Orlište je jedno od desetak naselja koje je pripadalo župi Sv. Ante Padovanskog u Podhumu-Žitačama. Ime sela, udaljenog 25 km od Konjica, bilo bi nepoznato širem auditoriju da u njemu pripadnici bošnjačke Armije BiH 25. ožujka 1993. nisu ubili tri civila i jednog vojnika HVO-a koji se bio predao, a selo spalili i u potpunosti uništili, tako da u njemu danas nitko ne živi...
Ne ulazeći u ovom kratkom prikazu u analizu povijesnih i društvenih okolnosti u 20. st. iz kojih se može izvući geneza bošnjačko-hrvatskog sukoba koji se odvijao na prostoru 20 općina u BiH, usredotočit ćemo se na zločine Bošnjaka nad Hrvatima u općini Konjic, to jest u selu Orlište koje se nalazi nekih 25 kilometara od središta općine.
Kronologija zločina
Službeno su stradanja Hrvata Konjica započela 23. ožujka 1993. kada je u Klisu (zbirno ime više naselja) ubijen vozač saniteta HVO-a Dragan (Bosiljko) Vujičević (1963.). Istoga dana u Jaseniku je ubijen zarobljeni pripadnik HVO-a Mate (Stipo) Stjepanović.
Ipak, nesigurnost i strah među Hrvate su se uvukli mnogo ranije, a sve je kulminiralo 20. ožujka kada je iz vozila u pokretu bačena bomba među tri djevojčice te je Katica Šagolj teže ranjena.
Nakon ovih „sporadičnih“, neki bi rekli, incidenata događaji se nižu velikom brzinom, a ono što je započelo pojedinačnim ubojstvima i maltretiranjima, u nekoliko dana prerasta u masovne zločine.
Rezultat toga je da je 50-ak sela i zaselaka u kojima je pretežno živjelo hrvatsko pučanstvo, više ili manje, spaljeno i opljačkano, a u osam njih počinjeni su masovni zločini.
Riječ je o: Gostovićima gdje su bile četiri žrtve, Buščaku s tri, Trusini s 22, Vrcima sa sedam, Radešinama s pet, Dubravicama s također pet, Podhum/Žitače s 26, Zaslivlju s tri, Orahovici s četiri i na kraju Orlištu s također četiri hrvatske žrtve.
Za vrijeme agresije Armije BiH na općinu Konjic istjerano je gotovo 10 000 Hrvata, 160 je stradalo, a među njima je bilo 80 odraslih civila, sedmero djece i 39 vojnika HVO-a.
Ono što boli jest činjenica da zločini nad Hrvatima u Konjicu nisu bili predmetom istraga, a tako ni sudskih postupaka vođenih pred Haaškim tribunalom.
Orlište i prezime Kostić
Iako zbirno nije najveći zločin na prostoru općine Konjic, Orlište je posebno budući da je riječ o prvom selu koje je napadnuto te u potpunosti spaljeno i uništeno, a narod – tj. nekoliko desetaka Hrvata – protjeran (podatci su različiti i govore od 33 do 64 žitelja).
Nažalost, ubijeno je i masakrirano četvero ljudi istoga prezimena - Kostić.
Tom prilikom ubijeni su: Branko (Tade) Kostić, (1937.), otac dvoje djece Mije i Valerije. Pronađen je masakrirane glave, s prolivenim okom i rascijepljenom lubanjom koja se držala samo na koži; Ivan (Rade) Kostić, (1907.), ubijen u svojoj kući na krevetu; Janja Kostić, rođ. Miškić, (1913.), ubijena s tri hitca ispred svoje kuće u kojoj je ubijen njezin suprug Ivan, te Anđa (Pere) Kostić, udova Ilije, (1924.) – riječ je o osam godina nepokretnoj ženi koja je ranjena iz vatrenog oružja, a umrla nekoliko dana kasnije.
Što kažu preživjeli?
Preživjeli iz pokolja u Orlištu već 26 godina čekaju na pravdu. Jedan od njih je i Mijo Kostić, sin ubijenoga Branka, koji danas živi na relaciji Mostar – Obrenovac, mjesto nekoliko kilometara udaljeno od Orlišta, također u župi Podhum-Žitače.
Mijo je vidno razočaran u pravdu i pravosuđe. U telefonskom nam je razgovoru rekao kako cjelokupno tužiteljstvo u BiH smatra skupinom „organiziranog kriminala“. Tužitelje koji su radili na slučaju Hrvata iz Konjca naziva neradnicima koji po nekoliko godina predmet „drže u ladicama“. Smatra da se namjerno postavljaju na pozicije oni ljudi – bez obzira na nacionalnost – za koje se unaprijed zna da neće obaviti pravni posao kako treba.
Ono što dodatno boli, kako nam je rekao, jest činjenica da odgovorni, za koje se zna da su sudjelovali u zločinima, sada rade u policijskim i državnim tijelima u Konjicu. Prema njegovim riječima, a i SMS fotografijama koje nam je dostavio, doživljava stalne prijetnje. Čini se kako se nalogodavci i izvršitelji zločina nikako ne mogu pomiriti s činjenicom da on ne odustaje u svojem naumu da krivce sustigne pravda. Na tragu toga nebrojno puta je slao dopise, molbe i upite u vezi sa zločinom u Orlištu. Dobivao je odgovore i obećanja, ali do dana današnjeg nije nitko procesuiran.
Na kraju nam je rekao kako treba političkim strankama zabraniti reklamiranje prilikom polaganja vijenaca za vrijeme obilježavanja godišnjica stradanja jer i njih djelomično smatra odgovornima za neprocesuiranje počinitelja zlodjela.
Iako narodna poslovica govori kako nikad nije kasno, činjenica je da pravda i pravo gubi smisao ako počinitelji budu uhićeni i osuđeni nakon tolikog protoka godina. Ipak, to ne znači da se ne treba boriti za pravdu.
Što je ostalo od župe?
Kako bismo na kraju stekli dojam o župi Sv. Ante Padovanskog nekoć i danas, razgovarali smo i sa župnikom fra Marinkom Štrbcem. Prema njegovim riječima, s posljednjeg popisa vjernika može se reći da u župi živi 80-ak ljudi u 50-ak kuća. To znači da se ne može govoriti o klasičnim obiteljima jer u većini kuća živi po jedno ili eventualno dvoje vjernika.
Kao usporedbu navest ćemo podatak da je župa 1991. imala 2 360 vjernika, dvije područne crkve, čak 34 groblja od kojih su mnoga imala svoje kapelice. Kraj je bio prožet katoličanstvom, a sela su bila puna odraslih i djece.
Sve je to stalo 1993. kada je župna crkva teško oštećena, a bolje nisu prošla ni filijalna crkva, groblja i kapelice, kao ni narod koji je protjeran. Najgore su prošli Hrvati u Trusini, jednom od 29 naseljenih mjesta koja su pripadala župi, gdje je odjednom ubijeno 22 ljudi.
Za razliku od drugih stratišta na nadnevak pokolja u Orlištu se ne služi misa. Razlog je tomu gotovo nepristupačan teren u ožujku te činjenica da se narod okuplja u župi tijekom kolovoza kada su godišnji odmori i raspusti u školama.
Nema komentara:
Objavi komentar