Dr. Marin je rođen u Splitu 1951. Diplomirao
je 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, četiri godine kasnije 1977. magistrirao
je, a 1990. doktorirao iz antičke
povijesti i arheologije na Sveučilištu u Zagrebu. Kao gost predavao je na mnogim
sveučilištima. Njegova bibliografija iznosi više od 500 jedinica. Od 2003.
redoviti je inozemni član Francuske akademije znanosti i umjetnosti te dopisni
član brojnih inozemnih ustanova. Inače je postao prvim Hrvatom kojega je papa emeritus
Benedikt XVI. 2013. imenovao članom Papinskog povjerenstva za starokršćansku
arheologiju.
S njim smo razgovarali o dvojici novih
svetaca, osobnim sjećanjima na sv. Ivana Pavla II., Woytilinu pontifikatu i
otvaranju Crkve za 21. stoljeće...
Veliki
je dan za Katoličku Crkvu, ali i za čitav svijet, proglašenje svetima papa
Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Možete li za naše čitatelje usporediti dvojicu
papa? Jedan je dobro poznat širem auditoriju s dugovječnim pontifikatom, dok je
drugi poznat najčešće onim starijima...?
Usporedba dvaju novih papa svetaca nije
jednostavna. Oni, čini mi se, nisu slični, ali jesu komplementarni, možda je u
tomu i razlog odluke pape Franje da ih istodobno kanonizira. Premda su jedan i
drugi skromna podrijetla, Ivan XXIII. je više seoskog, a Ivan Pavao II.
gradskog, i odatle – premda su im životni putovi bili vrlo različiti, prvomu
veći dio kroz papinsku diplomaciju, a drugomu kroz pastoral u njegovoj domovini
– i jedan i drugi su očito imali dobro otvorene oči i nadahnuti Duhom shvatili
su znakove vremena. To je bilo presudno za uspjeh, jednog tipa za prvoga, koji
je otvorio vrata i prozore Rimske Crkve, drugog tipa za drugoga, koji je na
njegovu nasljeđu globalno djelovao.
Koja
Vas osobna sjećanja vezuju uz Ivana Pavla II.?
Ivan Pavao II. je, kako se to obično
kaže, a i meni se čini da je to objektivno, obilježio naše najbolje godine, pa
tako i meni: kad je postao Papa imao sam 27 godina, kad je preminuo 54. Kad je
postao Papa, slušao sam tranzistorom izravni prijenos „Habemus Papam“ iz samotne
mornaričke uvale Barbariga u Istri; kad je preminuo bio sam među prvima do
njegova odra u ne prevelikoj, ali veličanstvenoj Sali Clementini u Apostolskoj palači. Koji curriculum vitae! To je razdoblje koje je saželo najbolje što sam
mogao i znao dati: na sasvim osobnom planu, na planu starokršćanske arheologije
i epigrafije, na području rimske arheologije i povijesti umjetnosti, u
diplomaciji. Svi su dosadašnji bivši hrvatski veleposlanici bili akreditirani
kod Ivana Pavla II., a ja sam od njih posljednji, kod njega akreditiran! Bio
sam, štoviše, sa svetcem!
Kad razgovarate s ljudima iz Crkve, ali i s
osobama iz različitih društveno-političkih skupina, u kojem svjetlu danas oni
promatraju Ivana Pavla Velikog?
Ljudi iz Crkve, naravno s velikim entuzijazmom,
su doživljavali Ivana Pavla II., premda je bilo i onih koji su ga javno i
žestoko, na svjetskoj sceni, pa i u neprimjerenim trenutcima, osporavali,
primjerice Hans Küng, a bilo je i
onih, i kod nas, koji su potiho i u četiri oka smatrali da nije više sposoban
obnašati tu službu. Treći bi pak i anegdotalno znali reći da, premda više ne bi
bio sposoban obnašati ni dužnost kapelana, za papinsku dužnost da nema boljega.
Oni pak iz društveno-političkih skupina, ako izuzmemo u početku Politbiro (i u krajnjoj crti atentat
koji nije nikad potpuno razjašnjen), bili su uvijek zainteresirani da se nađu u
blizini te svjetske „ikone“, bilo u njegovu moćnom izdanju, bilo u vremenu
fizičkog propadanja. Karizma je bila tu i bilo je dobro da neki odsjaj te karizme
obasja i nekog političara. Možda jedini koji su se, po mojem mišljenju,
nažalost, oduprli tom zovu, bili su povjerenici Nobelove nagrade za mir:
uskratili su mu je!
Papa
Woytila je uputio mnogo poruka za ljude u BiH i Hrvatskoj tijekom svojih
posjeta tim zemljama. Možete li se osvrnuti koje su se najviše urezale u
pamćenje hrvatskog naroda?
Bosna i Hercegovina, ali i hrvatski
narod u cjelini pamtit će sv. Ivana Pavla II. više nego ijednog dosadašnjeg
papu, a moglo bi se razložno pretpostaviti, više nego ijednog u nadolazećoj
budućnosti. Osim onih općih razloga koji vrijede i za svijet u cjelini, za
Katoličku Crkvu, naravno posebno, jasno je kako je to i zbog njegove uloge u
međunarodnom priznanju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Njegova je neprolazna
zasluga, međutim, i u tomu, da nam je dolazio kad nam je bilo najteže i u tim
trenutcima kada se odlučivalo o našim opstojnostima. Bio je sigurno
opredijeljen za čovjekoljublje, ali je i imao stratešku viziju koja je izvirala
iz stoljetne povijesti.
Mnogi
će reći kako je „Papa iz Poljske“ otvorio Crkvu svijetu te ju uveo u treće
tisućljeće. Koliko je to zapravo istinito za Crkvu danas i u čemu se to ogleda?
Poljski Papa nesumnjivo je imao neki
tip „fiks-ideje“ da uvede Crkvu u III. tisućljeće. Vjerujem da je to shvatljivo
upravo zbog njegova poljskog podrijetla, iskustva nacizma i komunizma i velike
želje da se sva zla ostave u prošlosti. Činjenica da su ulascima u novo tisućljeće,
u povijesti kršćanstva pridavali posebni značaj, pokazuje da se na takvu
tradiciju oslonio i Wojtyła. Čisto ljudski govoreći, sigurno mu je taj cilj
davao i veliku osobnu snagu da svladava brojne i očevidne zdravstvene nedaće.
Mislim da je i zbog toga imao sreću doživjeti ostvarenje tog velikog cilja, da
sad mi smrtnici ne ulazimo u planove Providnosti.
Kakav
je bio odnos pape Franje i emeritusa Benedikta XVI. prema prethodniku i novom
svetcu papi Woytili? Zašto nisu uzeli njegovo ime za svoje i dodali mu sljedeći
rimski broj?
Koliko se meni čini, postoji neminovna
razlika između odnosa Benedikta XVI. i pape Franje u odnosu na Ivana Pavla II.
Ona proizlazi iz različite pozicije koji su oni imali za vrijeme dugog
pontifikata. Bergoglio je sve to vrijeme bio daleko od Rima i u pastoralu.
Ratzinger je naprotiv pontifikat proživio u Rimu, na mjestu pročelnika
Kongregacije za nauk vjere i, dakle, u svim crkvenim stvarima, kao desna ruka
Wojtyłe. Iz tih pozicija dolazi i ocjena, recimo to tako, Franje kao outsidera i Benedikta XVI. kao insidera. Ukoliko su i jedna i druga
bile u prilog kanonizacije, kao što i jesu, tim bolje, to je znak da je viđeno
različitim mjerilima postignuta opća ocjena o svetosti. To po sebi ne mora
značiti da bi oni u svemu trebali slijediti, odsad svetog, Ivana Pavla II.
Razlikovanje je počelo, naravno, s imenom. Kao što znamo, ni jedan ni drugi
nisu uzeli njegovo ime. Nomen est omen
= Ime je znak. Kako sam se u jednoj prilici već izrazio, čini mi se da je
Ratzinger osobno toliko skroman da se ne bi bio ni usudio uzeti ime Velikog
pape, on koji se definirao, od prvog dana pontifikata, kao ponizni radnik u
Gospodnjem vinogradu. Rekao je bio sudionik konklava pariški kard. Lustiger da su očekivali „Ivan
Pavao III.“, te da ih je izbor imena zatekao. Ima jedna jasna razlika koju je
sam Benedikt XVI. podcrtao naglasivši da on nije mistik. Poznato je da je imao
rezerve prema velikim svjetskim okupljanjima mladih, ali mi je isto poznato
kako nije imao problema kad je doživio o tome papinsko iskustvo, da kaže kako
zapravo nije bio u pravu, pa je s istima, započetim od svojeg prethodnika, i
nastavio.
Mnogi
su od trenutka smrti Ivana Pavla II. bili uvjereni u njegovu svetost. Što
mislite je li usklik „Santo subito“ imao učinka na proglašenje svetim?
„Santo subito!“ je sigurno mogao
utjecati, bio je to vox populi, nešto
je sigurno tog jutra moglo biti i organizirano, ali svjedočio sam da je
glavnina orijentacije bila pouzdano autentična i proživljena od naroda. Naravno
da je bilo znakovito kad je tadašnji dekan Kardinalskog zbora Joseph Ratzinger,
premda je mogao svojim glasom pomoću mikrofona nadjačati „santo subito“, pustio
da se on dugo razlijeva Trgom sv. Petra. Bio je to promptni pravorijek
dotadašnjeg čelnika sv. Uficija.
„Kultura
života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban
način znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne
smrti“, rekao je sv. papa Woytila jednom prilikom. Jesmo li svjesni važnosti
ovih riječi pogotovu danas kada tehnologija sve više napreduje i miješa se u
sve segmente ljudskog života?
Kultura življenja i suglasje s velikim
principima bila je jedna od velikih tema Ivana Pavla II. On je u tomu vidio
nužan znak jednakosti. Pretpostavljao je, rekao bih, jedinstvo između
poštivanja prirode i zaštite tog Božjeg djela stvaranja. Poštivanje života od
samog početka. Smatrao je da nekakva „tehnologija“ ne može u to ući. I meni se
čini da je nužno postaviti neka ograničenja. Međutim je činjenica da je i tako
glasovito Katoličko sveučilište, kao što je Leuven, imalo potrebu da, usred
njegova posjeta tom sveučilištu, naglasi kako se znanost mora razvijati bez
ikakvih ograničenja.
Kao
jedno od većih čuda koje je Ivan Pavao II. učinio za života spominje se i pad
komunizma. Zanima nas je li moguće ocijeniti koliki je njegov utjecaj bio na
političke procese koji su se događali pred pad Berlinskog zida.
Pad komunizma. Da, uspio je tu Ivan
Pavao II. Teško je kazati koliko je to njegova zasluga, ali da jest i njegova,
nedvojbeno je. Bila je tu i ekonomija, bio je i zamor materijala, bio je i Ronald Reagan i američke rakete, bio je
i Gorbačov... Međutim, Ivan Pavao
II. se ne s manjim intenzitetom, možda s nešto manjim žarom, borio i protiv
kapitalizma kakav je sad zavladao svijetom. Tu je očito bio manje uspješan.
Borio se protiv ratova koje je potaknuo suvremeni svjetski sustav. Najbolje je
poznata njegova borba protiv rata u Iraku, do posljednjeg trenutka. Kad su
naime i zadnji mirotvorci digli ruke, on je poslao svojeg kardinala za
specijalne zadatke Rogera Etchegaraya
da pokuša posredovati kod Sadama Huseina.
„Ekološka
kriza je ponajprije kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka“, čuvena je izreka
pape Ivana Pavla II. kojom je komentirao odnos čovjeka prema prirodi. Recite
nam čini li se kako ne postoji segment ljudskog života o kojemu sv. Ivan Pavao
II. nije razmišljao i govorio?
Da, s tim je usko vezana i ekološka
kriza i kriza morala, i o tomu je govorio... Doista je njegovo nasljeđe
ogromno. Ono što je bitno, dodao bih jest i ovaj izvrstan „dvojac“ koji je
stvorio papa Franjo. Naime, u katoličkoj liturgiji često molimo ili zazivamo
neke „blizance“, počevši od sv. Petra i Pavla, do primjerice sv. Kuzme i Damjana. Evo, sad je pred
nama ovaj novi sveti dvojac, „blizanci“ koji su obilježili pola stoljeća i otvorili
prozore i vrata za nova stoljeća. Da je njihova karizma, predanost i osobni
integritet neupitan, znali smo svi i prije ove kanonizacije. Ipak, u ovom
svečanom i slavnom trenutku, pogledajmo i ponešto izvan njihovih osoba,
pogledajmo u sredinu i u društvo. Stjecajem okolnosti bio sam tjedan dana prije
kanonizacije u Poljskoj, a na sam dan kanonizacije u Belgiji.
U rodnom mjestu Karola Wojtyłe,
Wadowicama, bio sam na Veliku subotu. Doživio sam obred paljenja ognja i uskrsne
svijeće upravo pred crkvom koja je do njegove rodne kuće, koja je pak
rekonstruirana na način da je postala muzej. Pročelje crkve bilo je u znaku
novog svetca! Na dan Uskrsa bio sam u Krakovu: bio sam u njegovoj katedrali na
povijesnom Wawelu, ispred koje sam pozdravio njegova „vječnog“ tajnika, sada
nadbiskupa metropolita kard. Stanisłava
Dziwisza, šetao sam ulicama njegova grada i bio sam ispred njegove
nekadašnje rezidencije, gdje sam u prizemlju razgledao izložbu o novoizgrađenom
Centru Ivana Pavla II „Ne bojte se!“
Stajao sam dugo pred portalom nadbiskupske rezidencije nad kojim je prozor,
odakle se prvi put spontano, a prigodom kasnijih dolazaka iz Rima u Krakov,
namjerno, kasno u noć, okupljenima pred njim, neformalno obraćao Ivan Pavao II.
Nakon njega taj je prozor otvoren samo još jedanput, za pohoda Benedikta XVI.
koji je to, da se i on obrati s „poljskog“, a ne samo s onog službenog
„rimskog“ papinskog prozora, bio doživio vrlo emotivno. Ako se sve to prijeđe,
ako se obiđe i krakovska okolica, ako se posjeti i Auschwitz, ako se osjete i
nedoseziva prostranstva prema sjeveroistoku, ako se sjeti Sovjetskog saveza i
Varšavskog pakta, onda nema nikakve zagonetke i nedoumice u tome kako je i
odakle crpio nadčovječansku snagu Papa, stigao „iz daleka“, kada je dobio
katedru sv. Petra. I stari je mudrac antičkog svijeta govorio: daj mi točku i
pokrenut ću svijet. Wojtyła je dobio rimsku točku i sa svojim značajem i
značenjem – koje je bilo iskaljeno u Novoj Huti, a provjereno i u Njemačkoj i u
Americi, pa je stoga i bio snažno podržan – pokrenuo je svijet.
Doista, za čovječanstvo, ne samo za
katoličanstvo, ako se priupitamo koja je najjača Wojtyłina poruka, mislim da je
bila ta koju je s pravom ponio i novi Centar u Krakovu: „Ne bojte se!“ Da, ali
da se ne bi bojalo, valja biti uvjeren da smo na pravom putu. Ali valjalo bi
imati i neko znanje o pravom putu. Naime, ako smo na lošem putu i ako se ne
bojimo, slijed može biti katastrofalan, okolnosti mojeg posjeta, mjesta
sjećanja koja sam spomenuo, neprestano nas podsjećaju. Dakle, ipak sve ide na
onu stranu da neke točke i neka ograničenja moraju biti zadana i neupitna.
Međutim, ako je osoba nedvojbeno
velika, ako je sad čak i za Rimokatoličku Crkvu sveta, što je s njezinim
djelom, što je s Crkvom kakvu nam je ostavila, može li se ocjena o njoj
odvojiti od ocjene o njezinu poglavaru? Sudeći po onomu što se može doživjeti u
poziciji, u odnosu na Rim, suprotnoj od Poljske, ne samo u zemljopisnom smislu,
može i mora. Premda smo možda time zatečeni, ali to jest jedini izlaz, ako će
Ivan Pavao II. biti svet i u Belgiji. Naime, u toj se, do prije nešto više od
tridesetak godina posvema katoličkoj, zemlji Rimokatolička Crkva urušila. U
vremenskom razdoblju koje odgovara onom u kojem je bila provedena reformacija,
sada nije stvorena nikakva nova vjerska zajednica, ali je II. vatikanski koncil
koji je bio sazvao Ivan XXIII., i na kojem je jedan belgijski kardinal bio među
najzapaženijim protagonistima, zapravo doživio poraz, upravo u vremenu
Wojtyłina pontifikata. Ostala je, srećom, samo mogućnost za „sol zemlje“, kako
bi rekao Ratzinger. I stoga, unatoč svemu, moramo biti optimisti. I da nas u
tom ozračju štite sveti Ivan XXIII. i Ivan Pavao II.!
Nema komentara:
Objavi komentar