je
glavni moderator Udruge ministar general franjevaca konventualaca fra Joachim A. Giermek potpisao svečanu
povelju kanonske uspostave Centra u Drvaru 16. listopada 2006. (dan uoči
obljetnice Udruge).
Svemu ovome prethodila je moja
zamolba upućena našem biskupu mons. dr. Franji Komarici da dopusti uspostavu
Centra VB u Drvaru o 100. obljetnici župe i 90. obljetnici VB te u cijeloj
biskupiji dopusti širenje Udruge. Prema
njegovom odobrenju uslijedila je kanonska uspostava Centra.
Vi ste prvi nacionalni upravitelj Vojske Bezgrešne u BiH.
Kakvo je stanje bilo za vrijeme osnivanja, a kakvo je sada?
Uspostavom Centra Udruge krenuo sam s upoznavanjem vjerničke javnosti s
djelovanjem i duhovnošću VB. Župnim uredima poslao sam prospekte i prve letke,
a u ovom sam cijenjenom listu, u devet nastavaka, ukratko opisao povijest,
djelovanje i ciljeve Udruge. Kasnije je uslijedilo propovijedanje u nekim od
župa i organizirano uvođenje članova. Preko Centra u Novom Marofu otkrio sam da
upisanih članova iz BiH ima oko četiri tisuće od tridesetak tisuća ukupno
upisanih.
Na adresu Centra uskoro su svakodnevno počeli pristizati popunjene
upisnice od vjernika iz različitih župa
BiH. Trenutno je upisanih više od tisuću, a podijeljenih upisnica ima oko
četiri tisuće. U samom Centru smo redovito organizirali klanjanje pred
Presvetim i svake prve subote u mjesecu smo slavili sv. misu na nakanu članova
Udruge. To i danas činimo.
Raduje me da vjernici, koji su već godinama članovi VB (učlanjeni preko
Centra u Novom Marofu), obraćaju ovome
Centru i traže promidžbeni materijala kako bi mogli poticati i uključivati nove
članove. Tako je to bilo dok sam bio župnik u Drvaru. Mojim premještajem i
novim zaduženjima i dalje sam ostao voditelj Centra koji je ostao na istoj
adresi: Omladinska 9, 80.260 Drvar. Istina je da mi je sve teže ovu aktivnost
zadržati, ali se nadam da će Providnost nešto učiniti i ovaj vid marijanskog
apostolata učiniti prepoznatljivim.
Kako su VB prihvatili svećenici, a kako vjernici? Jeste
li imali negativnih iskustava na terenu?
Početkom 2007. službenim dopisima sam predstavio
vrhbosanskom nadbiskupu Vinku kardinalu Puljiću
i mostarsko-trebinjskom biskupu dr. Ratku Periću povijest, duhovnost i ciljeve
Udruge i zamolio za dopuštenje slobodnog djelovanja Udruge na području njihovih
(nad)biskupija dok se ne stvore uvjeti otvaranja i drugih Centara u BiH. Od
obojice su stigla pisma odobravanja i podrške, tako da sada pravno Udruga
slobodno djeluje na području cijele BiH. U 15-ak župa sam do sada imao službeno
uvođenje novih članova, a daleko je više pristupnica pristiglo od vjernika iz
drugih župa u kojima nisam bio. Centar Udruge je za to i uspostavljen da
vjernici koji se žele upisati mogu to učiniti izravno, neovisno o župnikovoj
(ne)zainteresiranosti. Osobnih negativnih iskustava nemam, a vjerujem ni
svećenici u čijim župama postoje članovi Udruge. Koristim priliku da se svim
svećenicima zahvalim na podršci i suradnji, posebno onima koji su u Svećeničkoj
godini kao duhovno osvježenje u svojim župama otvorili „vrata župe“ marijanskim
udrugama i uveli tjedno polusatno klanjanje na koje sam ih toliko puta poticao
u vrijeme brojnih duhovnih obnova (trodnevnica) koje sam imao po našim župama u
BiH i RH.
Koje su danas djelatnosti VB u BiH?
Ciljevi kojima teži VB
su određeni od samog sv. Utemeljitelja: pomoći kršćaninu živjeti
trajan proces obraćenja i nasljedovanja Isusa Krista, prema primjeru Bezgrešne,
žene slušanja i iščekivanja; živjeti hrabro i ponizno misionarsku duhovnost za
evangelizaciju i time pokazati svu revnost u naviještanju dolaska kraljevstva
Božjega; surađivati na obraćenju svih, kako bi po zagovoru Djevice Marije,
kraljice apostola, narodi što prije bili privedeni spoznanju istine, tj. dati
se na djelo obraćenja grešnika, nevjernika, šizmatika, no nadasve masona, kao i
na djelo posvećenja sviju i to pod zaštitom i prema zagovoru Bezgrešne te priskrbiti
najveću slavu Presvetom trojstvu.
Danas bi posebno trebalo dati važnosti formaciji
voditelja pojedinih zajednica. Crkvena dimenzija VB se ističe u tome što ona
neki pobožni pokret za manje grupice vjernika. To je Udruga vjernika
(krštenika), javna i međunarodna, s crkvenim pravom. Crkva ju je službeno
priznala. VB od Crkve prima karakter katoličanstva ili općinstva. To znači da
je općinstvom pripadanja otvorena svima, muževima i ženama, posvećenima i laicima,
kontemplativnima i aktivnima. Istaknuo bih da je Udruga danas organizirana u 54
države, oko 560 kanonskih uspostavljenih Centara i 27 nacionalnih Centara sa
članstvom oko pet milijuna.
Mislite li kako današnjim svećenicima nedostaje žara i
poleta kojeg je imao sveti Maksimilijan Kolbe, osnivač Vojske Bezgrešne?
Samo Onaj koji
poziva i odabire zna što se nalazi u srcu svakog svećenika: koliko svjetla, a
koliko sivila, koliko topline, a koliko hladnoće, koliko žara, a koliko
„ugarka“. Nije na nama da sudimo. Istina je da su upravo svećenici među prvima
pozvani na svetost i savršenstvo. Tko krene na put ostvarenja toga poziva
suočit će se sa svetim nemirom koji se pretvara u mir kada se dogodi trostruko
izmirenje: s Bogom, s bližnjima i sa sobom. To je istina koja oslobađa. Tek
tada mogu govoriti drugima što i sam živim, tada govorim iz srca i te riječi
imaju snagu zahvaćati srca drugih. Dakle, riječ je o autentičnosti. Tada
dopuštam Isusu djelovati preko mene i po meni. To se zove suobličenje Kristu.
Tada se ne bojim istine: kome je više dano, od njega se više i traži i tražit
će se. Život je jedna velika odgovornost, a posebno svećenički život. U Dan
otkrivanja istine, „oči u oči“ čut ćemo samo jedno pitanje: „Koliko si bio meni
sličan?“ To je čas za koji molim, da se tog trenutka pred mojim Gospodinom ne
zastidim.
O. Kolbe je snagu za svoj čin ljubavi prema bližnjemu
crpio u ljubavi prema Isusu Kristu i Njegovoj Majci. On je bio veliki
promicatelj novinstva. Nastojao je da Božja riječ dođe do svih ljudi putem
tiskane riječi. Spoznao je kolika je vrijednost tiska. I mi danas vidimo kolika
je snaga medija; kako mogu biti konstruktivni (u pokretanju humanitarnih
akcija), ali isto tako i destruktivni, razarajući (uništavanjem ljudskih i
evanđeoskih vrijednosti). Molimo za medije, radio-postaje, televizijske
postaje, novinare, urednike da ih Duh Božji poput sv. Maksimilijana nadahne da
to sredstvo moćne promidžbe upotrijebe uvijek na dobro i samo dobro!
Nema komentara:
Objavi komentar