Više pažnje i podizanje svijesti o slijepima može učiniti život lakšim

Povodom Dana bijelog štapa, koji se svake godine obilježava 15. Listopada, razgovarali smo sa Senijom Okić, predsjednicom Udruženja slijepih Kantona Sarajevo. Ona je inače profesorica povijesti u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu u Nedžarićima. Udruženje koje ona vodi postoji više od 40 godina i ima oko 400 članova različitih životnih dobi. 

Svjesni smo da među nama žive slijepe i slabovidne osobe, međutim postavlja se pitanje jesmo li učinili sve potrebno da one budu ravnopravne s drugim članovima društva. Solidarnost sa slijepima ne smije biti apstraktna nego konkretna. To znači da stvarnost slabovidnih treba shvatiti u širem društvenom kontekstu. Oni koji ne vide ne trebaju našu milostinju nego ostvarenje različitih mogućnosti djelovanja u društvu. Analiza sadašnjeg stanja pokazuju da slijepe i slabovidne osobe nisu dostatno uključene u društveni život, ne u onoj mjeri u kojoj bi trebale biti.

Prof. Okić, objasnite nam kakav je položaj slijepih i slabovidnih osoba u Sarajevu i općenito u BiH?

Pitanje je kompleksno i traži više vremena i prostora da se objasni. Postoje određeni zakoni o zapošljavanju, primanju naknada, dobijanju pomagala za slijepe. Zakoni su doneseni i oni bi trebali olakšavati život slijepima. Usvojena je Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, međutim, stanje na terenu je drugačije. Naši članovi imaju čest problem nezaposlenosti. Iako završe škole, čak i fakultete, teško se zapošljavaju, a i kad se zaposle to je uglavnom neko privremeno rješenje u: projektima, ustanovama i organizacijama koje se bave slijepima. Iz nezaposlenosti proizilaze svi drugi problemi.

Kako društvo tretira slijepe i slabovidne osobe?

Spomenula sam da su brojni zakoni doneseni i ne možemo reći da ne postoji briga, ali ipak - situacija je i dalje teška. Brojne su prepreke da bi se ostvarili ciljevi. Recimo, od nepristupačnosti, fizičkih barijera do predrasuda. Sve to otežava život slijepima. Medijska pozornost posveti se slijepima najviše kad su dani poput Dana bijelog štapa ili Dana osoba s invaliditetom. Tada se priča o problemima, ali često se na tome i završi.

Što bi se moglo poboljšati u odnosu prema slijepim osobama?

Mislim da bi se mnogo postiglo kada bi se podigla svijest pojedinca. Svaki čovjek, od onog na ulici do poslodavca, može nešto učiniti. Da ne govorimo samo o zakonima, mislim da svako može pomoći. Kad krenem ulicom i naiđem na parkirano auto na trotoaru, odmah ću imati problem, a taj problem može riješiti obični čovjek. Jednostavno rečeno, kad bi postojala svijest i više pažnje svih, mislim da bi život bio lakši.

Svakog 15. listopada kod nas i u svijetu se obilježava Dan bijelog štapa, dan slijepih i slabovidnih osoba. Kako Vaše udruženje obilježava taj dan?

Mi uglavnom damo priopćenje za javnost. Organiziramo razna sportska natjecanja. Ove godine organiziramo turnir u šahu te druženje s raznim članovima. Također, organiziramo okrugle stolove o tome što bi se moglo raditi u budućnosti i što je već postignuto.

Pretpostavimo da jedna slijepa osoba u BiH ima posao. Prema vašim saznanjima, što je njezin  najveći problem? Koji su to poslovi koje jedna slijepa osoba može obavljati?

Potrebna je česta asistencija da bi osoba mogla obavljati posao. Teško je naći posao gdje slijepoj osobi ne treba pomoć pa makar i jednom tjedno. Svi mi se organiziramo kad dobijemo posao i trudimo se održati to svoje radno mjesto. Na razne načine rješavamo probleme. Oduvijek su bila poznata zanimanja u kojima su se slijepi dokazali kao dobri i vješti radnici,  kao što su zanimanja poput fizioterapeuta ili telefonista. Dosta toga se modernizira pa se puno poslova obavlja na kompjuterima uz pomoć posebnih programa za slijepe. Slijepi mogu obavljati poslove profesora društvenih znanosti, glazbenih predmeta...

Kakav je položaj slijepih i slabovidnih osoba koje ne žive u velikim gradovima i nemaju prigodu ići u školu za slijepe i slabovidne?

Kada je riječ o samoj školi, ona nije problem. Najveći problem je otkrivanje takvih osoba. Često obitelji i sami slijepi nisu ni čuli da postoji škola i po nekoliko godina sjede kući u neznanju. Trebali bi nekako raditi u dosluhu, a očni ljekari bi trebali, kada dijagnoziraju sljepilo, uputiti roditelje i objasniti im da postoje škole za slijepu djecu. Prošle godine nam je došao dečko koji je oslijepio i nekoliko godina je sjedio kući jer nije znao da postoji škola, a blizu stanuje. Eto, to su problemi koji nas tište! Kada otkrijemo takvu djecu, ona krenu u školu i u njoj imaju potrebne sadržaje. Međutim, veliki je problem kada djeca završe škole i vrate se u svoje sredine.

Zdrave osobe imaju predrasude prema onima koji ne vide. Postoji pogrešno mišljenje da se slijepi i slabovidni ne mogu natjecati u raznim sportskim disciplina. Međutim, činjenice to opovrgavaju. Mnogo slabovidnih osoba bavi se sportom, pa čak i nogometom i skijanjem, naravno s izmijenjenim pravilima. Prema vašim saznanjima, bave li se slijepi u BiH sportom i postoje li sportski klubovi samo za slijepe?

Postoji sportsko udruženje koje radi dosta uspješno s aktivnim učešćem članova te sudjeluje u državnim i međudržavnim natjecanjima. Posebno je popularn golbal. To je igra u kojoj po tri igrača igraju na terenu, koji je dugačak 18 i širok 9 metara, pomoću zvučne lopte. Cilj je dati gol protivničkoj ekipi. Ako osoba ima ostatke vida, stavljaju se tamne naočale radi ravnopravnosti u igri. To je igra dosta popularna među slijepima. Osim golbala popularno je i kuglanje. Naši natjecatelji idu na razna natjecanja i postižu zapažene rezultate. Atletika je bila vrlo popularna među slijepima prije ratnih događanja. Moja sestra je imala drugi rezultat u svijetu u trčanju na 400 metara. Slijepi dosta igraju šah, ako ga možemo podvesti pod sport. To su uglavnom igre kojima se bave i natječu slijepi, a skijanje više spada u hobi.

Kakav je odnos državnih razina vlasti prema Vašem udruženju i slijepim i slabovidnim osobama?

Postoji suradnja, ali je problem što su neki ministri više, a neki manje nama naklonjeni. Također, vlast se često mijenja: dok mi uspostavimo bolju komunikaciju, ministri se promijene.  Moram reći, zakoni se donose i osnovan je fond koji potiče zapošljavanje slijepih, ali uvijek treba raditi više.  

Često se može reći da sustav zdravstvenog osiguranja ne funkcionira ni kada je riječ o osobama koje su privremeno bolesne. Možete li nam reći kakav je sustav zdravstvenog osiguranja dostupan slijepim i slabovidnim?

Ne postoje nikakve posebnosti. Kada je riječ o socijalnom i zdravstvenom osiguranju, mi imamo pravo na: bijeli štap, zvučni toplomjer i tamne naočale. To je pravo koje možemo ostvariti svake godine. To nam je vrlo potrebno jer bez pomagala ne možemo funkcionirati. Pomagalo je adaptacija na sljepilo – nedostatak. Veliki problem je što, recimo, druga pomagala za slijepe nisu na fondu. Primjerice, zvučni programi za kompjuter koji su vrlo skupi.

I za kraj, kako se odnositi prema ljudima koji ne vide?

Potrebno je pokušati prići kao i svakoj drugoj osobi i pitati što se može i kako pomoći. Ne biste trebali biti previše nametljivi, ali ne treba ni ignorirati slijepog, primjerice, ako se na ulici izgubio. Treba naći mjeru, pitati i ne navaljivati previše. Ako osoba kaže: „Nije mi potrebna pomoć“, onda to treba poštovati. Ja pokušavam biti strpljiva. Kada ulazim u trolejbus ljudi me doslovce žele unijeti unutra. Tu stvarno treba imati dobre živce da ne povrijedite one koji žele pomoći jer će kasnije odbijati prići nekome kome zaista bude potrebna pomoć. Najbolji je nenametljiv odnos. Vjerujem da svako, od najobičnijeg prolaznika na ulici do političara, može pomoći ugroženim kategorijama: osobama s invaliditetom, starijima, slijepima..., od najobičnije pomoći do smiješka i lijepe riječi. Moja poruka Vašim čitateljima je: pokušajte jednom zatvoriti oči te probajte hodati...

Opus Dei - univerzalni poziv na svetost u svakodnevnom radu i životu

Opus Dei (Božji posao) osobna je prelatura Katoličke crkve koju je osnovao sv. Josemaría Escrivá 2. listopada 1928. za vrijeme duhovnih vježbi u Madridu. Organizacija je to koja pomaže običnim ljudima živjeti kršćanski poziv u svakodnevici, istovremeno nudeći im duhovnu potporu i izobrazbu koje su im za to potrebne. Opus Dei promiče temeljnu ideju da je svaku osobu Bog pozvao na svetost. Pokret je u Hrvatsku došao 2003., a službeno u BiH nema članova.

 

Danas, skoro 85 godina od osnivanja, Opus Dei je svojim radom zauzeo zasluženo mjesto u sveopćoj Crkvi. Njegova glavna misija je širenje ideala svetosti. Ljudi koji se pridružuju Opus Deiju ili nazoče aktivnostima koje ta organizacija upriliči, ne „napuštaju“ svoje matične župe nego ih kasnije duhovno nadopunjuju. Nije rijedak slučaj da laici, članovi Opus Deija, kasnije postanu svećenici.

Misija – ideal svetosti

Apostolski rad članova sastoji se u postizanju duhovne obnove koja poslije bude konkretno vidljiva u mjesnim Crkvama i župama. Postizanje duhovne obnove podrazumijeva razgovore, češće sudjelovanje na sv. misi, učestalije primanje sakramenata, širenje poruka Radosne vijesti onima su se udaljili od vjere, inicijative u korist onih u nevolji, pomaganje na tečajevima katekizma...

Misija Opusa Deija sastoji se u širenju ideala svetosti „usred svijeta“ - zapravo u svakodnevnom radu i u uobičajenim životnim okolnostima. Budući da su svi kršteni pozvani slijediti Krista živeći u skladu s evanđeljem i obznanjujući ga drugima, krajnji cilj Opus Deija je pridonijeti tom evangelizacijskom poslanju Crkve.

Opus Dei je pravno priznat kao prelatura

Iako se od samih početaka, a pogotovo danas, prigovara da je Opus Dei sekta unutar Crkve, proces „pravnog priznanja“ tekao je relativno brzo.

Madridski biskup Leopoldo Eijo Garay je toj organizaciji 1941. dao biskupijsku dozvolu za djelovanje, a prvo papinsko odobrenje je došlo 1947.

Papa Pavao VI. i njegovi nasljednici odlučili su da treba proučiti mogućnost davanja Opusu konačnog pravnog oblika za sveopću Crkvu koje bi pogodovalo organiziranijem djelovanju.

Na tome se počelo raditi 1969. Sveta Stolica poslala je upitnik biskupima u više od 2.000 biskupija u kojima je ta zajednica već bio prisutna, kako bi mogli iznijeti svoja zapažanja.
Nakon sveobuhvatnog razmišljanja i analiziranja tek je bl. Ivan Pavao II. godine 1982. Opus Dei pravno utemeljio kao osobnu prelaturu.

Kako bi se objasnilo djelovanje Opusa, mora se shvatiti način funkcioniranja prelatura. Većina nadležnosti u Crkvi je teritorijalna, kao u slučaju biskupija, pa se vjernici koji pojedinoj biskupiji pripadaju određuju svojim rođenjem ili prebivalištem. Međutim, nadležnost nije uvijek vezana uz teritorij i može ovisiti o drugim kriterijima, primjerice vojni ordinarij, pastoral imigranata...

Kodeks kanonskog prava Katoličke crkve kaže da svaka osobna prelatura mora biti regulirana općim Crkvenim zakonom te prema vlastitim statutima. Prelatura Opus Deija pripada pastoralnom i hijerarhijskom ustroju Crkve. Kao i biskupije, teritorijalne prelature, župe te vojni ordinariji, ona ima svoju autonomiju i redovitu nadležnost za provođenje svojih misija u službi cijele Crkve.

Opus Dei - nedoumice i svakodnevan nedvolični život 

I prije, ali i poslije konačne pravne reguliranosti pokret je često bio na meti napada i samih katolika koji su u njegovu djelovanju vidjeli izdvajanje iz župne zajednice ili „sektarenje“. Mnogi su u tajnovitosti i načinu pristupanja pokretu tražili nešto misteriozno, što je bilo pogodno tlo za brojna nagađanja. Kružile su priče da se članovi moraju samokažnjavati bičem, da je ženama zabranjen pristup ili su u podređenom položaju, čak se govorilo o špijuniranju članova i iznudama, zajedničkim računima te obveznom vrbovanju novih članova. Međutim, pravni okvir djelovanja prelature sasvim je transparentan i tu nema mjesta nedoumicama. Narod bi rekao: „Za dobrim konjem prašina se diže!“

Riječi utemeljitelja Opus Deija glase: „Svakidašnji život može biti svet i ispunjen Bogom. Naš Gospodin zove nas da posvetimo uobičajene zadatke svakoga dana, jer se upravo u tome može pronaći savršenstvo kršćana.“

Svetost u svakodnevnom radu znači obavljati zadaće sa što je moguće većom stručnom i kršćanskom savršenošću, obavljati ga iz ljubavi prema volji Božjoj i u služenju ljudima. Takav rad onda postaje mjesto za susret s Bogom, a ne teren za izgradnju licemjernog dvoličnog čovjeka.

Sv. Josemaría je naučavao da kršćani koji rade „u svijetu“ ne bi smjeli živjeti nekom vrstom dvoličnog života. S jedne strane unutarnji život, život jedinstva s Bogom, a s druge strane odvojeni  hladni profesionalni, društveni i obiteljski život.

Prema osnivaču, postoji samo jedan život, sačinjen od tijela i duha i taj život mora postati, i dušom i tijelom, svet i ispunjen Bogom.

Konkretna djelatnost – kršćanska orijentacija

Glavna djelatnost Opus Deija sastoji se od davanja svojim pripadnicima i drugim ljudima duhovnih sredstava koje trebaju živjeti kao dobri katolici. Vjernici prelature nazoče tjednim predavanjima, koja se također zovu krugovi, o temama vjerskog nauka i askeze. Mjesečna duhovna obnova sastoji se od nekoliko sati, jedan dan u mjesecu, a to se provodi u osobnoj molitvi i razmišljanjima o temama iz kršćanskog života. Osim toga, članovi jedanput godišnje budu na duhovnim vježbama koje obično traju od tri do pet dana.

Ista obrazovna sredstva daju se i prijateljima i mladima koji sudjeluju u apostolatu prelature kao i svakomu tko ih želi primiti.

Obrazovanje se odvija u sjedištima prelature i na drugim mjestima koja su za to prikladna: u kući osobe koja sudjeluje; u crkvi u kojoj župnik omogući.

Članovi potpomažu izgradnju ili osnivanje: škola, sveučilišta, centara za obrazovanje žena, medicinskih dispanzera u nerazvijenim područjima, poljoprivrednih škola, instituta za profesionalno obrazovanje, studentske domove i drugo...

Svaka inicijativa se financira na isti način kao i svaka takva vrsta ustanove: iz donacija i doprinosa korisnika.

Sveučilište Navarra, osnovano u Španjolskoj 1952., prvi je konkretan primjer djelovanja Opusa. To sveučilište ima 20 odjela i bolnicu, a u svom sklopu ima poslovnu školu. Posjeduje i Institut za viša poslovna učenja u Barceloni. U Kinshasi imaju bolnicu Monkole koja svake godine prima tisuće ljudi u posebno teškim stanjima. Punlaan u Manili je škola za specijaliziranje u cateringu i turizmu, a Midtown sportski i kulturni centar u Chicagu koji je smješten u višerasnom kraju te susjedstvu nudi programe koji omogućuju: akademsko, ljudsko, duhovno i sportsko uzdizanje.

Danas prelatura ima više od 85.000 članova, od toga oko 1.900 jesu svećenici. Najviše članova ima u Europi: oko 50.000. Od ukupnog broja vjernika, oko polovina su žene. Svećenstvo prelature često dolazi iz redova laika koji osjete duhovni poziv. Njihova pastoralna služba odvija se uglavnom u služenju vjernicima prelature i apostolskim djelatnostima koje potiču.

Iako će netko reći da je Opus Dei kasno došao u hrvatske krajeve, zanimljivo je spomenuti da je prvi nešpanjolski član bio jedan Hrvat - vlč. Vladimir Vince.

Unatoč brojnim negativnim, izmišljenim navodima koji se spominju te, kroz filmove i medije, dovode u vezu s Opusom, riječ je o jednoj priznatoj i konkretnoj duhovnoj i karitativnoj zajednici koja nastoji pomoći svima koji su u potrebi. Nadamo se da će u budućnosti proširiti svoje djelovanje i na BiH.

Tko je Josemaría Escrivá?

Sv. Josemaría Escrivá je rođen u Španjolskoj 1902. Imao je petero braće i sestara, a roditelji su ih odgojili u katoličkom duhu. Kao adolescent osjetio je duhovni poziv, a nakon ređenja 1925. počeo je svoju pastoralnu službu na jednoj seoskoj župi i postdiplomski studij u Zaragozi i Madridu.

Dana 2. listopada 1928., tijekom meditacije Josemaría je uvidio što Bog traži od njega: utemeljenje organizacije koja bi poticala put posvećivanja u svakodnevnom radu. U predstojećim godinama počeo je razvijati Opus Dei, iako je bio spriječen izbijanjem Španjolskog građanskog, a potom i Drugog svjetskog rata.

Početkom 1946. nastanio se u Rimu gdje je doktorirao teologiju na Lateranskom sveučilištu. U Vječnom gradu je i umro 1975., a u vrijeme njegove smrti Opus Dei je postojao u desecima država i utjecao na tisuće života.

Papa Ivan Pavao II. beatificirao ga je 17. svibnja 1992., a svetim proglasio 6. listopada 2002. 

Od kolijevke pa do groba najljepše je u studentskom domu životno doba

Nakon dugog i toplog ljeta kojeg su neki studenti proveli učeći za ispite, drugi odmarajući nakon završenih obveza, a budući brucoši prateći natječaje i pohađajući pripremnu nastavu za upis na željeni fakultet, došlo je vrijeme za početak predavanja u novoj akademskoj godini. Jedan od glavnih problema za studente koji mijenjaju mjesto prebivališta zbog fakulteta jest smještaj. Sretniji i imućniji studenti će iznajmiti stan u blizini fakulteta i biti sami, neki će stanovati s cimerima, kod rodbine ili će povremeno vozariti, dok će manji postotak njih biti primljen u studentske domove. Stoga je početak akademske godine izvrsna prigoda da saznamo kakav je život mladih ljudi koji budu primljeni u neki od sarajevskih studentskih domova.

Onog dana kada mlada osoba postane punoljetna te uz status odrasle osobe koja može, primjerice, voziti auto, dobije i „titulu“ studenta počinje zapravo njezina borba u stvarnom svijetu. Osim ako ne žive u gradu u kojem se nalazi željeni fakultet, mladići i djevojke postanu suočeni sa svim nedostacima u vezi sa studentskim standardom. Tako su mladi primorani naglo odrasti te se pobrinuti da im studentski život bude što normalniji, a ujedno i što jeftiniji... Pitanje je, je li to nemoguća misija u BiH?

Premali kapaciteti smještaja

Jasno je da je nemoguće zamisliti jedan sveučilišni grad bez studentskih domova. Njihovo (ne)postojanje te sadržaj i kakvoća koji takav vid smještaja u nekom gradu pruža često su činjenice koje mogu biti i presudne u životno važnoj odluci za svakog studenta – biranje mjesta studiranja.

Diljem razvijenog svijeta studentski domovi su mjesto za koje se studenti odlučuju ne da bi prošli jeftinije nego zbog svih onih sadržaja koje takav vid smještaja pruža, primjerice: adekvatni prostor studiranja, biblioteka, studentska menza, blizina fakulteta, ljudski odnosi...

U „zdravim“ društvima izabrati studentski dom ne znači brinuti se hoće li domu isključiti električnu energiju ili grijanje zbog javnog duga, hoće li biti interneta ili hrane u menzi. Svjetski studentski domovi svojim korisnicima osim osnovnih uvjeta pružaju, u našem društvu nezamislivo, primjerice: teretanu, bazen ili saunu... Sve za relaksaciju nakon napornih predavanja i učenja.

Naravno, kao i u gotovo svim sferama života, i studentski standard u Bosni i Hercegovini je mnogo, mnogo drugačiji.

Sarajevo, kao i ostali sveučilišni gradovi u BiH, ima problema s premalim kapacitetom studentskih domova, kao i drugih oblika studentskog smještaja tako da i u tom području društva stoji parola: Svak' za sebe, a Bog za sve!

Što nude studentski centri u Sarajevu?

U Sarajevu postoji nekoliko studentskih centara, što državnih što privatnih. Najpoznatiji i najveći Studentski dom u Sarajevu je masivno zdanje u Nedžarićima čije usluge koristi nešto više od 1.000 studenata iz cijele BiH, ali i šire. U okviru tog Studentskog centra nalazi se i dom na Bjelavama, također s kapacitetom od 1.000 studenata.

Nešto više od 120 uposlenih svakodnevno se brine o kakvoći usluga kako bi se student/ica osjećao/la kao u roditeljskom domu. Dio cijene usluga smještaja i prehrane plaća kanton iz kojeg student dolazi, a dio cijene se pokriva iz dotacija, dok student u cijeni smještaja i prehrane participira u prosjeku oko 100,00 KM mjesečno.

Prema onomu što smo vidjeli u studentskom domu Nedžarići, osim relativno opremljenih smještajnih kapaciteta i usluga prehrane, Centar je svojim stanarima omogućio korištenje: učionica, biblioteke, TV dvorane, prostora za društvene aktivnosti, zabavu, sportska igrališta, internetski klub, kantinu, pizzeriju...

Međutim, budući da su zgrade pravljene prije više desetaka godina, a u posljednjem ratu su pretrpjele razaranja, zdanja jednostavno vape za preuređenjem i napuštanjem koncepta socijalističke arhitekture, dugih hodnika, sivih i golih zidova te slabog osvjetljenja...

Domovi ne mogu primiti sve

U razgovoru sa studentima i pomoćnim osobljem zaključili smo da se gotovo svakodnevno  u raspoloživim prostorima odvijaju: filmske projekcije, zabavne i poetske večeri, kazališne predstave, sportske aktivnosti u sklopu kojih se u tijeku jedne akademske godine organiziraju najmanje dva velika turnira od međunarodnog značaja u gotovo svim sportskim disciplinama...

Iako se zakonski tretiraju isto, stanje je nešto bolje u Nedžarićima. U ovakvoj ekonomskoj situaciji studenti nikada ne znaju što ih očekuje sljedeće godine, jer upravo kantoni odlučuju o njihovoj budućnosti, o tome koliko će sredstava izdvojiti za plaćanje smještaja studentima, čime ograničavaju broj korisnika subvencija.

Zainteresiranost studenata za smještaj u domovima je velika, s tim da kantoni iz godine u godinu odlučuju izdvajati manja novčana sredstva, te je manje studenata koji mogu koristiti takvu pomoć. Dug prema Studentskom centru koje imaju pojedini kantoni premašuje iznose od nekoliko milijuna maraka.

Unatoč svemu, interes studenata za ovaj vid smještaja uvelike nadilazi raspoložive kapacitete, što cjelokupno društvo obvezuje popraviti odnos prema studentskim domovima.

Problemi sa snijegom na Bjelavama

Zbog velikih dugovanja Studentski centar je primoran povećavati dio koji studenti plaćaju. To je jedna od najvažnijih stvari koja bi se, prema riječima studenata, trebala riješiti: omogućiti fiksnu cijenu koju studenti uvijek plaćaju, kako oni ne bi morali brinuti o povećanju troškova.

Studenti na Bjelavama naviknuli su na jaku zimu jer se zbog neadekvatnih prozora njihove sobe teško mogu zagrijati. Ove godine su stvari dostigle i svoj vrhunac, kada su svi bili u iščekivanju urušavanja krovova studentskih paviljona na Bjelavama zbog velikih snježnih padalina. Skoro svi zadnji katovi postali su neuporabljivi zbog propadanja plafona i topljenja snijega koji je prouzrokovao poplave, a studenti su morali biti premješteni u druge sobe.

Sasvim je jasno da loša situacija s visokim obrazovanjem u BiH nije nikome prioritet. Kao da u ovom društvu postoji jedna doza shvaćanja visokoškolskog obrazovanja kao nečega luksuznog, gotovo nepotrebnog, te se uvijek nađu neke važnije stvari o kojima političke vlasti „brinu“. Obrazovana mlada osoba nikako ne odgovara političkim elitama!

Franjevački studentski dom – put koji treba slijediti

Kako smo vidjeli, gotovo suprotna situacija je u Franjevačkom međunarodnom studentskom domu na Kovačićima. Moderna arhitektura koja zadovoljava današnje standarde, kupatila i hladnjaci u svakoj sobi, čisti podovi, zidovi i radne prostorije te moderna prateća tehnika za što bolji rad studenata samo su neke od prednosti ovog doma. 

Zgrada u kojoj je smješten Franjevački studentski dom pripada Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i ona je djelomično obnovljena 1998. Nažalost, zbog nedostatka sredstava zgrada nije još uvijek u potpunosti renovirana, ali je dio u kojem je smješten Franjevački studentski dom moderno opremljen i prima studente od 2005. Dom djeluje pod okriljem Humanitarno-karitativne organizacije Kruh sv. Ante i trenutno ima 24 dvokrevetne i jednu četverokrevetnu sobu za dečke, te 27 dvokrevetnih i jednu četverokrevetnu sobu za djevojke. Osim toga, studenti imaju i zajedničke prostorije poput: TV dvorane, internetskog kluba, biblioteke-čitaonice, dvorane za sastanke, male čajne kuhinje i sportskog terena, a u Domu se nalazi i praonica rublja. 

Studenti i studentice koji putem natječaja dobiju mjesto u Franjevačkom studentskom domu obvezni su redovito upisivati svaku sljedeću godinu studija ukoliko žele sačuvati i zadržati smještaj. Ukoliko obnavljaju godinu ne mogu stanovati u Domu, ali se mogu ponovno prijaviti na Natječaj za Dom kada redovito upišu predstojeću godinu studija.

 „Ovo je osma generacija studenata koja boravi u Domu, a tijekom tih godina smještaj je imalo 718 studenata i studentica. Prvih nekoliko godina, nakon obnove zgrade, kapacitet Doma iznosio je ukupno 56 mjesta za djevojke i dečke. Nakon obnove još jednog dijela zgrade, kapacitet je povećan na 110 mjesta. Dakle, trenutno u Domu borave 52 studenta i 58 studentica. Studenti dolaze iz svih dijelova BiH, s obzirom da i naš Pravilnik o odabiru studenata nalaže da budu zastupljeni studenti iz svih dijelova zemlje. Također, u proteklih nekoliko godina, kao i ove, imamo i studente iz susjednih zemalja poput: Hrvatske, Srbije, Makedonije“, rekla nam je između ostaloga Ivona Piplica, tajnica u humanitarnoj organizaciji Kruh svetog Ante.

S obzirom na to da je vlasnik zgrade Franjevačka provincija Bosna Srebrena te da zgrada još uvijek nije do kraja obnovljena, trenutno se ne planira proširenje kapaciteta. Dom se jednim dijelom financira sam, točnije od uplate stanarina, djelomično uz pomoć Provincije, a i sama organizacija Kruh sv. Ante pridonosi održanju i snosi neke od troškova Doma jer nudi jedan topli obrok studentima, uz tekuće održavanje prostorija i soba te plaćanje uposlenog osoblja.

Ukoliko bi zbrojili sve troškove i prema njima odredili cijenu smještaja, stanarina bi bila mnogo veća. Upravo zbog toga Kruh sv. Ante i Provincija Bosne Srebrene zajedničkim snagama pokušavaju održati Dom i pružiti studentima što bolji smještaj za što manje novca. Dom ne prima financijsku ili bilo koju drugu pomoć od mjerodavnih institucija u BiH.

Nekolicina studenata s kojima smo razgovarali zadovoljni su smještajem i uvjetima u kojima žive. Posebno je dobra lokacija ovog Doma u odnosu na većinu fakulteta u Sarajevu.

Osim nabrojanih studentskih domova koji primaju oko 1.100 studenata, u Sarajevu postoji nekoliko manjih domova koji primaju do deset studenata te dva veća doma u izgradnji od kojih je jedan katolički.

Katolički studentski dom - doprinos boljoj BiH

Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo je, osjetivši da u Sarajevu raste broj studenata koji dolaze iz tradicionalno hrvatskih i katoličkih sredina, odlučilo 2007. započeti izgradnju studentskog doma na Stupu.

Cilj projekta je osigurati smještaj i druge uvjete kojima će se olakšati studiranje talentiranim i studentima slabijeg imovinskog stanja iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Dom će imati od 265 do 300 ležaja i sve potrebite prateće sadržaje: kuhinju, restoran, knjižnicu, čitaonicu, višenamjenske dvorane, praonicu i sušionicu rublja, kotlovnicu, urede, zajedničke prostore...

Prema planu, svaka spavaća soba imat će predsoblje, kupaonicu i spavaći – radni dio, ukupne površine 20 m².

Ukupna površina doma iznosi 4.500 m². Za sada su izvedeni grubi građevinski radovi s krovom, pokrovom, pregradnim zidovima, ugrađena je vanjska stolarija, razvedena instalacija vodovoda i kanalizacije (s priključcima), dio instalacija slabe i jake električne energije. Trenutno se završavaju radovi na instalacijama grijanja. Preostaju još unutarnje i vanjsko uređenje te nabavka opreme i namještaja. Zasigurno će ovaj katolički studentski dom dati veliki doprinos zbrinjavanju dijela mladih koji dolaze u glavni grad kako bi upisali fakultet.

Kanton Sarajevo će do kraja godine dobiti još jedan studentski dom i to u blizini Termalne rivijere na Ilidži. Dom će imati kapacitete za oko 100 studenata s prostora cijele BiH.

Prednost pri smještaju u ovaj dom također će imat uspješni studenti i učenici slabijeg imovnog stanja.

Fondacija Izvor nade, koja je inicirala gradnju doma, želi njegovim otvaranjem realizirati ideju da se pomogne i podrži obrazovanje u BiH. Izgradnja studentskog doma je konkretan primjer brige za budućnost jedne države.

Što o svemu kažu studenti?

Istražujući kako se živi u studentskim domovima i privatnim smještajima razgovarali smo s nekoliko studenata. Jedan od njih je Josip M., student Univerziteta u Sarajevu, aktivni volonter pri Nadbiskupijskom centru za mlade te član Udruge hrvatskih katoličkih studenata Emaus. On je imao sreću da poslije mnogih problema s pronalaskom mjesta stanovanja počne živjeti u staroj kući franjevačkog provincijalata.

„Život u studentskom domu često izgleda lagan. Mnogi smatraju da je bolje ukoliko ne živiš sa svojim roditeljima, jer izlaziš kad hoćeš, dolaziš kući kad hoćeš, imaš potpunu slobodnu... Možda tako jest onima koji žive bez cimera. Istina je totalno drugačija. Prije svega, da bi pronašao stan, moraš proći puno toga. Gubiš živce i razočaraš se u ljude, jer svoje 'stanove' koji su neuvjetni naplaćuju po vrlo visokim cijenama. Drugi govore da im je stan u centru, a kad ga kreneš tražiti shvatiš kako je stan na Humu, na kraju nekog brda i sl. Onda uspiješ pronaći stan, dobiti sobu u studentskom domu i misliš kako je tvojim brigama došao kraj, međutim tek tad počinju problemi: skupe režije, cijene namirnica koje svakodnevno rastu, grijanje koje (ne)može zagrijati prostorije, dijeljenje sobe s cimerom, najboljim prijateljem koji ne ostavlja knjige na mjesto, koji poslije obroka ne pospremi posuđe, koji puši u prostoriji u kojoj spavate... Ja imam tu sreću da živim zajedno sa sedam ljudi. I možda na prvi pogled to izgleda previše, ali u našem slučaju to nije tako. Svaki naš problem koji se dogodi brzo bude riješen. Nekoliko cimera zna kuhati tako da uvijek imamo svježe pripremljen i topao obrok, dok onda ostali pospremaju stol, peru suđe i sl. Troškovi nam znaju biti veliki, ali s obzirom da nas je puno, kada se podijele, gotovo se i ne osjete“, komentira Josip kako je živjeti u zajednici s ostalim studentima.

Mnogo ljudi, mnogo radosti

„Sve ovisi kako gledate na stvari. Meni je dom bio zakon, mada mislim da puno ovisi u kojem domu živiš. Život u domu je jedno predivno iskustvo, mnogo ljudi, mnogo radosti... Naravno ima i teških trenutaka, ali oni se zaborave. Dom je definitivno nešto što se pamti cijeli život, jedno posebno ozračje, stalno si s mladima, s ljudima koji žive isti život kao i ti, dijele iste brige, iste radosti, kao da živiš u nekom odvojenom svijetu. U kontaktu si s roditeljima, ali nemaju više toliki utjecaj na tvoj život“, rekao nam je Ivan P. kad smo ga pitali da nam kaže pozitivne strane života izvan roditeljskoga doma.

Marta J., studentica medicinskog fakulteta, za stanovanje u Domu odlučila se prvenstveno radi malog troška stanarine.

„Kada bi postojali studentski stanovi za malo novaca, odnosno stambene zgrade koje funkcioniraju prema načelima studentskog doma, vjerojatno bih se odlučila na takav život. Međutim, za ove novce koje sada dajem Studentski dom Bjelave je dobar. Mislim da bi se domovi trebali obnoviti jer je puno jednostavnije živjeti kada u sobi imaš kupaonicu i dijeliš je s još samo tri osobe, a ne cijelim katom od 20 ljudi. Idealno bi bilo kad bi svaka studentska soba imala vlastitu kupaonicu, čajnu kuhinju i hladnjak, kao što je u normalnim domovima po svijetu“, rekla nam je Marta komentirajući život u Studentskom domu Bjelave.

Iako su naši sugovornici u različitim situacijama i imaju različite navike, u jednom su se složili: boravak u roditeljskom domu je u nekim aspektima bolji, ali provedeno vrijeme u studentskom domu je jedno nezaboravljivo iskustvo tijekom kojeg mladi puno nauče, prije svega, sami o sebi. Ipak, jasno je da roditelji neće uvijek biti uz svoje dijete da mu rješavaju probleme. Stoga je život u studentskom domu izvrsna prigoda da se jedna mlada osoba, kroz nedaće, oskudice i zajedništvo s drugima odgoji za borbu i probleme koji ju čekaju u budućnosti.

Umijeće je shvatiti što je bitno, a što nije i zato je šutnja u medijskom kaosu bitna

Prema krutoj definiciji mediji su kompleksan pojam koji označava razne tehničke sustave, koji služe za raspršivanje audio-vizualnih sadržaja u svrhu informiranja, obrazovanja i zabave najširih slojeva stanovništva. Ipak, danas znamo da su mediji mnogo više od toga. Mnogi će reći da su oni gospodari čovječanstva koji svijet mogu učiniti boljim, ali i gorim mjestom za život. Prigodom Svjetskog dana društvenih komunikacija, koji se u Vrhbosanskoj nadbiskupiji obilježava na posljednju nedjelju mjeseca rujna, razgovarali smo s programskom urednicom Radija Vitez Draganom Sivonić.

Prve novinarske korake gđa Dragana napravila je 1992. na tadašnjoj RTV Vitez koja je kasnije prerasla u Radio Vitez. Kako kaže, uz glavnu ljubav – radio, bavi se i dopisničkim radom za nekoliko agencija i tiskovina. S njom smo razgovarali o aktualnom stanju novinarstva, etici komuniciranja, mogućnošću evangelizacije kroz medije, utjecaju medija na čovjeka i obitelj...

Možete li nam za početak kazati tko je, prema Vašem mišljenju, novinar i što je medij?

Postoje „novinar“ i novinar, onaj tko ovaj posao radi samo za plaću i kojemu „novinarska priča“ završava odlaskom kući i, s druge strane, onaj tko se suživio s tim poslom i ne može ga ostaviti unutar redakcijskih zidova nego ga nosi sa sobom, ma gdje krenuo. Iako sam mišljenja da svaki posao sa sobom nosi veliku dozu odgovornosti, ipak se ovaj posao razlikuje od drugih, jer jednom izgovorena ili napisana riječ ne može se vratiti, zaustaviti ili joj se promijeniti značenje, bez obzira na mogućnost objave isprike, pojašnjenja ili nečeg drugog. Postoji izreka: „Ruka koja njiše kolijevku ruka je koja upravlja svijetom.“ Gotovo se usuđujem reći da se to može primijeniti i u slučaju novinara.

Koja je Vaša ocjena današnjeg stanja medija i novinara u BiH, a i svijetu? Koje su medijske blagodati, a koji rizici?

Ne bih se usuđivala davati službenu ocjenu stanja u medijima, ali ono što primjećujem kao osoba koja radi u medijima ne stavlja nas na nekakav pijedestal. Često se govori o tzv. „žutilu“ u medijima i za to su krivi koliko konzumenti „žutila“ toliko i novinari koji podliježu trendovima. Mediji stvaraju idole i uzore i zbog toga se bojim, kao majka, na prvom mjestu, hoće li mome djetetu uzor biti „lice s naslovnice“ ili netko koga u tolikim količinama nema u medijima. S druge strane, kao profesija smo podlegli nekakvim, navodno, ekskluzivnim pričama pa se objavljuje sve i svašta, bez puno provjere, bez dokaza... Nekada mi se čini da nam je samo stalo prodati priču, bez obzira kakve posljedice ta objava može imati. Tu se krije i jedan od rizika bavljenja novinarstvom, mogućnost da se protiv vas podigne tužba, iako, s druge strane, ponekad mi se čini da se utjecaj i snaga novinara mjere brojem sudskih procesa koji se vode protiv njega. O blagodatima bih mogla govoriti nadugačko i naširoko, uostalom u tim blagodatima uživam dvadeset godina.  

Katolička crkva sredstva društvenog priopćavanja (općenito i sve medije) smatra Božjim darovima. Je li moguće u današnjem vremenu medije nazivati darovima, ako se uz njih veže toliko loših stvari?

Mi, vjernici katolici, imamo privilegiju da nam se činom iskrenog kajanja grijesi opraštaju. U tom smislu bi nas Crkva mogla smatrati darovima! Ne treba generalizirati ništa pa tako ni činjenicu da neki medijski djelatnici uistinu jesu Božji darovi, iako smo svjesni da ima i onih koji to nisu. Potrudimo se, svi zajedno, da uistinu budemo Božji darovi!

Koliko mediji utječu na običnog čovjeka u BiH, posebno Hrvata katolika? Mnogi će reći da zapravo mediji odgajaju djecu umjesto roditelja...

Apsolutno bih se mogla složiti s drugim dijelom Vašeg pitanja; ubrzani tempo življenja, koji nam je svima izgovor, dovodi do činjenice da mediji umjesto roditelja odgajaju djecu ili, barem, imaju veći utjecaj na njihov odgoj od majki i očeva. Spomenula sam ranije, svjesno ili nesvjesno, uzori i djeci, ali i starijima postaju popularni TV likovi, manekenke, pjevačice ili pjevači, kojima je prioritetno da dobro izgledaju, a ne da znaju pjevati ili osobe koje su na, najblaže rečeno, sumnjiv način stekle materijalno bogatstvo. Komu su uzor bl. Majka Tereza, bl. Ivan Pavao II. ili ostale ljudske veličine?! Postajemo društvo u kojem nisi „u trendu“, nisi „cool“ ako poštuješ Božje vrjednote i načela kršćanskog života. O položaju Hrvata katolika u medijskom mraku Bosne i Hercegovine izlišno je govoriti!

Vi kao programska urednica Radio Vitez možete odgovoriti na pitanje koliko se u planiranju medijskog sadržaja vodi računa o etici i posljedicama utjecaja na djecu i obitelji kao jezgre društva?

Za medij na kojem radim mogu s punom odgovornošću potvrditi da nam je etika misao vodilja u svim planiranjima i realizaciji medijskih sadržaja. To je načelo našeg poslovanja. O drugim slučajevima i primjerima trebali bi govoriti drugi, uz napomenu da je to, uz ostalo, posao i Regulatorne agencije za komunikacije. 

Ako uzmemo u obzir broj pretplatnika i čitatelja svjetovnih i religioznih novina (medija) možemo zaključiti da su svjetovni mediji mnogo zanimljiviji, pogotovo mlađima. Zašto je tako te postoji li mogućnost da se taj omjer popravi?

Glavninu odgovora dala sam ranije. Postali smo površno, potrošačko društvo koje se, primjerice, ne raduje niti slavi pravi značaj Božića ili Uskrsa nego razmišlja koliko će potrošiti na darove, koliko će pojesti ili popiti u tim danima. Nije važno biti na misi Polnoćki, nego je važno imati najljepše ukrašen bor i blagdane provesti uz turbo-folk! Kada se sve ovo promijeni, kada postanemo svjesni pravih i stvarnih vrijednosti, promijenit će se i omjer pretplatnika na svjetovne i religiozne tiskovine.

Koja je razlika u pristupu obitelji i samom čovjeku kao jedinki između svjetovnih i katoličkih medija? Je li obitelj u svjetovnim medijima podcijenjena i obeščašćena većinskim isticanjem loših primjera?

Da, podcijenjena je i obeščašćena. Obitelj se ne smatra stupom društva, zajednicom od koje potječu ili dobro ili zlo. Bez vraćanja obitelji mjesta koje joj pripada ne možemo očekivati napredak i boljitak društva.

Mediji su izvrsna pozornica za naviještanje evanđelja. Što mislite je li Crkva dovoljno iskoristila tu mogućnost?

Ponovno ne bih generalizirala jer, svjesni smo razlika među ljudima, pa tako i među svećenicima. Imamo onih koji su bliski (s) medijima, a ima i drugačijih primjera, što je logično. Ipak, prevladava mišljenje da, tamo gdje im se omogući, svećenici tu priliku i iskoriste. No, moramo biti svjesni da naviještanje evanđelja ne mora značiti samo čitanje evanđelja nego i njegovo tumačenje i primjenu u različitim situacijama na koje nailazimo u svakodnevnom životu.

Koliko su crkvene smjernice prilagođene novom dobu homo informaticusa koji je izgubljen u moru informacija? Koji su Vaši prijedlozi za djelovanje Crkve na području obitelji i medija te posebno na području odgoja za medije?

Uvijek sam govorila i sada to zastupam, Crkva mora biti bliska sa svojim vjernicima, uvijek im biti na raspolaganju, biti dio njihovih obitelji i svakodnevnih životnih, ali i svakih drugih problema. Ne stvara se blizak odnos između Crkve, svećenika i vjernika ako nam kraj mise označava „Amen“ ili se susret svede na jednom godišnje prilikom blagoslova obitelji. Mora to biti uzajaman odnos koji će podrazumijevati da smo jedni za druge uvijek tu. 

U svojoj poruci za svjetski dan društvenog priopćavanja Papa između ostalog kaže: „Tamo gdje vlada obilje porukâ i informacijâ šutnja postaje bitna da bi se moglo razlučiti između onoga što je važno i onoga što je beskorisno, odnosno sporedno.“ Sveti Otac naglašava da brzina današnjeg djelovanja ne dopušta razmišljanje o onome što je izloženo u medijima. Svi smo žrtve „medijskog bombardiranja informacija“.

Umijeće je u današnjem vremenu većini shvatiti što je važno, a što ne i zato je šutnja u tom općem kaosu bitna. Šutnja da, ali kratkotrajna, jer preduga šutnja i nereagiranje ili neukazivanje na probleme ne čine dobro.  

Što biste Vi, kao medijska djelatnica, poručili medijskim konzumentima?

Poruka bi bila jednostavna, kao i u svim drugim životnim situacijama, iako to nije uvijek i najlakši izbor: birajte ono što vas čini boljima, a ne popularnijima. 

Kakva je budućnost novinarstva?

Da ne vjerujem u budućnost novinarstva vjerojatno tu ne bih pronalazila inspiraciju već dvadeset godina. Neće biti lako onomu tko se pošteno želi baviti novinarstvom, ali to ne treba obeshrabriti ni nas, kao ni generacije mladih novinara koje nam dolaze.