Politika je previše dugo dušu našeg naroda premještala u druge krajeve i države

Bosanska Posavina i raseljeni hrvatski narod tog kraja ove godine obilježavaju brojne tužne godišnjice. Prolazi 20 godina od ubojstava, protjerivanja i paljenja hrvatskih sela. Obljetnice su još tužnije kada se shvati da i 17 godina nakon završetka rata neka sela još uvijek liče na zgarišta, a ogroman dio protjeranih Hrvata nije se nikad vratio. Obnova, u ratu do temelja uništenih kuća teče sporo, a Posavina nije doživjela demografsku i gospodarsku obnovu.

Kako bi potaknuli odgovorne i podsjetili na probleme povratnika koji još nisu riješeni, svećenici Derventskog dekanata organizirali su od 24. do 26. kolovoza različite vjerske i kulturno-duhovne sadržaje u: Brusnici, Derventi i Plehanu. Jedan od organizatora obilježavanja je i fra Mirko Filipović, plehanski samostanski i župni vikar.

Fra Mirko, rođen na Plehanu 1957., dugo godina bio je gvardijan i župnik u svojoj rodnoj župi.  S njim smo razgovarali o aktualnim problemima povratka i obnove koji tište Hrvate u tom dijelu BiH, ali i o političkoj situaciji, lokalnim izborima te predstojećem ulasku Hrvatske u Europsku uniju...

Poštovani fra Mirko, Katolička crkva u BiH redovito ponavlja katastrofalne podatke o nestajanju Hrvata katolika. Potvrđeni su dramatični podaci o stanju u Republici Srpskoj. Je li moguće zaustaviti taj trend?

Mislim da nije, jer se time nitko ozbiljno i sustavno ne bavi. Sve je prepušteno stihiji i politici, a političari nemaju vremena baviti se ozbiljnim stvarima.

Hrvatski narod je već odavno izrazito selilački, a u zadnjim desetljećima prošlog i prvom desetljeću ovoga stoljeća to je postalo katastrofično. Uzroci su bili ratna prisila i ekonomski pritisak, ali opasnija je bezrazložna moda seljenja, koja je ponekad i glavni motiv. Ona među nesamostalnim pukom stvara pritisak seljenja onamo gdje svi idu, iako za to nema razloga, osim isprazne želje da se bude na nekom šik mjestu, a ne u svome rodnom kraju. Ima među nama vjerojatno i onih koji se stide što se nisu odselili, jer zašto bi inače odseljavanje bilo problem u krajevima koji nisu bili pod ratnim pritiskom, u krajevima koji su se obranili i u onima u kojima gospodarstvo dobro stoji.

Nažalost, politika je previše dugo dušu našeg naroda premještala u druge države i krajeve pa ne začuđuje ako i tijela odlaze za dušama. Jedan premali narod, koji ima premalen natalitet, a prevelik mortalitet, s previše pobačaja i previše neoženjene i neudate mladeži, a s prevelikom težnjom za lutanjem po svijetu – kakvu budućnost može očekivati? Organizacija Human life objavila je procjenu o nestanku 79 naroda tijekom slijedeća dva stoljeća. Među njima su dakako i Hrvati (kao i Srbi). Nestanak se ne odnosi samo na one krajeve odakle se iseljavaju nego i na one gdje se doseljavaju. Je li to znak za uzbunu – procijenite sami.

U plehanskoj župi, koja obuhvaća 15-ak sela, živjelo je prije 1992. oko 7.000 vjernika, a do danas se vratilo samo stotinjak ljudi. Aneks 7 Daytonskog sporazuma u kraju koji obuhvaća plehanski samostan nije uspio. Zašto je to tako?

Zato što se kompletan Daytonski sporazum do kraja ne provodi, nego sporadično, kako kome odgovara, a pogotovo je to slučaj s Aneksom 7 koji govori o povratku. Taj sporazum je inače uzrok svakoga poratnoga zla, jer je skrpan nabrzinu, s previše kompromisa i popuštanja jačima i bezočnijima te je od njega bilo ludo i očekivati nekakav učinak u povratku.

Dovoljno je samo da je predviđeno da se povratnike pita hoće li natrag u svoju općinu ili će ostati ondje gdje jesu pa da se odmah zna kako će to sve ići. Ako im u općinama gdje se trebaju vratiti ne dadneš ništa, ako im stvoriš neprijateljsko okružje, ako im ne dadneš mogućnost sigurnog zapošljavanja, zdravstvene i sigurnosne zaštite, ako u svojim općinama budu stranci, a u mjestima gdje jesu normalni građani, malo će se njih odlučiti na povratak. A to je upravo politika Daytonskog sporazuma učinila i sad trpimo posljedice tog nesporazuma. Govori se o pravu na izbor, a radi se praktično o manipulaciji, jer izbor pretpostavlja dvije jednake mogućnosti. Ovdje je ponuđena jedna vrlo loša i druga izrazito bolja. Ponuđači su odmah bili sigurni što će se izabrati.

Prolazeći kroz Posavinu mogu se vidjeti ožiljci rata, ali i obnovljene kuće u kojima nitko ne živi. Prema evidenciji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, zaključno s 15. travnja ove godine, zahtjeve za obnovu imovine u BiH podnijelo je više od 7.200 hrvatskih obitelji, a većina tih zahtjeva odnosi se na povratak u RS, uglavnom u posavske općine. Mnogi se i dalje prijavljuju za povratak, ali koliko je takvih ljudi u mogućnosti ostati, da se još više kuća ne „pretvori“ u vikendice?

Ta priča o vikendicama često je plod samoopravdavanja onih koji su za povratak odgovorni, a nisu učinili mnogo više od jednog velikog ništa. Od kuće se ne živi, to svatko zna. Čovjek je kompleksno biće i ako mu nisu osigurani i ekonomski i zdravstveni i prometni i društveni uvjeti, ne možeš očekivati da će negdje rado živjeti, osim ako mora ili ako hoće iz silne ljubavi ili silnog inata.

Što je to osigurano u jednom povratničkom selu, bilo gdje, ne samo u ovom dijelu za koji vi naglašavate da je RS ili Republika Srpska, a on je samo nečiji rodni kraj, iz kojeg je protjeran i koji je u međuvremenu promijenio i lice i naličje, i ime i slova i zastave i ulice i ljude i neljude…? Sad je to neki novi svijet, pravljen prema nečijoj tuđoj mjeri, svijet iz kojeg se nije otišlo, a u njega se treba vratiti i sve to trpjeti ili ne vidjeti i navikavati se na to. I što će ti kuća kad se u nju ne mogu vratiti oni koji rađaju ili odgajaju djecu, jer nemaju od čega živjeti, jer im nitko neće dati posao zato što su se vratili? A odakle ikome hrabrost da pomisli da bi trebao itko od njih negdje napuštati siguran posao pa se vratiti u tu famoznu kuću da uživa u njoj bez posla, bez susjeda, bez škole, igrališta, vrtića – čak i struje i telefona, a trebali bi se vratiti iz: Zagreba, Pariza, Honolulua ili već kojeg ćoška svijeta u koji su ih rat i politika maćehinski odgurnuli?

Ali eto vidite, nekoliko tisuća ih je ipak poslalo molbu, tko zna po koji put, da im se daruju sredstva da obnove barem kuću. I obećavaju im ove godine da će se posebno potruditi da posavski Hrvati dobiju što više donacija, jer su do sad dobili malo više od ništa u odnosu na ono što su imali pa izgubili i u odnosu na druge koji su bili draži onima koji o tim silnim novcima odlučuju. No, teško je ne biti nevjerni Toma i ne reći da ćeš povjerovati tek kad vidiš. Živi bili pa vidjeli hoće li se ove ili slijedeće godine osigurati posavskim Hrvatima četiri stotine kuća, a ne četiri ili četrdeset godišnje, kako je dosad bilo. A četiri stotine kuća ima jedno malo veće selo. Ako im budu davali po četiri stotine godišnje, treba im osamnaest godina da ispune ovih 7.200 molbi koje ste naveli. Ako budu davali po četrdeset godišnje, kao do sad, trebat će 185 godina. 

Na kojim područjima Posavine je ostvaren, uvjetno rečeno, najviši postotak povratka, a na kojim najniži i kako to komentirate?

Najviši postotak povratka Hrvata ostvaren je u onim dijelovima Posavine koji su ratom bili oduzeti i devastirani, ali su Daytonom dodijeljeni Federaciji BiH. Oni koji su dodijeljeni RS-u posvuda su jednako loše prošli kada je riječ o povratku. Uzrok je jasan i ne treba se bojati reći ga: na prvom mjestu to je ime entiteta, koje je sebi prisvojio samo jedan narod; potom je to administracija entiteta, koja je uglavnom sto posto srpska i brine se uglavnom samo za ono što je srpsko; onda je to politika entiteta, koja je još „srpskija“ i koja svakih pet dana prijeti da će se odijeliti od Bosne i otići u Srbiju, a to znači i našu zemlju i naše krajeve odnijeti u drugu državu. Kad se tome pribroji domaća hrvatska politika, koju ovaj problem uglavnom ne zanima, jer ima druge boljke i neispunjene želje, nije potrebno više ništa tumačiti.

Koliko, prema Vašim osobnim spoznajama, politika na lokalnim  ili entitetskim razinama opstruira ili izravno otežava i onemogućava povratak izbjeglih i raseljenih lica?

A gdje bi se uspješnije moglo manipulirati i opstruirati povratak nego na lokalnoj i entitetskoj razini? Sad je situacija, naravno, nemjerljivo bolja nego ranije, ali još uvijek ima obilje prostora za opstruiranje. Za ilustraciju može se navesti podatak da su Hrvati neposredno nakon rata morali plaćati taksu za ulazak na prostor RS-a. U Bosanskom Brodu si morao platiti za ulazak na srpski teritorij i tek onda otići da pogledaš kako su ti srušili kuću i uništili imanje! Iza toga je slijedilo mnogo godina administrativnog izluđivanja. Izmišljao se nepregledan broj potrebnih i nepotrebnih papira koje moraš podići i nabaviti za najobičnije potrebe, a za svaki moraš platiti taksu i otići po njega desecima kilometara daleko u srpska sela, gdje su namjerno izmješteni mjesni uredi iz hrvatskih sela i još uvijek nisu u njih vraćeni. Ako tkogod odozgor zabrani neke takse, one se prestaju uzimati, a ono što je do tada bespravno uzeto, naravno, nitko nije ispitivao.

Na graničnom prijelazu u Bosanskom Brodu namjerno se sve do sada ne želi napraviti normalan terminal koji bi mogao propuštati dovoljan broj automobila da se ne stvaraju gužve. Sedamnaest godina nakon rata ondje se zna čekati i po četiri sata da bi se prešla granica, a za to vrijeme doputuje se do Graza ili Venecije. Oni koji bi iz Slavonskog Broda trebali trknuti do svojih sela u Bosni i nešto ondje uraditi, očistiti, ozidati i sl., ako tri puta zapnu u takvoj gužvi, četvrti put će odustati i od sela i od imanja i od Bosne.

Na razini entiteta kontroliraju se donacije i izbori. Donacije za obnovu hrvatskih kuća iz entitetske kase minimalne su ili nikakve, a izborni zakon je tako preciziran da Hrvati iz Posavine nemaju mogućnost izabrati jednog jedinog svoga predstavnika u skupštini u Banjoj Luci. Za popunjavanje hrvatske kvote služe Hrvati po zanimanju iz SNSD-a ili originalni Hrvati iz prijateljskih stranaka, koji mjesta u Vladi umjesto na izborima osvajaju darovnicom entitetskog vladara.

Wikileaks je prije određenog vremena objavio da su se sredstva za povratnike koristila za predizborne kampanje nekih stranaka. Koliko ima istine u tome da sredstava za povratak nisu uvijek iskorištavana za povratak?

Za predizborne kampanje koriste se sva sredstva, koja su uglavnom nedopuštena. Nekada se suvereno naređivalo poduzećima koja su bila pod strogom stranačkom kontrolom koliko će sredstava izdvojiti za izborni uspjeh stranke i koliko će radnika poslati na predizborne skupove. Danas je to malo teže izvesti. Lakše je dijeliti državne donacije uz uvjet da se stranci mora dati pola ili onoliko koliko ona odredi. Zanimljivo da za to zna Wikileaks, a ne znaju domaći organi gonjenja, kako se to nekada govorilo. No, saznat će nekad, samo tko će tada od onih najodgovornijih biti u državi, jer su većini ovdje samo radna mjesta, a kuće, imanja i djeca u nekoj drugoj državi, koja nema obvezu izručivanja bilo koga za bilo što.

Postoji li dovoljno izražena solidarnost Hrvata iz drugih područja BiH sa svojim sunarodnjacima u Republici Srpskoj?

Ne postoji. Naprotiv!

Kako će se skori ulazak Hrvatske u Europsku uniju odraziti na stvarno zanimanje za povratak, a s druge strane biti možda psihološka barijera za taj proces? Neki najavljuju egzodus Hrvata...

Ako ikad uđe u tu uniju, Hrvatska bi mogla postati ili granični policajac EU ili moćniji zaštitnik svoga naroda u drugim državama. Što će izabrati, teško je pogoditi, jer je Hrvatska apstraktan pojam koji konkretiziraju stranke na vlasti, a one su takve kakve jesu: sklone podaništvu prema jačima i većima, a strogosti i indolentnosti prema svojima i slabijima. 

Kakvo je vaše mišljenje o  hrvatskom pitanju u BiH? Hoće li ikada biti riješeno na, za Hrvate, zadovoljavajući način?

Hrvatsko pitanje najprije moraju raščistiti Hrvati međusobno, a to ne mogu jer nemaju odgovorne vođe. A hrvatsko pitanje u dlaku je jednako srpskom il' bošnjačkom pitanju. To je pitanje ponajprije Bosne i njezina uređenja. Ako je to država tri konstitutivna naroda, onda postoji samo jedno tipsko pitanje: što svaki od ta tri jednakopravna naroda koji konstituiraju državu treba imati za sebe, a što moraju prenijeti na državu. Rješenje je jedno, a primjenjuje se na svakoga jednako.

Ako je jedan narod suveren, ako konstituira državu, ako nije nacionalna manjina, onda je lako znati što mora imati u svojoj državi: jezik, vjeru, kulturu, školstvo, politiku, zdravstvo, medije, komunikacije itd. U složenoj državi sve to mora imati svaki čimbenik konstitucije, samo što se mora znati što od toga mora prenijeti na državu, jer država inače ne bi mogla funkcionirati, a kad ona ne funkcionira, ne funkcionira ni jedan narod u njoj. U Daytonskoj nakaradi od države sve je, k'o biva, utemeljeno na konstitutivnosti naroda, a onda je jednom narodu dana država u državi, drugome mogućnost dominiranja zbog brojnosti, a trećemu jal i nezadovoljstvo na općoj razini, a identično ponašanje na lokalnoj razini, jer daytonska Bosna forsira iživljavanje većine nad manjinom – pa gdje tko koga stigne. Sadašnji način rješavanja hrvatskog pitanja ide za tim da se jednakopravnost konstitutivnih naroda riješi tako da ostane daytonska situacija „tko je jamio – jamio“, ali da se i nama dadne malo više takve mogućnosti pa ćemo biti zadovoljni. Pitanje je samo koliko će stoljeća trebati međunarodnoj gospodi, koja je sve to dizajnirala, da projektiraju moguću državnu zajednicu triju konstitutivnih naroda, a ne da se trude sačuvati nemoguću. 

Ove godine su lokalni izbori u BiH. Prema vašem mišljenju, hoće li biti više prijavljenih hrvatskih glasača nego na prethodnim izborima?

Glasača će možda biti više prijavljenih, ali učinak će biti manji, jer – rekao sam – izborni zakon u BiH, a pogotovo u entitetu RS takav je da manjim skupinama ne daje mogućnost išta dobiti, osim ako se ne ujedine u jedan glasački korpus. Izborni prag je previsok i, ako svaka stranka i strankica ide zasebno na izbore, glasovi se samo prosipaju, a profitiraju veći i brojniji. To dobro znaju odgovorne hrvatski vođe stranaka, ali ni pod koju cijenu nisu htjeli nastupiti zajedno na izborima i, naravno, izgubit će ih. Pa kad su takvi, tko ne bi imao pravo pomisliti da to namjerno rade kako bi uništili bilo kakvu mogućnost Hrvatima u RS-u da sudjeluju u životu svojih općina. Za koga onda rade?

U bh. javnosti ste prije dvije godine došli u širu medijsku pozornost jer ste odbili gostoprimstvo hrvatskom predsjedniku Ivi Josipoviću koji je određenim postupcima mogao relativizirati hrvatske žrtve u plehanskom kraju. Što mislite jesu li mediji i sam predsjednik shvatili lekciju?

Mediji su to prenapuhali, jer im trebaju bombastični naslovi. Nisam ja predsjedniku Josipoviću uskratio gostoprimstvo. Ja sam njega primio u samostanu u tijeku njegove predsjedničke kampanje, odmah nakon objave rezultata prvog kruga izbora. Na službi gvardijana jednog samostana moje je da primam svakoga tko navrati u samostan. Ja sam predsjednikovoj ekipi, koja je spremala njegov dolazak, na kraju dogovora, kada sam konačno saznao sve detalje posjeta, rekao da to nije posjet samostanu, nego posjet prenabijen politikom i da bi bilo bolje da se on negdje drugdje sastaje s liderima hrvatskih stranaka u BiH, a ne u samostanu, te da odnekud drugdje započinje prvi službeni posjet Republici Srpskoj, a ne s Plehana, i ide polagati vijence na grobnicu u kojoj nisu pokopane samo nevine žrtve nego i poginuli vojnici koji su napadali možda i Vukovar, Osijek i druge gradove njegove države. On ima pravo odlučivati o taktici svoje politike, a ja imam pravo reći da u to ne bi trebao miješati naš samostan. I to sam rekao. Ne krijem, naravno, ni osobno mišljenje da je Posavina sita odluka s Pantovčaka koje, bez nje, određuju njezinu budućnost.

Problemi i perspektive: Svjetska populacija premašila brojku od sedam milijardi ljudi

Broj stanovnika na planetu Zemlji raste tako brzo kao nikad do sada u povijesti. UN-ove statistike su potvrdile da je krajem listopada prošle godine svjetsko stanovništvo dosegnulo brojku od sedam milijardi. Ta činjenica nam govori kako je trebalo samo 13 godina da se broj stanovnika poveća za milijardu. Prema daljniim predviđanjima u sljedećih 30 godina broj stanovnika bi se mogao popeti na 10 milijardi.  

 

Brzi rast broja stanovništva relativno je novi trend, uzrokovan društvenim promjenama i poboljšanim uvjetima načina života na Zemlji. Danas je više ljudi u reprodukcijskoj dobi nego ikada ranije. Prosječna životna dob, koja je je početkom 50-ih godina 20. st bila oko 48 godina, početkom novog stoljeća se povećala na 68 godina i kontantno raste.

Zašto se povećava broj stanovnika i predstavlja li to opasnost?

Rast populacije ovisi o mnoštvu čimbenika. Svi oni su različiti od države do države i imaju utjecaja na brzinu rasta ukupne populacije. Neki od najvažnijih razloga su: dostupnost lijekova, zdravstvenih usluga, čiste vode i hrane; vođenje brige o starijim osobama, pružanje medicinske pomoći u slučaju nepogoda, način na koji su muškarci i žene percipirani u zajednici... Sve su to razlozi koji povećavaju broj stanovnika.

Pretpostavlja se da je u Isusovo vrijeme na svijetu živjelo oko 300 milijuna ljudi. Trebalo je „čekati“ skoro 1.800 godina kako bi svjetsko stanovništvo dosegnulo prvu milijardu. U 20. st. broj stanovnika se konstantno povećavao tako se u relativno kratkom razdoblju do 1999. popeo na 6 milijardi.

Prema UN-ovim procjenama, do 2025. Zemlja će imati oko osam milijardi ljudi, a slijedeći predviđanja prema današnjim mjerilima do 2100. planet bi moglo nastanjivati čak 16 milijardi stanovnika!

Zanimljivo je spomenuti činjenicu da iako najviše ljudi živi u Aziji, ipak najveći porast stanovništva bilježi Afrika. Posljedica je to tendencije ranijeg ulaska u brak. Od deset zemalja s najvećim postotkom djece koja ulaze u brak, osam se nalazi u Africi, a na vrhu tog popisa je Niger, gdje se tri četvrtine djevojčica udaje prije 18. godine.

Ipak, stručnjaci ukazuju kako opasnost ne predstavlja rađanje novih ljudi već produljenje životnog vijeka i neravnomjerna preraspodjela resursa i dobara.

Statističari tvrde kako je prošle godine u svijetu bilo 500 milijuna ljudi starijih od 65, a 2040. godine bit će ih 1,3 milijarde. Svjetska populacija starijih ljudi raste iz dana u dan nevjerojatnom brzinom, te se nagađa kako će se broj ljudi u poznoj životnoj dobi u budućnosti izjednačiti s brojem mladih što će negativno utjecati na svjetske ekonomije. Dakle u zemljama sa zdravom ekonomijom ljudi sve dulje žive, a ne rađa se potreban broj djece za održivost konkretnog ekonomskog sustava.

Populacija i resursi nisu jednakomjerno raspodijeljeni

Osim neravnomjernog rasta broja stanovnika na djelu je i nejednaka potrošnja resursa. Sve su to razlozi koji bi mogli dovesti do većih ekonomskih i ekoloških problema u budućnosti pri čemu su današnji problemi „smiješni“. Siromašne ili tzv. zemlje u razvoju, čine 80 % ukupne svjetske populacije, ali iskorištavaju samo 20 % sveukupnih raspoloživih resursa uključujući fosilna goriva, metale, drvo, minerale i ostale sirovine. Dakle, razvijene zemlje, čine samo 20 % ukupne svjetske populacije, ali iskorištavaju 80 % svih raspoloživih resursa.

Ne samo da trenutno postoji više ljudi no što ih je bilo prije 50-ak godina, već ljudi iskorištavaju više resursa nego što im je stvarno potrebno. Ovo znači da se proizvodi sve više hrane i drugih potrepština te se istovremeno iskorištava više energije. Na kraju nastaje i problem stvaranja otpada. Tvrdi se kako od 50% do 75% svih resursa godišnje bude pretvoreno u otpad.

Broj ljudi na planetu nikada nije bio vieći, a njihova razina potrošnje je besprimjerena što negativno djeluje na okoliš. Dakle, sama velika brojka ljudi na Zemlji nije toliko problematična koliko nejednakost i njihova potrošnja. Zemlja bi mogla podnijeti mnogo više ljudi samo kad bi politički i društveni uvjeti bili drugačiji, više naklonjeni životu, a manje uskoj skupini pojedinaca.

Stoga teorije o kontraceptivnoj politici, planiranju obitelji, sterilizaciji ne mogu pomoći planetu. To može učiniti samo humanija svjetska ekonomija i održiv razvoj s osjećajem prema okolišu i neobnovljivim resursima.

Koliko zapravo Zemlja može „podnijeti“ ljudi?

Postoje brojne studije koje prognoziraju rast populacije na planetu Zemlji. Osim onih scenarija koji predviđaju vrtoglavo povećanje broja ljudi postoje i istraživanja prema kojem bi broj stanovnika mogao opadati. Neke procjene UN-a kažu kako bi broj stanovnika mogao do kraja stoljeća pasti na oko šest milijardi. Postavlja se pitanje zašto? Zasigurno je način života ljudi koji iziđu iz siromaštva mnogo drugačiji od života njihovih roditelja. Žene su 1950. u prosjeku imale petero djece. Danas je taj broj prepolovljen, dok globalna plodnost konstantno opada.

Stil života, stres, produljenje školovanja, abortus, odgađanje stupanja u brak te razne seksualne devijacije u zapadnom svijetu utiču da se rađa sve manje i manje djece. A činjenica je kako svake godine sve više i više stanovnika Zemlje prihvaća zapadnjački način života što sa sobom nosi mnogo dobrih stvari, ali i one koje nisu naklonjene braku i obitelji.

Statistike koje govore o rastu ili padu broja stanovnika Zemlje ne zaključuju koja bi to brojka stanovnika za planetu bila “održiva” jer je uvriježena činjenica da to ovisi o načinu života i potrošnji.

Međutim, sami smo svjedoci zbog brojnih vijesti o gladi u svijetu kako planet nema dovoljno resursa za sedam milijardi ljudi pri nejednakim uvjetima potrošnje. Stoga, način raspodjele resursa mora postati humaniji, ako se želi održati stabilan ekonomski poredak u svijetu. Bez obzira na rast ili smanjenje broja stanovnika budućnost će pokazati u kojem pravcu ide svjetska ekonomija u održiv napredak ili propast.

LINIJA: Svjetski dan stanovništva obilježava se 11. srpnja jer je tog mjeseca 1987. populacija dosegnula broj od pet milijardi ljudi. Svjetski populacijski dan je međunarodni dan koji obilježava nastojanja za unapređivanje zdravlja obitelji i bolju kvalitetu života, te zaštitu okoliša.

TABELA 1:

Svjetski rast populacije

Ova tablica prikazuje kako brzo raste svjetska populacija:

Vremensko razdoblje	Porast populacija za:
Svake godine	76,570,430
Svakog mjeseca	6,380,869
Svakog dana	209,782
Svakog sata	8,741
Svake minute	146
Svake sekunde	2.4

Heklanje, pletenje i vezenje s ponosom i ljubavlju protiv zaborava

Usorski kraj bogat je prirodnim resursima. Odlikuju ga ljepota krajolika, ali i stari običaji koji, nažalost, malo po malo padaju u zaborav. Sve je manje i manje ljudi koji mogu prepričati narodne običaje npr. kulturu stanovanja, babine, djevojačke i momačke nošnje, svadbe, prošnje, doček Božića, poklade, žetve... Ipak, nekolicina entuzijasta, što iz ljubavi što iz činjenice da im je to struka i strast, pokušava oteti zaboravu tolike predivne narodne običaje iz prošlosti koji su krasili usorska sela. Jedna od onih koja se s ljubavlju i posebnom predanošću bori protiv zaborava izradom tradicionalnog nakita i nošnji je Kata Marković iz Žabljaka.

Već 30 godina članica je Kulturno-umjetničkog društva koje je kroz svoju povijest više puta mijenjalo ime, a 1994. konačno uzima naziv Izvor. Ručnim radom se bavi od 1996., a svoje proizvode je predstavljala širom Europe i pritom dobila mnoga priznanja i nagrade. Prvu diplomu o kvaliteti svog rada dobila je na izložbi u Francuskoj, a zahvalnice i priznanja ne prestaju dolaziti sa svih strana kako iz matične općine tako iz inozemstva. Iako je njezin rad u uskoj vezi s KUD-om Izvor ništa ne bi bilo moguće bez osobnog truda i zalaganja.

Kako je sve započelo?

Premda je zanimanje za ručni rad pokazala još u mladosti kada se bavila vezom, a potom je na red došlo i pletenje, sve je krenulo nakon aktivnijeg uključenja u rad i djelovanje KUD-a Izvor kada je za potrebe društva i redovite smotre folklora počela raditi razne detalje na narodnim nošnjama.

Znanje i afinitet za izradu nošnji naslijedila je od svoje majke. Posebnost njezina rada je u tome što rukotvorine koje ona stvara nemaju sheme, mustre i slično. Dakle, ona ih izmišlja, a inspiraciju za to dobije nakon večernjeg počinka kada joj se probudi kreativnost i poriv za stvaranjem nečega novog. Naravno, za nastanak npr. tradicionalnog nakita potrebno je mnogo inovatitnosti, ali i strpljenja jer je svaki pojedinačni nakid urešen s mnoštvom detalja. Također i u ovom poslu se potvrđuje poslovica kako „bez alata nema zanata“.

Kata u svom radu najviše koristi šivaće i pleteće igle, kao i tzv. heklaricu. Repromaterijal u većini slučajeva sačinjavaju pastični bobci različitih jarkih boja, vuna, platno, šifon te pamučni konac za vez, popularni pergal.

Početak je zasigurno bio težak, ali danas Kata izrađuje više od 20 vrsta ručnih radova, a kako kaže svojim je poslom oduševljena. Očito je da nema zanata bez posvemašnje predanosti poslu, ali i ljubavi prema onomu što se radi. Zasigurno su se mnogi okušali o ovom poslu, ali samo rijetki „isplivaju“.

Od svojih reprezentativnih radova pokazala nam je mušku i žensku narodnu nošnju te vezeni orah.

„Orah je bio u usorskom kraju najznačajniji znak za udaju. Ona kad daruje vezeni orah momku znači da se udaje. Nakon toga momak orah daje svojima, a potom se ide u prošnju“, rekla nam je Kata dok je pokazivala lijepo urađeni vezeni orah koji je nekoć imao vrlo jasno značenje da je momak „rezerviran“. Danas služi za ukrase na jelkama i uljepšavanje tradicionalne nošnje.

Neki od proizvoda koje Kata pravi i promovira su: lutke s kompletnom muškom i ženskom narodnom nošnjom i ukrasima, tradicionalne katoličke narodne nošnje usorskog kraja, muške i ženske košulje, ogrlice (lanci od bobaka), ušnjaci (naušnice od bobaka) i narukvice.

Kvalitet su prepoznali mnogi

Kvalitet njezina rada prepoznali su u projektu TECEX (Izvrsnost tešanjskih zanata) koji težište stavlja na tradicionalne zanate kao jedan od načina za razvoj i unapređenje kulturno-turističke ponude općine Tešanj. Kroz taj projekt ljudi rade na afirmaciji i vrednovanju kulturno-povijesnoga nasljeđa čitave općine, obogaćivanju i unapređenju kulturno-turističke ponude i kreiranju podržavajućeg okruženja za ponovno vraćanje tradicionalnih zanata. 

Tako se rukotvorine Kate Marković nalaze u TECEX-ovu katalogu proizvoda s još 15-ak tradicionalnih zanatlija iz tešanjskog kraja.

Mnogi će reći kako je najteže uspjeti u svome mjestu, međutim Kata redovito dobiva priznanja iz svog kraja. Tako joj je na ovogodišnjem obilježavanju dana općine Usora 15. svibnja dodijeljena zahvalnica.

S obzirom da je kao članica KUD-a Izvor, ali i samostalno nastupala diljem BiH i šire kaže da starine, odnosno tradicionalne zanate mnogo više cijene stranci, a velika je šteta što mladi, općenito, nisu zainteresirani.

Mnogi Hrvati iz dijaspore će ove godine u bijeli svijet ponijeti parče svoga zavičaja, parče baš onog što je napravila Kata Marković. Netko vezeni orah, drugi pak narodnu nošnju ili ogrlicu koja će ih podsjećati na domovinu i neka prošla vremena. Bilo bi šteta da se sve te narodne tradicije izgube u vremenu, ali dok je Kate Matković i njoj sličnih čuvara i čuvarica tradicije stari narodni običaji neće biti izumrijeti. 

Budućnost pripada onima koji budu znali mlađim naraštajima pružiti razloge ostanka i nade

„Pitka voda, rujno voće, šumovite niske gore, grnčarija, šljivovica, plodne njive kraj Usore. Violina i šargija i bogatstvo običaja, odlike su moga kraja“, stoji na početku pjesme Srpanjski susreti koja se može čuti u župi Žabljak, ali i čitavom usorskom podneblju. U samo jednom stihu opisan je taj pitomi plodni kraj, gdje je klima pogodna razvoju poljodjelstva, ali i njegovi ljudi koji vole svoja sela, narodne običaje, kulturu i pjesmu...

Žabljak se nalazi u sjevernoj Bosni na desnoj obali rijeke Usore, osamdesetak kilometara južno od granice s Republikom Hrvatskom. Presijeca ga magistralna prometnica koja povezuje dva grada: Doboj i Teslić.

Nakon što smo napustili magistralu vozili smo se nekoliko minuta asfaltiranim putem kroz gustu šumu koja je na trenutke bila isprekidana obiteljskim kućama i zasijanim oranicama kukuruza, suncokreta i ostalih agrikultura.

Poslije nekoliko minuta „izbili smo“ pred župsku crkvu. Sve je „mirisalo“ na predstojeću proslavu zaštitnice župe - sv. Ane. Trgovci su malo dalje od crkve postavili veliki šator kojeg su popunjavali stolovima i klupama, ali i ozvučenjem... Očito se spremalo narodno veselje. Užurbani župljani su konstantno dolazili svojim automobilima pred crkvu i nešto ostavljali u župnom uredu te isto tako užurbano odlazili. Čini se da svatko zna svoj dio posla i odgovornosti.

Tik pored crkve nalazi se vanjski oltar kojeg su uređivale časna sestra Anita Rajić i župljanka Nada Penava. Čišćenje oltara, pranje nogostupa i stepenica te uklanjanje opalih listova samo su neki od poslova koji se moraju završiti kako se ništa ne bi prepustilo slučaju. Najmlađi župljani su meli i sređivali vjeronaučnu dvoranu koja se nalazi pored župnog stana.

Ugodni razgovor u župnom dvoru

Nakon pozdrava i okrjepe u župnom uredu započeli smo razgovor sa župnikom i njegovim župljanima. U Žabljaku od 2004. pastoralno djeluje vlč. Bono Tomić, porijeklom iz Vukanovića kraj Kaknja. Dobar je on župnik kojeg cijeni većina vjerničkog puka. Ne govore to samo u njegovoj nazočnosti nego to zaista i misle. Kasnije smo se uvjerili da tako kažu svi s kojima smo pričali.

Prema riječima vlč. Bone, župa Žabljak danas ima 1.075 vjernika u 320 obitelji. Podaci su to s posljednjeg blagoslova kuća. Stotinjak osoba ne živi na teritoriju župe nego radi vani pa dođu za Uskrs, Božić i druge blagdane. 

U župi ima solidan broj mladih bračnih parova s djecom. Postoji dosta onih koji se još nisu udali i oženili, međutim od ukupnog broja obitelji skoro trećina su mlađi bračni parovi, što ovoj župi daje dobru osnovu za svijetlu budućnost. Tome u prilog ide i brojka od više desetaka krizmanika i prvopričesnika. Ove godine, nakon duljeg vremena „duhovnoga posta“ ovoga kraja, iz Žabljaka bi u sjemenište trebao poći jedan mladić.

Župa je „dobila“ nekoliko vjernika koji su se došli iz susjednih mjesta. Okolni krajevi su siromašni pa su se neke obitelji nastanile uz magistralni put. Zbog toga se može reći da se broj stanovnika u odnosu na razdoblje prije 1992. nije značajno promijenio.

Zavirimo u prošlost...

Župa Žabljak je nastala 1884. odvajanjem pojedinih naselja od Sivše. Danas se u okviru njezinih granica nalaze naseljena mjesta: Barići, Kraševo, Lepenica, Medakovo, Mravići, Rakovice i Žabljak. Samo ime Žabljaka je još starije od župe i prvi put se spominje 1639. Stotinjak godina kasnije imamo službenu potvrdu da tu žive katolici, i to u izvješću biskupa fra Pavla Dragičevića koji navodi da Žabljak nastanjuje 150 katolika.

Prije nego što je župa službeno osnovana, neko vrijeme je djelovala kao samostanska kapelanija. U razdoblju od 1863. do 1884. napravljena je prva crkva. Pretpostavlja se da je to bilo 1873. Gledajući arhivu, za današnjeg čovjeka prvobitna crkvica sliči na običnu kuću iz tog vremena, a ne mjesto bogoslužja. Zvonik nije imala, a prema predaji, narod se u crkvu pozivao tako što je svećenik lupao čekićem o dva željeza duljine pola metra koja su bila okačena o obližnje drvo. Tek nakon odlaska Osmanskog carstva i uspostave redovite crkvene hijerarhije župna crkva je dobila svoj drveni toranj i to 1889. – s pravim zvonom.

Današnja crkva, prema projektu Karla Paržika, počela se graditi 1926. na temeljima stare. Radovi su trajali godinu dana, a u isto vrijeme je napravljen i župni stan. Prva temeljita obnova crkve počela je 1967. Inače, obnavljana je nekoliko puta tijekom svoje povijesti.

Crkva u Žabljaku jednostavna je jednobrodna građevina i, prema riječima vlč. Bone, premala je za sve vjernike koji žele doći na sv. misu. Nedjeljom se u župnoj crkvi slave dvije sv. mise. Prema procjenama, više od 50% vjernika redovno dolazi na misu. Budući da je ovo veoma „razbacana“ župa te mnogi često nosu u mogućnosti doći u crkvu, ovaj podatak je sasvim solidan.

A što kažu župljani?

O vjerskom životu, zaposlenju, perspektivi za mlade, ali i one u srednjoj životnoj dobi razgovarali smo s vjernicima koji su došli u župni ured.

Pero Kelava iz Medakova smatra da je najveći problem iseljavanje mladih koje traje godinama. Za njima ostaju prazne kuće, ili kuće ispunjene starijim osobama.

„Stari ljudi ostaju, a za stara domaćinstva se samo čeka kada će se zatvoriti. U središnjem dijelu župe situacija je dobra, tu žive mlade obitelji, ali po rubovima župe situacija je loša. Veliki problem je zapošljavanje mladih. Nije da nema tvrtki, ali je zapošljavanje sporo. Mladi, općenito govoreći, čekaju 'kliznuti'. Kvalitetnih radnih mjesta za sada nema. Žalosno je da mladi u naponu snage žive od pomoći roditelja. Mnogi se zbog toga i ne usuđuju osnovati vlastitu obitelj“, rekao nam je gosp. Pero.

Prema župnikovim riječima, većina mladih nakon srednje škole, njih skoro 80 %, odlučuje se za studiranje. 

„Najpopularniji su studiji medicine, građevine, ekonomije i prava. Neki mladi idu u Tuzlu na studije, ostali u Zagreb, Mostar i Osijek. Zanimljivo je istaknuti da se svi žele vratiti nakon studija, ali obično biva da se oni koji studiraju u BiH vrate u usorski kraj dok oni koji studiraju u Hrvatskoj tamo i ostanu. Sve određuje tempo pronalazak posla“, kaže vlč. Bono.

Željka Vidić, naša sugovornica i povremena volonterka u župnom uredu, rekla nam je: „Život u poraću je obilježen odlaskom brojnih ljudi. Oni su se snašli u Hrvatskoj koja im je sve dala. Mi ovdje u Usori teško živimo, ali se može živjeti. U ratu sam rodila dijete, a moj muž je ostao invalid. Sama sam s djetetom ovdje živjela i radila te preživjela. Sijalo se i radilo te dobivalo pomoći pa se preživjelo. Danas svako ima računicu i mnogi odustaju od rada u polju, a živinu samo manji broj ljudi drži.“

Spomenuli smo podatak koji smo čuli u jednoj župi - kako se novcima dobivenima od gajenja jedne krave može odškolovati student. Zanimalo nas je je li to moguće u usorskom kraju, zapravo je li ikako moguće?

Odgovori su bili različiti, međutim, zaključak je da je to ipak nemoguće. Sav prihod jedne obitelji od krava u usorskom kraju nije dovoljan kako bi se odškolovao jedan student. Ipak ćemo morati provjeriti informacije koje smo dobili u južnijim krajevima BiH.

Priča o životu nas je odvela na ratne teme.

 „Župa je u ratu bila u okruženju, kao i čitav usorski kraj, ali narod je zbog dobrog organiziranja obrane spašen. Nije bilo veće katastrofe, protjerivanja i paleži kuća i imovine. Granate su padale na kuće, gađana je crkva, međutim nije izravno pogođena. Samo je nekoliko gelera oštetilo zidove crkve. Svi smo bili u svojim kućama i branili se. U ratu je zemljoradnja bila ponovno otkrivena. Sijao je i onaj koji nikad prije nije. Dosta je pomogao i Caritas koji je osnovan prije početka rata. Pomagao je i Bošnjacima s kojima ovdje nikad nije bilo sukoba. Čak su i Srbi iz pojedinih sela dobivali pomoć od Caritasa“, rekao nam je gosp. Kelava.

Mato Jozić, župljanin u kasnoj životnoj dobi, kaže kako samo stariji ljudi uzgajaju životinje dok se mlađi svijet ne želi u to petljati. Mladi žele svašta raditi, ali ne žele poljoprivredne poslove.

Zajednički odgovor naših sugovornika je da „nema računice za rad u polju“. Koliko god se jeftino proizvede, primjerice salata, uvijek će biti onih koji će je na pijaci prodavati jeftinije. To mnoge obeshrabri za daljnji rad.

Mato je naveo podatak da su svećenici, koji su u prošlosti bili na župi, sami uzgajali životinje. „Kada pomislite kako su prije svećenici držali živinu, možete misliti onda kako je bilo među pukom. Svi su nešto držali i gojili i od toga živjeli. Bez obzira koju profesiju imali i čime se bavili, uvijek se držala živina i bavilo se poljoprivredom. Vremena se mijenjaju. Narod se, mogu kazati, ulijenio. Sada se nude krave preko Općine ili drugih projekata, međutim mnoge to ne zanima. Ipak, gdje se dobro živi, te ljude uzgajanje stoke ne zanima.“

Mato Jozić je, kao i neki od prijašnjih župnika iz Žabljaka i vjernika, bio zatvaran i ispitivan za vrijeme bivše Jugoslavije. Tadašnja je vlast nakon Drugog svjetskog rata špijunirala brojne katolike-Hrvate usorskog kraja i šire, a nerijetko ih je zatvarala i koristila nehumane metode mučenja. Mato nam je ispričao kako je bio zatvoren u malu zatvorsku prostoriju s daskom umjesto kreveta u kojoj se nije mogao uspraviti dok mu je veći dio vremena kapala voda na tijelo, kao oblik mučenja. Pokrivali su se dekama koje su koristili konji u štalama.

Na svu sreću, to razdoblje u povijesti hrvatskog naroda je iza nas.

Jednostavna crkva iznutra i izvana

Nakon ugodnog razgovora sa župnikom i vjernicima, uz kavu, sok i čašicu domaće rakije krenuli smo u obilazak crkve dok su neki od naših sugovornika nastavili uređivati dvorište i spremati vanjski oltar za proslavu zaštitnice župe - sv. Ane.

Nakon ulaska u crkvu zaključili smo da je premala za ovakvu župu.

„Za sada nema ideja za gradnju veće crkve ili proširenje sadašnje. Radije ćemo uvesti večernju sv. misu nego ulaziti u druge projekte. Vidjet ćemo što će biti. Ova crkva je krajem 70-ih godina prošlog stoljeća povećana za 5-6 metara, što opet nije bilo dovoljno. Crkva je jednostavna bez grandioznih umjetničkih djela“, rekao nam je vlč. Bono.

Oltar, izdignut s tri stepenice, krasi nekoliko kipova: središnji kip sv. Ane te kip Isusa i Blažene Djevice Marije. Desno od oltara je harmonij za privremeni zbor na misama koje su pjevane jer, kako smo već čuli, u župi nema stalnog zbora. Crkvu uljepšava nekoliko vitraja koji se ugrađuju kako se sakupe donacije, a dio prozora je bez vitraja.

Župnik nam je rekao da se na području župe nalaze i četiri groblja: Karaševo s kapelom Presvetog Trojstva, Mravićevo s kapelicom Duha Svetoga, Rakovice s dvije kapelice posvećene sv. Jurju, a u samom Žabljaku nalazi se groblje s kapelicom Srca Isusova. Osim nabrojanog, u blizini crkve je i kapelica bez groblja posvećena Gospi Šenštatskoj, te u Barićima kapelica sv. Ivana Glavosijeka i u Medakovu kapelica sv. Ćirila i Metoda.

Nakon obilaska crkve i razgovora o kapelicama dotaknuli smo se teme o prezimenima. Župom dominiraju: Penave, Vidići, Jurešići, Ivići, Markovići... Penave su u župi više stotina godina, a nova prezimena, koja su se kasnije pojavila, vuku porijeklo iz drugih župa.

Nakon završetka razgovora „nadgledali“ smo radove oko pripreme vanjskog oltara: i staro i mlado pomaže. Čak i naš sugovornik, 80-godišnji Mato Jozić, nosio je drveni ambon za čitače. Ubrzanim radovima se priključio i župnik pomažući župljanima prenijeti stol iz vjeronaučne dvorane na vanjski oltar.

Što su to Srpanjski susreti?

Jedna od posebnosti ovoga kraja su Srpanjski susreti. Uoči proslave sv. Ane svake godine je svečano u Žabljaku. Sportski, zabavni i kulturno-umjetnički programi započinju danima prije. Osim nogometnih turnira, polaganja vijenaca palim borcima, dječjih festivala, smotri folklora narodne nošnje, sudjeluju i brojna Kulturno-umjetnička društva. Zanimljivo je spomenuti da je nogometni turnir postao toliko velik da su ekipe dovodile i profesionalce iz drugih zemalja kako bi igrali za njihove timove jer je nagradni fond bio velik. Da bi se tomu stalo u kraj dogovoreno je da u turniru sudjeluju samo igrači s istim prezimenima iz Žabljaka. Tako jednu ekipu čine npr. Penave, drugu Kelave...

Korijeni kulturno-zabavnog života u Žabljaku datiraju još prije Drugog svjetskog rata. Prvo društvo za folklor je utemeljeno 1949. pod imenom Jedinstvo, a 1994. je promijenilo ime u Izvor. Društvo njeguje kulturno nasljeđe, tradiciju, običaje… Pjeva i svira tradicijsku glazbu i glazbala te pleše pučke plesove iz Usore. Raznoliko je po starosnoj dobi, što osigurava kontinuitet u prenošenju i njegovanju kulturnog nasljeđa. KUD Izvor je sudjelovao na mnogim domaćim i međunarodnim smotrama folklora, a organizator je Srpanjskih susreta, manifestacije koja godinama nadilazi granice usorskog kraja... Uz Kuprešku kosidbu i Baščaršijske noći, Srpanjski susreti uvršteni su u službeni kalendar Svjetske asocijacije folklornog stvaralaštva CIOF.

Zgodno je napomenuti da u Žabljaku djeluje i Mješovita srednja škola Stjepan Radić Usora, područna ispostava škole Fra Ivana Jukića iz Sivše. Mjesto ima i Dom kulture u kojem se odvijaju kulturna događanja.  

Pred kraj posjeta Žabljaku sa župnikom smo obišli nekoliko obitelji. Vlč. Bono je svugdje dobrodošao, kad bi god prošli pored kuće uvijek bi mu netko mahao i upitao se. On zna osobno sve vjernike na župi, a i oni njega, poštuju ga i cijene te su uvijek spremni poslušati i pomoći. Domovi vjernika, kao i župni ured, ispunjeni su šahovnicama i hrvatskim navijačkim rekvizitima, zastavama i šalovima. U šali smo pitali župnika voli li više šahovnicu koja predstavlja Republiku Hrvatsku ili šahovnicu Hrvatske zajednice Herceg-Bosne? Rekao je kako ne pravi razlike između šahovnica.

Najdulje smo se zadržali u obitelji Ilije Jurišića. Otac četiri sina i jedne kćeri je uvijek u nekom poslu, iako u poznim godinama. Zatekli smo ih kako obavljaju manje radove oko kuće dok je jedan od sinova upravo odlazio na posao. Obitelj se drži one stare: „Moli i radi“, tako nije ni čudo što su imućni. Sam Ilija kaže da ne pamti kad je propustio nedjelju misu. U mirovini je, ali ne miruje, jer smatra da čim se čovjek opusti, odmah dolaze problemi, a kod starijih ljudi i bolesti.   

U posljednjem ratu usorski kraj je opsjedan, ali linije obrane postale su poznate kao Groblje tenkova za napadače. Čitav kraj je obranila 110. usorska brigada u sastavu HVO-a i tako omogućila da Hrvat-katolik ostane svoj na svome.

Župa Žabljak će sljedećeg ljeta proslaviti 150 godina svoga postojanja. Zasigurno će to biti prilika da ona i čitav usorski kraj zablistaju u još većem sjaju jer budućnost župe pripada samo onima koji budu znali mlađim naraštajima pružiti razloge ostanka i nade.