Intervju s ocem Vincentom Twomeyem: «Disident» u svijetu «diktature relativizma»

Moderno shvaćanje savjesti svodi ju na mehanizam isprike, zato pojedinac 'ne griješi' sve dok misli da je ono što radi – ispravno; to je jedan od naglasaka u intervjuu oca Vincenta Twomeyja za katoličku novinsku agenciju Zenit. Otac Twomey je umirovljeni profesor moralne teologije na Papinskom sveučilištu sv. Patrika u Maynoothu u Irskoj. Svoj doktorat radio je pod vodstvom sadašnjeg Pape, od 1971. do 1979., kada je boravio u Njemačkoj u Regensburgu. 

Potom je radio kao profesor na Papui Novoj Gvineji od 1979. do 1981., u Beču od 1981. do 1983., a zatim na sveučilištu Maynooth blizu Dublina u Irskoj. Autor je brojnih djela, među kojima i knjige  „Papa Benedikt XVI. - savjest našeg doba“. U intervjuu (2007.)  koji prenosimo on komentira ulogu Pape u vraćanju k dubljem shvaćanju savjesti.

Dok ste pisali svoj doktorat, bili ste student prof. Josepha Ratzingera. Kako vam je to jedinstveno iskustvo omogućilo da napišete ovu knjigu?

Pridružio sam se doktorskom kolokviju prof. Ratzingera u proljeće 1971. i studirao sam pod njegovim nadzorom sve do doktorata 1979. godine. Otkako je izabran za nadbiskupa Muenchena 1977. godine, Joseph Ratzinger se svake godine susreće na seminarima sa svojim bivšim studentima. Tu praksu nastavio je i nakon što je izabran za Papu.

Kao rezultat svega toga mislim da imam osobno iskustvo poznavanja Pape koje je na svoj način jedinstveno. Prateći njegova predavanja kao student, studirajući njegova djela, sudjelujući u diskusijama s njim u proteklih 36 godina, upoznao sam njegovu misao, što je opet mnogo utjecalo na moja teološka razmišljanja.

Koje su karakteristične odrednice Ratzingerova pisanja, sada pape Benedikta XVI.?

Karakteristike njegova pisanja su originalnost, jasnoća i sjajan literarni stil koji nije lako prevoditi. Ratzinger je više od „običnog“ učenjaka i akademika: On je mislilac koji posjeduje originalnost.

On ima Midin dodir u pozitivnom smislu, jer što god dotakne pretvara u zlato. Što god je predmet njegova pisanja i ispitivanja, na to će dodati nešto novo i uzbuđujuće, bez obzira radi li se o crkvenim dogmama, mozaicima u crkvi iz antičkog Rima, ili bioetici. On piše s nevjerojatnom jasnoćom. Za njega je kardinal Joachim Meisner rekao da je Mozart  teologije jer piše remekdjela ne umarajući se mnogo. Osvrćući se na svoj rad, Ratzinger je rekao: «Bog je središnja tema mojih nastojanja, promišljanja.» Nema područja u teologiji, dogmama, moralu, političkom životu, bioetici, liturgiji, egzegezi, glazbi i umjetnosti da ih nije naširoko ispitivao. Sve što ispituje čini s Božje točke gledišta, želeći otkriti kako svjetlo objave, Biblija i tradicija, može obasjati određeno pitanje.

S druge strane njegova teološka razmišljanja su čvrsto ukorijenjena u današnjem vremenu: trenutačna pitanja i problemi koje postavlja moderni život, suvremeni mislioci i epohalni događaji našeg vremena.

Njegove pastoralne i administrativne dužnosti kao nadbiskupa i prefekta Kongregacije za nauk vjere bile su takve da je imao malo vremena napisati obimne monografije, što je rezultiralo time da je većina njegovih spisa fragmentarne naravi. Ali kakvi fragmenti! Svako to djelo uvid je u istinu koja dira čitateljevu dušu i može umnogome utjecati na promjenu srca.

Opisali ste Benedikta XVI. kao osobu koja se ne plaši praviti grješke i koja ima «hrabrost biti nesavršenom». Možete li to objasniti?

Imati hrabrosti biti nesavršenim je značajnije nego biti uplašen od pravljenja grješaka. Njegov životni i teološki stav je utemeljen na pretpostavci da je samo Bog savršen i da je ljudsko nastojanje uvijek nesavršeno.

Savršenstvo bilo koje vrste je čista suprotnost čovjeku, osobito na području politike. Većina političkih ideja cilja k stvaranju savršenog svijeta, savršenog društva, a obično završava stvaranjem pakla na zemlji. To je česta tema Ratzingerova pisanja s područja političkog života. Međutim, progovara i o ljudskim pokušajima da se savršenstvo pokuša ostvariti u teologiji. Uvijek će biti nezavršena posla, uvijek postoji mogućnost poboljšanja, dotjerivanja i temeljitijeg promatranja. Ne možemo znati sve, najmanje o Bogu i Njegovim planovima za čovjeka.

Spomenuo sam maloprije njegovo «fragmentarno» pisanje. Većina mu je spisa nedovršena, kao i sada već klasična knjiga „Uvod u kršćanstvo“ te novoobjavljena «Isus iz Nazareta». Imao ih je hrabrosti objaviti, iako nedovršene.

Takav mu je stav dao unutarnji mir i posebnost koju svijet sada u njemu prepoznaje, ali sve je to možda tajna njegova otmjenog humora i dosjetki.

Naveli ste da se zbilo izobličenje savjesti u svijetu. Što je to izobličenje i kako je utjecalo na Crkvu?

Došlo je do pogrješno interpretiranog značenja pojma savjesti pa tako nije bitno - što netko čini - sve dok je iskreno uvjeren da je to što čini u redu.

Iskrenost danas postaje mjerom morala, pa logično možemo zaključiti da onda ne bismo mogli osuditi niti Hitlera ili Staljina, jer se može tvrditi da su i oni iskreno djelovali, u svjetlu vlastitih uvjerenja.

Stoga tradicionalno inzistiranje na slijeđenju svoje savjesti, čak i ako ona griješi, vodi k novoj ideji o nepogrješivosti savjesti. Sve to svodi savjest na obični mehanizam isprike. To sadrži određenu mjeru uvjerljivosti, ako ne i poticaj, prevladavajućoj ideji relativizma koju nosi moderno doba.

Danas se ponekad tvrdi da je svatko ponaosob u prilici prihvatiti bilo koja moralna načela ako odluči da su za njega najbolja. I to je veoma privlačna teorija.

Takvu načinu biranja onoga što nam odgovara, često se daje naziv –  «a la carte» katoličanstva – tj. katoličanstvo je kao stol s hranom s kojeg svatko uzima ono što mu odgovara. Moral je sveden na veoma neracionalan osobni izbor. To ima razarajući utjecaj na Crkvu i život kršćana.

Opisali ste Benedikta XVI.  kao predvodnika borbe za savjest u današnjem dobu. Zašto u to vjerujete?

Kao teolog i kasnije prefekt Kongregacije za nauk vjere Ratzinger je bio glas crkvene savjesti u afirmiranju stvarne istine - kad je ona bila nijekana teoretski ili u praksi. Začuđujuće je što sekularni mislioci, dakle mislioci izvan Crkve, bolje razumiju to pitanje nego oni u Crkvi. Na primjer, Francuska akademija nagradila je Papu kao izvrsnog nasljednika Andreyja Sacharova, nuklearnog fizičara i disidenta za vrijeme tiranije u Sovjetskom Savezu. Papa je prepoznat kao hrabri mislilac koji je zapravo veliki «disident» u svijetu «diktature relativizma», koja je preplavila Europu i Ameriku u proteklih pola stoljeća.

On je dakle dao velik doprinos ispravljanju pogrješnih shvaćanja savjesti, koje sam već spomenuo, i kojima sam posvetio čitavo poglavlje svoje knjige.

Kako je iskustvo odrastanja u nacističkoj Njemačkoj pomoglo Ratzingeru pripremiti se za papinsku službu? Što je iz toga mogao naučiti?

Odgovor na to pitanje može se može naći u komentaru koji je dao prigodom intervjua 1999. godine: «Kao rezultat življenja u razdoblju nacizma, naučio sam biti rezerviran s obzirom na određene  ideologije.»

Sigurno da je mislio i na moderne ideologije unutar Crkve, budući da odražavaju trenutačne ideološke trendove u društvu. Shvatio je kolika je potreba stvaranja moralne odgovornosti svakog pojedinca, a posebno onih koji obavljaju javne poslove u državi ili crkvi. Moralna odgovornost nije ništa drugo doli druga riječ za savjest.

Njegov skepticizam u vezi s biskupskim konferencijama opet ima korijen u tomu da, kao zajednica, njemački biskupi nisu uskladili izjave sa svjedočanstvima pojedinih biskupa, kao što su muensterski biskup Clemens von Galen i muenchenski nadbiskup Michael Faulhaber.

On zahtijeva od svih biskupa osobna svjedočanstva umjesto da čekaju zajedničku konferenciju na kojoj će dati svoj pečat dokumentu koji je pripremilo anonimno povjerenstvo.

Isto tako, njegova teologija je označena osobnom potragom za istinom, što zahtijeva njegova savjest.

Čitavo vrijeme živio je osobnu moralnu odgovornost, čak i kada je dobivao negativne nadimke kao što su «veliki inkvizitor», ili čak «neprijatelj čovječanstva».

Pisati o istini često znači biti u opoziciji prevladavajućim stavovima te tako možete postati veoma nepopularni. Sada, kao papa Benedikt XVI., on nastavlja provoditi tu moralnu odgovornost, pa i načinom pisanja vlastitih govora, koji govore srcu njegove publike zato što su proizašli iz njegova srca, a ne iz unaprijed pripremljenih shema.

Akademik Emilio Marin, bivši veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici: Novi „sveti dvojac“ obilježio je pola stoljeća i otvorio prozore i vrata za nova stoljeća

Katolička Crkva je 27. travnja dobila dvojicu novih svetaca - sv. Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Razmišljajući o tomu tko bi ponajbolje mogao govoriti o dvojici papa, odmah smo pomislili na akademika Emilija Marina, bivšeg veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, koji Vatikan poznaje „izvana i iznutra“, a bio je među prvima do odra Ivana Pavla II. u Sali Clementini u Apostolskoj palači... 

Dr. Marin je rođen u Splitu 1951. Diplomirao je 1973. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, četiri godine kasnije 1977. magistrirao je, a 1990.  doktorirao iz antičke povijesti i arheologije na Sveučilištu u Zagrebu. Kao gost predavao je na mnogim sveučilištima. Njegova bibliografija iznosi više od 500 jedinica. Od 2003. redoviti je inozemni član Francuske akademije znanosti i umjetnosti te dopisni član brojnih inozemnih ustanova. Inače je postao prvim Hrvatom kojega je papa emeritus Benedikt XVI. 2013. imenovao članom Papinskog povjerenstva za starokršćansku arheologiju.

S njim smo razgovarali o dvojici novih svetaca, osobnim sjećanjima na sv. Ivana Pavla II., Woytilinu pontifikatu i otvaranju Crkve za 21. stoljeće...

Veliki je dan za Katoličku Crkvu, ali i za čitav svijet, proglašenje svetima papa Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. Možete li za naše čitatelje usporediti dvojicu papa? Jedan je dobro poznat širem auditoriju s dugovječnim pontifikatom, dok je drugi poznat najčešće onim starijima...?

Usporedba dvaju novih papa svetaca nije jednostavna. Oni, čini mi se, nisu slični, ali jesu komplementarni, možda je u tomu i razlog odluke pape Franje da ih istodobno kanonizira. Premda su jedan i drugi skromna podrijetla, Ivan XXIII. je više seoskog, a Ivan Pavao II. gradskog, i odatle – premda su im životni putovi bili vrlo različiti, prvomu veći dio kroz papinsku diplomaciju, a drugomu kroz pastoral u njegovoj domovini – i jedan i drugi su očito imali dobro otvorene oči i nadahnuti Duhom shvatili su znakove vremena. To je bilo presudno za uspjeh, jednog tipa za prvoga, koji je otvorio vrata i prozore Rimske Crkve, drugog tipa za drugoga, koji je na njegovu nasljeđu globalno djelovao.

Koja Vas osobna sjećanja vezuju uz Ivana Pavla II.?

Ivan Pavao II. je, kako se to obično kaže, a i meni se čini da je to objektivno, obilježio naše najbolje godine, pa tako i meni: kad je postao Papa imao sam 27 godina, kad je preminuo 54. Kad je postao Papa, slušao sam tranzistorom izravni prijenos „Habemus Papam“ iz samotne mornaričke uvale Barbariga u Istri; kad je preminuo bio sam među prvima do njegova odra u ne prevelikoj, ali veličanstvenoj Sali Clementini u Apostolskoj palači. Koji curriculum vitae! To je razdoblje koje je saželo najbolje što sam mogao i znao dati: na sasvim osobnom planu, na planu starokršćanske arheologije i epigrafije, na području rimske arheologije i povijesti umjetnosti, u diplomaciji. Svi su dosadašnji bivši hrvatski veleposlanici bili akreditirani kod Ivana Pavla II., a ja sam od njih posljednji, kod njega akreditiran! Bio sam, štoviše, sa svetcem!

Kad  razgovarate s ljudima iz Crkve, ali i s osobama iz različitih društveno-političkih skupina, u kojem svjetlu danas oni promatraju Ivana Pavla Velikog?

Ljudi iz Crkve, naravno s velikim entuzijazmom, su doživljavali Ivana Pavla II., premda je bilo i onih koji su ga javno i žestoko, na svjetskoj sceni, pa i u neprimjerenim trenutcima, osporavali, primjerice Hans Küng, a bilo je i onih, i kod nas, koji su potiho i u četiri oka smatrali da nije više sposoban obnašati tu službu. Treći bi pak i anegdotalno znali reći da, premda više ne bi bio sposoban obnašati ni dužnost kapelana, za papinsku dužnost da nema boljega. Oni pak iz društveno-političkih skupina, ako izuzmemo u početku Politbiro (i u krajnjoj crti atentat koji nije nikad potpuno razjašnjen), bili su uvijek zainteresirani da se nađu u blizini te svjetske „ikone“, bilo u njegovu moćnom izdanju, bilo u vremenu fizičkog propadanja. Karizma je bila tu i bilo je dobro da neki odsjaj te karizme obasja i nekog političara. Možda jedini koji su se, po mojem mišljenju, nažalost, oduprli tom zovu, bili su povjerenici Nobelove nagrade za mir: uskratili su mu je!

Papa Woytila je uputio mnogo poruka za ljude u BiH i Hrvatskoj tijekom svojih posjeta tim zemljama. Možete li se osvrnuti koje su se najviše urezale u pamćenje hrvatskog naroda?

Bosna i Hercegovina, ali i hrvatski narod u cjelini pamtit će sv. Ivana Pavla II. više nego ijednog dosadašnjeg papu, a moglo bi se razložno pretpostaviti, više nego ijednog u nadolazećoj budućnosti. Osim onih općih razloga koji vrijede i za svijet u cjelini, za Katoličku Crkvu, naravno posebno, jasno je kako je to i zbog njegove uloge u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Njegova je neprolazna zasluga, međutim, i u tomu, da nam je dolazio kad nam je bilo najteže i u tim trenutcima kada se odlučivalo o našim opstojnostima. Bio je sigurno opredijeljen za čovjekoljublje, ali je i imao stratešku viziju koja je izvirala iz stoljetne povijesti.

Mnogi će reći kako je „Papa iz Poljske“ otvorio Crkvu svijetu te ju uveo u treće tisućljeće. Koliko je to zapravo istinito za Crkvu danas i u čemu se to ogleda?

Poljski Papa nesumnjivo je imao neki tip „fiks-ideje“ da uvede Crkvu u III. tisućljeće. Vjerujem da je to shvatljivo upravo zbog njegova poljskog podrijetla, iskustva nacizma i komunizma i velike želje da se sva zla ostave u prošlosti. Činjenica da su ulascima u novo tisućljeće, u povijesti kršćanstva pridavali posebni značaj, pokazuje da se na takvu tradiciju oslonio i Wojtyła. Čisto ljudski govoreći, sigurno mu je taj cilj davao i veliku osobnu snagu da svladava brojne i očevidne zdravstvene nedaće. Mislim da je i zbog toga imao sreću doživjeti ostvarenje tog velikog cilja, da sad mi smrtnici ne ulazimo u planove Providnosti.

Kakav je bio odnos pape Franje i emeritusa Benedikta XVI. prema prethodniku i novom svetcu papi Woytili? Zašto nisu uzeli njegovo ime za svoje i dodali mu sljedeći rimski broj?

Koliko se meni čini, postoji neminovna razlika između odnosa Benedikta XVI. i pape Franje u odnosu na Ivana Pavla II. Ona proizlazi iz različite pozicije koji su oni imali za vrijeme dugog pontifikata. Bergoglio je sve to vrijeme bio daleko od Rima i u pastoralu. Ratzinger je naprotiv pontifikat proživio u Rimu, na mjestu pročelnika Kongregacije za nauk vjere i, dakle, u svim crkvenim stvarima, kao desna ruka Wojtyłe. Iz tih pozicija dolazi i ocjena, recimo to tako, Franje kao outsidera i Benedikta XVI. kao insidera. Ukoliko su i jedna i druga bile u prilog kanonizacije, kao što i jesu, tim bolje, to je znak da je viđeno različitim mjerilima postignuta opća ocjena o svetosti. To po sebi ne mora značiti da bi oni u svemu trebali slijediti, odsad svetog, Ivana Pavla II. Razlikovanje je počelo, naravno, s imenom. Kao što znamo, ni jedan ni drugi nisu uzeli njegovo ime. Nomen est omen = Ime je znak. Kako sam se u jednoj prilici već izrazio, čini mi se da je Ratzinger osobno toliko skroman da se ne bi bio ni usudio uzeti ime Velikog pape, on koji se definirao, od prvog dana pontifikata, kao ponizni radnik u Gospodnjem vinogradu. Rekao je bio sudionik konklava pariški kard. Lustiger da su očekivali „Ivan Pavao III.“, te da ih je izbor imena zatekao. Ima jedna jasna razlika koju je sam Benedikt XVI. podcrtao naglasivši da on nije mistik. Poznato je da je imao rezerve prema velikim svjetskim okupljanjima mladih, ali mi je isto poznato kako nije imao problema kad je doživio o tome papinsko iskustvo, da kaže kako zapravo nije bio u pravu, pa je s istima, započetim od svojeg prethodnika, i nastavio.

Mnogi su od trenutka smrti Ivana Pavla II. bili uvjereni u njegovu svetost. Što mislite je li usklik „Santo subito“ imao učinka na proglašenje svetim?

„Santo subito!“ je sigurno mogao utjecati, bio je to vox populi, nešto je sigurno tog jutra moglo biti i organizirano, ali svjedočio sam da je glavnina orijentacije bila pouzdano autentična i proživljena od naroda. Naravno da je bilo znakovito kad je tadašnji dekan Kardinalskog zbora Joseph Ratzinger, premda je mogao svojim glasom pomoću mikrofona nadjačati „santo subito“, pustio da se on dugo razlijeva Trgom sv. Petra. Bio je to promptni pravorijek dotadašnjeg čelnika sv. Uficija.

„Kultura života znači poštivanje prirode i zaštita Božjeg djela stvaranja. Na poseban način znači poštivanje ljudskog života od prvog trenutka začeća do prirodne smrti“, rekao je sv. papa Woytila jednom prilikom. Jesmo li svjesni važnosti ovih riječi pogotovu danas kada tehnologija sve više napreduje i miješa se u sve segmente ljudskog života?

Kultura življenja i suglasje s velikim principima bila je jedna od velikih tema Ivana Pavla II. On je u tomu vidio nužan znak jednakosti. Pretpostavljao je, rekao bih, jedinstvo između poštivanja prirode i zaštite tog Božjeg djela stvaranja. Poštivanje života od samog početka. Smatrao je da nekakva „tehnologija“ ne može u to ući. I meni se čini da je nužno postaviti neka ograničenja. Međutim je činjenica da je i tako glasovito Katoličko sveučilište, kao što je Leuven, imalo potrebu da, usred njegova posjeta tom sveučilištu, naglasi kako se znanost mora razvijati bez ikakvih ograničenja.

Kao jedno od većih čuda koje je Ivan Pavao II. učinio za života spominje se i pad komunizma. Zanima nas je li moguće ocijeniti koliki je njegov utjecaj bio na političke procese koji su se događali pred pad Berlinskog zida.

Pad komunizma. Da, uspio je tu Ivan Pavao II. Teško je kazati koliko je to njegova zasluga, ali da jest i njegova, nedvojbeno je. Bila je tu i ekonomija, bio je i zamor materijala, bio je i Ronald Reagan i američke rakete, bio je i Gorbačov... Međutim, Ivan Pavao II. se ne s manjim intenzitetom, možda s nešto manjim žarom, borio i protiv kapitalizma kakav je sad zavladao svijetom. Tu je očito bio manje uspješan. Borio se protiv ratova koje je potaknuo suvremeni svjetski sustav. Najbolje je poznata njegova borba protiv rata u Iraku, do posljednjeg trenutka. Kad su naime i zadnji mirotvorci digli ruke, on je poslao svojeg kardinala za specijalne zadatke Rogera Etchegaraya da pokuša posredovati kod Sadama Huseina.

„Ekološka kriza je ponajprije kriza morala i zbiljski prijezir spram čovjeka“, čuvena je izreka pape Ivana Pavla II. kojom je komentirao odnos čovjeka prema prirodi. Recite nam čini li se kako ne postoji segment ljudskog života o kojemu sv. Ivan Pavao II. nije razmišljao i govorio?

Da, s tim je usko vezana i ekološka kriza i kriza morala, i o tomu je govorio... Doista je njegovo nasljeđe ogromno. Ono što je bitno, dodao bih jest i ovaj izvrstan „dvojac“ koji je stvorio papa Franjo. Naime, u katoličkoj liturgiji često molimo ili zazivamo neke „blizance“, počevši od sv. Petra i Pavla, do primjerice sv. Kuzme i Damjana. Evo, sad je pred nama ovaj novi sveti dvojac, „blizanci“ koji su obilježili pola stoljeća i otvorili prozore i vrata za nova stoljeća. Da je njihova karizma, predanost i osobni integritet neupitan, znali smo svi i prije ove kanonizacije. Ipak, u ovom svečanom i slavnom trenutku, pogledajmo i ponešto izvan njihovih osoba, pogledajmo u sredinu i u društvo. Stjecajem okolnosti bio sam tjedan dana prije kanonizacije u Poljskoj, a na sam dan kanonizacije u Belgiji.

U rodnom mjestu Karola Wojtyłe, Wadowicama, bio sam na Veliku subotu. Doživio sam obred paljenja ognja i uskrsne svijeće upravo pred crkvom koja je do njegove rodne kuće, koja je pak rekonstruirana na način da je postala muzej. Pročelje crkve bilo je u znaku novog svetca! Na dan Uskrsa bio sam u Krakovu: bio sam u njegovoj katedrali na povijesnom Wawelu, ispred koje sam pozdravio njegova „vječnog“ tajnika, sada nadbiskupa metropolita kard. Stanisłava Dziwisza, šetao sam ulicama njegova grada i bio sam ispred njegove nekadašnje rezidencije, gdje sam u prizemlju razgledao izložbu o novoizgrađenom Centru Ivana Pavla II „Ne bojte se!“ Stajao sam dugo pred portalom nadbiskupske rezidencije nad kojim je prozor, odakle se prvi put spontano, a prigodom kasnijih dolazaka iz Rima u Krakov, namjerno, kasno u noć, okupljenima pred njim, neformalno obraćao Ivan Pavao II. Nakon njega taj je prozor otvoren samo još jedanput, za pohoda Benedikta XVI. koji je to, da se i on obrati s „poljskog“, a ne samo s onog službenog „rimskog“ papinskog prozora, bio doživio vrlo emotivno. Ako se sve to prijeđe, ako se obiđe i krakovska okolica, ako se posjeti i Auschwitz, ako se osjete i nedoseziva prostranstva prema sjeveroistoku, ako se sjeti Sovjetskog saveza i Varšavskog pakta, onda nema nikakve zagonetke i nedoumice u tome kako je i odakle crpio nadčovječansku snagu Papa, stigao „iz daleka“, kada je dobio katedru sv. Petra. I stari je mudrac antičkog svijeta govorio: daj mi točku i pokrenut ću svijet. Wojtyła je dobio rimsku točku i sa svojim značajem i značenjem – koje je bilo iskaljeno u Novoj Huti, a provjereno i u Njemačkoj i u Americi, pa je stoga i bio snažno podržan – pokrenuo je svijet.

Doista, za čovječanstvo, ne samo za katoličanstvo, ako se priupitamo koja je najjača Wojtyłina poruka, mislim da je bila ta koju je s pravom ponio i novi Centar u Krakovu: „Ne bojte se!“ Da, ali da se ne bi bojalo, valja biti uvjeren da smo na pravom putu. Ali valjalo bi imati i neko znanje o pravom putu. Naime, ako smo na lošem putu i ako se ne bojimo, slijed može biti katastrofalan, okolnosti mojeg posjeta, mjesta sjećanja koja sam spomenuo, neprestano nas podsjećaju. Dakle, ipak sve ide na onu stranu da neke točke i neka ograničenja moraju biti zadana i neupitna.

Međutim, ako je osoba nedvojbeno velika, ako je sad čak i za Rimokatoličku Crkvu sveta, što je s njezinim djelom, što je s Crkvom kakvu nam je ostavila, može li se ocjena o njoj odvojiti od ocjene o njezinu poglavaru? Sudeći po onomu što se može doživjeti u poziciji, u odnosu na Rim, suprotnoj od Poljske, ne samo u zemljopisnom smislu, može i mora. Premda smo možda time zatečeni, ali to jest jedini izlaz, ako će Ivan Pavao II. biti svet i u Belgiji. Naime, u toj se, do prije nešto više od tridesetak godina posvema katoličkoj, zemlji Rimokatolička Crkva urušila. U vremenskom razdoblju koje odgovara onom u kojem je bila provedena reformacija, sada nije stvorena nikakva nova vjerska zajednica, ali je II. vatikanski koncil koji je bio sazvao Ivan XXIII., i na kojem je jedan belgijski kardinal bio među najzapaženijim protagonistima, zapravo doživio poraz, upravo u vremenu Wojtyłina pontifikata. Ostala je, srećom, samo mogućnost za „sol zemlje“, kako bi rekao Ratzinger. I stoga, unatoč svemu, moramo biti optimisti. I da nas u tom ozračju štite sveti Ivan XXIII. i Ivan Pavao II.!

Žarko Vladislav Ošap - Bezgrešna je jedina kadra učiniti me Isusovim svećenikom: Krista nije dovoljno samo upoznati nego se u Njega treba zaljubiti

Žarko Vladislav Ošap je svećenik Banjolučke biskupije. Rođen je 1962. u Banjoj Luci. Srednju školu je završio u Zadru, a filozofsko teološki studij u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 1988. u Presnačama. Pastoralno je djelovao u Bosanskoj Gradišci i Drvaru. Sada je duhovnik bogoslova u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu. Među svećenicima je poznat kao veliki marijofil i neumorni štovatelj i promicatelj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.

Budući da je već godinama uključen u rad katoličkog pokreta Vojska Bezgrešne spremno je prihvatio odgovoriti na pitanja o marijanskoj duhovnosti i pokretu Vojska Bezgrešne čiji je on prvi nacionalni upravitelj u BiH.

Svaki svećenički poziv je obilježen marijanskom duhovnošću. Kako je na vas kao svećenika utjecala marijanska duhovnost?

Bogu dragom hvala da sam u obiteljskom krugu primio milost da od ranog djetinjstva častim Mariju. Moji su ukućani posebno prema Njoj gajili ljubav i pobožnost  moleći  svakodnevno dvije krunice (jutarnja i večernja molitva). O Bože, koliko sam samo puta zaspao pri večernjoj krunici! Prvo moje hodočašće, kao dječaka sa sela, nakon završetka drugog razreda osnovne škole bilo je u Mariju Bistricu. Da, sve je to pobožnost. Ovo sada daleko nadvisuje bilo kakvu pučku pobožnost. To je predanje u potpunom povjerenju. Marija  je Majka koja me vodi, hrabri, tješi, koja mi je srce osvojila! Hvala joj kroz svu vječnosti. A što mi je sada drugo činiti već pomoći i drugima da dopuste da ih Bezgrešna osvoji. Ona je jedina kadra učiniti me Isusovim svećenikom, dostojnog toga imena i poslanja. Slijediti Krista mogu samo povjeravajući se Mariji i postajući Njezinim vlasništvom, tj. kada se slobodno dadnem zarobiti Njezinim majčinskim krilom. Koje li sretne duše koja ima ovakvo duhovno iskustvo! Čvrsto vjerujem da je Njezina najuzvišenija zadaća koju Joj je nebeski Otac povjerio, da izgubljene duše privodi k Bogu, počevši od mene. Želim biti glasnik Bezgrjoešne, Majke Božje i naše, posrednice svih Božjih milosti, a preduvjet dobivanja tih milosti je potpuno predanje Njoj. Osobnog sam uvjerenja da svaki naš svećenički apostolat mora nositi otisak Bezgrešne. U životu svakog Isusova svećenika Ona treba biti jedina Žena koja na njega ima pravo i kojoj on polaže račune za svoje misli, riječi i djela. U protivnom, bez Nje toliko toga hoće ukrivo, ide ukrivo i završi ukrivo.

U katoličkom kalendaru postoje mnogi Marijini blagdani i svetkovine. Što se iz toga da iščitati?

Marija, bezgrešno začeta, Isusova majka po tijelu, a naša po milosti, tijelom i dušom proslavljena na nebu, slika je i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti. Ona, koja je i sama proživjela ovaj životni tijek kao hodočasnica u vjeri, životne pustinje i kušnje, koja je Sina Božjega rodila, ali mu i najvjernija učenica bila, ostajući do kraja vjerna svom prvom i nikad ne povučenom „fiat“ sada je posvema u Očevoj slavi. Može li Otac nebeski ne uslišati zagovore majke svoga Sina upućene za nas? Naša vjera govori, ona vjera koja se srcem promišlja, da je najbrži, najlakši i najsigurniji put do Boga i uslišenja naših molitava preko Majke Marije. Ona ne može nego li nas voditi Sinu, i sva u zanosu nebeske radosti preporučivati Bogu. I kad nam se čini da „Bog šuti“, ona budi nadu, jer je ona Majka; i kad se čini da nestaje čovjek u svom dostojanstvu, ona mu pomaže da se po Onom Duhu čija je ona Zaručnica, nanovo rodi. Ona svijetli i u najvećem mraku. Ona uvijek čuje vapaj: Majko, u najtežim trenucima našega života budi tu i primi nas na času smrti naše.

Sada ste duhovnik bogoslova u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Možete li nam pojasniti što BDM predstavlja, ili treba predstavljati u životu jednog bogoslova?

Da, od ove jeseni povjerena mi je služba duhovnika na Bogosloviji. Godine su to odgoja koji u sebi uključuje sveobuhvatnu formaciju budućih svećenika: ljudsku, duhovnu, intelektualnu i pastoralnu formaciju. Identitet svećenika je Krist kojega nije dovoljno samo upoznati nego se u Njega zaljubiti. Na tom putu „zaljubljivanja“ Marija je ona koja najviše može i hoće pomoći uz uvjet da je uvedemo u svoj život kroz potpuno predanje.

Cjeloviti odgoj u sebi uključuje troje: biti čovjek, biti kršćanin, biti vjernik. Odgoja i kršćanske zrelosti nema bez žrtve i zato nam je poslušati Isusa: odreći se sebe samoga i nositi svoj križ za Njim. U ovakav cjeloviti odgoj u mladog čovjeka se ugrađuje duhovnost, znanje i djelovanje. Odgoj je to koji za model uzima Mariju, koja je sva Božja i jamči nam život s obilježjem i prisutnošću Bezgrešne.

Evo nam jasne poruke: hodati s Marijom u vjeri, ljubiti Krista s Marijom i naviještati Ga, braniti dostojanstvo čovjeka s Marijom.

Posjedujete dugogodišnje iskustvo pastoralnog djelovanja na terenu. Možete li nam odgovoriti koliko hrvatski narod na župama drži do marijanskih pobožnosti, a posebno, kako se mladi odnose prema tim pobožnostima?

Crkva je narod Božji i ona kao Božji narod pokazuje i dokazuje svoje zajedništvo u svetoj liturgiji i u različitim pobožnostima. Tamo gdje se zajedno moli, pjeva, Boga slavi, to „diže“ i unosi duhovnu radost i životnu sigurnost, a tek koliki su doživjeli obraćenje u tom i takvom zajedništvu, jer su doživjeli Crkvu kao zajednicu vjernika kojima je svima zajednički cilj: u bratsko-sestrinskom zajedništvu učvrstiti svoju vjeru, nadu i ljubav. Kao svećenik znam da se duhovna obnova vjernika, a osobito mladih, najlakše može potaknuti marijanskom pobožnošću. Zato sam uvijek prakticirao s vjernicima moliti krunicu prije sv. mise, posebno obilježavati prve subote moleći za duhovna zvanja te  razmatranjima obogatio svibanjske i listopadska pobožnosti. Narod je te pobožnosti uvijek rado prihvaćao i u njima sudjelovao. Mladi su me uvijek ugodno iznenađivali dolascima na mise zornice, koje su dio marijanske pobožnosti, a rado su i hodočastili, posebno na Susrete mladih koji se uglavnom organiziraju u nekim od marijanskih svetišta.

Znamo da ste član Vojske Bezgrešne. Što to znači?

Vojska Bezgrešne (dalje: VB) je prije svega život, pa tek onda djelovanje. Ona je u prvom redu bogatstvo duhovnoga života pa tek onda apostolsko djelovanje. To je duhovnost kojoj je centar Krist i u kojoj kuca Marijino srce u savršenom skladu sa srcem Isusovim.

VB zvuči vojnički, no ta vojska nema ratničkih obilježja, ni oružja kojima bi nanosila silu drugom. Oružje te vojske je  ljubav, molitva i pouzdanje u zagovor presvete Bogorodice.

Želja mi je da u programu djelovanja Udruge kao i u svoj svećenički život ugradim tri stvarnosti: MOLITVU-AKCIJU-STRPLJIVOST (MAS). Na španjolskom „mas“ znači „još“. Nema odustajanja kada je u pitanju spasenje čovjeka i Marijino djelo. „Ne postoji nijedan herojski čin što ga ne možemo ostvariti uz pomoć Bezgrešne! Ljubimo Boga Njezinim srce. U tome je sva tajna“, kako je znao govoriti sv. o. Kolbe.

Na tom putu znam da nitko od nas nije prepušten samom sebi već je ovo uistinu Njezino djelo i treba djelovati s uvjerenjem da smo Marijine ispružene ruke po kojima Ona privodi ljude Sinu Božjemu i svome sinu, jedinom Spasitelju čovjeka, Isus Kristu.

Kad ste prvi put čuli za Vojsku Bezgrešne i što vas je potaknulo uspostaviti Centar za Vojsku Bezgrešne u BiH?

Bilo je to početkom kolovoza 2006. Znao sam samo da Udruga postoji u RH i da ju je osnovao sv. M. Kolbe. Raspitujući se došao sam do fra Antuna Gašparića u Novom Marofu koji već više od dvadeset godina neumorno radi na širenju ovoga apostolata. Tog subotnjeg poslijepodneva, u kratkom susretu s njim, dobio sam prve informacije i malo literature te sam se upisao kao član u Registar članova. Znam da ništa nisam znao, ali sam duboko u sebi osjećao nutarnje poticaje da duhovnost Udruge moram unijeti među svoje župljane i svoj narod. Uoči blagdana o. Kolbea (14. 8.)  već sam u rukopisu imao prvih desetak različitih letaka koji će kasnije biti tiskani u 70 primjeraka. Nakon što sam tada za Veliku Gospu predvodio misu u Sisku, u njihovom Gospinom prošteništu, na moj životni put uključuje se jedna obitelj koji su vlasnici  tiskare i već se može pretpostaviti kako je to sa tiskanjem sve dalje išlo. Sve što činim, činim u uvjerenju da je  ovo  Marijino djelo i ničije drugo, a posebno ne moje.

Centar je uspostavljen u Drvaru, u Banjolučkoj biskupiji, u župi mučenika i prognanika, prigodom obilježavanja 100. obljetnice župe Bos. Petrovac - Drvar, 27. listopada 2006. Toga dana tijekom mise koju je predslavio biskup dr. Ratko Perić uz koncelebraciju našega biskupa dr. Franje Komarice i još 15-ak svećenika, pročitano je pismo koje je pristiglo iz Rima s potpisom P. Eugenija Galignanoa, asistenta Udruge. Pismom se obavještava da je uspostavljeno sjedište Međunarodne udruge papinskog prava Militia Immaculatae (VB) u Drvaru, a mene se imenuje asistentom - voditeljem Centra, nakon što je glavni moderator Udruge ministar general franjevaca konventualaca fra Joachim A. Giermek potpisao svečanu povelju kanonske  uspostave Centra  u Drvaru 16. listopada 2006. (dan uoči obljetnice Udruge).  

Svemu ovome  prethodila je moja zamolba upućena našem biskupu mons. dr. Franji Komarici da dopusti uspostavu Centra VB u Drvaru o 100. obljetnici župe i 90. obljetnici VB te u cijeloj biskupiji dopusti širenje Udruge.  Prema njegovom odobrenju uslijedila je kanonska uspostava Centra.

Vi ste prvi nacionalni upravitelj Vojske Bezgrešne u BiH. Kakvo je stanje bilo za vrijeme osnivanja, a kakvo je sada?

Uspostavom Centra Udruge krenuo sam s upoznavanjem vjerničke javnosti s djelovanjem i duhovnošću VB. Župnim uredima poslao sam prospekte i prve letke, a u ovom sam cijenjenom listu, u devet nastavaka, ukratko opisao povijest, djelovanje i ciljeve Udruge. Kasnije je uslijedilo propovijedanje u nekim od župa i organizirano uvođenje članova. Preko Centra u Novom Marofu otkrio sam da upisanih članova iz BiH ima oko četiri tisuće od tridesetak tisuća ukupno upisanih.

Na adresu Centra uskoro su svakodnevno počeli pristizati popunjene upisnice od vjernika iz različitih  župa BiH. Trenutno je upisanih više od tisuću, a podijeljenih upisnica ima oko četiri tisuće. U samom Centru smo redovito organizirali klanjanje pred Presvetim i svake prve subote u mjesecu smo slavili sv. misu na nakanu članova Udruge. To i danas činimo.

Raduje me da vjernici, koji su već godinama članovi VB (učlanjeni preko Centra u  Novom Marofu), obraćaju ovome Centru i traže promidžbeni materijala kako bi mogli poticati i uključivati nove članove. Tako je to bilo dok sam bio župnik u Drvaru. Mojim premještajem i novim zaduženjima i dalje sam ostao voditelj Centra koji je ostao na istoj adresi: Omladinska 9, 80.260 Drvar. Istina je da mi je sve teže ovu aktivnost zadržati, ali se nadam da će Providnost nešto učiniti i ovaj vid marijanskog apostolata učiniti prepoznatljivim.

Kako su VB prihvatili svećenici, a kako vjernici? Jeste li imali negativnih iskustava na terenu?

Početkom 2007. službenim dopisima sam predstavio vrhbosanskom nadbiskupu Vinku kardinalu Puljiću i mostarsko-trebinjskom biskupu dr. Ratku Periću povijest, duhovnost i ciljeve Udruge i zamolio za dopuštenje slobodnog djelovanja Udruge na području njihovih (nad)biskupija dok se ne stvore uvjeti otvaranja i drugih Centara u BiH. Od obojice su stigla pisma odobravanja i podrške, tako da sada pravno Udruga slobodno djeluje na području cijele BiH. U 15-ak župa sam do sada imao službeno uvođenje novih članova, a daleko je više pristupnica pristiglo od vjernika iz drugih župa u kojima nisam bio. Centar Udruge je za to i uspostavljen da vjernici koji se žele upisati mogu to učiniti izravno, neovisno o župnikovoj (ne)zainteresiranosti. Osobnih negativnih iskustava nemam, a vjerujem ni svećenici u čijim župama postoje članovi Udruge. Koristim priliku da se svim svećenicima zahvalim na podršci i suradnji, posebno onima koji su u Svećeničkoj godini kao duhovno osvježenje u svojim župama otvorili „vrata župe“ marijanskim udrugama i uveli tjedno polusatno klanjanje na koje sam ih toliko puta poticao u vrijeme brojnih duhovnih obnova (trodnevnica) koje sam imao po našim župama u BiH i RH.

Koje su danas djelatnosti VB u BiH?

Ciljevi kojima teži VB su određeni od samog sv. Utemeljitelja: pomoći kršćaninu živjeti trajan proces obraćenja i nasljedovanja Isusa Krista, prema primjeru Bezgrešne, žene slušanja i iščekivanja; živjeti hrabro i ponizno misionarsku duhovnost za evangelizaciju i time pokazati svu revnost u naviještanju dolaska kraljevstva Božjega; surađivati na obraćenju svih, kako bi po zagovoru Djevice Marije, kraljice apostola, narodi što prije bili privedeni spoznanju istine, tj. dati se na djelo obraćenja grešnika, nevjernika, šizmatika, no nadasve masona, kao i na djelo posvećenja sviju i to pod zaštitom i prema zagovoru Bezgrešne te priskrbiti najveću slavu Presvetom trojstvu.

Danas bi posebno trebalo dati važnosti formaciji voditelja pojedinih zajednica. Crkvena dimenzija VB se ističe u tome što ona neki pobožni pokret za manje grupice vjernika. To je Udruga vjernika (krštenika), javna i međunarodna, s crkvenim pravom. Crkva ju je službeno priznala. VB od Crkve prima karakter katoličanstva ili općinstva. To znači da je općinstvom pripadanja otvorena svima, muževima i ženama, posvećenima i laicima, kontemplativnima i aktivnima. Istaknuo bih da je Udruga danas organizirana u 54 države, oko 560 kanonskih uspostavljenih Centara i 27 nacionalnih Centara sa članstvom oko pet milijuna.

Mislite li kako današnjim svećenicima nedostaje žara i poleta kojeg je imao sveti Maksimilijan Kolbe, osnivač Vojske Bezgrešne?

Samo Onaj koji poziva i odabire zna što se nalazi u srcu svakog svećenika: koliko svjetla, a koliko sivila, koliko topline, a koliko hladnoće, koliko žara, a koliko „ugarka“. Nije na nama da sudimo. Istina je da su upravo svećenici među prvima pozvani na svetost i savršenstvo. Tko krene na put ostvarenja toga poziva suočit će se sa svetim nemirom koji se pretvara u mir kada se dogodi trostruko izmirenje: s Bogom, s bližnjima i sa sobom. To je istina koja oslobađa. Tek tada mogu govoriti drugima što i sam živim, tada govorim iz srca i te riječi imaju snagu zahvaćati srca drugih. Dakle, riječ je o autentičnosti. Tada dopuštam Isusu djelovati preko mene i po meni. To se zove suobličenje Kristu. Tada se ne bojim istine: kome je više dano, od njega se više i traži i tražit će se. Život je jedna velika odgovornost, a posebno svećenički život. U Dan otkrivanja istine, „oči u oči“ čut ćemo samo jedno pitanje: „Koliko si bio meni sličan?“ To je čas za koji molim, da se tog trenutka pred mojim Gospodinom ne zastidim.

O. Kolbe je snagu za svoj čin ljubavi prema bližnjemu crpio u ljubavi prema Isusu Kristu i Njegovoj Majci. On je bio veliki promicatelj novinstva. Nastojao je da Božja riječ dođe do svih ljudi putem tiskane riječi. Spoznao je kolika je vrijednost tiska. I mi danas vidimo kolika je snaga medija; kako mogu biti konstruktivni (u pokretanju humanitarnih akcija), ali isto tako i destruktivni, razarajući (uništavanjem ljudskih i evanđeoskih vrijednosti). Molimo za medije, radio-postaje, televizijske postaje, novinare, urednike da ih Duh Božji poput sv. Maksimilijana nadahne da to sredstvo moćne promidžbe upotrijebe uvijek na dobro i samo dobro!