Don Tomislav Bašić, prefekt u Nadbiskupijskom sjemeništu u Splitu: Došašće je vrijeme kada se svatko od nas osobno može pripraviti na Božji dolazak

Došašće, vrijeme pred najradosniji kršćanski blagdan – Božić, poseban je dio crkvene liturgijske godine. U došašću Crkva pred očima ima trostruki dolazak Spasiteljev – onaj koji se već zbio, dolazak koji se očekuje „na kraju vremena“, i dolazak u srca ljudi na poseban način tijekom Božića. Kroz cijelo došašće provlači se tiha radost nadanja. No, došašće je osim nadanja i pokorničko vrijeme. Stoga tada mnogi okajavaju svoje grijehe i čine djela pokore...

Između ostaloga, o značenju došašća, ulozi BDM-a i sveopćoj materijalizaciji ovoga razdoblja razgovarali smo s don Tomislavom Bašićem, prefektom u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu. Don Tomislav je rođen 1981. u Splitu gdje je završio osnovnu školu.  Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju Don Frane Bulić također je završio u Splitu gdje upisuje i završava Katolički bogoslovni fakultet. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 2008. Prve tri godine svećeništva provodi u župi sv. Nikole biskupa u Metkoviću  kao župni vikar, a od 2011. vrši službu prefekta (odgojitelja) u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu, te radi kao vjeroučitelj u Nadbiskupijskoj klasičnoj gimnaziji.

Don Tomislave, nalazimo se na početku došašća. Što biste rekli o samom značaju obilježavanja ovoga vremena? Što to liturgijsko vrijeme znači Vama osobno?

Vrijeme došašća je vrijeme kada se vjernik na poseban način priprema za Božji dolazak, odnosno utjelovljenje Božjeg Sina. To nije samo lijepa priča koju možemo reći svojim najmanjima. Nego je riječ o istinskom i pravome dolasku Boga u srce svakog čovjeka. Na poseban način se kroz došašće pripremamo na taj događaj. U došašću sve govori o Onomu koji ima doći. I mise zornice, i adventske pjesme, i razni običaji. Sve je upućeno na Onoga koji će se kao malo dijete roditi u ovome svijetu.

U došašću Crkva ima pred očima dvostruki Kristov dolazak – onaj koji se već zbio u vremenu u kojem mi živimo, te onaj koji tek ima doći, kada se Gospodin pojavi u slavi. Mi, putujuća Crkva, nalazimo se između ova dva dolaska. Očekujemo Spasitelja koji ima doći kao sudac živih i mrtvih, a ujedno se podsjećamo trenutka kada je Bog postao čovjekom, sišao k nama. I bio s nama u svemu jednak, osim u grijehu.

Na poseban način kroz ovo vrijeme možemo osjetiti čežnju starozavjetnih proroka koji su iščekivali dolazak obećanog Mesije. Na to nas upućuju i liturgijski tekstovi koje čitamo kroz vrijeme došašća. Ponajviše proroka Izaije koji vapije za Onim koji ima doći, te koji upozorava narod na potrebu pripreme njegova dolaska.

Došašće je vrijeme kada se svatko od nas osobno može pripraviti na Božji dolazak. Možemo to usporediti kao kada dočekujemo nekog važnog gosta u svojoj kući. Svakako da ćemo kuću pripremiti za dolazak, lijepo ćemo ju očistiti i urediti, pripremiti najbolje haljine i jelo koje imamo. Tako i čovjek priprema svoju ''duhovnu kuću'' kroz ove četiri nedjelje došašća. Pritom nam pomažu teme i likovi iz Biblije, na poseban način Ivan Krstitelj (koji je tematika druge i treće nedjelje došašća), a i Blažena Djevica Marija (tema četvrte nedjelje došašća). Oni nas upozoravaju na veličinu onoga što će se dogoditi i važnost tog trenutka u našem svagdašnjem životu. Marija, kao vjerna službenica Gospodnja, prihvaća ulogu majke Boga i svoj život usmjerava prema tomu. Ivan Krstitelj cijeli život očekuje ''onoga kojemu nije dostojan odriješiti remenja na obući'', te priprema teren za Isusa Krista.

Nama preostaje da, videći primjer njihova života, pokušamo u sadašnjem svijetu stvoriti prostor gdje će Bog pronaći svoje mjesto. Odnosno, pripremiti svoje srce i dušu da se Gospodin može smjestiti kod nas, blagoslivljajući naš život i rad.

Osobno, vrijeme došašća je vrijeme intenzivne priprave. Priprava duše i srca za dolazak Gospodina. Izgleda i nekad jest naporno, ali u vremenu došašća osjećamo i radost, ushit. To je ona istinska radost koja može „začiniti“ naš put do Božića. To je ono što došašće čini tako ispunjenim. Ta radost se pretvara u neopisivu sreću kada doživimo rođenje Boga. I to je ono što možemo podijeliti s drugima.

Došašće je vrijeme iščekivanja, obraćenja i nade. Koliko je današnji čovjek toga svjestan?

            Došašće je vrijeme radosti, iščekivanja nečega što se ima dogoditi. Današnji čovjek je poprilično užurban, stalno u nekoj trci i nemiru. Kao da nema dovoljno vremena zastati i pogledati svijet oko sebe. Uvijek nove obveze mu ne dopuštaju zastati i osjetiti veličinu došašća. Uz to, moderne obitelji teško da uhvate vremena kako bi zajednički bile za istim stolom kako bi komentirali protekli dan, a kamoli nešto više. S obzirom na to sve, mnogo stvari zna proći ispred čovjekovih očiju, a da uopće ne primijeti. Kao kad radimo nekakav posao koji volimo ili za koji imamo nekakav vremenski rok, pa dok trepnemo – ode vrijeme. Tako je i s došašćem. Svi govorimo kako ima vremena za pripravu, ali najčešće se uhvatimo bliže priprave – onih nekoliko dana prije samoga Božića. I onda nastaju gužve, problemi, živci. Nažalost, danas nas na neki način i prisiljavaju da sve ubrzamo, da ne zastajkujemo i da vrijeme proleti. Čovjek nije svjestan da došašće može biti plodonosno vrijeme za njegov duhovni život. Da ovo iščekivanje, koje na poseban način vidimo kod djece, može uroditi plodom i u vlastitoj obitelji. Ali da je potrebno stati i osluhnuti.

S druge strane, postoji mnoštvo priča kako se ljudi znaju pripremati za dolazak Božji, ali ih u tomu sprječavaju razni gosti (od rodbine pa do beskućnika). I u svojoj pripremi odbijamo takve goste koji nas ometaju. A možda ne primjećujemo da je Bog preko njih posjetio nas, svoje učenike. Uvijek čekamo na nešto izvanredno i niti ne primjećujemo kako Bog svakodnevno dolazi k nama u ljudima koji nas za nešto mole, u ljudima koji nas obdaruju smiješkom. Svaki susret s nekim čovjekom pustolovina je, Božji dolazak k nama, koji postaje poseban događaj ako smo za njega otvoreni.

Današnji čovjek se može pronaći u objema skupinama. I u onima koji u žurbi zaboravljaju stati i osluhnuti, i u onima koji u pripremama ne prepoznaju onoga kojega čekaju. Važno je naći sredinu, naći put koji će nas dovesti do djeteta Isusa, koji se i ove godine rađa u našim srcima. A ne samo u štalici u Betlehemu.

Što je zapravo najvažnije za vjernika u vremenu došašća?

            Za vjernika u došašću je najvažnije zaustaviti se. Stati u životnoj trci i osjetiti tišinu. U tišini Bog dolazi, u tišini ga primjećujemo. Ne u buci ovozemaljskog svijeta, ne u blještavilu ukrasa u našim gradovima. Prepoznajemo ga u tišini svojega srca. Tek kada utihnemo, možemo osjetiti kako nam Bog progovara, kako nas posjećuje, kako nam se približava. Istina, na prvi tren će naše srce vrištati i tražiti buku i trku jer je naviklo na to. Ali vježbanjem u tišini, doći ćemo do pravog razloga došašća.

            Trebali bismo se zaustaviti i početi primjećivati stvari oko sebe. Primjećivati Boga u drugima, primjećivati kako se u drugima Bog nama približava. Pa bilo to kroz naše obitelji, prijatelje, susjede ili kolege na poslu. Kroz sve njih, u ovom došašću, može djelovati Gospodin. Ne bismo trebali podleći napastima modernog svijeta, gdje se Božić već čestita i slavi. Gdje se malo dijete Isus koristi za promidžbene svrhe, gdje se ono sveto profanizira s ciljem da netko na tomu zaradi. Moderni svijet je takav, njega ne zanima tišina, zaustavljanje, upijanje života oko sebe. Moderan svijet želi da se što više zatvorimo u sebe i da ne primjećujemo druge. A došašće je baš vrijeme koje nam daje nadu, koje nam daje potpuno drukčiji pogled na svijet.

Mise zornice, prije izlaska sunca, ostale su mi najljepši događaj iz djetinjstva. Dok se svijet još budi, vjernici slave i iščekuju novi dan, sunce na obzoru – kao što iščekuju mlado sunce s visina, Isusa Krista. Dok svi drugi spavaju, vjernik je radostan što može dan započeti s Gospodinom. U razgovoru s ljudima pitaju se zašto zornice nisu cijelu godinu. Nisu jer bi se onda izgubila ona radost iščekivanja, ono traženje, onaj osjećaj koji nam titra u grudima. Nerijetko sam susretao mnoštvo djece koja su radosno dolazila na zornice, dok su mnogi njihovi vršnjaci spavali. Pitamo se zbog čega? Dijete najbolje pokazuje što znači iščekivati. Što znači radosno čekati dolazak Boga. Ono možda ne razumije o čemu to mi stariji pričamo, ali svojim ponašanjem očituju to što mi molimo i vjerujemo. Nije ni čudno da nas je Gospodin upozorio da na neki način moramo biti kao djeca da bismo stigli do kraljevstva Božjega. Današnji čovjek bi se trebao opustiti i prepustiti osjećaju koji daje došašće. Trebao bi malo dublje zaviriti u sebe kako bi otkrio prostranstva koja tijekom godine mogu stajati prazna i neispunjena. Bog dolazi, a mi pripremamo stazu, prostor, vrijeme, obitelj, sve.

U događaju rođenja Sina Božjega nezaobilazna je uloga BDM-a. Možete li nam reći nešto više o tomu?

            Uloga majke u rođenju i životu djeteta je neizmjerna. To nam je svima jasno kao dan. Majka je nezamjenjiva osoba u životu bilo kojeg djeteta. Pa i kod Sina Božjega. Božji plan spasenja obuhvaća i Mariju kao vrlo važno i bitnu osobu. Prema evanđeljima, živjela je u Nazaretu u pokrajini Galileji. Na aramejskom, njezinu materinjem jeziku, zvala se Mirjam. Stupila je u brak s Josipom i rodila Isusa, Sina Božjega kojeg je začela na čudesan i jedinstven način po Duhom Svetome, te ga odgajala s Josipom. U svim evanđeoskim tekstovima Marija je u prvom redu Isusova majka. To je njezina uloga u povijesti spasenja.

            S obzirom na čovjekov odgovor na plan spasenja, Marija je u novozavjetnim spisima unutar ekonomije spasenja prepoznata u ulozi majke. Ona je majka Gospodinova te kao takva postaje primjer, kako vjerom, tako i životnim predanjem odgovoriti na Božji plan spasenja. Mariju promatramo kao onu koja je svojim ''da'' Bogu ostvarila najuzvišeniju suradnju s Bogom. Dakako, Marijino majčinstvo je Božje djelo. Ali to djelo Bog nije htio učiniti i izvesti bez njezina slobodnog pristanka. A da bi na to pristala, bila je potrebna velika vjera. Marija je postala početak boljeg svijeta jer je svojim tijelom i dušom primila utjelovljenog Božjeg Sina koji je došao među nas. Cilj dolaska je započeti obnovu svijeta nabolje, odnosno približiti svijet Bogu i obratno.

            Vidimo da se bolji svijet ne postiže jedino ljudskim elementom i trudom koji, naravno, mogu pospješiti da svijet bude bolji. Nego bolji svijet dolazi od Boga snagom milosti koja od nas čini bolje ljude koji su sposobni svoj život ugraditi u bolji svijet. Marija je svojim predanjem cijelu sebe dala Bogu te ju je on mogao uporabiti za početak tog novog svijeta. Tek kasnije Kristovo djelo je da je od svoje Majke učinio uzorni početak Crkve, i zato Crkva neprestano gleda u taj uzor da bi u Marijinoj školi naučila nasljedovati Krista.

            Stoga, ovo došašće možemo iskoristiti na primjeru Marije, pa i u našem životu sa svojim pozitivnim odgovorom primiti Boga koji će preko nas graditi bolji svijet. Upamtimo da će to dijete odrasti, a s njime će i same obveze porasti. To znači da naša vjera uvijek raste i nadopunjuje se. Potrebno je svakodnevno biti na izvoru, u blizini Boga, kako bismo napredovali i sazrijevali u vjeri. Slušajući, iz trena u tren, njegova nadahnuća, nutarnje pokrete i rasvjetljenja Duha Svetoga, koji čini da shvatimo što Bog u tom određenom trenutku od nas traži. Bog nas svakog dana zove; da svladamo neku protivštinu, da nekomu priskočimo u pomoć, da se saberemo na  molitvu. Trebamo se naviknuti čuti Boga koji izgovara naše ime, da mu odgovorimo, kao što mu je odgovorila Marija. Ona u velikoj stvari koja je promijenila tijek povijesti, a mi u našim svakodnevnim stvarčicama kojima pomalo i sigurno mijenjamo sebe i druge. Te ih vodimo zajedničkom cilju – Bogu.

Svetkovina Bezgrješnog Začeća BDM-a pada u vrijeme došašća. Koliko ona još dodatno naglašava Marijinu ulogu u povijesti spasenja?

            Bog je stvorio Mariju za spasenje čovječanstva jer ima spasenjski naum koji je uključivao Spasitelja koji je ''Sin čovječji''. Na taj način, prema Božjem naumu, Marija se pojavljuje uz Isusa Krista. Cijeli njezin život je usmjeren na Boga, od samoga začeća pa do kraja ovozemaljskog života. Ona je od Boga odabrana i obdarena milošću Božjom. Zato je ona bez grijeha začeta, bez grijeha rođena i bez grijeha živjela.

            Kod Marije možemo vidjeti dvije stvari: milost Božjeg odabranja i preodređenja, te  njezino prihvaćanje volje Božje i potpunog darivanja Bogu u svjem životu. Marija, rađajući Isusa, donosi na ovaj svijet neuništivo sjeme dobra, pravde, ljubavi, istine i nade. I to se usađuje u ljudske duše te se tako preobražava ovaj svijet. Tako majka Mesije postaje početak svih vjernika koji će se odupirati zlu i koji će prihvatiti Božji plan spasenja čitavog ljudskog roda. Sve nas Bog ljubi i svaki od nas ima svoje posebno mjesto i važnost u Crkvi i čovječanstvu. Svatko je pozvan živjeti pošteno, pravedno, ravnajući se prema zapovijedima ljubavi. Lik Bezgrješne Djevice Marije je znak potpune i savršene ljubavi i darivanja sebe Bogu i ljudima. Stoga nas ona poučava da se svatko od nas treba staviti u službu Bogu i ljudima. Uči nas da je potrebnije činiti, nego govoriti, služiti u poniznosti i ljubavi. Marija je primjer zrele i odgovorne vjere. Stoga i nas poziva da se na taj način ostvarimo. Svatko od nas je od Boga predodređen. Svatko od nas ima svoje posebno mjesto u Božjem planu spasenja. Valja uvijek rasti u vjeri, nadi i ljubavi. Marija nam, s ovom svetkovinom, itekako može pomoći na životnome putu.

Iako vrijeme radosti, došašće je ujedno i pokorničko vrijeme...

            Iako se uz došašće veže sladunjavost, osjećaj sreće, priprava, iščekivanje i ostale stvari, ono ima i ozbiljniji karakter. Prva nedjelja došašća nas upozorava na ponovni Kristov dolazak i na potrebu priprave za taj događaj. Najčešće odzvanjaju riječi ''bdijte i budite pripravni jer ne znate ni dana ni časa kada Gospodin dolazi''. „Bdjeti“ i „biti pripravan“ ne znači odreći se života jer mi kršćani nismo mazohisti koji propovijedaju bol, ne znači besposleno iščekivati budućnost zanemarujući sadašnjost. Naprotiv! Nadahnuti prvim Kristovim dolaskom, trebamo ispravno živjeti njegov sadašnji dolazak kroz slušanje i poslušnost Božjoj riječi, kroz sakramente, kroz trajno traženje onoga što je istinito, što je pravedno, što je dobro.

            Bdjeti ne znači stajati prekriženih ruku, sanjati otvorenim očima i bježati od osobne odgovornosti za svijet i život koji živimo. Ispravno bdijenje je bdijenje zagrnutih rukava i čineći sve što je iskreno, istinito, pravedno, lijepo i dobro kako bi svijetu posvjedočili, kako kažemo u misi, „blaženu nadu: dolazak Gospodina našega Isusa Krista“, i kako bi taj svijet po nama postao iskreniji, istinitiji, pravedniji, ljepši i bolji.

            Kroz vrijeme došašća je nužno uprijeti sve svoje snage kako bismo spremno dočekali Boga. Potrebno je uprijeti svoj pogled prema gore, prema onome što nam istinski ispunja dušu. I treba se dostojno pripraviti: pokorom (ispovijedi), molitvom, iskrenim međuljudskim susretima, izmirenjima, dobrim djelima i praštanjem. Na to nas pozivaju i svetci koje slavimo kroz advent: sveti Nikola i sveta Lucija. Djeca se raduju njihovim darovima, a nama starijima poručuju da pokora, patnja i križevi u našim životima imaju svoj smisao, te da na poseban način trebamo misliti na one koji su potrebni naše ljubavi i blizine.

Ovi zahtjevi su pred nama tijekom cijele godine, ali na poseban način u ovo vrijeme kada mnogi od nas nemaju obitelji ili su im obitelji razdvojene i pate na različite načine. Svi oni su potrebni naše pomoći, a mi se možemo malo žrtvovati kroz ovo vrijeme za njih. Ipak, gdje su dvojica, trojica okupljena – i ja sam s njima, veli Gospodin. Neka naša pokora, ovo došašće bude međuljudski susret u ljubavi, poštovanju, pravednosti. Da drugi, preko nas, može prepoznati rođenog Boga. Za to valja imati otvoreno srce i volju da promijenimo nešto u svojem životu. A na to nas potiče Božja riječ i život koji dolazi k nama.

           

Često se trgovi i čitavi gradovi uređuju za vrijeme adventa kao da je već stigao Božić. Kako komentirati tu društvenu pojavu?

           

Svjesni smo da živimo u potrošačkom društvu koje živi od kapitala i obrtanja određenih novčanih sredstava. Živimo u vrijeme snažnog konzumizma koji prožima sve dijelove ljudskoga života. Tako je i samo došašće postalo samo dio marketinga kako bi nam se prodalo nešto što nam uopće nije ni potrebno.

            U našim gradovima već možemo vidjeti okićene jelke i velike transparente koji nam već sada čestitaju Božić i sretnu Novu godinu. Prolazeći gradom prekjučer upitao sam se jesam li prespavao došašće, jesam li promašio vrijeme. I kad bismo, na račun onoga što vidimo, definirali koliko traje došašće, rekli bismo: došašće traje od trenutka kada ugledamo gradske redare kako postavljaju ukrase koji će kroz nekoliko dana, kada kroz njih proteče električna energija, zasjati svim svojim blještavilom. A čim zasvijetle, kao da je Božić. Paralelno s time izlozi naših trgovina poprimit će božićno ruho. Da ne spominjemo medije čiji će se propagandni program temeljiti uglavnom na blizini božićnih blagdana.

Nepotrebno se i besmisleno boriti protiv tih ''vjetrenjača'' modernoga društva. Ono što možemo je otvoriti srce govoru liturgije i tako otkrivati pravi smisao vremena koje započinje. Možemo osluškivati Božju riječ koja nas svake nedjelje poziva i približava glavnom događaju. Pozvani smo biti ljudi vjere. I to ne vjere koja samo prihvaća neke vjerske istine, nego vjere koja je sposobna uočiti otajstvenu Božju nazočnost u sakramentima i životu svakog pojedinog kršćanina. Bez te vjere je nemoguće slaviti sadašnji dolazak Boga u naš svijet. Jer bi sve što činimo u liturgiji i običajima došašća bilo samo izvanjsko i prazno, bez smisla.

Dakle, potrebna nam je vjera. Ukrasi dolaze i odlaze, svake godine sve ranije i ranije. Ali, vjera je neprolazna. Možda gledajući vidimo da je sve okićeno kao za Božić, ali svakako moramo doživjeti došašće, pripremu na Božić. A to ovisi prvenstveno o nama, a ne samo o ukrasima koji se stavljaju.

Radite u Nadbiskupskom sjemeništu u Splitu kao prefekt-odgojitelj i vjeroučitelj u Nadbiskupijskoj gimnaziji. Što se posebno priređuje s mladima u vrijeme došašća i kroz standardne pastoralne aktivnosti?

            Nadbiskupsko sjemenište u Splitu okuplja mladiće koji su odlučili slijediti Isusa iz blizine, iz neposrednog iskustva. Oni, uz svoj kućni red, pohađaju i Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju zajedno sa svojim vanjskim kolegama i kolegicama. Vrlo je važno u ovom vremenu odgajati mlade jer na mladima svijet ostaje. Stoga, sve ono što se ulaže u njih nije beskorisno, a to najbolje zna svaki roditelj. Naši mladi u školi imaju mogućnost svakoga dana za duhovni razgovor ili ispovijed sa svećenikom koji ih uvijek rado očekuje. Naš školski dan započinje i završava s molitvom. Na početku svakog radnog dana svi đaci imaju mogućnost svete mise. Te se na taj način mogu pripraviti za dan koji je ispred njih. Također, redovito se organiziraju duhovne obnove, posebno za učenike, a posebno i za njihove roditelje. Duhovne obnove su uvijek u jaka vremena, kroz došašće i kroz korizmu. Na poseban način, kroz vrijeme došašća, imamo mise  zornice u našoj gimnaziji zajedno s molitvom časoslova. Te vidimo da to odgovara mladima i da sve više dolaze.

            Nadbiskupsko sjemenište u Splitu osnovao je nadbiskup Stjepan Cosmi na svetkovinu Blagovijesti 1700. godine. Kroz više od tri stoljeća svojeg postojanja sjemenište i gimnazija su doživljavali  svoje uspone i padove. S pravom možemo kazati da se u svojim odgojno-duhovnim programima uvijek nastojalo zadržati ono tako potrebno pravilo života i rada, uklesano na jedan zid zgrade, ali i u srce svih u sjemeništu: vjeri i dobrim umijećima (religioni et bonis artibus).

            Duhovna ponuda u samom sjemeništu i gimnaziji je uvijek prisutna tijekom cijele godine i aktualna (na poseban način kroz jaka vremena došašća i korizme), te svatko može pronaći nešto što ga nadopunjuje kroz ovo sveto vrijeme. Duhovne obnove, zornice, ispovijedi, krunice, molitve prije i poslije rada, duhovni razgovori – sve je dostupno kako bi katolička mladež hrabro zakoračila u život koji je ispred njih.