Promatrajući kartu crkvene pokrajine Vrhbosanske, zaključili smo kako redakcija Katoličkog tjednika nikad nije bila u župi sv. Ante Padovanskog – Boće koja se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Bosanske Posavine, 20 km zračnom crtom jugozapadno od Brčkog. Bila je to izvrsna prigoda posjetiti to katoličko i hrvatsko selo ravničarskoga kraja, koje je Daytonskim sporazumom pripalo Distriktu Brčko. Budući da je tamošnji župnik vlč. Ivo Paradžik, naš stari znalac iz sarajevske župe Stup, vrlo brzo smo pronašli zajednički jezik te proveli kratke, ali ugodne trenutke razgledavajući Boće i tamošnje zanimljivosti.
Ako se prvi put, kao i mi, nađete u tom kraju, zasigurno ćete se
iznenaditi ljepotom prirode, uređenim kućama i okućnicama te jednostavnošću
župne crkve koju dodatno ukrašavaju predivno crkveno dvorište i do perfekcije dovedeni
prateći objekti. Kad bi se u budućnosti organiziralo natjecanje za najljepše
uređeno selo i crkveno dvorište, zasigurno bi Boće bilo među najljepšim.
Predivno crkveno dvorište
Prema riječima vlč. Paradžika, za ljepotu crkvene okućnice zaslužan je
njegov predšasnik vlč. Ivo Božić, sada
umirovljenik u Svećeničkom domu u Sarajevu, na čiji se rad on samo „nadovezao“.
U uređenom dvorištu nalazi se i kip prvog boćanskog župnika vlč. Izidora Poljaka, mala gospina
špilja, stari župski ured od drveta te još jedna posebnost: paunovi i veliki
broj kokošiju koje su ograđene u prostoru pored župnog stana.
Paunovi su slobodni „odletjeti“ gdje god žele jer nisu u zatvorenom
prostoru, a vlč. Paradžik naglašava kako su često znali završiti na krovu crkve
i župskog ureda, te otići daleko od sela, ali su se vratili nakon 2 - 3 dana.
Naime, zamolio je župljane da ih ne hrane pa oni nađu put natrag kad ogladne.
Ipak, za našeg boravka u Boćama paunovi nisu pravili „vratolomije“.
Zanimalo nas je kako je vlč. Paradžik uspio zadržati takvu ljepotu
dvorišta ako to nije njegova originalna ideja. „U slučaju kad neka biljka
dijelom uvene ili se jednostavno osuši, odmah nabavljamo i sadimo novu. Uposlio
sam jednu obitelj kojoj je zadatak dvorište održavati čistim“, rekao nam je
boćanski župnik.
Osim predivnog vrta s brojnim različitim biljkama, prizor uljepšava i
malo umjetno jezero sa statuama labudova koji nisu kič, kako obično biva s
takvim ukrasima. Kako nam je rekao, župnik se bavi i odgajanjem štenadi kojima
redovito pronalazi udomitelje u Boćama, ali i u Austriji, tako da u dvorištu
uvijek trčkaraju psići „nudeći se“ prolaznicima. Mi smo u tom trenutku vidjeli
dva skoro identična mala šarplaninca koje, nažalost, nismo mogli povesti sa
sobom.
Neprocjenjiv i, za sada,
bezimeni muzej
Nakon igre s psićima, u jednom od pratećih župskih objekata razgledali
smo i „bezimeni“ muzej. Njega je iz svoje ljubavi prema starim predmetima otvorio
također bivši župnik vlč. Božić. Taj vrlo vrijedan i, po nekima, neprocjenjiv
muzej sada služi kao podsjetnik na vremena koja polako odlaze u prošlost sa
smrću svakog starijeg župljanina.
Tako se u njemu mogu naći različita oruđa i oružja te ostala pomagala
u svakodnevnom radu koje su koristili Hrvati-katolici u ovome kraju prije
stotinu i više godina: stan za predenje, glačalo na žar, lutke s narodnom
nošnjom, šivaći strojevi, nadgrobni spomenik, zvona za stoku, mlin za kavu... i
brojne druge sprave kojima ne znamo ime, a namjenu samo možemo naslutiti. Vlč.
Paradžik kaže kako mu dolaze ljudi i nude tisuće maraka za pojedine eksponate.
„Prostor nije adekvatan, pa tražimo donacije kako bi se eksponati
pravilno konzervirali i smjestili, te ćemo vidjeti što će biti. Za sada su na
sigurnom jer zagrijavamo prostore zimi. Može se reći kako mnogi eksponati imaju
skoro neprocjenjivu vrijednost. Dolaze ljudi i pitaju koja je cijena da nosim
npr. vreteno ili stan za tkanje“, kaže župnik i naglašava kako su ljudi
osjetili potrebu i shvatili važnost muzeja te ovdje donose različite eksponate
koje pronađu. Najvažnije je što muzej vide kao svoj, i znaju kako eksponati
razbacani po kućama i nemaju neku vrijednost i svrhu.
Malena i jednostavna crkva
Nakon muzeja obišli smo i crkvu. Prema knjizi Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća, župa Boće
utemeljena je 1923. odvajanjem pojedinih naselja od Zovika i Brčkog. Crkva je
izgrađena 1926. i do sada je nekoliko puta obnavljana. Nije to neka
veličanstvena crkva ni s vana ni iznutra, ali za Boćane je zasigurno posebna.
Jedne su Boće i samo jedna je boćanska crkva.
Oltar krasi devet kipova među kojima središnje mjesto zauzima sv. Ante
Padovanski. Kao i dvorište, ukrašen je različitim biljkama, a rađen je od
drveta koje je obojano kako bi imitiralo kamen. Župnik naglašava da se biljke
unose u župni ured kada zahladi kako ne bi uvenule.
U crkvi nema nekih posebno vrijednih umjetnina, a zidove osim križnog
puta krase slike sluga Božjih, blaženika i svetaca iz hrvatskoga naroda.
Crkva je prije bila hladna zimi, ali su ugrađene četiri „klime“ koje za
veoma kratko vrijeme ugriju sakralni prostor. Osim župne crkve postoje još dva
sela koja također imaju filijale: Boderište i Donje Dubravice. Tako se
nedjeljom slave tri mise, a vlč. Paradžik ima dozvolu od Ordinarijata za
trinacijama – slavljenjem triju misa u jednom danu. Inače, svako selo ima svoje
groblje, a Boće imaju staro i novo mjesto pokapanja pokojnih.
Mjesto stradanja i ponosa
Nažalost, uvijek se mora progovoriti i o sukobima iz devedesetih. Ratna
1992. zatekla je Boćane nespremne. Mnogi su morali napustiti svoja ognjišta i
izbjeći u inozemstvo gdje su već neki njihovi članovi obitelji bili na radu.
Upravo oni izbjegli su bili materijalna podrška Boćanima koji su ostali braniti
rodni kraj.
Župa je u ratu stradala, a na rubnim dijelovima u selu Boderišta bile
su crte obrane prema Brčkom, te je tako filijalna crkva bila gotovo u cijelosti
uništena te se morala iz temelja obnavljati.
Vojska RS-a, unatoč nadmoćnoj tehnici i žestokim napadima, nije
uspjela pješadijom prodrijeti na teritorij župe, ali su brojne kuće oštećene
granatiranjem. Cijenu obrane životom je platilo mnogo muškaraca iz župe, o čemu
svjedoči i spomenik koji se nalazi u selu. Nekoliko stotina momaka iz šire
regije je palo u Boderištu sprječavajući daljnji proboj Vojske RS-a u pravcu
Tuzle i Gradačca. Inače, u ovom kraju nije bilo sukoba između Hrvata i
Bošnjaka.
Aktivna dijaspora koja
razvija selo
Još jedna od specifičnosti ove župe je jaka dijaspora koja živi i radi
vani, uglavnom u Beču i njegovoj okolici. Oni dolaze u svoj rodni kraj za
velike blagdane i ljeti, a mnogi se već pripremaju, nakon što dobiju mirovinu,
trajno vratiti u svoj zavičaj.
„Trenutno imamo više kuća koje su prazne nego onih u kojima netko živi.
Danas je nekih 750 ljudi koji stalno žive tu. Mnogi od onih koji sada žive u
župi su 'austrijski umirovljenici'. Kad trebaju liječnički pregled, oni odu u
Austriju pa se vrate ovamo. Ako uzmemo u obzir sve vjernike skupa, one koji su
ovdje i oni koji su vani, a stalno dolaze, možemo reći kako imamo 1 700
župljana. Kraj je baš specifičan jer imamo vjernike koji su ovdje i one koji su
u Beču“, rekao je vlč. Paradžik naglašavajući kako brojni dijasporci ne prodaju
imovinu, nego dodatno grade i prave te plaćaju svojim suseljanima održavanje
kuća i košenje travnjaka kako bi mogli doći u čisto i uredno.
„Pod kapom“ župe se organiziraju različite humanitarne akcije u
suradnji s dijasporom. Deichman je
donirao 17 000 eura potrepština i robe, a mjesna zajednica je u suradnji sa
župom podijelila robu najpotrebitijim.
Poštovanje prema
svećenicima
Zanimala nas je demografska slika župe. Prema riječima našeg
sugovornika, za pričest i krizmu svake godine, odnosno svake druge, sprema po 15-ak
mladih i to je otprilike isti broj svake godine. Mnogi koji žive u Austriji
prođu vjeronaučne pripreme u toj zemlji i s potvrdama dođu u Boće kako bi se
pričestili ili krizmali. Godišnje bude 10-ak krštenja, ali nažalost još uvijek
je broj umrlih dvostruko veći. Mladi većinom idu u Osijek studirati.
Prema riječima vlč. Paradžika, župa je dosta živa. Nedjeljom su vjernici
veoma aktivni i dolaze na sv. misu. Slično je i radnim danima jer je u župi
relativno stariji narod pa se ima vremena. Ljudi zaista „nađu vrijeme“ za
dolazak u crkvu i pomoliti se. Djeca koja su u župi pokazuju zavidnu aktivnost.
Idu i na školski i župni vjeronauk, čitaju i ministriraju, a za vrijeme mise se
pjeva, međutim župa nema aktivnog zbora.
„Mjesto je prožeto katoličkim duhom, a mladi slušaju svećenika. Kada zamolim,
primjerice, da mi treba desetero djece za ministriranje, nema negodovanja nego
se odmah saberu i dođu na oltar“, kaže vlč. Paradžik ističući kako su župljani
vrlo dobri i tolerantni prema svećenicima.
Čini se kako čitavo podneblje, a posebice vjernička zajednica u Boćama
imaju poštovanja prema svećenicima. Vrlo često darivaju Crkvu i svećenika, pa
su župnici često u „problemu“ komu prvo doći i od koga primiti dar, posebice
kada se organizira roštilj, svinjokolj ili pečenje rakije.
„Ako nekomu dođeš, a ne odeš kod njegova susjeda, možeš se naći u
problemima. Stoga se izvlačim kako imam obveze jer ne smijem nekomu doći, a
njegova susjeda zaobići. Ponekad sam na satu vjeronauka kada me zovu pa mi se lako
opravdati da ne dođem“, naglašava vlč. Paradžik ističući kako vjeronauk služi
samo u osnovnoj jer u Distriktu Brčko nema vjeronauka u srednjim školama.
Iako ima 11 sati školskog vjeronauka, što je pola nastavne norme,
nedjeljom poslije sv. mise djeca opet dolaze i na župni vjeronauk. Još jedna u
nizu od posebnosti ove župe je ta što djeca koja ne moraju ići na vjeronauk (npr.
oni koji su krizmani) dolaze nedjeljom i slušaju župnika kako predaje ostalima.
Selo je čisto hrvatsko s iznimkom nekoliko muslimanki koje su se udale
u tom mjestu, a neke od njih su se i krstile. „Jedna muslimanka je hodala s
momkom katolikom, udala se, išla redovito u crkvu, krstila se, a krstio sam i
njihovo dijete“, kaže nam župnik Paradžik.
Inače, najčešća prezimena su Blašković,
Ikić, Brkić...
Župa je dala dva živuća svećenika: dr. Niku Ikića, profesora na KBF-u, i vlč. Mirka Ikića, dugogodišnjeg župnika u Pećniku, te devet časnih
sestara. U posljednje vrijeme jedan mladić je pošao na bogosloviju, ali se
kasnije prebacio na studij prava. Vlč. Paradžik u šali kaže ako se ne oženi, vratit
će ga na bogosloviju.
Boćansko župno sijelo
Možda Boće mogu „izgurati“ nekoliko godina bez polovice svojih
vjernika i prijašnjih stanovnika, ali neizostavni događaj godine je sijelo koje
se organizira u kolovozu. I tako već 20-ak godina. Središnja proslava je na
prvu subotu u tom mjesecu, i tada se u sedam dana odvijaju razna događanja. Župljani
koji žive vani planiraju svoje godišnje odmore tako da obiđu svoj kraj, vide se
sa zemljacima, odu do mora i završe svoje ljetne godišnje odmore. Na središnju proslavu uvijek dođe netko od bh.
biskupa ili sam kard. Puljić. Župa,
osim za vrijeme sijela, posebno živne i za Uskrs, Svisvete i Dušni dan.
Pretprošli župnik vlč. Ilija
Matanović je formirao KUD Izidor
Poljak koji djeluje i danas. Oni njeguju narodne običaje i tradiciju kroz
ples i nošnju, i bez njih ne može proći nijedna kulturna manifestacija u
okolici, a i šire.
Posjetom spomeniku stradalim Hrvatima u posljednja dva rata i obilaskom
jedne od 15-ak zavjetnih kapelica, koliko ima selo, završili smo naš boravak u
Boćama. Kasnije smo u telefonskom razgovoru sa župnikom pitali čemu toliko
zavjetnih kapelica. Vlč. Paradžik nam je objasnio kako se ljudi često zavjetuju,
npr. ako im ozdravi član obitelji ili im se ispuni neki drugi zavjet, naprave
kapelicu u svojem dvorištu koju svećenik blagoslovi.
Pozitivna boćanska priča
Iako broj vjernika u Boćama nije možda na prvi pogled ohrabrujući,
ipak izgled čitavog sela, te potencijal koji ima dijaspora zaista bez
pretjerivanja nudi lijepu budućnost. Infrastruktura, prelijepe i moderne kuće,
radišni ljudi... zaista kao da poručuju: „Ovdje ima života za sve.“ Ambulante
postoje u dvama selima, a priča se o izgradnji još jednog staračkog doma. Selo
ima poštu, a skoro svi putovi su asfaltirani te postoji rasvjeta. Zahvaljujući
vlasti Brčko Distrikta postoji i redoviti odvoz smeća te sve ono što je
potrebno ljudima da njihovi životi funkcioniraju normalno. Prema onomu što smo
mogli vidjeti, ulaže se dosta sredstava u kulturu, zdravstvo i školstvo, a međunacionalnih
tenzija nema. Mnogi iz dijaspore planiraju se vratiti, a dokaz tomu su i nove
obiteljske kuće. Čestim dolascima uče i navikavaju svoju djecu koja će
zasigurno nastaviti dolaziti u rodni kraj svojih roditelja, tako da Boće nemaju
straha za svoju budućnost.
Tko je Izidor Poljak?
Izidor Poljak, svećenik i pjesnik, rođen je 1883. u Bednji u Zagorju. U
Varaždinu je pohađao gimnaziju nakon koje je odlučio upisati studij bogoslovlja
u Zagrebu. Zanesen prosvjetiteljskim idejama napušta bogosloviju i odlazi na
Pravni fakultet. Nakon nekog vremena sazrijevanja vraća se u bogosloviju,
međutim kako se u ono vrijeme nitko nije mogao vratiti na istu bogosloviju,
izabire Sarajevo. U to vrijeme piše i objavljuje svoje pjesme u Vrhbosni i Prosvjeti. Za svećenika je zaređen 1907. Nakon službe vojnog
kapelana 1919. preuzima dužnost katehete u Derventi, da bi 1921., zbog bolesti,
preuzeo novoosnovanu župu u Bijelom Brdu nedaleko od Dervente.
Tek što se smirio i privikao na svoju novu službu, opet je premješten 1923. na novoosnovanu župu u Boće. Gradeći crkvu, dobio je upalu pluća te nakon odlaska u bolnicu u Brčkom uskoro umire 21. kolovoza 1924. Pokopan je u Brčkom, a uskoro mu je tijelo preneseno u kapelicu na groblju.
Tek što se smirio i privikao na svoju novu službu, opet je premješten 1923. na novoosnovanu župu u Boće. Gradeći crkvu, dobio je upalu pluća te nakon odlaska u bolnicu u Brčkom uskoro umire 21. kolovoza 1924. Pokopan je u Brčkom, a uskoro mu je tijelo preneseno u kapelicu na groblju.
NK Hrvatski Dragovoljac
U 2. ligi Posavske županije natječe se Nogometni klub Hrvatski dragovoljac iz Boća. Domaći dres mu je crvene boje, a osnovan
je 1978. kao FK Polet Boće. Sadašnje ime dobio je 1996.
Njegovi najveći uspjesi su prolazak u kupu 2000.u ŽNS Orašje i prva županijska
liga 2004./'05. Klub ima i svoj stadion Utrna,
kapaciteta 100 sjedećih mjesta. Navijači se zovu Smičuge.
Nema komentara:
Objavi komentar