Razgovor s dr. Ninom Raspudićem: Treba provoditi razliku između Europske unije i Europe

Evo jedan zakašnjeli intervju koji se negdje zagubio u ladici. Tek sam ga sad otkrio a ne mogu ga naći na blogu stoga...:

U vrijeme najveće krize EU od njenog osnutka, dok Grčku potresaju korupcijski skandali i dugovi koji ruše temelje same Unije, mnoge članice izražavaju nezadovoljstvo zbog obveze „krpanja“ tuđih dugova i pitaju se čemu članstvo u toj zajednici. U takvim uvjetima Republika Hrvatska intenzivno radi na uklanjanju prepreka na putu ulaska u istu. Kada će Hrvatska ući u EU, čemu se mogu nadati njeni građani, a što mogu očekivati Hrvati iz BiH nakon pristupanja, pitali smo s dr. Ninu Raspudića. S njim smo također razgovarali o odnosu Crkve i politike te o stereotipima koji u Hrvatskoj vladaju prema Hrvatima iz BiH. 

 

Rođen je 1975. u Hercegovini, u Mostaru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1999. diplomirao je filozofiju i talijanski jezik i književnost. Sada radi kao znanstveni novak na katedri za talijansku književnost. Bavi se suvremenom talijanskom književnošću u horizontu postmodernog mišljenja. Prevodi s talijanskog jezika književnost i teoriju (Eco, Ammaniti, Vattimo, Pareyson), objavljuje književnu kritiku i esejistiku. Radi i kao dopisnik Večernjeg lista, a imao je zapažene tekstove u Našim ognjištima te brojne nastupe na TV-u.

Dr. Raspudiću, konstantno se u medijima provlači želja hrvatskog političkog vrha i naroda o ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Koliko će Hrvatskoj i hrvatskom narodu ulazak u EU donijeti dobra?

To još nitko ne zna, naprosto jer nam naša politička elita nije ponudila nikakve konkretne argumente za ulazak u Uniju. Začuđujuće je kako se oko ključne odluke za budućnost hrvatske države i naroda ne vodi nikakva suvisla javna rasprava. I eurofili i euroskeptici barataju isključivo mitovima, jedni nam sugeriraju kako postoje nekakvi fondovi koje će drugi puniti, a mi ćemo se, čim uđemo u EU, o njih obilato okoristiti, a drugi plaše narod pričom kako će nam EU zabraniti sir i vrhnje i kako je isključivi smisao te zajednice u tome da nam napakosti. Da se referendum o pristupanju EU održava sutra, hrvatski državljani teško bi mogli racionalno odvagati svoju odluku.

Znate li za čim danas teži Europa? Koji je zapravo smisao EU?

EU je nastala kao jedna ekonomska i financija unija koja je, zbog logike globalnog kapitalizma, s vremenom morala prerastati u nešto više, ali čini mi se da još nije pronašla čvrste temelje, tj. zajedničku identitetsku osnovu, što se u ovo vrijeme krize najbolje vidi. Jer isključivo interesna zajednica nikada nije dugog vijeka.

U posljednje vrijeme se naglašava kako je veći dio posla u vezi sa pristupanjem EU završen. Vidite li Republiku Hrvatsku u Europskoj uniji u skorije vrijeme i kakav će položaj RH biti u toj megadržavi sastavljenoj od mnoštva različitih država? Hoće li Hrvati imati više koristi ili štete od članstva u EU?

Mislim da će se jako dugo otezati sa zatvaranjem zadnja tri otvorena poglavlja, i sumnjam da će Hrvatska ući u EU prije nego što ne bude donesena odluka da se primi i Srbija. Položaj Hrvatske u EU će dobrim dijelom ovisiti i o njoj samoj, tj. o tome koliko će hrvatska politička elita biti voljna i sposobna štititi državne interese u novom kontekstu. Nažalost, do sada se u tome nije iskazala. Što se tiče pitanja oko štete i koristi od ulaska u EU, odgovor je – kako kome. Neki društveni slojevi će profitirati, neki će biti gubitnici. Što se tiče zemlje u cjelini, kad vidim primjer Bugarske ili ranije primljene Mađarske, a da ne govorimo o staroj članici Grčkoj, hrvatska perspektiva mi se ne čini osobito svijetla. Što ne znači apriori da bi ostajući izvan EU nužno bilo bolje.

Što mislite jesu li danas bh. Hrvati «kamen oko vrata» za Hrvatsku kad je u pitanju napredak prema europskim integracijama?

Hrvati iz BiH ne mogu biti „kamen oko vrata“ RH, jer su ih njezine vlasti odavno odbacile u svakom pogledu.

Postoji li u Europi sličan problem koji imaju Hrvati? Narod podijeljen u dvije države od kojih jedna ide naprijed prema EU, a druga stagnira?

Ne znam za primjer naroda koji je konstitutivan u dvije države, a koji se našao u sličnoj situaciji. Ali isto tako, ne znam ni za jednu državu u Europi, osim BiH, koja funkcionira kao protektorat međunarodne zajednice.

Može li se reći kako u vremenu u kojem živimo vlada razdoblje apsolutnog relativizma svega postojećeg? U skladu s tim određeni društveni krugovi nastoje nametnuti mišljenje kako vjera i moral nisu više potrebni, kako su «zastarjeli». Polazili im to za rukom?

Teško je generalno odgovoriti na to pitanje. Na Zapadu se, u vremenu kojeg nazivamo postmodernim, zadnjih nekoliko desetljeća događa i jedan suprotan proces, relativiziranje modernističkih dogmi i svojevrsni povratak duhovnosti i tradiciji, dok mi kasnimo, i tek sada prolazimo etapu prvog vala potrošačkog društva i liberalno-hedonističkih vrijednosti, naravno, u sirotinjskoj inačici. Status vjere i morala najviše ovisi o životnom svjedočenju onih koji ih zastupaju. Puno teža povijesna iskustva su pokazala da ih izvana nije moguće uništiti.

Možete li komentirati uvriježeno mišljenje kako je u Hrvatskoj (i BiH) na snazi «čvrsta sprega Crkve i politike»?

Mislim da je uloga Crkve u hrvatskoj politici uvelike precijenjena. I zadnji predsjednički izbori u RH pokazali su da potpora Crkve nije presudna.

O vama se često govori kako ste «netipičan Hercegovac». Smeta li vam to i je li riječ o stereotipu? Jeste li na svojoj koži osjetili predrasude u Hrvatskoj zato što dolazite iz Hercegovine?

Ja sam autentičan, a ne atipičan Hercegovac, kao što je to i svaki čovjek iz bilo koje regije. Hercegovina je vrlo heterogena, a to što su je neki stereotipno sveli na bahatog primitivca u mercedesu, prema kojem bi sve drugačije onda bilo „netipično“, to je njihov spoznajni problem. Osobno zbog svog porijekla nisam imao nikakvih problema, jer nisam tip na kojem se može olako iživljavati. Ali mi nije bilo ugodno doznavati iz medija da smo genetski lopovi, kockastoglavi zlikovci i slično.

Među bh. Hrvatima se konstantno naglašavaju stvari koje su zapravo potpomagale pojavljivanju stereotipa, npr.: «Pravi Hrvat je katolik i desničar»... Je li krivica obostrana, i onih koji stvaraju stereotipe i onih koji su pogođeni stereotipima?

Dio krivice je svakako obostran. Nekim mojim zemljacima je početkom devedesetih godio taj, tada pozitivan stereotip, pa su ga i sami reproducirali.

Predstavlja li pripadnost jednog naroda određenoj religiji kočnicu tendenciji globaliziranja svijeta? U konkretnom slučaju Hrvatske i BiH, je li katoličanstvo prepreka za centre moći koji imaju svoje planove za hrvatski narod?

Ne mogu zaviriti u centre svjetske moći, već samo spekulirati. No logično je da svaki ukorijenjeni identitet predstavlja prepreku ovakvom tipu globalizacije.

Na kraju, kakva je ljestvica vrednota koju nudi Europa?

Treba provoditi razliku između Europske unije i Europe. EU je jedna ekonomsko-financijska unija koja obuhvaća samo dio kontinenta, premda pretendira na to da „poklopi“ i prisvoji pojam Europe i cjelokupnu njezinu baštinu. Europa je nešto puno više. Tako da čak i najzagriženiji euroskeptici (u odnosu na EU) mogu istovremeno biti i pravi Europejci. Evo, to je jedna od ljepših vrijednosti prave Europe.