Tiskovna konferencija o spomeniku bl. papi Ivanu Pavlu II. i hodočašću u Svetu zemlju

Evo jedna vijest samo zbog arhive:
  

U prostorijama Nadbiskupskog ordinarijata vrhbosanskog u Sarajevu 24. ožujka upriličena je konferencija za novinstvo na kojoj se govorilo o postavljanju spomen-obilježja bl. papi Ivanu Pavlu II. ispred sarajevske katedrale Srca Isusova, i otkrivanju spomen-ploče u Jeruzalemu Hrvatima iz okolice Sarajeva koji su 1681. kupili dio Maslinskoga vrta i darovali ga tamošnjoj franjevačkoj zajednici.

Na prvom dijelu konferencije o postavljanju spomenika bl. papi Ivanu Pavlu II. ispred sarajevske prvostolnice, koju je moderirao Vanja Gavran, suradnik HKD-a Napredak, govorili su vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić i predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak mons. dr. Franjo Topić kao inicijatori i nositelji projekta.

Nazočne novinare je o rađanju ideje za podizanje spomenika, međunarodnom natječaju i rješavanju birokratskih problema koji su prethodili početku lijevanja spomenika upoznao moderator Gavran. U svojoj najavi je naglasio kako je bl. Papa bio simbol mira u svijetu i kako se očekuje, ako sve prođe bez problema, da će 30. travnja njegov spomenik biti otkriven ispred katedrale.

Mons.Topić je u svojem obraćanju naglasio kako su rijetki pape u povijesti dobili pridjev „veliki“, a među njima i bl. Ivan Pavao II. koji je bio veliki borac za mir, putnik i vjerski vođa naklonjen ekumenizmu i međureligijskom dijalogu. „Osim toga što je mjesec dana nakon referenduma među prvima priznao BiH kao neovisnu državu, u svojim govorima je ime Bosne i Hercegovine spomenuo više od 250 puta“, rekao je, između ostaloga, dr. Topić.

Kard. Puljić je naglasio kako ne smijemo zaboraviti čovjeka koji je toliko mnogo učinio za BiH i njezine narode. „Bl. Ivan Pavao II. se toliko borio za mir i dostojanstvo čovjeka i jednakopravnost da je spomenik najmanje kako mu možemo uzvratiti“, rekao je vrhbosanski nadbiskup naglasivši kako su sve dozvole dobivene osim jedne koja uskoro treba pristići.

Na konferenciji za koju su novinarski djelatnici iskazali iznimnu zainteresiranost govorilo se i o troškovima izgradnje spomenika visokog 3 metra i površine 12 metara četvornih, te popločavanju i uređenju prostora oko spomenika. Novinarima je predočena konačna brojka od 480 000 KM, a najavljena je i donatorska konferencija u sarajevskom hotelu Europa 4. travnja.  

Na kraju je istaknuta i činjenica kako su sve zemlje koje je posjetio veliki papa Woytila izgradile spomenike ili se odužile na neki drugi način, te da je BiH među posljednjima.

U drugom dijelu konferencije govorilo se o hodočašću u Svetu zemlju od 25. ožujka do 1. travnja kada će biti postavljena spomen-ploča Hrvatima katolicima iz okolice Sarajeva koji su 1681. kupili dio Maslinskoga vrta, mjesto Muke Isusa Krista, i darovali ga tamošnjoj franjevačkoj zajednici. Svečanim činom spomen-ploču, na kojoj se spominje ime grada Sarajeva, otkrit će kard. Puljić.

Na konferenciji su o tomu govorili kard. Puljić, fra Lovro Gavran, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, Jakob Finci, predsjednik Židovske zajednice u BiH, te fra Miljenko Mika Stojić, predsjednik Udruge Sveta Zemlja. Voditelj konferencije bio je Anto Pranjkić.

Boris Kožemjakin, član Izvršnog odbora MRV-a u ime Židovske zajednice: Kršenje vjerskih sloboda ima tendenciju zastrašivanja i odvraćanja od povratka u prijeratna mjesta stanovanja

Iako u članku 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima stoji kako svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere, i da to pravo uključuje slobodu promjene vlastita vjerskog opredjeljenja te slobodno iskazivanje, poučavanje... svjedoci smo svakodnevnih kršenja tih ljudskih prava u BiH i diljem svijeta. Zato u današnjem vremenu pitanje vjerskih sloboda spada među važnije probleme na mjesnoj, ali i globalnoj razini.

 Nažalost, ljudi samo zato što vjeruju ili vjeruju drukčije, a možda ne vjeruju nikako, postaju žrtve progona, terora pa i ubojstava. Želeći saznati nešto više o ovoj uvijek aktualnoj temi i potražiti odgovore na pitanja o vjerskim pravima i slobodama u Bosni i Hercegovini, sugovornika smo našli u gosp. Borisu Kožemjakinu, članu Izvršnog odbora Međureligijskog vijeća BiH. Rođen je 1948. u Sarajevu gdje je završio Prvu gimnaziju i Višu upravnu školu. Dugi niz godina djeluje u Židovskoj zajednici BiH, Židovskoj općini Sarajevo, Židovskom kulturno-prosvjetnom i humanitarnom društvu La Benevolencija i MRV-u.

S njim smo razgovarali o uvijek gorućim problemima vjerskih sloboda, vjerskog fanatizma, ali smo se dotaknuli i pitanja prevencije napada na vjernike te zakonske regulative za počinitelje tih nedjela.

Poštovani gosp. Kožemjakin, svakodnevno slušamo o uvijek aktualnoj kovanici „vjerska sloboda“. Recite nam što je zapravo sadržaj pojma „vjerske slobode“?

Pojam vjerskih sloboda u današnjoj Bosni i Hercegovini je definiran Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica, gdje je apostrofirano pravo svakog građanina na slobodu vjere i uvjerenja, čime je izbjegnut bilo kakav oblik diskriminacije u pravu na slobodno javno ispovijedanje vlastite vjere, ali i uvjerenja onih koji ne pripadaju i ne žele pripadati niti jednoj religijskoj zajednici. Sadržaj „vjerske slobode“ bi se, shodno mojim razmišljanjima, mogao svesti na mogućnost i slobodu da čovjek živi vjerozakon u koji vjeruje, da bude u mogućnosti uvijek moći izvršavati svoje vjerske dužnosti, da može izražavati i prakticirati svoje običaje koji prate religijske praznike i nadnevke iz vjerske tradicije. Također, čovjek - vjernik ili laik koji to želi može uživati vjersku poduku u okviru Crkve ili vjerske zajednice kojoj pripada, te može svojoj djeci omogućiti vjersku poduku u javnim školama. Naravno, vjerske slobode su univerzalne, odnose se na sve građane i sloboda jednih ne može ograničavati niti na bilo koji način ne smije ugrožavati vjersku slobodu ili slobodu izražavanja uvjerenja drugih.

Prema Vašoj procjeni, kakvo je danas stanje vjerskih sloboda u BiH, a kakvo u svijetu?

Smatram da se vjerske slobode u Bosni i Hercegovini uglavnom poštuju. Kada kažem uglavnom, mislim da se građanima, vjernicima omoguće uvjeti da mogu nesmetano obavljati sve vjerske obrede u okvirima svoje Crkve ili vjerske zajednice, da mogu svoju djecu obrazovati i učiti vrijednostima vlastite vjere, osim u svojoj zajednici i u javnim školama. Nažalost, ustavna i teritorijalna organizacija naše zemlje utvrđena Daytonskim ustavom je doprinijela da danas imamo sredina u kojima se nastoji ograničiti pravo pripadnicima manjinskih etniciteta da školski obrazovni program, pa tako i vjeronauk, obavljaju u punom kapacitetu u javnim školama. Međutim, mislim da je ovih „slučajeva“ sve manje i da se, usprkos predrasudama kao ostatcima bliže i dalje prošlosti, ovi problemi nadilaze. Također moram istaknuti činjenicu da se u mnogim sredinama u kojima su pripadnici određene religijske zajednice manjina, događaju, čini mi se u manjem opsegu i sporadično, napadi na vjerske objekte, čime se u određenoj mjeri vrši i zastrašivanje vjernika manjinske vjerske zajednice. Svijet u pogledu stanja vjerskih prava i sloboda nije „globalno selo“ i nema jedinstvena pravila da bih mogao o tomu govoriti. Naime, dok se u nekim „demokratskim“ zemljama zabranjuje izgradnja bogomolja određene religijske zajednice, zabranjuje se javno izražavanje vjerskih uvjerenja, zabranjuje vjerski način odijevanja, zabranjuje javno proklamiranje i obilježavanje vjerskih praznika, u drugim državama se, pod krinkom „ljudskih prava“, dopuštaju i različita izražavanja uvjerenja, uvjerenja koja vrijeđaju vjerska osjećanja vjernika, ali i vjerozakoni većine religijskih zajednica.

Kakvo je stanje što se tiče Židovske zajednice i njezinih članova u BiH?

U Židovskoj zajednici BiH, točnije u šest židovskih općina, na način kako organizacijski djeluje naša zajednica, vjerska prava i vjerske slobode da ljudi žive po vlastitom vjerozakonu su omogućeni, ali i ograničeni činjenicom da Židovska zajednica u našoj zemlji od davne 1968. nema rezidentnog rabina, što predstavlja značajan problem, posebno u obrazovanju i vjerskoj poduci mladih ljudi naše zajednice. Naime, u sinagogi u Sarajevu, gdje egzistira najbrojnija židovska zajednica u našoj zemlji, vjersku službu obavlja predmolitelj i vjernici imaju mogućnost izražavati svoje vjerske dužnosti. Nažalost, u drugim sredinama osim što nema kadrovskih i prostornih uvjeta, nema ni odgovarajućeg broja vjernika. Analizirati razloge ove činjenice danas čini mi se nepotrebnim s obzirom da većina građana zna za sve posljedice holokausta nad židovskim narodom tijekom II. svjetskog rata.

Svjedoci smo brojnih napada na vjerske objekte, vjerske službenike u čitavoj BiH. Možete li nešto više reći o tomu, posebno s pravnog aspekta?

Već ranije spomenutim zakonom zabranjeni su napadi na vjerske objekte, napadi i uvrjede uperene prema vjerskim službenicima, ali se oni ipak događaju. Naravno, preventivnim djelovanjem svih činitelja u društvu bilo bi nužno djelovati odgojno da se ova pojava, ako ne potpuno iskorijeni, onda barem minimizira. Zadatak koji imaju policijska tijela je zadatak provođenja istražnih radnji, uhićenja i privođenja počinitelja, i u najvećem broju slučajeva policija dosta kvalitetno i odgovorno radi svoj posao. Problem predstavljaju tužiteljstva koja dosta tromo podižu odgovarajuće optužnice, a sudovi i kada procesuiraju izgrednike i počinitelje, najčešće izriču simbolične novčane kazne čime, bojim se, samo dodatno motiviraju buduće počinitelje ovih kaznenih djela. Pravna regulativa pruža sve mogućnosti kvalitetne borbe protiv njih, ali je provedba svih mogućnosti upitna, odnosno nedovoljno oštra i ne djeluje ni restriktivno, a još manje preventivno.

Jesu li kazne počiniteljima tih nedjelja dovoljne, zapravo jesu li adekvatne? Često su počinitelji maloljetni pa se skoro ništa ne čini na rasvjetljavanju nedjela…

Zakon pruža dovoljno mogućnosti da se djela napada na vjerske objekte i vjerske službenike tretiraju kao kazneno djelo, a ne prekršaj, ali u praksi se ova nedjela uglavnom tretiraju kao prekršaji. Dodatni problem predstavlja i činjenica da su u većini slučajeva izravni počinitelji ovih nedjela maloljetnici, a da ne postoje maloljetničke kaznene ustanove u našoj zemlji. Mislim da iza napada, čiji su izravni počinitelji maloljetne osobe, policijska tijela trebaju ovom problemu prići temeljitije i sveobuhvatnije te pokušati otkriti naručitelje ovih nedjela i iste privesti pravdi. Pooštravanje kaznene politike i učinkovitije izvršavanje izrečenih kazni, te otkrivanje naručitelja i poticatelja napada bio bi u svakom slučaju demotivirajući faktor čime bismo u znatnoj mjeri smanjili broj napada na vjerske objekte i službenike.

Projekt MRV-a Monitoring napada na vjerske objekte i druga mjesta od značaja za vjerske zajednice i Crkve u BiH prati sve napade na vjerske objekte i službenike te se zajednički izlazi na mjesto nemilih događaja. Možete li nam nešto više reći o samom projektu, ali i njegovim „plodovima“?

Međureligijsko vijeće u Bosni i Hercegovini već nekoliko godina, točnije od 2010., provodi ovaj projekt te o rezultatima svojih istraživanja jednom godišnje obavještava javnost. Od početka implementacije projekta, u prethodne četiri godine, evidentirano je 117 napada na vjerske objekte, vjerske službenike te vjernike koji su u neposrednoj vezi s vjerskim objektima. Od ukupnog broja napada na vjerske objekte od početka implementacije projekta 56 napada se dogodilo na teritoriju Republike Srpske, dok se 61 napad dogodio na teritoriju Federacije BiH, što govori u prilog konstataciji da je zastupljenost napada ravnomjerna i da je cijela država opterećena ovim nedjelima. To, nažalost, doprinosi produbljivanju i raspirivanju netrpeljivosti među pripadnicima različitih etniciteta i religijskih zajednica. Moram istaknuti činjenicu da jedan dio napada nije ni prijavljen MRV-u te nije mogao biti ni obuhvaćen odgovarajućim izvješćima. Na većini prijavljenih napada predstavnici MRV-a i lokalni vjerski službenici, a nerijetko i predstavnici vlasti, izišli su na lice mjesta i zajedničkim izjavama osudili vandalizam, napade, skrnavljenja ili ometanja rada vjerskih objekata ili službenika. Raduju zajedničke izjave i povećan broj javnih osuda napada na vjerske objekte od dužnosnika lokalne vlasti. Također, za pohvalu su aktivnosti određenih općina na uvođenju videonadzora i popravke nanesene štete na određenom vjerskom objektu. Mogu slobodno konstatirati da su i mediji dali veliki doprinos za osudu diskriminacije i promociju tolerancije diljem BiH. Sve to, unatoč naporima pobrojanih, nije do sada dalo odgovarajući rezultat, nije došlo do smanjenja broja napada niti do redukcije motiva napada. Naravno, to ne treba obeshrabriti, Međureligijsko vijeće BiH će ustrajati na ovom projektu uz nadu da će pojačanim kaznenim mjerama i zajedničkim radom svih faktora društva ovo zlo biti svedeno na najmanju moguću mjeru.

Prema rezultatima monitoringa, u čemu se najviše očituju kršenja vjerskih sloboda u BiH?

Analizirajući izvješća monitoring tima MRV-a te iznesene činjenice o motivima ovih napada, moram konstatirati da se u većini slučajeva radi o tendencioznom skrnavljenju vjerskih objekata, a manjim dijelom o krađama, odnosno koristoljublju, što predstavlja, rekao bih, „otežavajuću“ dimenziju ovih napada. To su najčešći oblici kršenja vjerskih sloboda vjernika svih religijskih zajednica. Shodno tomu, prema mojem mišljenju, vjerske slobode se ovim napadima krše s tendencijom zastrašivanja i pokušajem da se vjernici, posebno kada su u manjini, odvrate od povratka u prijeratna mjesta stanovanja. Učestalošću ovih nasrtaja na njihove bogomolje poručuje im se da nisu dobrodošli i da nisu poželjni u dotičnoj sredini, odnosno uskraćuje im se pravo na nesmetan život, uskraćuje im se pravo na slobodu  nesmetanog i javnog izražavanja svojih vjerskih uvjerenja.

Je li, prema podatcima, neka religijska zajednica u BiH u lošijem položaju od druge?

Podatci iz izvješća govore da su religijske zajednice u odnosu na njihovu brojnost i teritorijalnu zastupljenost uglavnom u sličnu položaju kada govorimo o napadima na njihove objekte i službenike. Zlo i vjerska mržnja nisu imanentni samo „nekima“ ili, kako narod kaže, „u svakom žitu ima kukolja“. Samo zajedničkom borbom protiv ovog zla moramo i možemo podići svijest naših građana da su vjerski objekti i vjerski službenici istinske i prave vrijednosti, bez obzira kojoj Crkvi ili vjerskoj zajednici oni pripadali. Zadatak većinske etničke ili vjerske zajednice je štititi prava i slobode vjernika manjinskih zajednica, te time obeshrabriti počinitelje napada na naše svetinje. Samo tako aktivnim odnosom suradnje u koji moraju biti uključeni svi segmenti društva, možemo se boriti protiv ove cjelokupne krize morala koja zahvaća sve segmente društva.

Vi radite u Međureligijskom vijeću BiH. Koliko cjelokupno djelovanje MRV-a utječe na poštivanje vjerskih sloboda?

Međureligijsko vijeće svojom djelatnošću, ne samo da može, nego i mora utjecati na znatno iskrenije i kvalitetnije poštivanje vjerskih sloboda u našoj zemlji. MRV nije nadvjerska organizacija, ono predstavlja mjesto dijaloga, mjesto razmjene mišljenja vjerskih lidera, ali i predstavlja moralni autoritet lokalnim vjerskim službenicima da nastave djelovati u pravcu razvoja međureligijske suradnje, dijaloga i uvažavanja. Samo suradnjom, a Međureligijsko vijeće BiH afirmira duh suradnje i uvažavanja, možemo doći do relaksiranja ukupne atmosfere u društvu, te tako i do daleko većeg stupnja poštivanja vjerskih prava i sloboda vjernika i zajednica na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. Ja iskreno vjerujem da međureligijski dijalog nema alternative, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego u cijeloj regiji i svijetu uopće.

Svjesni smo rastućeg religioznog fanatizma u svijetu, na drugoj strani također smo svjesni galopirajućeg relativizma i modernog ateizma. Recite nam, prema Vašem mišljenju, koliko ova dva suprotstavljena pojma mogu u budućnosti utjecati na vjerske slobode?

Oba fenomena, kako religijski fanatizam ili radikalizam, te moderni ateizam djelujući sa suprotnih pozicija, doprinose istom cilju, doprinose potpunoj destabilizaciji stanja u sredinama gdje su ovi, kako ih vi u pitanju nazvaste „pojmovi“, na sceni. Oba su u izravnoj suprotnosti s poštivanjem vjerskih sloboda jer njihovo djelovanje izravno napada na vjerske slobode drugih i drukčijih proklamirajući ekskluzivitet samo jedne religijske zajednice ili negirajući uopće pravo na vjerske slobode svih građana. Borba protiv isključivosti i ekskluziviteta bilo koje vrste u pogledu prava i sloboda ljudi treba biti stalna vodilja svih Crkava i vjerskih zajednica s ciljem stvaranja ugodna ambijenta življenja i poštivanja svih ljudskih prava, te i prava na slobodu vjere.

Tragom katoličkih stopa u Sarajevu

U običnom kolokvijalnom razgovoru među ljudima može se čuti poslovica kako grad ne čine zgrade ili povijesno nasljeđe, nego njegovi sadašnji stanovnici. U kontekstu takve priče, glavni grad BiH se od strašnog ratnog razaranja i Daytonskog sporazuma iz 1995. i u domaćim, ali i stranim krugovima smatra bošnjačkim ili, još grubljim rječnikom rečeno, muslimanskim gradom. Nažalost, takvo razmišljanje imaju i podržavaju brojni Hrvati. Oni tako prepuštaju grad nekim drugim ljudima i svi se zajedno trude zaboraviti povijest koja izričito tvrdi da je Sarajevo i katolički grad.

Prije svega treba naglasiti kako je pitanje povijesti prostora kojeg danas čine Sarajevska županija i Istočno Sarajevo u RS-u pretežak posao i za iskusne povjesničare jer je najveći dio podataka ostao u tami proteklih stoljeća, a materijalni ostatci više nisu vidljivi ili se nalaze u tragovima. Nažalost, to razdoblje je palo u zaborav jer povijesna građa zapravo više ne postoji, a ono što je ostalo, nalazi se zatrpano u brojnim arhivama europskih gradova.

Katedrala sv. Petra i Pavla

Unatoč toj činjenici, ipak su se sačuvali određeni podatci koji nedvojbeno mogu tvrditi kako se od početka 13. stoljeća na prostoru župe Vrhbosna (zapravo današnje Sarajevo) zapaža svojevrsno koncentriranje posjeda tadašnje Bosanske biskupije. Spominje se nekoliko lokacija s kasnoantičkim utvrđenjima i crkvama: Gornji Kotorac, Ljubunići, Gradac kod Hadžića, Vruci (izvor Bosne s crkvom sv. Stjepana)...

Tragovi crkava su pronađeni u Rakovici, Hrasnici, Tilavi, Vojkovićima (Istočno Sarajevo), a mnoge prigradske i seoske lokacije imaju imena koja nose tradiciju o starim crkvama, a među njima je jedan od poznatijih Blažuj s nekadašnjom crkvom sv. Blaža.

Na temelju povelje iz 1244., koja se nalazi u Povijesnom arhivu u Dubrovniku, očito se može zaključiti kako je riječ o crkvama koje su raspoređene po župama koje bi trebale činiti jedan današnji dekanat ili „manju“ biskupiju sa središtem na lokaciji Brdo u župi Vrhbosna („Burdo in svpa Vrhbozna“). U jednom od spisa i papa Grgur XI. je 1374. posvjedočio kako se u Vrhbosni nalazi katedrala sv. Petra i Pavla.

Prema mišljenju znanstvenika, na području današnje Skenderije postojao je u vrijeme bosanskih banova grad Vrhbosna sa svojom katedralom, a grad koji je u srednjem vijeku imao katedralu i kaptol bio je, današnjim rječnikom, glavni grad. 

Promjene u osmanskom razdoblju

Baš kako smo poslovicom započeli ovo putovanje kroz povijest Sarajeva i katoličke vjere na ovom području, red je nastaviti u tom tonu. U vremenu njemačkih vjerskih prevrata znali su reći: „Cuius regio eius religio“ – „Čija je zemlja, njegova je i religija.“ Zato se dolaskom Osmanlija brišu brojni tragovi kršćanstva iz područja Vrhbosne i okolnih mjestašaca, a dominantna religija postaje islam. Čak se i tradicija briše. Tako Vrhbosna nestaje, a stvara se novi grad koji postupno prerasta u Sarajevo. Nažalost, ime Vrhbosne danas nose samo određene katoličke institucije i Vrhbosanska nadbiskupija. Osnivačem modernog Sarajeva smatra se Isa-beg Ishaković koji je 1462. izdao naredbu o formiranju grada, izgradio prvu džamiju, dvor, most i nekoliko javnih ustanova, a 1507. grad se prvi put spominje svojim današnjim imenom Saraj-ovasi, što znači „polje oko dvora“.

Otprilike tada, ili koje desetljeće poslije, formira se Baščaršija (tur. baš – glavna; Baščaršija – glavna čaršija) koja je klasični primjer arhitekture iz doba osmanlijske vlasti. Promatrajući ovaj dio grada, lako je uočiti kako u njemu dominiraju niske kućice, zanatske radnjice i bezistani (tržnice) koje nadvisuju minareti.

Kako je Latinska ćuprija dobila ime?

I u takvoj konstelaciji promijenjenih odnosa između religija, katoličko ime se ne briše. Dokaz za to je Latinska ćuprija, jedan od najstarijih sarajevskih mostova kojeg je 1561. izgradio Ali-Ajni beg. Na mjestu gdje je nekoć bio drveni most koji je redovito stradavao u poplavama, izgrađena je Latinska ćuprija (na turskom Frenkluk cupri) nazvana po obližnjoj katoličkoj četvrti na lijevoj obali koja se zvala Latinluk. Osnovali su je dubrovački majstori koji su dolazili raditi u Sarajevo, a kasnije se tu naseljavalo uglavnom katoličko pučanstvo.

Most je imao četiri stupa i pet lukova od kojih je prvi na desnoj obali zazidan za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, prilikom reguliranja toka rijeke Miljacke. Na središnji dio je postavljena kaldrma, a most ima blagi uspon prema sredini. Rekonstruiran je nekoliko puta, a posljednji put 2004. mu je vraćen prvobitni izgled. Odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, Kraljevina SHS mijenja ime mosta u Most Gavrila Principa, popularni Principov most.

Evlija Čelebija je u svojem putopisu zabilježio kako broj katolika nije stalan, nego ljudi dolaze i prolaze. Njih je nazvao „Francima“ i zbog nestalnog broja napisao je kako nemaju svoju mahalu, međutim u Sarajevu je ipak postojao katolički kvart koji se nalazio negdje od Latinske ćuprije do današnjeg franjevačkog samostana na Bistriku. Katolici su sudjelovali u izgradnji i životu jednog grada koji je tek bio u povojima.

Razdoblje Austro-Ugarske Monarhije

Nakon osmanlijskog razdoblja, nastupa jedno, za katolike i Hrvate, mirnije, ali nažalost kraće razdoblje. Tamo gdje prestaje Baščaršija, počinje modernije arhitektonsko naselje iz razdoblja austrougarske vladavine (1878. - 1918.). Najpoznatije sarajevske zgrade potječu upravo iz toga vremena, a na mnogim su radili katolici i Hrvati, kao obični majstori, ali kao i idejni tvorci.

Najreprezentativnija zdanja su: katedrala Presvetog Srca Isusova (1889.), Zemaljski muzej (1913.), Vijećnica (1896.), Narodno pozorište (1897.), Pošta na obali (1913.), Tržnica (1895.),  Napretkov Zakladni dom (1913.), hotel Europa (1882.), Protestantska crkva - zgrada Akademije likovnih umjetnosti (1899.), Predsjedništvo BiH (1886.)...

Na njima su radili, između ostalih, i arhitekti Čeh Karlo Paržik i Hrvat Josip pl. Vancaš.

Ne zaboraviti ni „Mali Rim“

U 20. stoljeću Sarajevo je bilo blago zapostavljeno u zajedničkim državama. Iako uvijek u sjeni Beograda i Zagreba, grad je rastao i razvijao se, doduše po kanonu komunističke arhitekture i srpske dominacije.

Važno je napomenuti kako je u tom vremenu u naselju Stup, koje su mnogi zvali „Mali Rim“, živjelo i do 10 000 Hrvata-katolika. Danas je, nažalost, većina njih raseljena po svijetu, a vrlo malo ih se vraća. U mjesecu kolovozu svake godine okupi se velik broj raseljenih stanovnika sarajevskog naselja Stup kako bi proslavili Veliku Gospu.

Katoličke i hrvatske institucije danas

Iako smo na početku ustvrdili kako i mnogi Hrvati smatraju da je Sarajevo samo bošnjačko, dovoljan je i letimični pregled statistike kako bi se ta tvrdnja pobila. Vrhbosanska nadbiskupija danas ima brojne institucije koje se nalaze u Sarajevu, kao što je npr. Katolički bogoslovni fakultet izgrađen krajem 19. stoljeća sa svojom knjižnicom koja ima oko 70 000 knjiga. Inače KBF je prva visokoškolska ustanova u BiH prema zapadnjačkom modelu. Nadbiskupija ima svoj Caritas koji uz humanitarni rad gradi brojna zdanja u gradu i izvan njega. Tu je i Dječji vrtić na Stupu koji djeluje u sklopu Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije.

Nadbiskupija je osnivač i katoličkih školskih centara od kojih onaj u Sarajevu ima više od 1 200 učenika u osnovnoj, gimnaziji i medicinskoj školi, s oko 135 nastavnika.

U glavnom gradu se nalazi i sjedište Biskupske konferencije BiH kao i Caritasa BK BiH. Uz sva ostala veleposlanstva, u Sarajevu je sjedište i vatikanske Nuncijature.

Oci franjevci koji su utkani u dušu Bosne imaju brojne institucije i svoja središta upravo u Sarajevu. Tu je i samostan na Bistriku, teologija u Nedžarićima te čitav kompleks na Kovačićima u Zagrebačkoj ulici.

U Sarajevu su glavne provincijalne kuće triju sestarskih provincija: Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog koje djeluju na teritoriju Bosne i Hercegovine od 1871.; Služavki Malog Isusa koje je u Sarajevu 1889. osnovao nadbiskup Josip Stadler; te Školskih sestara franjevki Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečista srca Marijina koje su došle u Bosnu iz Maribora 1929.

U Sarajevu imaju sjedište i djeluje nekoliko hrvatskih nacionalnih organizacija. Hrvatsko kulturno društvo Napredak postoji od 1902. Posjeduje knjižnicu s 30 000 knjiga, koja je otvorena za javnost i gdje, između ostalog, studenti imaju na raspolaganju većinu studentskih udžbenika iz BiH i Hrvatske. Napredak je osnovao i Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost (HDZU) koje okuplja ugledne profesore, znanstvenike i umjetnike.

Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo (HKDD) također priređuje različite humanitarne aktivnosti i radi na izgradnji Katoličkog studentskog doma na Stupu.

Uz dvije teologije na kojima predaje oko 50 profesora školovanih na raznim svjetskim sveučilištima, na drugim sarajevskim fakultetima predaje i više od 100 profesora Hrvata.

A kakva je budućnost?

Iz ovog letimičnog pogleda na povijesnu i sadašnju situaciju Hrvata i katolika u Sarajevu, vidi se da su Hrvati i Crkva poslije rata, u usporedbi s predratnim stanjem, zapravo mnogo institucionalno osnaženi. Istina je da manjka ljudi, međutim u posljednje vrijeme Hrvati iz unutrašnjosti sve više dolaze na studij u glavni grad. Tu i ostaju osnivajući svoje obitelji, što je jamstvo kako će u budućnosti Sarajevo i dalje imati svoje Hrvate-katolike koji sudjeluju u izgradnji grada, kako na materijalnom, tako i na kulturnom i duhovnom planu, kao što su činili i do sada.