‘Kiss me quick!’ (1964)

Roveći po bespućima internet zbiljnosti sjetih se da sam 2007. bio uvjeren kako ću jednom postati veeeliki filmski kritičar (! snovi maloga Perice) pa sam se bacio u kritiku nepoznatih filmova za koje niko nikad nije čuo. I tako evo jednoga:

Već toliko puta oproban recept. Uloži u film malo dolara, pokaži mnogo grudi i zaradi hrpu novaca.

hm…

Dr. Breedlove, glavom i frizurom

Priča je veoma jednostavna i na tragu bezbrojnih SF filmova pedesetih i šezdesetih, ali s malo luđim zapletom. Sterilox, alien dvospolne prirode, stiže na zemlju s planete Buttless kako bi kupio perfektne žene čija bi sudbina bila postati služavke. Teleportacijom završava u odajama ludog znanstvenika Dr. Beedlova koji odmah prihvaća zadatak da usluži gosta i prikaže mu neke od svojih najboljih ženskih primjeraka pomoću kamera koje se nalaze u sobama gdje se djevojke kupaju, žive, vježbaju… Gotovo odmah ekran preplave polugole djevojke…

Jao dobrih treba!

Izaberi mene, izaberi mene

Što reći? Morate pogledati da bi ste povjerovali. Ekstremno jeftin film, nacrtani zidovi, loše frizure, kartonska scenografija, maske čudovišta koje se vjerojatno mogu na pijaci kupiti za dva dolara i mnogo, mnogo polugolih djevojaka. Nažalost u filmu se ništa neće vidjeti dalje od toplesa iako je bilo dosta potencijala. Alien (isti Stan Laurel) s metalnom zdjelom na glavi, ludi znanstvenik po uzoru na Dr. Strangelovea (naci ruka), tu je i cameo grofa Drakule, mumije i Frankensteina koji je promijenio spol, sada je Fanniestein. Djevojke skoro i da ne govore u filmu stoga glavnu riječ vodi šovinistički dvojac Sterilox – Breedlove. Svi dijalozi su zapravo hrpa loših i neukusnih šala, seksističkih viceva i uvreda na račun ženskog intelekta i tijela. Recimo, alien pita da li neka od ovih djevojaka koje bi trebale biti sluškinje ima visok IQ, a Breedlove odgovara: kad se kupuje zaprežna životinja, ne pita se zna li svirati klavir. Jedna od rijetkih linija koje izgovaraju žene je: Poljubi me odmah!

Film je očito besmislen, ali sva sreća traje nešto više od 60 minuta, tako da vrijeme brzo proleti jer zaista nakon određenog vremena postaje naporno gledati svu tu golotinju koja ne vodi nikamo (preporučujem fast forward, ali paziti da ne preskočite nekoliko šala za nasmijat se).
Isključite mozak i uživajte u ovome monster nudie filmu. Definitivno nije za feministice.

Fannie bi plesala

Svršetak

Razgovor s Davorom Čordašem, dopredsjednikom Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda: Želimo Bosnu i Hercegovinu u kojoj su svi podjednako zadovoljni

Evo jedan intervju iz 2010. čini mi se:

Na općim izborima 2006. izabran je za dopredsjednika RS-a iz reda hrvatskog naroda. Sa suprugom Katicom ima šestero djece. Davor Čordaš vjernik je i političar. Tako bi se ukratko mogao predstaviti naš sugovornik, jedan od prvih povratnika i zagovornika povratka u Bosansku Posavinu.

 

Rođen je 1959. u Slavonskom Brodu. Osnovnu školu završio je u Bosanskom Brodu, gimnaziju u Slavonskom Brodu, te Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu. Bio je profesor u srednjoj školi u Maglaju, asistent na Poljoprivrednom i Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu, aktivni sudionik obrane BiH u postrojbama HVO-a, a kasnije se uključio u politiku i obavljao razne djelatnosti. Njegovu posjetu glavom gradu iskoristili smo kako bismo obavili razgovor zanimajući se za njegov pogled na: trenutnu političku situaciju u BiH i njezine entitete, aktualna pitanja dvojnih prebivališta, ali i razmišljanja o vjeri, životu, povratku...

Mnogi Vas nazivaju praktičnim vjernikom, često ste viđeni u crkvi. Koliku ulogu igra osobna vjera u vašem profesionalnom djelovanju i životu?

Vjera je uvijek bila dio moga života i to je ono što me uvijek nadopunjuje i daje mi snagu. Često, kad budem u teškim situacijama  odustao bih i od  posla kojim se bavim, ali vjera mi da novu snagu i jednostavno me vuče naprijed. Ono što ja za sebe uvijek kažem jeste da sam imao sreću jer sam ministrirao u Bosanskom Brodu od šeste godine, tako da sam uvijek vjeru doživljavao na poseban  način. Tako i danas nisam nikad otišao u crkvu, kao što ljudi kažu da se fotografiram, nego što stvarno želim ići i imam potrebu za tim. Mislim da je vrijeme da katolici mogu i trebaju imati aktivnu ulogu u politici, što je veoma bitno, jer ako nas nema u politici onda o nama odlučuju drugi, a do sada smo vidjeli da to nije dobro.

Rijetko tko se danas može pohvaliti da ima djece koliko Vi imate. Koliko je vaša osobna vjera i vjera vaše supruge uticala na odluku za većom obitelji?

Imam tri kćerke i tri sina. Uz vjeru, obitelj mi je velika snaga. Naravno da je vjera utjecala na našu odluku jer ljudi obično danas postavljaju sebi pogrešne principe i uvjete, a to su od uvjeta stanovanja do financijskih mogućnosti.  Uglavnom su to principi koji vas tjeraju u pogrešnom smjeru. Vjera je ta koja je nama, meni i mojoj supruzi, rekla da se ne trebamo bojati života. I to je razlog i odluka da uz Božju pomoć imamo šestero  djece.  

Znamo da se jedan Vaš sin odlučio za duhovno zvanje. Kako ste se osjećali kada je rekao da želi ići za fratra?

To je  naš drugi sin u obitelji i rođen je u Sarajevu. Nakon srednje medicinske škole rekao je da bi išao u svećenike. Supruga i ja smo bili oduševljeni. To je ponos svake obitelji, kad netko iz obitelji ide u svećenička zvanja ili časne sestre. Moram priznati da sam bio malo iznenađen kada je odlučio da ide u redovnike, ali to je njegov izbor i ja to poštujem. Godinu dana je bio u postulaturi, a godinu u novicijaturi, tako da ove jeseni počinje studij i ja vjerujem kako će imati snage i završiti ga.

Živite u Banjoj Luci, a obitelj vam je u Mostaru. Uspješan ste političar, ali kako stižete biti otac i suprug na tolikoj udaljenosti?

Živim na tri odredišta, odnosno adrese. U Mostaru je obitelj i imam mnogo primjedbi što njih ne vodim sa sobom. Međutim, radeći u Mostaru, pa u Sarajevu i Banjoj Luci,  bilo bi jako nezgodno njih sve voditi sa sobom i svake dvije ili tri godine mijenjati boravište. Ima još jedno mjesto gdje se ja uvijek najbolje osjećam, a to je moj Bosanski Brod. Obnovio sam obiteljsku kuću još 1999. g.  i kad god imam vremena dođem i prespavam ili odmorim sat-dva u mojoj sobi iz djetinjstva i tu se uvijek dobro osjećam. To jesam li uspješan političar relativno je, a sve teže stižem biti otac i suprug u onoj mjeri u kojoj bih to trebao i želio biti. Najveći teret, kada je u pitanju obitelj, na supruzi je i ona to dobro nosi.

Jedno vrijeme ste bili profesor u srednjoj školi u Maglaju te asistent na fakultetu u Sarajevu. Objasnite nam kako ste ušli u politiku i jeste li sebe zamišljali kao političara?

Nisam sebe zamišljao kao političara i moje opredjeljenje bila je prosvjeta. Došao sam u Maglaj 1984. raditi kao profesor, a kasnije kao asistent na Poljoprivrednom fakultetu, Prirodno-matematičkom i Farmaciji, ovdje u Sarajevu. Moram priznati da sam volio svoj posao. Došlo vrijeme promjena i aktivno sam se uključio u Hrvatsku demokratsku zajednicu od početka jer sam smatrao da je to jedini projekt u kojem Hrvati, prvi put nakon pedesetak godina mogu pokazati svoje nacionalno biće i uspjeti politički se predstaviti. Srcem sam ušao u projekt i nisam zamišljao da ću se baviti politikom, jer sam radio na fakultetu. Međutim splet okolnosti, rat i daljnja dešavanja preusmjerili su me i evo već od 1994. angažiran sam u politici.

Bili ste aktivni učesnik HVO-a u Domovinskom ratu, stoga ste svjesni činjenice koliko su borci dali za ovu državu, međutim čini li vam se kako je država zaboravila na borce?

Prisjećam se tog vremena s ponosom na našu 101. bosanskobrodnom brigadom. Ipak, uvijek se sjetim s tugom vremena dok se još moglo hodati po BiH ('92.), kad sam  nakon jednog od prvih granatiranja u trećem mjesecu odveo obitelj u Metkoviće i došao ovdje u Sarajevo. Ljudi su me pitali što mi tamo radimo? Za mnoge je to bilo tamo negdje, a za nas je već počeo rat. Malo kasnije, nažalost, Sarajevo pogađa velika tragedija. Mi smo počeli obilježavati sve naše blagdane dane sa 101. brigadom u Bosanskom Brodu. Uradili smo zavjetni križ na groblju, s ponosom i danas želimo reći da smo pripadali toj brigadi i to je način kako možemo pomoći razvojačenim pripadnicima 101. od kojih je veoma mali broj ostao u vojsci danas. To je način kako možemo uticati na ostvarivanje njihovih  prava. Druženjem, udrugama i razgovorima, drugi način ne postoji. Ovo što se danas radi prema braniteljima nije dobro, iako je veliki dio Hrvata branitelja i obitelji poginulih zbrinut u Hrvatskoj. Ostaje obveza i u BiH trajno brinuti o pravima branitelja.

Informirani smo kako žive Hrvati u RS-u. Možete li nam pobliže opisati probleme na terenu koje ima „mali čovjek“?

Temeljni problem  Hrvata u RS-u je u činjenici slabog povratka te malobrojnosti onih koji tu žive, od 12.000 do 15.000.  Do 2000. nije bio moguć povratak jer su tadašnje vlasti RS-a u potpunosti sprečavale povratak.  Najveća nada povratku je odluka Crkve, tj. kardinala Vinka Puljića da hrabro  pošalje župnike na teren na kojem su crkve i župni uredi bili u potpunosti porušeni (1998. – 2000.). Bez toga i ovo malo povratka ne bi bilo ostvareno i žalosno je što se neki danas protive kad mi pomažemo obnovu vjerskih objekata. Povratnici su uglavnom stariji ljudi koji nemaju posla, a mirovine su male. Pomažu im djeca iz inozemstva, nevladine udruge i ministarstva te na neki način preživljavaju. Što se sigurnosti tiče ona je relativno dobra, ali uvijek treba reći da  92 % do 95 % Hrvata i dalje ne živi na tom prostoru i to je zapravo najveća tragedija ukupnog stanja.

Možete li komentirati prijedloge Zakona o dvojnom prebivalištu u RH. Hoće li hrvatski narod u BiH uz sve druge nedaće ostati i bez dodatnih 90.000 ljudi?

Nije riječ o Zakonu o dvojnom prebivalištu nego o Zakonu o prebivalištu i boravištu jer upravo to zbunjuje ljude. Mi smo ukazali na sve posljedice koje taj zakon može imati po Hrvate iz BiH. Nažalost, nemamo veliko razumijevanje u Vladi i Saboru RH i samo su dvojica zastupnika, Rade Bošnjak i Ivo Andrić Lužanski glasali protiv tog zakona u prvom čitanju. Uvjeravali su i njih da trebaju promijeniti odluku, ali na svu sreću, ljudi su ostali dosljedni. Nažalost, trojica zastupnika iz dijaspore su nas uvjeravali da je Zakon dobar po bh. Hrvate, što je  tužno i pokazatelj da  razmišljaju više o sebi, a ne o ljudima koje predstavljaju. Našim ljudima treba reći da ne odustaju od državljanstva i prebivališta u BiH. Neće riješiti nijedan problem ako se odjave iz Bosanskog Broda i Dervente. I dalje im ostaju svi potencijalni problemi u RH ako nemaju tamo prebivalište. Ako nemaju tamo kuću i stan, ako su fiktivno prijavljeni. To treba ljudima što više pojašnjavati. Pogotovo je velika opasnost za starije ljude koji su na tom prostoru zdravstveno osigurani u Hrvatskoj. Moramo shvatiti da će radije na liječenje u Slavonski Brod, a ne u Doboj. Ono što u RH ne vide kao posljedicu vezano je uz naše stradalnike koji moraju imati račun u Hrvatskoj, a da bi to imali moraju imati osobnu, uz ljude u pograničnim krajevima koji žive i  imaju zemlju s druge strane Save, ljude koji rade u RH, a bez prebivališta tamo morali bi imati radnu dozvolu. Najveći problem je za Hrvate iz RS-a koji su protjerani od 1992. do 1995. koji praktično na taj način  trajno odustaju od prebivališta i želje za povratkom u BiH, a to je više od 100.000 Hrvata, a ukupan broj na koji Zakon može imati posljedice je oko 180.000 Hrvata.  Ne razumiju da bi na taj način ti ljudi bili trajno iseljeni iz BiH. Istjerani su u ratu, a sada bi definitivno odustali od povratka.  Vjerujem kako će Vlada RH uz makar malo savjesti, čuti naš glas i što mislimo o tome te da će taj Zakon provući iz procedure makar dok Hrvatska i BiH ne uđu u Europsku uniju. Tad će biti drugačije stanje i tad će se na drugi način gledati na krajeve iz kojih smo protjerani, te  ćemo tako sačuvati prostore u kojima smo živjeli prije rata.

Svi su svjesni kako je političko uređenje u BiH nepravedno, a izborni zakon neadekvatan. Postoji li mogućnost da se u budućim ustavnim promjenama barem dio nepravdi izbriše?

Svjesni smo nepravednog uređenja BiH. Moramo poći od činjenice da je BiH po sadašnjem ustroju utemeljena Daytonskim ugovorom te da se kroz parlamentarnu proceduru ništa od toga nije usvojilo. Tako je Aneks 4 Ustava BiH napravljen kao rezultat kompromisa da svi budu podjednako nezadovoljni. Mi bismo željeli BiH u kojoj su svi podjednako zadovoljni. U svim dosadašnjim pregovorima  Hrvati su svoju poziciju sve više usložnjavali.  Ne prihvaćajući rješenja koja su nam se nudila mi smo kasnije dobivali prijedloge u kojima je naša pozicija bivala sve lošija i lošija. I uvijek se našao neko da to potpiše i prihvati. Nedavno sam sudjelovao u  razgovoru u Ministarstvu vanjskih poslova Španjolske, gdje smo dobili Deklaraciju koju bi trebalo usvojiti u Parlamentu BiH, a provedba bi bila tek nakon izbora.  To znači da mi sa zajedničkim snagama moramo doći do jednakopravne pozicije sa druga dva naroda u BiH. To je jednostavno reći, a jako teško ostvariti jer nas sadašnji Ustav onemogućava u sprovedbi te ideje u djelo. Moramo imati najmanje dvije trećine glasova iz oba entiteta, plus entitetsko glasanje koje nije uvedeno prije četiri godine, kako neki žele reći nego u Daytonu i od prvih izbora 1996. mi imamo entitetsko glasanje i jako teško će se ono eliminirati. Mi možemo izraziti naše želje, ali  ne vidim u ovom trenutku, barem kada je u pitanju RS, tko bi to od zastupnika srpskog naroda u parlamentu BiH dignuo ruku da se to glasanje ukine.

Mislite li kako su Hrvati kao najmalobrojniji narod u BiH najviše razjedinjeni?  Kako to nadići pred predstojeće opće izbore? Kako osobne interese i principe staviti iza interesa cjelokupnog naroda?

Nisu samo Hrvati u BiH razjedinjeni, ali posljedice razjedinjenosti Hrvata su najteže i najveće. Zbog malobrojnosti, jer je veliki broj Hrvata protjeran iz BiH te ustroja BiH, gdje su Hrvati dobili svoju konstitutivnost de jure na razini BiH i oba entiteta, ali de facto  jako teško  mogu ostvariti temeljna prava. Najbolji primjer  za to su obje entitetske vlade po famoznom principu osam – pet -  tri.  U Federaciji imamo pet Hrvata ministara, a u RS-u tri i oni zajedno ne bi mogli donijeti nikakvu odluku dok ostali to rade bez problema. Bošnjaci u Federaciji i Srbi u RS-u ne moraju nikoga pitati za odluku koju žele donijeti. Nešto malo bolja pozicija je na razini BiH gdje postoji paritet naroda, ali također se mogu preglasati. Čak i u Ustavnom sudu mogu se Hrvati preglasati da bi odluka bila donijeta. Mislim da to vrlo jasno treba urediti te da se u Domu naroda ili u Vijeću ministara,  mora ispoštovati  najmanji minimum glasova drugog ili trećeg naroda. Nisam veliki optimist da će Hrvati naći političke mudrosti te na ove izbore izaći zajedno iz vrlo jednostavnog razloga: većina naših stranaka, 18 hrvatskih stranaka, nisu nastali iz svojih projekata nego iz projekcija pojedinaca da oni budu ili ostanu u vlasti. Njihov moto nije pomoć narodu nego kako da oni ostanu na određenim pozicijama. Stoga nema mogućnosti dogovora jer je bitno „gdje sam ja u tome svemu“. Posljedice ovoga stanja mogu biti još gore kada je u pitanju hrvatski narod u BiH jer nakon ovih izbora ponovno će se početi pričati o europskom putu BiH, gdje će sigurno značajna tema biti novi Ustav BiH, a ako mi uđemo razjedinjeni, drugi će odlučivati o nama, a  pokazalo se kako to nikad nije bilo dobro za nas.

Među narodima u BiH vlada određena apatija i zasićenost politikom i političarima. Što činiti...?

Ljudi su jednostavno zbunjeni. Postavlja se pitanje ima li smisla i časti u bavljenju politikom? Mislim da ima smisla. Kad smo u pitanju mi u RS-u, najčešće zanimanje medija je kada se dogodi neki problem. Bilo što da se lijepo dogodi, npr. obnova, proslave patrona župa, predsjednici četiri općinskih vijeća u RS-u su Hrvati (Modriča, Derventa, Vukosavlje, Pelagićevo), to se ne spominje. Ne želim reći da su samo mediji doprinijeli tomu, ima i puno naših propusta. Naravno da onda narod pada u apatiju. Moramo svi zajedno afirmirati naše vrijednosti, više raditi za dobrobit svih, obrađivati zemlju, ne bojati se novog života, ustrajati u vjeri i tada će slika političara, a i ukupno stanje u BiH biti puno bolje.

Blic intervju: Ima li pisana riječ budućnost?

U našoj novini nas je zanimalo ima li pisana riječ budućnost pa smo odaslali mnoštvo pitanja na različite adrese. Ja sam preko maila razgovarao s Dunjom Seiter-Šverko. Rođena je u Karlovcu, a diplomirala  na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te stekla  zvanje  profesora  hrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti i  diplomiranog knjižničara. Od 1987. do 2004. radila je u Knjižnicama grada Zagreba na mjestima diplomiranog knjižničara, voditeljice Knjižnice Prečko, urednice i voditeljice Književnog petka. Predsjednica Zagrebačkog knjižničarskog društva, inicijator pokretanja časopisa Novi uvez. U Ministarstvu kulture (2004-2011), viša stručna savjetnica u Odjelu za knjižničnu djelatnost. Osobito aktivna u provedbi Nacionalnog programa digitalizacije arhivske, knjižnične i muzejske građe.  Nakon uspostave odjela  postaje načelnicom Odjela za digitalizaciju knjižnične, arhivske i muzejske građe. Izlagala je na brojnim stručnim skupovima u zemlji i izvan nje. Od 2011. postaje glavnom ravnateljicom Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Mnogi će reći kako su suvremena komunikacijska sredstva ubila pisanu riječ. Recite nam čitaju li ljudi danas knjige i koliko?

Suvremena komunikacijska sredstva po mom mišljenju nisu ubila pisanu riječ, ona su ju učinila dostupnijom svima. Znači s pojavom e-knjiga, koja u Hrvatskoj još nije uzela zamah zbog visokih cijena e-čitača, interes za pisanom riječi pokazali su i oni koji nikada u ruke ne bi uzeli neko tiskano izdanje. Knjige se i dalje čitaju samo su mediji na kojima se one objavljuju prošireni.

Ako je život knjige započeo s Gutenbergom, može li se danas govoriti o kraju te ere?

Velika produkcija tiskanih knjiga dokaz je da Gutenbergova era nije završila.

Današnja audio-vizualna generacija djece kao da uopće nema naviku čitati, popularni su samo kraći tekstovi ispod slika te sažetci lektira, sve ostalo je naporno. U kom pravcu treba djelovati i je li moguće zaustaviti takav trend jer se čini kako nas čeka civilizacija koja uopće neće čitati knjige?

Spomenuti je trend uočen, a kao odgovor na to pokrenuto je na nacionalnoj razini niz programa za poticanje čitanja: Noć knjige, kampanja Čitaj mi!, BookCrossing i sl. U planu je, po uzoru na Njemačku, i osnivanje udruge koja će raznim kampanjama poticati čitanje, osobito kod mlađih generacija.

Možemo li se pravdati i govoriti kako je kulturu čitanja dotukla ekonomska kriza? Poznato je kako kada društvo ekonomski krene prema dolje prvo strada kultura i pisana riječ?

U krizama ljudi traže zadovoljstvo u malim stvarima, pa se tako više okreću čitanju. U prilog tome govore podaci kako se broj korisnika u knjižnicama u velikoj mjeri povećao, a samim time i posudba knjiga. Ekonomski gledano kada do krize dođe, u proračunu se prvo smanjuju sredstva namijenjena kulturi pa time mogu potvrditi Vašu tezu.

U kakvoj situaciji se nalazi današnje hrvatsko izdavaštvo, čini se kako su tiraži mali, a oni koji prodaju nekoliko tisuća knjiga mogu biti zadovoljni? Mogu li pisci živjeti samo od svog posla?

Hrvatsko čitateljsko tržište je malo i iz toga su razloga naklade male. Mislim da pisci, ukoliko objavljuju samo na našem tržištu, ne mogu živjeti samo od pisanja.

S jedne strane se govori kako ljudi sve manje čitaju knjige, a s druge raste prodaja tehničkih pomagala za čitanje e-knjiga. Recite nam postoji li mogućnost da elektroničke knjige zamijene stare dobre papirne naslove?

Elektronička knjiga nikada neće u potpunosti zamijeniti tiskana izdanja. Parafraziram Danka Plevnika iz knjige Tolle Lege: Ako se dizala koriste umjesto stepenica, ne znači da će stepenice izumrijeti.

Može li se reći kako se danas književnost i pisanje uopće trivijalizira, a na drugoj strani da je sposobnost čitaoca da razumije ozbiljno književno djelo veoma opala? Tako da imamo situaciju u kojoj se npr. memoari ljudi sumnjivog načina života prodaju u mnogo većim nakladama od kvalitetnih pisaca

Pojavom takve literature pojavile su se neke nove grupe čitatelja koje, da takva literatura ne postoji, ne bi nikada čitale, a ostalo je napravila markentinška industrija.

Neki dan sam prolazio pored knjižare spremajući se za intervju...U izlogu su bili sve bombastični moderni petparački naslovi, knjige o teorijama zavjere, naslovi za turiste i slikovnice, ili recimo slučaj kada Pedeset nijansi: siva stoji pored Hemoma i Jergovića... Čini se kako su donedavno knjižare bile bastioni dobrog ukusa, a danas su se pretvorile u tvrtke kao i svake druge koje što prije žele prodati svoju robu i oploditi uloženi kapital. Kako to komentirate?

Nisu sve knjižare iste, neke teže kvaliteti pa su njihovi opusi vrlo vrijedna izdanja dok su neke sklone komercijalnijem pristupu pa se tako pozicioniraju na tržištu. Vrijeme će pokazati koji je smjer ispravniji.

Posljednjih nekoliko godina bili smo svjedoci prave pomame za jeftinim knjigama uz novine. Prema vašem iskustvu jesu li ljudi čitali kupljene knjige ili su ih nabavljali samo da „popune praznine u ormarima“?

Neki te knjige pročitaju, a neki ih samo stave na policu no nadam se da neke od njih jednog dana i pročitaju.  

Što mislite o pojavi jeftinih knjiga u Konzumovim prodajnim centrima?  

Jeftine knjige, koje se mogu kupiti u raznim trgovačkim lancima, temelje se na sadržaju, znači prilikom njihove izrade nije pridavana važnost elementima koji čine knjigu vrijednom kao što su grafičko oblikovanje, gramaža papira, tisak i uvez. Kada se teži kvaliteti i u tim elementima , tada i cijena knjiga raste. Na kupcima knjige je da odaberu što žele od svog proizvoda.

Kakva je budućnost pisane riječi?

Pisane riječi će uvijek biti samo će se mijenjati mediji na kojima se ona objavljuje.

Povodom  Dana Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu od 17. do 20. veljače održana je manifestacija Dani otvorenih vrata NSK. Kako ste zadovoljni odzivom?

Izrazito sam zadovoljna odazivom. Ove je godine, osobito u popodnevnim terminima, bio velik broj roditelja s malom djecom što nas posebno veseli jer oni su naši budući korisnici.

"Senke prošlosti" - Dylan Dog iz faze kada su se izdavali nezaboravne epizode

Ovih dana intezivno čitam stripove, prvenstveno Alan Ford i Maxmagnus, od prvog broja naravno... kasnije će doći i ostali koje imam...Nathan Never, Dylan Dog, Metabaruni, V for Vendeta...Budući kako nemam vremena da pišem o njima, a i to bi mi pokvarilo užitak odlučio sam okačiti još jedan strip koji sam davno "secirao" za www,stripovi.com.

• 

  Hridine duhova DD LEX 35

• 

  Senke prošlosti DD ZS 35

• 

  Scogliera degli spettri DD SR 35

Naizgled rutinski slučaj dokazivanja psihičkih smetnji svog novog klijenta se pretvara u pravu moru kada se počnu rješavati obiteljski računi iz daleke prošlosti. Morbidna ljubav, zavist, zloba, ubojstva, sve će izaći na vidjelo kada se pokažu sjenke prošlosti.
 
Scenarij: Michele Medda i Antonio Serra
Crtež: Carlo Ambrosini
Naslovnice: Claudio Villa

…A kako misliš da me spriječiš? Bilo kojim sredstvom Donalde…bilo kojim sredstvom!

"Sjenke prošlosti" počinju prikazom ubojstva koje je počinjeno 1964. godine, a nastavlja se u sadašnjosti (1989) klavirom koji sam "svira" i slikom iz koje teče krv. To je dovoljan razlog da pomalo psihotična starica Bette, koja je svjedok čudnih zbivanja u kući, potraži pomoć privatnog detektiva za natprirodne pojave. Od samog početka je vidljivo da Dylan nije zainteresovan za ovaj slučaj. Kao da je njegovo šesto i pol osjetilo da neće biti seksa (Kada žena ima manje od četrdeset godina, štiti je zakon…kad prekorači šezdesetu štiti je priroda). Scenaristi ovoga stripa nas odmah uvode u samu srž problema koji je predhodio raznim priviđenjima koje muče Bette: Prije dvadeset pet godina desila se nesreća u kojoj je jedna od sestara Brent izgubila život (Olivia) dok je druga ostala invalid (Joan). Joan, starica u kolicima, dijeli sa Dylanom mišljenje da su priviđenja plod mašte njene sestre, međutim ništa nije kao što izgleda na prvi pogled…

Ovo je klasična priča o obiteljskoj tragediji, patološkoj posesivnosti, ljubomori, zavisti i naš se Dylan našao u samom srcu tame koja se nadvila nad kuću Brentovih. U ovoj priči nema ništa natprirodnog, sve je produkt bolesnih ljudi koji su svoj bjes nagomilavali decenijama. Iako obiluje brojnim klišejima (umišljeni lokalni policijski inspektor, dobri majordom koji je umoran od života, kuća na osami, zločin iz prošlosti, ljubav koja ne izlazi na vidjelo) smatram da je ova priča pravi dragulj među epizodama Dylana Doga. U Sjenkama prošlosti nema pretjeranog filozofiranja na temu šta je život, a šta smrt. Likovi su ljudi od krvi i mesa koji znaju šta hoće i ne prezaju ni od čega da ostvare svoje ciljeve. Ovo je realistična priča o bilo kojoj obitelji u bilo kojem dijelu svijeta.

Za razliku od scenaria crtež je malo podbacio. Veoma su dobro nacrtani krajolici: ogoljeno drveće, vremenske prilke, ali mislim da se moglo još poraditi na detaljima lica pogotovo zato što se pojavljuju praktički samo tri lika, ne računajući Dylana i Groucha. Jedine nelogičnosti su stripu su: provalnik koji je tražio nešto u Olivijinoj sobi, taj momenat nije do kraja razrađen, i trenutak kada provalnik skoči sa Olivijinog prozora pada na drvo koje ima lišće - iako se po uvodnim crtežima može vidjeti da se sve događa u poznu jesen.

Kao što je netko u komentarima napisao sestrinska posesivnost je gadna stvar. Na žalost ili na svu sreću nemam sestru tako da taj aspekt iz osobnog života nikako nisam mogao prenijeti "na papir"

10 razloga zašto te mrzim

Ovih dana sam dobio zanimljiv mail od nekog meni nepoznatog. U posljednje vrijeme ako se izuzme posao ne dolaze mailovi. Čini se kako su moderne komunikacije "dohakale" malo starijem, ali također modernom načinu komuniciranja. Mailova je sve manje a i oni koji se uspiju probiti kroz spam filtere budu nekakve bezvezarije. Budući da nije više 2002. cirkularne mailove i one zezancije u power pointu odmah brišem bez gledanja...Ali evo... nešto se ipak probilo...izgleda zanimljivo

TEN GLOBAL TRUTHS

That Nobody Dares To Acknowledge

MEDITERRANEAN 27-July-2014 | Jaime Pozuelo-Monfort

1/ Americans have the greatest standard of living in the Planet, at the expense of the rest of the planet and its exploitation. God Bless America (but what about the rest of the Planet?).

2/ Europeans are proud of defending democracy and an agenda of human rights. However the most brutal dictatorships and most evil and violent individuals in Human History have been European... not that long ago.

3/ Africans have been enslaved, mistreated and massacred throughout centuries. However in order to move forward towards progress and prosperity it is up to Africans to make the first step forward.

4/ Islamic fundamentalism and terror must be stopped. However we must also stop preventive war and unlawful unilateral government-led invasions that cause equal or even more harm.

5/ Drug trafficking is an offense. But so is consumption in developed countries. If demand and consumption are legal, so should be offer and production. One more episode of Western hypocrisy at its best.

6/ There is no such thing as illegal immigrants. There is fear of one another, stereotypes, prejudice, intolerance, exclusion and sometimes hatred. We are all World Citizens.

7/ All religions can co-exist if we choose freedom and tolerance over dogmatism, superiority and arrogance. Muslims and Christians can embrace the Alliance of Civilizations.

8/ Free trade is important. But fair trade is equally or perhaps more important.

9/ We no longer need politicians to manage the system. We need managers, administrators, policymakers and most important we need dreamers.

10/ Bankers must upgrade the global financial system or go to hell.

 

Intervju s misionarkom Katie Gesto: Bože, što želiš da činim, gdje želiš da ti služim?

Tamo negdje sredinom 2007. sam se malo bavio prevođenjem s engleskog različitih stvari. Među njima pronađoh i ovaj intervju. Možda će nekom biti zanimljivo ako naiđe preko googla na pojedine dijelove...

Tri stranca su dobila naredbu da napuste Sudan u roku od sedam dana, a po riječima tamošnjih misionara sudanska vlada humanitarnim radnicima povremeno prijeti protjerivanjem. Paul Barker, direktor organizacije Care, rekao je za Reuters da mu je Komisija za humanitarnu pomoć pri sudanskoj vladi dala rok od 72 sata da napusti zemlju. Iako nikakvi službeni razlozi za protjerivanje iz zemlje nisu izneseni, Barker misli da protjerivanje ima veze s e-mailom koji je poslao zaposlenicima Care organizacije i koja se osvrće na situaciju u rtoj zemlji. Kasnije je taj e-mail procurio u medije. Sudanskoj vladi se objektivni osvrt  nije svidio.

U intervjuu za Zenit Katie Gesto kaže da su takvi slučajevi uobičajeni. Ona govori o deset godina koje je provela kao misionar, medicinska sestra, u toj afričkoj zemlji te o teškoćama s kojim se humanitarni radnici suočavaju u Sudanu.

Koja je bila vaša reakcija na protjerivanje direktora organizacije Care iz Sudana?

Nisam iznenađena zbog protjerivanja jer smo ja i moji kolege dobivali slične prijetnje. Nevladine organizacije kao što je Care bi trebale biti neutralne, međutim, kako bi očuvale sigurnost svojih radnika, lako se može pomisliti da ponekad izgube svoju neutralnost. Humanitarni radnici na terenu znaju stvarno stanje stvari, ali ako javno iznesu svoj stav, bez obzira bili u pravu ili ne, znaju da mogu biti protjerani iz zemlje.

Moja prijateljica je zamalo označena kao nepoželjna osoba jer je na području koje naseljava narod Shilluk omogućila bolesnom pripadniku Dinka naroda ukrcati se na avion, ostavivši manje bolesnog čovjeka Shilluka u Sudanu. Vlasti su rekle da je favorizirala jedne nauštrb drugih pa joj je određen jednomjesečni kućni pritvor i prijetili su joj da će biti proglašena nepoželjnom osobom u Sudanu.

Radili ste kao misionar u Sudanu. Što vas je privuklo radu u možda najopasnijoj zemlji za misionare u svijetu?

Još od osnovne škole pozorno sam slušala sv. Misu i priče o braći i sestrama misionarima. Bog mi je već tada dao želju postati misionarom. U daljnjem školovanju bila sam kao katolkinja u kampu za Kristove križare i tu sam se sprijateljila s mnogima koji su išli u misije u Rusiju i druge zemlje.

Tada je Bog ispunio moje srce željom za služenjem našoj braću u zemljama gdje se vrši progon. Naravno, Sudan je na toj listi. Znam da ne mogu sama učiniti mnogo, ali kada Bog zove, onda i pomaže. U ovom prelijepom poslu Bog čini da se osjeti njegova ljubav.

Vaš rad, kao medicinske sestre i posvećene osobe, relativno je ovisan o pomoći drugih skupina. Kako ste uspjeli nadvladati probleme sigurnosti i osnovnih potreba?

Moj moto su riječi «Bože, što želiš da činim, gdje želiš da ti služim?». Nakon što sam dobro shvatila stanje u zemlji radeći kao medicinska sestra u humanitarnoj organizaciji Medair, osjetila sam kako Bog želi da služim izravno biskupu, jer biskupi točno znaju kakve su potrebe naroda kojemu služe.

Kontaktirala sam katoličkog biskupa u Sudanu i ponudila sam mu svoju pomoć. Rekla sam da ću sama naći volontere, pronaći ćemo novac i doći ćemo služiti gdje god on kaže da možemo biti od pomoći.

Dvije godine su prošle, završila sam studij, ali nisam našla nikoga kako bi mi pomogao u radu pa sam otišla služiti u toj biskupiji s još dvoje ugandskih svećenika i nekoliko sestara koje su bile u blizini. Bila sam veoma sretna i rasla sam duhovno i iz iskustava koje sam dobila radeći s ljudima.

Dok ste bili u Africi, prepoznali ste svoj poziv. Kakvo je vaše molitveno iskustvo u toj opasnoj pustinji, posebno u trenutcima kada ste se bojali za svoj život?

Duhovno sam rasla otkada sam počela svoju službu u Sudanu 1996. Blagoslov je biti na mjestu na kojem ne znaš hoćeš li se ikada vratiti kući. Bila sam se pripremila na mogućnost smrti tijekom godina provedenih u bolnici i mislim da sam spremna umrijeti danas ako je to volja Božja.

Bila sam nervozna kada su mi jednom rekli kako me jedan vojni zapovjednik želio ubiti jer sam biskupu rekla da sumnjam na njega da je uradio nešto loše.

Jedan luđak koji je kopljem napao nekoliko ljudi u selu činio me mnogo nervoznijom jer je živio odmah pokraj kuće u kojoj sam sama živjela. Nakon nekoliko nemirnih noći rekla sam sebi: «Dosta! Isuse, ti si mnogo moćniji od ovih sila. Daj mi milosti da ti dopustim uzeti moje strahove!»

Poslije toga me prijetnje nisu mnogo živcirale, pogotovo nakon što se taj luđak odselio, a zapovjednik  malo smirio.

Želja da umremo za našu vjeru je milost za koju se svi možemo moliti i dobiti je. Ne misli se samo na tjelesnu smrt, već na posebnu duhovnu razinu kad rastemo u vjeri ugledajući se u Isusa. Bila sam u mogućnosti jasno čuti Božji poziv da postanem posvećena osoba kad sam bila u Sudanu jer tamo nije bilo nikakvih događanja koja su me u tome mogla 'ometati' – samo Bog i ja.

Shvatila sam kako mi je Bog dao dodatnog vremena za molitvu, da budem slobodna kako bi me mogao poslati kamo hoće i da razvijem duboku vjenčanu vezu s Njim.

Što mislite da je najveća potreba Sudanaca?

Jedinstvo, naučiti poštovati jedni druge, i liječenje trauma iz prošlosti. Rat koji je trajao više od 40 godina je uništio dobre kulturne vrijednosti i osjećaj dostojanstva osobe. Ljudi su naučili boriti se samo za sebe, što je otvorilo vrata korupciji, plemenskim ratovima, vradžbinama i ostalim štetnim stvarima. Kada kroz Evanđelje nauče brinuti jedni za druge, počet će zacjeljivati rane i poželjet će školovati svoju djecu – posebno djevojke, kojima je najviše potrebno obrazovanje.

Kako se taj proces bude odvijao, nadam se da će početi zajednički djelovati kako bi izgradili Crkvu kao kulturnu i ekonomsku dobit za svakog člana zajednice.

Nakon Afrike vratili ste se u SAD, što vam je najteže u vraćanju normalnom, svakodnevnom životu?

Vrijeme. Svi su u takvoj žurbi i brizi o tako beznačajnim stvarima. Postoji nedostatak jednostavnosti, što dokazuje konstantno trošenje novaca na beskorisne stvari. Izgleda da ljudi nemaju vremena za pričanje, smijeh ili sadašnji trenutak. Moram paziti na sebe da me ne bi pregazili u žurbi.

Sva ta 'ometanja' su se uvukla u mene i trudim se postići unutarnju mirnoću kako bih mogla «biti» s Isusom. To je bilo mnogo lakše postići u Africi.