Medicinski potpomognuta oplodnja – industrija za žetvu ljudi

Dobivanje potomstva predstavlja cilj gotovo svakoj obitelji jer je temelj većine sklopljenih brakova dobrobit supružnika i težnja za potomstvom. Nažalost, sama želja često nije dovoljna jer se trudnoće između određenih supružnika jednostavno ne mogu postići prirodnim putem. Za mnoge parove tada jedinu mogućnost predstavlja umjetna oplodnja. Statistički podatci govore kako se u svijetu na milijun stanovnika radi 1 000 postupaka potpomognute oplodnje, a u BiH je taj postotak pet puta manji. Cijene se kreću od 2 000 do 8 000 KM, premda postoje i parovi koji su do prvog začeća izdvojili skoro 30 000 KM.
 

Zbog daytonske regulative, pitanje u svezi s potpomognutom oplodnjom ne može se rješavati na razini BiH, a u Federaciji Bosne i Hercegovine još uvijek nije zakonski regulirano. Ipak,  Federalno ministarstvo zdravstva u parlamentarnu proceduru uputilo je Nacrt zakona o liječenju neplodnosti biomedicinski potpomognutom oplodnjom, a o njemu je održana i javna rasprava.

Predloženi zakon, između ostaloga, postupak oplodnje definira kao otklanjanje neplodnosti ili umanjene plodnosti zahvaljujući biomedicinskim dostignućima. Liječenje podrazumijeva i „uzimanje i čuvanje sjemenih ćelija muškarca ili jajnih ćelija žene u slučajevima kada postoji opasnost da može doći do neplodnosti”.

Pravo na potpomognutu oplodnju bi imale punoljetne i radno sposobne osobe koje žive u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, a preduvjet je da ne mogu začeti prirodnim putem i da je žena u dobi primjerenoj za rađanje, te da njezino opće zdravstveno stanje dopušta trudnoću i porod. Predloženi nacrt predviđa dvije mogućnosti oplodnje: onu pri kojoj se koriste spolne stanice bračnih partnera te jednog od partnera i spolne stanice darivatelja.

Prema nacrtu zakona, parovi bi imali pravo na dva pokušaja oplodnje besplatno što do sad nije bio slučaj...

Kada se bračni partneri odlučuju na izvantjelesnu oplodnju?

Mnogi bračni parovi se pitaju kolika je vjerojatnoća da će, odnosno da neće moći dobiti dijete tijekom svojeg braka ako to žele. Znanost je dala odgovor na to pitanje: vjerojatnost da će doći do začeća u jednom mjesecu braka je od 15 do 25%, unutar prva tri mjeseca iznosi 40% , a prosječna vjerojatnost da će do začeća doći unutar godine iznosi 85%.

Postoje mnogi čimbenici koji utječu na plodnost, prije svega godine starosti budući da se nakon 30. godine života izgledi začeća smanjuju. Također, tu su bolesti i različita stanja koja mogu utjecati na trudnoću: kronične bolesti, konzumacija alkohola, pušenje, eventualna izloženost kemikalijama ili otrovima, izbor donjeg rublja...

Uobičajeno je ako bračni par nakon godinu dana redovitih spolnih odnosa nije zatrudnio, posjetiti liječnika i posavjetovati se o sljedećim koracima.

Predrasude u svezi s neplodnošću

Često se neplodnost u hrvatskome narodu, a pogotovu na selima tretira kao „ženski“ problem. Iako vlada uvriježeno mišljenje kako se u većini slučajeva neplodnost pojavljuje samo kod žena, istina je da se bračna neplodnost javlja podjednako i kod muškaraca i kod žena, u oko 40% slučajeva, dok 20% slučajeva otpada na neplodnost obaju partnera. 

Kada se iscrpe sve prirodne mogućnosti za uklanjanje bračne neplodnosti, bilo muškarca, žene ili obaju partnera, nastupa razdoblje suočavanja s idejom o podvrgavanju nekoj od metoda umjetne ili potpomognute oplodnje.

Različite metode medicinski potpomognute oplodnje

Često se u kolokvijalnom govoru sve metode potpomognute oplodnje nazivaju samo jednim zbirnim imenom: npr. oplodnja u epruveti, „dijete iz epruvete“ ili in vitro. Međutim, činjenice govore kako postoji dvadesetak takvih metoda s različitim nazivima. Neke od najpoznatijih su inseminacija, oplodnja in vitro, GIFT i ZIFT, metoda ICSI...

Metode umjetne oplodnje GIFT i ZIFT predstavljaju modificirane oblike oplodnje in vitro, koje se također temelje na izvlačenju jajnih stanica i unošenju embrija u maternicu. GIFT (od engl. Gamete Intrafallopian Transfer) i ZIFT (Zygote Intrafallopian Transfer) znatno su kraće procedure. Dok se kod oplodnje in vitro, prije unosa u maternicu, provodi promatranje razvoja embrija u trajanju od tri do pet dana, kod ZIFT metode se oplođene jajne stanice (zigote) unose u jajovode unutar 24 sata, a kod GIFT metode spermiji i jajne stanice samo se pomiješaju i unose unutar jajovoda.

Statistički od 100 zametaka, 92 bivaju žrtvovana

U određenim metodama oplođena jajna stanica se ne može odmah staviti u maternicu žene, nego se razvija u inkubatoru te se nakon dva do pet dana zametak prenosi u maternicu žene. U „zdjelici“ se oplodi nekoliko jajnih stanica dobivenih hormonskom stimulacijom žene. U prosjeku se dobije desetak jajnih stanica, a od njih 10, uspješno se oplodi 8, do petog dana preživi samo 4 - 5, a tek će se matematičkih 1,3 i roditi.

Dakle u prosjeku 92% zametka prestaje s razvojem zbog različitih genetskih nepravilnosti. Dopušteno je vratiti najviše tri zametka; najčešće se vraćaju dva, ali u nekoliko europskih zemalja potiče se vraćanje samo jednog zametka. Preostali zametci mogu se zamrznuti da se uporabe za sljedeće pokušaje u slučaju izostanka trudnoće. Uspjeh postupka najviše ovisi o „kvaliteti“ zametaka vraćenih ženi, a to ovisi o kvaliteti jajne stanice i spermija...

Mnogi stručnjaci preporučuju uvođenje triju ili četiriju embrija kako bi se povećali izgledi za trudnoću. S druge strane, to povećava mogućnost višestruke trudnoće. Ako nakon prvog pokušaja oplodnje in vitro ostane višak embrija, klinika ih može zamrznuti za eventualne sljedeće pokušaje.

Nakon uspješno završene umjetne oplodnje, bračni par se može spremati za prinovu u obitelji, međutim uvijek će etičko pitanje visjeti iznad čitavog procesa.

Umjetna oplodnja s etičkog gledišta

Vjerojatno će uvijek postojati dva sukobljena pogleda na nova dostignuća u potpomognutoj i umjetnoj oplodnji. S jedne strane su ljudi koji se žestoko suprotstavljaju toj tehnologiji budući da omogućava manipuliranje prirodom, igranjem Boga i sa sobom nosi dosta štetnih posljedica, dok su s druge strane oni koji čitav proces gledaju s utilitarističkog stava smatrajući tehnologiju samo sredstvom za svladavanje prepreka na koje čovjek naiđe u svojem životu. Zagovaratelji ove metode naglašavaju kako će bračni parovi odlaziti u inozemstvo ako im se ovdje ne omogući izvršiti ono što su naumili, tako da je, između ostaloga, bolje da to čine u matičnoj zemlji.

Još jednom se naglašava posebnost BiH u svemu ovome. Mnogi ističu kako je u ratu nastradala čitava generacija mladića koji su posljednjih godina trebali biti stupovi obitelji. Samim time približno isti broj žena, zbog nedostatka muškaraca, nije na vrijeme mogao zasnovati obitelj tako da se sada nalaze pri kraju reproduktivnog razdoblja.

Također zbog loših ekonomsko-društvenih gibanja granica sklapanja brakova i odlučivanja za roditeljstvo je odgađana tako da se mnogi, kada se konačno odluče za taj korak, suočavaju s problemom mogućnosti trudnoće.

Treba razmišljati o štetnosti za majku

Kao i samo laičko društvo, tako je i medicinska struka podijeljena na dva suprotstavljena tabora. Određeni medicinski djelatnici u svemu samo vide dobrobit supružnika ne obazirući se na štetne nuspojave, dok drugi razmišljaju i o etičkim implikacijama.

Jedna od onih liječnika koji su protiv medicinski potpomognute oplodnje je Verica Mišanović, pedijatar.

„Ja sam protiv potpomognute oplodnje jer to nije prirodan, Bogom dan, način kako se ljudsko biće začne, raste i rodi. Potrebno je naglasiti da je sam postupak iznimno zdravstveno štetan i jako bolan za majku koja je podvrgnuta oplodnji. Lijekovi koji se koriste za stimulaciju imaju veliki broj štetnih efekata, od toga da majka može razviti trajna oštećenja pojedinih organa do smrtnog ishoda. Sam proces je jako bolan i može imati fatalne posljedice po život porodilje. Potrebno je naglasiti i utjecaj na psihičko zdravlje žene i promjenu osobnosti, naročito ukoliko se postupak nekoliko puta provodi bez rezultata. Nekad se u samom postupku dogodi da imamo istodobno veći broj zametaka pa roditelji moraju odlučiti koga će izabrati! Ostali su osuđeni da se 'zalede' pa ako uspije oplodnja, više nisu potrebni i njihova sudbina je nepoznata. Moglo bi se još puno toga reći zašto se ja ne slažem s potpomognutom oplodnjom, ali mislim da je i ovo dovoljno“, komentirala je doktorica Mišanović medicinski potpomognutu oplodnju.

Stav Katoličke crkve

Osim navedenih štetnih nuspojava pokreće se i pitanje koja su prava embrija? Mnogi smatraju da istraživanja na embrijima ne smiju biti dopuštena budući da je svaki embrij ljudsko biće.

Među teže razloge protivljenja Crkve spadaju: eksperimentiranje, zamrzavanje i usmrćivanje ljudskih embrija tijekom postupka, trgovina embrijima te njihovo eventualno korištenje u kozmetičke svrhe, npr. kreme za lice i preparati protiv starenja. Osim toga, umjetna oplodnja uspostavlja vlast tehnike nad početkom ljudskog života. Treba naglasiti kako Crkva nije protiv djece rođene umjetnom oplodnjom, niti pravi razliku između njih i onih rođenih prirodnim putem: sva su ta djeca, bez razlike, dar Božji, ali postupak medicinski potpomognute oplodnje ostaje moralno i stručno neprihvatljiv.

To objašnjava dr. Zorica Maros, profesorica moralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu.

„Postojeći način medicinski potpomognute oplodnje, kako je stručno nazvana oplodnja u epruveti, Crkva osuđuje kao nemoralan i grješan čin. Takvom se metodom, bilo svjesno, bilo neizbježno proizvode zametci kojima se kasnije eksperimentira, ili ih se zaleđuje i uništava, zbog čega je ta metoda duboko u sebi nehumana i nemoralna. Riječ je, između ostaloga, o manipuliranju ljudskim bićima i nasilnom prekidu njihova života. Naime, temeljno načelo katoličke moralne teologije, kod svih pitanja koja se odnose na život ili smrt jednog čovjeka, je da: 'Nitko nema pravo pod bilo kakvim okolnostima izravno uništiti nedužno ljudsko biće.' Svaki je ljudski život svet i Crkva štiti svetost tog života od njegova početka pa do same smrti. Dakle, kršćanska etika govori o svetosti života, dok laička, dakle ova koja podržava umjetnu oplodnju, govori o kvaliteti života što u načelu znači da dostojanstvo čovjeka nije u njegovoj stvorenoj i urođenoj naravi, nego da ovisi o njegovim sposobnostima i genetskim mogućnostima. Prilikom oplodnje u epruveti stvara se višak zametaka koji se onda selektiraju, odnosno biraju se 'bolji', 'kvalitetniji', 'zdraviji', oni koji će se prenijeti u maternicu žene. Riječ je o selektivnom pobačaju ili ideologiji eugenizma (davanje prednosti zdravijim i jačim naspram slabijih i bolesnih). Stoga Crkva medicinski potpomognutu oplodnju smatra teškom povredom svetosti ljudskog života i njegova dostojanstva“, kaže dr. Maros.

Podsjetimo na kraju, svaki oblik liječenja neplodnosti koji ne narušava dostojanstvo čovjeka Crkva, ne samo da prihvaća, nego i podržava. Dakle „potpomognuta oplodnja“ je prihvatljiva u onim oblicima koji ne proturječe svetosti ljudskoga života jer pomaže bračnom činu da dođe do svrhe. Umjetna ne jer ne samo da zamjenjuje bračni čin, nego narušava dostojanstvo ljudske osobe.

U jeku bitke za Vukovar nobelovci potpisali peticiju za mir

Krajem kolovoza 1991. započela je bitka za Vukovar, koja se unatoč velikom nesrazmjeru u ljudstvu i tehnici oduljila na tri mjeseca. Zahvaljujući obrani grada na Dunavu tijekom opsade, oslabljen je ratni potencijal JNA, a čitava Hrvatska dobila nekoliko mjeseci za podizanje i opremanje svojih oružanih snaga na drugim bojištima. Strahovita ratna razaranja i brojne žrtve među civilima potaknule su mnoge pojedince, ali i institucije u svijetu da se aktiviraju u pokušaju zaustavljanja agresije u Hrvatskoj. Među njima su bili i brojni nobelovci.

Dok su međunarodni političari promatrali hrvatsku tragediju razmišljajući što činiti, pokušati spašavati Jugoslaviju ili dati svakoj republici i narodu pravo na samoopredjeljenje, oni od kojih se možda nije ni očekivalo da se miješaju, progovorili su jasno i glasno.

Nekoliko dana pred konačni pad Vukovara, promatrajući kako svjetski lideri ne čine ništa da zaustave najveći zločin koji je od Drugoga svjetskog rata zadesio Europu, 49 nobelovaca iz cijeloga svijeta 13. studenoga 1991. potpisalo je peticiju kojom se pozivaju relevantni međunarodni čimbenici da zaustave rat i nasilje.

„Nasilje i uništavanje koje se zbiva u Hrvatskoj dosegnulo je stupanj kakav u Europi nije viđen još od Drugoga svjetskoga rata. Mi ovim pozivom za mir tražimo od svih vlada, humanitarnih organizacija svih žena i muškaraca da učine sve moguće kako bi se što prije zaustavilo ubijanje u Hrvatskoj“, stoji, između ostalog, u peticiji nobelovaca.

Tako su znanstvenici, fizičari, kemičari, matematičari za koje često kažemo kako su hladni, nemaju emocija i zanimanja za ljudsku patnju, iskazali svoje stavove o zločinu koji se događao. Krik i apel nobelovaca bio je revolt intelektualaca diljem svijeta na bezumlje i ravnodušnost međunarodne zajednice na pokolj koji je bio u tijeku i koji se mogao zaustaviti.

Idejni začetnik peticije je bila hrvatska znanstvenica Greta Pifat s Instituta Ruđer Bošković iz Zagreba. Ona je iskoristila svoje poznavanje tadašnje intelektualno-znanstvene scene u Europi te je pokrenula peticiju koju su, između ostalih, potpisali nobelovci: Willy Brandt, bivši njemački kancelar, anglikanski nadbiskup Desmond Tutu, nobelovac i protivnik aparthejda u Južnoj Africi, tibetanski vjerski poglavar dalaj-lama, Vradimir Prelog, hrvatski kemičar, Linus Pauling, dvostruki nobelovac i kemičar, te mnogi drugi...

Vukovar je već bio pao, a u sljedećim mjesecima apel za mir potpisalo je skoro stotinu nobelovaca...

Nikola Šubić Zrinjski - jedan od najslavnijih velikana hrvatske povijesti

Grof Nikola IV. Zrinjski (Zrin, oko 1508. - Siget (Mađarska) 7. rujna 1566.), hrvatski državnik i vojskovođa, jedan je od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti, član velikaške obitelji Zrinjski. Ratovao je protiv Turaka još od svoje rane mladosti i prošao kroz mnogobrojne okršaje. Kao vješt vojnik istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. Osobito se proslavio 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Građani i suvremenici su tada naveliko slavili njegovo junaštvo govoreći da ga je sam Bog poslao. Zbog njegova junaštva kralj Ferdinand I. ga je 24. prosinca 1542. izabrao za hrvatskoga bana. Za vrijeme svojega banovanja Zrinjski je spasio „ostatke ostataka“ Hrvatskog Kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitaka. Kada je sultan Sulejman I. 1566. krenuo s više od 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem osvajanja Beča, došao je do grada Sigeta da sredi „stare račune“ sa sigetskim kapetanom. Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Turci su očekivali predaju, ali Zrinjski i preživjeli junaci provalili su iz grada, napali Turke te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Junačko djelo Nikole Zrinjskog izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII., napisao je: „Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu.“ Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego odustati od invazije na Beč, ali i Europu.

Junaštvo Nikole Zrinjskoga za Hrvatsku i čitavu kršćansku Europu postalo je plodno tlo za umjetnike. Tako je opera Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca postala jedno od najpopularnijih hrvatskih glazbenih scenskih djela. Praizvedba Zrinjskog (libreto Hugo Badalić) bila je 4. studenog 1876. u Zagrebu, u tadašnjem Narodnom kazalištu.

Dr. Miroslav Akmadža, doktor povijesnih znanosti: Kroz životni put dr. Krunoslava Draganovića može se promatrati sudbina hrvatskoga naroda

U Sarajevu se intenzivno odvijaju pripreme za organiziranje znanstvenog simpozija o dr. Krunoslavu Draganoviću, svećeniku, povjesničaru, publicistu, rodoljubu, karitativnom i socijalnom radniku te jednom od najeminentnijih predstavnika hrvatske emigracije. Dr. Draganović je, između ostalog, jedan od najzaslužnijih osoba za prikupljanje dokumentacije o masovnim zločinima što su ih jugoslavenski komunisti 1945. počinili nad civilima i hrvatskim vojnicima u Bleiburgu. Iako se još uvijek oko njegova iznenadnog vraćanja u SFRJ godine 1967. vode rasprave, sudskog procesa protiv njega nikad nije bilo. Kako bismo saznali nešto više o ovom svećeniku koji je zadužio pokrajinsku Crkvu i čitav hrvatski narod, razgovarali smo s dr. Miroslavom Akmadžom.

Miroslav Akmadža  je rođen 1967. u Ljubuškom. U Mostaru je upisao Pedagošku akademiju i 1987. dobio zvanje nastavnika povijesti i zemljopisa. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. dobio je zvanje profesora povijesti, a 2001. obranio je magistarski rad na temu Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. Dvije godine kasnije u istoj instituciji obranio je disertaciju na temu Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi od 1945. do 1966. i crkveno državni odnosi, te stekao akademski stupanj doktora znanosti. Zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest, član je Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti. Od 2009. član je Upravnog vijeća Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, a od 2010. član uredništva časopisa Tkalčić. S njim smo razgovarali o Krunoslavu Draganoviću, životu u emigraciji, povratku u Jugoslaviju, njegovu znanstvenom radu...

Poštovani dr. Akmadža, uskoro se u Sarajevu održava znanstveni simpozij o dr. Krunoslavu Draganoviću. Recite nam ukratko zašto pisati i praviti simpozij o tom svećeniku?

Krunoslav Draganović to zaslužuje jer je ostavio dubok trag, kako u vjerskom i znanstvenom životu Crkve, tako i u političkom životu hrvatskoga naroda. Njegov život bio je iznimno zanimljiv i prate ga mnoge kontroverze pa i prilična tajnovitost. Zato je on vrlo zahvalna tema za historiografska istraživanja.

Kada se bude održavao simpozij, možemo li od Crkvi i Hrvatima nesklonih medija opet očekivati napade u duhu komunističke propagande: Zašto organizirate simpozij o tom „zločinačkom ustaško-nacističkom popu“?

Sve je moguće, no nadam se da je vrijeme sazrjelo za ovakav simpozij, a navedene etikete su besmislene jer on nema nikakve veze ni s ustaštvom ni s nacizmom, ali ni s bilo kojom drugom ideologijom. No, svatko ima pravo o njemu prosuđivati sa svoje točke gledišta, ali mi znanstvenici možemo i smijemo samo sa znanstvene, bez ikakvih predrasuda.

Kroz  višegodišnje  istraživanje  crkveno-državnih  odnosa  u  Jugoslaviji  u vrijeme  komunističke  vladavine  često se može naići na ime Krunoslava Draganovića,  jedne  od  najkontroverznijih osoba  novije  hrvatske  crkvene povijesti. Međutim, običnim ljudima to ime i nije mnogo poznato. Zašto je to tako?

Komunizam je ipak ostavio dubok trag na ljude koji su u njemu živjeli. U to vrijeme nije bilo uputno o njemu objektivno pisati. Tako da se uglavnom šutjelo, pa je uglavnom ostao u sjećanju starijih generacija, te posebice u hrvatskom iseljeništvu. No, vrijeme je da i nove generacije spoznaju njegovu iznimno važnu povijesnu ulogu, bez obzira što tko o njemu mislio.

U iseljeništvu je u duljem vremenskom razdoblju bilo nekoliko stotina svećenika. Takvo  djelovanje  iseljenog  katoličkog  svećenstva  smetalo  je  komunističkim vlastima koje su zbog toga sve češće prosvjedovale kod biskupa u domovini. U tim prosvjedima u pravilu su optužbe išle na račun djelovanja skoro samo Krunoslava Draganovića. Zašto?

Njega su smatrali najsposobnijim i za režim najopasnijim. Imao je iznimno velik ugled, ne samo u crkvenim krugovima i samoj Sv. Stolici, nego i kod mnogih inozemnih političara i diplomata. Znali su da će on to iskoristiti za širenje istine o stanju Crkve i društva u Jugoslaviji, pa su to nastojali na sve načine spriječiti. No, na udaru su bili i još neki ugledni svećenici koji su s njim djelovali u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, kao npr. Ivan Tomas koji je bio i voditelj emisija na hrvatskom jeziku na Radiju Vatikan, pa Krešmir Zorić, zatim u Austriji Vilim Cecelja, franjevci u Komisarijatu u Chicagu i još neki drugi.

Kada se Draganović vratio u ondašnji SFRJ, bio je to svojevrsni šok za „sve strane“. Je li njegov povratak bio dragovoljan ili je riječ o otmici? Kakav je odjek imao taj događaj u hrvatskom iseljeništvu?

Još o tomu ne znamo punu istinu, ali prema trenutno dostupnim izvorima, njega su na prijevaru preveli preko talijansko-jugoslavenske granice njegovi prijatelji za koje nije znao da su suradnici Udbe, tj. praktički je otet, iako on u početku toga nije bio svjestan. Iseljeništvo je bilo šokirano i zbunjeno, pa i podijeljeno u tumačenju radi li se o dragovoljnom odlasku ili otmici. U svakom slučaju, bio je to težak udarac za hrvatsko iseljeništvo.

Nakon povratka u Jugoslaviju svećenik Draganović nije bio marginaliziran u Crkvi što su možda mnogi i očekivali... Iako već u godinama kad bi mogao ići u mirovinu, dobio je zadatak napraviti shematizam Katoličke crkve, što je samo po sebi opsežan i dugogodišnji posao. Možete li nam reći nešto više o tomu?

Crkva ga se nikad nije odrekla, ali su vlasti tražile od biskupa da mu ne daju nikakve dužnosti koje bi mu omogućile političko djelovanje, pa je procijenjeno da je najbolje da se bavi znanstvenim radom. On je to istinski prihvatio i zdušno se tomu posvetio, a njegov Shematizam je djelo od iznimne vrijednosti bez kojeg je i danas nemoguće istraživati crkvenu povijest.

Dr. Krunoslava Draganovića su za vrijeme njegova izbivanja iz SFRJ-a mnogi režimski novinari napadali i otvoreno ga nazivali ustašom ili podupirateljem NDH-a, ali poslije njegova povratka u zemlju nikakva sudskog procesa nije bilo. Je li riječ o prešutnom dogovoru između Vatikana i ondašnjeg rukovodstva bivše države, ili jednostavno dokaza protiv njega nije bilo?

Komunistima nikad nisu trebali dokazi da bi nekoga osudili. Ovdje se radilo o obostranom interesu Sv. Stolice i Jugoslavije. Jugoslavija je zbog svojeg ugleda u svijetu inzistirala na obnovi diplomatskih odnosa sa Sv. Stolicom, pa je koristila Draganovića za ucjenu kako bi Sv. Stolica na to pristala. S druge strane, Sv. Stolici nije odgovaralo javno suđenje Draganoviću jer bi ono poslužilo za optužbe na njezin račun zbog pomaganja nekim „politički spornim“ izbjeglicama da napuste Europu i sklone se na sigurno. Tako da su se uspjeli naći zajednički interesi, što je omogućilo Draganoviću da ostane na slobodi, ali pod stalnim nadzorom sigurnosnih službi.

Zlobnici će reći kako je Udba poslije Draganovićeva povratka u SFRJ aktivirala svoje ćelije po Europi te su počela učestalija ubojstva hrvatske političke emigracije. Možete li reći nešto više o tomu?

To su gluposti, jedno s drugim nema nikakve veze, niti je itko o tomu predočio dokaze. Iz Draganovićevih iskaza jugoslavenskim istražiteljima vidljivo je da on nije razotkrio ništa što već svima nije bilo poznato, niti je ikoga ugrozio. Ono što su istražitelji htjeli čuti, uglavnom je govorio o već umrlim iseljenicima, a žive je nastojao zaštititi koliko je god to bilo moguće. Uostalom, ubijeni emigranti uglavnom nisu bili iz kruga onih koji su s Draganovićem imali ozbiljnijih kontakata. Mi smo majstori u optuživanju, ali ja ne želim nikoga okrivljavati bez čvrstih dokaza, a u ovom slučaju nitko ih nije predočio.

Vaše višegodišnje znanstveno bavljenje Katoličkom crkvom u SFRJ-u pruža cijeli niz dragocjenih i zanimljivih tema. Možete li nam reći kakvo je bilo ozračje u redovima komunističke vlasti nakon što se Draganović vratio, a kakvo u crkvenim?

Komunističke su vlasti to doživljavale kao svoj veliki uspjeh i pobjedu nad Crkvom i iseljeništvom, te su to nastojale medijski i politički iskoristiti. U crkvenim redovima zavladao je određeni strah i nelagoda jer su se bojali da bi mogli stradati mnogi svećenici koji su s Draganovićem surađivali. No, kad je pušten na slobodu, laknulo im je i mnogi su nastavili s njim komunicirati i pomagati mu da se što bolje snađe u novonastalim okolnostima.

Kakav je bio odjek o neprocesuiranju Draganovića među srpskim političkim i civilnim establišmentom? Kakav je bio stav svećenstva Srpske pravoslavne crkve?

Prvo je zavladalo oduševljenje jer su vjerovali da će biti osuđen, a onda je uslijedilo veliko razočaranje kad je pušten na slobodu. Neki su srpski publicisti napravili opću medijsku hajku protiv Draganovića prikazujući ga kao špijuna, zločinca, ustašu i sl., a nitko s druge strane nije mogao, niti smio stati u njegovu obranu. Što se tiče SPC-a, može se reći da su čak bili prilično suzdržani jer su oni uglavnom bili pod utjecajem vlasti, pa su se i ponašali u skladu s državnom politikom. No, bilo je i oštrih napada na Draganovića od pojedinih svećenika iz redova SPC-a.

U cilju razjedinjavanja biskupa i svećenika, komunističke su vlasti osmislile i forsirale tzv. svećenička udruženja. Do kojega ste zaključka došli u svojim istraživanjima? Jesu li udruženja bila pozitivna ili negativna pojava za Crkvu i narod?

Tu treba biti oprezan kod ocjena pojedinih udruženja. Ja tu temu trenutno detaljno istražujem, i dat ću cjelovitije tumačenje u svojoj knjizi o Katoličkoj crkvi u BiH u tom vremenu. Treba razlikovati udruženja kao takva koja su komunisti podržavali i poticali s ciljem razbijanja crkvenog jedinstva, od pojedinaca u udruženjima gdje je bilo onih koji su, naročito iz redova njihova vodstva, stvarali velike probleme Crkvi, kao što je bilo i jako puno svećenika u udruženjima, koji su se samo formalno upisali u udruženje da se zaštite, ali su nastavili normalno obavljati svoj svećenički rad, bez ikakva aktivnijeg upliva u rad udruženja, i ničim nisu štetili Crkvi.

Krunoslav Draganović je bio znanstvenik i povjesničar. Prikupljao je građu o stradanju Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, međutim ti materijali nikada nisu objavljeni. Može li se u budućnosti očekivati da ti podatci budu objavljeni u knjizi ili zborniku radova?

Može se očekivati, a i ovaj znanstveni skup je značajan korak u tom smjeru, i trebao bi potaknuti povjesničare da se ozbiljnije pozabave tom problematikom.

Može li se reći kako je dr. Draganović postao institucija i metafora za stanje hrvatskoga naroda u SFRJ-u?

Teško je to reći za bilo kojeg pojedinca, pa tako i za Draganovića, ali da se kroz njegovu sudbinu može promatrati sudbina hrvatskoga naroda u danim okolnostima, može. No, vrijeme će sigurno pokazati pravo stanje stvari jer smo tek odškrinuli vrata rješavanju nepoznanica i kontroverzi iz hrvatske povijesti.

Krunoslav Draganović