U
Sarajevu se intenzivno odvijaju pripreme za organiziranje znanstvenog simpozija
o dr. Krunoslavu Draganoviću, svećeniku, povjesničaru, publicistu, rodoljubu,
karitativnom i socijalnom radniku te jednom od najeminentnijih predstavnika
hrvatske emigracije. Dr. Draganović je, između ostalog, jedan od najzaslužnijih
osoba za prikupljanje dokumentacije o masovnim zločinima što su ih
jugoslavenski komunisti 1945. počinili nad civilima i hrvatskim vojnicima u
Bleiburgu. Iako se još uvijek oko njegova iznenadnog vraćanja u SFRJ godine 1967.
vode rasprave, sudskog procesa protiv njega nikad nije bilo. Kako bismo saznali
nešto više o ovom svećeniku koji je zadužio pokrajinsku Crkvu i čitav hrvatski
narod, razgovarali smo s dr. Miroslavom Akmadžom.
Miroslav
Akmadža je rođen 1967. u Ljubuškom. U
Mostaru je upisao Pedagošku akademiju i 1987. dobio zvanje nastavnika povijesti
i zemljopisa. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. dobio je zvanje profesora
povijesti, a 2001. obranio je magistarski rad na temu Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. Dvije
godine kasnije u istoj instituciji obranio je disertaciju na temu Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi od 1945.
do 1966. i crkveno državni odnosi, te stekao akademski stupanj doktora
znanosti. Zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest, član je Društva za
povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne
znanosti. Od 2009. član je Upravnog vijeća Hrvatskog
memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, a od 2010. član
uredništva časopisa Tkalčić. S njim
smo razgovarali o Krunoslavu Draganoviću, životu u emigraciji, povratku u
Jugoslaviju, njegovu znanstvenom radu...
Poštovani
dr. Akmadža, uskoro se u Sarajevu održava znanstveni simpozij o dr. Krunoslavu
Draganoviću. Recite nam ukratko zašto pisati i praviti simpozij o tom
svećeniku?
Krunoslav Draganović to zaslužuje jer
je ostavio dubok trag, kako u vjerskom i znanstvenom životu Crkve, tako i u
političkom životu hrvatskoga naroda. Njegov život bio je iznimno zanimljiv i
prate ga mnoge kontroverze pa i prilična tajnovitost. Zato je on vrlo zahvalna
tema za historiografska istraživanja.
Kada
se bude održavao simpozij, možemo li od Crkvi i Hrvatima nesklonih medija opet
očekivati napade u duhu komunističke propagande: Zašto organizirate simpozij o
tom „zločinačkom ustaško-nacističkom popu“?
Sve je moguće, no nadam se da je
vrijeme sazrjelo za ovakav simpozij, a navedene etikete su besmislene jer on
nema nikakve veze ni s ustaštvom ni s nacizmom, ali ni s bilo kojom drugom
ideologijom. No, svatko ima pravo o njemu prosuđivati sa svoje točke gledišta,
ali mi znanstvenici možemo i smijemo samo sa znanstvene, bez ikakvih
predrasuda.
Kroz višegodišnje
istraživanje crkveno-državnih odnosa
u Jugoslaviji u vrijeme
komunističke vladavine često se može naići na ime Krunoslava
Draganovića, jedne od
najkontroverznijih osoba
novije hrvatske crkvene povijesti. Međutim, običnim ljudima
to ime i nije mnogo poznato. Zašto je to tako?
Komunizam je ipak ostavio dubok trag na
ljude koji su u njemu živjeli. U to vrijeme nije bilo uputno o njemu objektivno
pisati. Tako da se uglavnom šutjelo, pa je uglavnom ostao u sjećanju starijih
generacija, te posebice u hrvatskom iseljeništvu. No, vrijeme je da i nove
generacije spoznaju njegovu iznimno važnu povijesnu ulogu, bez obzira što tko o
njemu mislio.
U
iseljeništvu je u duljem vremenskom razdoblju bilo nekoliko stotina svećenika.
Takvo djelovanje iseljenog
katoličkog svećenstva smetalo
je komunističkim vlastima koje su
zbog toga sve češće prosvjedovale kod biskupa u domovini. U tim prosvjedima u
pravilu su optužbe išle na račun djelovanja skoro samo Krunoslava Draganovića.
Zašto?
Njega su smatrali najsposobnijim i za
režim najopasnijim. Imao je iznimno velik ugled, ne samo u crkvenim krugovima i
samoj Sv. Stolici, nego i kod mnogih inozemnih političara i diplomata. Znali su
da će on to iskoristiti za širenje istine o stanju Crkve i društva u
Jugoslaviji, pa su to nastojali na sve načine spriječiti. No, na udaru su bili
i još neki ugledni svećenici koji su s njim djelovali u Hrvatskom papinskom
zavodu sv. Jeronima u Rimu, kao npr. Ivan
Tomas koji je bio i voditelj emisija na hrvatskom jeziku na Radiju Vatikan,
pa Krešmir Zorić, zatim u Austriji Vilim Cecelja, franjevci u Komisarijatu
u Chicagu i još neki drugi.
Kada
se Draganović vratio u ondašnji SFRJ, bio je to svojevrsni šok za „sve strane“.
Je li njegov povratak bio dragovoljan ili je riječ o otmici? Kakav je odjek
imao taj događaj u hrvatskom iseljeništvu?
Još o tomu ne znamo punu istinu, ali
prema trenutno dostupnim izvorima, njega su na prijevaru preveli preko
talijansko-jugoslavenske granice njegovi prijatelji za koje nije znao da su
suradnici Udbe, tj. praktički je otet, iako on u početku toga nije bio
svjestan. Iseljeništvo je bilo šokirano i zbunjeno, pa i podijeljeno u
tumačenju radi li se o dragovoljnom odlasku ili otmici. U svakom slučaju, bio
je to težak udarac za hrvatsko iseljeništvo.
Nakon
povratka u Jugoslaviju svećenik Draganović nije bio marginaliziran u Crkvi što
su možda mnogi i očekivali... Iako već u godinama kad bi mogao ići u mirovinu,
dobio je zadatak napraviti shematizam Katoličke crkve, što je samo po sebi
opsežan i dugogodišnji posao. Možete li nam reći nešto više o tomu?
Crkva ga se nikad nije odrekla, ali su
vlasti tražile od biskupa da mu ne daju nikakve dužnosti koje bi mu omogućile
političko djelovanje, pa je procijenjeno da je najbolje da se bavi znanstvenim
radom. On je to istinski prihvatio i zdušno se tomu posvetio, a njegov Shematizam
je djelo od iznimne vrijednosti bez kojeg je i danas nemoguće istraživati
crkvenu povijest.
Dr.
Krunoslava Draganovića su za vrijeme njegova izbivanja iz SFRJ-a mnogi režimski
novinari napadali i otvoreno ga nazivali ustašom ili podupirateljem NDH-a, ali
poslije njegova povratka u zemlju nikakva sudskog procesa nije bilo. Je li
riječ o prešutnom dogovoru između Vatikana i ondašnjeg rukovodstva bivše države,
ili jednostavno dokaza protiv njega nije bilo?
Komunistima nikad nisu trebali dokazi
da bi nekoga osudili. Ovdje se radilo o obostranom interesu Sv. Stolice i
Jugoslavije. Jugoslavija je zbog svojeg ugleda u svijetu inzistirala na obnovi
diplomatskih odnosa sa Sv. Stolicom, pa je koristila Draganovića za ucjenu kako
bi Sv. Stolica na to pristala. S druge strane, Sv. Stolici nije odgovaralo
javno suđenje Draganoviću jer bi ono poslužilo za optužbe na njezin račun zbog
pomaganja nekim „politički spornim“ izbjeglicama da napuste Europu i sklone se
na sigurno. Tako da su se uspjeli naći zajednički interesi, što je omogućilo
Draganoviću da ostane na slobodi, ali pod stalnim nadzorom sigurnosnih službi.
Zlobnici
će reći kako je Udba poslije Draganovićeva povratka u SFRJ aktivirala svoje
ćelije po Europi te su počela učestalija ubojstva hrvatske političke
emigracije. Možete li reći nešto više o tomu?
To su gluposti, jedno s drugim nema
nikakve veze, niti je itko o tomu predočio dokaze. Iz Draganovićevih iskaza
jugoslavenskim istražiteljima vidljivo je da on nije razotkrio ništa što već
svima nije bilo poznato, niti je ikoga ugrozio. Ono što su istražitelji htjeli
čuti, uglavnom je govorio o već umrlim iseljenicima, a žive je nastojao
zaštititi koliko je god to bilo moguće. Uostalom, ubijeni emigranti uglavnom
nisu bili iz kruga onih koji su s Draganovićem imali ozbiljnijih kontakata. Mi
smo majstori u optuživanju, ali ja ne želim nikoga okrivljavati bez čvrstih
dokaza, a u ovom slučaju nitko ih nije predočio.
Vaše
višegodišnje znanstveno bavljenje Katoličkom crkvom u SFRJ-u pruža cijeli niz
dragocjenih i zanimljivih tema. Možete li nam reći kakvo je bilo ozračje u
redovima komunističke vlasti nakon što se Draganović vratio, a kakvo u
crkvenim?
Komunističke su vlasti to doživljavale
kao svoj veliki uspjeh i pobjedu nad Crkvom i iseljeništvom, te su to nastojale
medijski i politički iskoristiti. U crkvenim redovima zavladao je određeni
strah i nelagoda jer su se bojali da bi mogli stradati mnogi svećenici koji su
s Draganovićem surađivali. No, kad je pušten na slobodu, laknulo im je i mnogi
su nastavili s njim komunicirati i pomagati mu da se što bolje snađe u
novonastalim okolnostima.
Kakav
je bio odjek o neprocesuiranju Draganovića među srpskim političkim i civilnim
establišmentom? Kakav je bio stav svećenstva Srpske pravoslavne crkve?
Prvo je zavladalo oduševljenje jer su
vjerovali da će biti osuđen, a onda je uslijedilo veliko razočaranje kad je
pušten na slobodu. Neki su srpski publicisti napravili opću medijsku hajku
protiv Draganovića prikazujući ga kao špijuna, zločinca, ustašu i sl., a nitko
s druge strane nije mogao, niti smio stati u njegovu obranu. Što se tiče SPC-a,
može se reći da su čak bili prilično suzdržani jer su oni uglavnom bili pod utjecajem
vlasti, pa su se i ponašali u skladu s državnom politikom. No, bilo je i oštrih
napada na Draganovića od pojedinih svećenika iz redova SPC-a.
U
cilju razjedinjavanja biskupa i svećenika, komunističke su vlasti osmislile i
forsirale tzv. svećenička udruženja. Do kojega ste zaključka došli u svojim
istraživanjima? Jesu li udruženja bila pozitivna ili negativna pojava za Crkvu
i narod?
Tu treba biti oprezan kod ocjena
pojedinih udruženja. Ja tu temu trenutno detaljno istražujem, i dat ću
cjelovitije tumačenje u svojoj knjizi o Katoličkoj crkvi u BiH u tom vremenu.
Treba razlikovati udruženja kao takva koja su komunisti podržavali i poticali s
ciljem razbijanja crkvenog jedinstva, od pojedinaca u udruženjima gdje je bilo
onih koji su, naročito iz redova njihova vodstva, stvarali velike probleme
Crkvi, kao što je bilo i jako puno svećenika u udruženjima, koji su se samo
formalno upisali u udruženje da se zaštite, ali su nastavili normalno obavljati
svoj svećenički rad, bez ikakva aktivnijeg upliva u rad udruženja, i ničim nisu
štetili Crkvi.
Krunoslav
Draganović je bio znanstvenik i povjesničar. Prikupljao je građu o stradanju
Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, međutim ti materijali nikada nisu
objavljeni. Može li se u budućnosti očekivati da ti podatci budu objavljeni u
knjizi ili zborniku radova?
Može se očekivati, a i ovaj znanstveni
skup je značajan korak u tom smjeru, i trebao bi potaknuti povjesničare da se
ozbiljnije pozabave tom problematikom.
Može
li se reći kako je dr. Draganović postao institucija i metafora za stanje
hrvatskoga naroda u SFRJ-u?
Teško je to reći za bilo kojeg
pojedinca, pa tako i za Draganovića, ali da se kroz njegovu sudbinu može
promatrati sudbina hrvatskoga naroda u danim okolnostima, može. No, vrijeme će
sigurno pokazati pravo stanje stvari jer smo tek odškrinuli vrata rješavanju
nepoznanica i kontroverzi iz hrvatske povijesti.
 |
| Krunoslav Draganović |
Nema komentara:
Objavi komentar