Župa Drvar - u političkom limbu između "našeg Tite" i "čika Draže"

Drvar i istoimena župa Sv. Josipa nalaze se u zapadnoj Bosni, smještene oko rijeke Unce u Drvarskoj kotlini u području između planina Osječenica, Klekovača i Lunjevača. Grad se razvio uz prometnicu Petrovac - Grahovo - Knin. Riječ je o mjestu iz kojeg desetljećima već stižu loše vijesti o nemogućnosti izgradnje katoličke crkve. Posljednja "odbijenica" je bila povodom da konačno pobliže upoznamo tamošnju katoličku zajednicu i njezinu životnu borbu... 

Vjerojatno nema osobe u Crkvi u Hrvata koja nije čula za Drvar. Nažalost, mnogi taj bosanski gradić znaju samo po Titu (Titov Drvar kako se jedno vrijeme zvao), njegovoj špilji u kojoj se skrivao, sjedištu Vrhovnoga štaba te njemačkom desantu 20 000 vojnika...

 

Uopćeno, o Drvaru će se pričati u mnogim kontekstima, ali uvijek će biti zaobiđeni katolici te istina o tamošnjoj župi i crkvi koja je "misteriozno" nestala s razglednica 1949. u "jeku socijalističkog mira".

Zapravo, da odmah ispravimo: o katolicima i Crkvi će se ipak pričati, ali u kontekstu navodnoga prozelitizma te namjernog naseljavanja katolika iz ostalih dijelova BiH kako bi se promijenila nacionalna struktura grada i općine, na štetu Srba. Ovu misao dobrano podgrijavaju srpski i bošnjački mediji i međunarodni predstavnici.

Kako bi se doznala istina, potrebno je krenuti redom.

Austro-Ugari upalili svjetlo...

Drvar se intenzivno počeo razvijati od 1900. - uostalom kao i većina krajeva u BiH - kada je austrijski industrijalac Otto Steinbeis ondje osnovao poduzeće za iskorišćivanje šume, izgradio uskotračnu željezničku tračnicu do Knina i podignuo pilanu te tvornicu celuloze.

U kontekstu priče o katolicima važno je napomenuti da je prvo sjedište drvarske župe bilo u 30-ak kilometara udaljenom Bosanskom Petrovcu, a utemeljena je 1906. odvajanjem od Krnjeuše (Zelinovca).

Zbog doseljavanja katoličkih radnika u grad, sjedište župe je 1925. preneseno na 15-ak kilometara udaljen planinski prijevoj Oštrelj koji je i zemljopisno središte župe. Razlog je tomu jednostavan, pastoral je lakše obavljati s Oštrelja nego iz Petrovca, a tu je već postojala kapelica Sv. Ane.

...a komunisti ugasili

Tridesetih godina prošloga stoljeća podignut je župni stan u Drvaru pa je tamo s Oštrelja preneseno i sjedište župe, izgrađena je i crkva, a katolički je život bujao.

Nažalost, vjernička zajednica je posve uništena u Drugom svjetskom ratu. Štoviše, na njezinu je području on počeo pokoljem upravo 27. srpnja 1941. kada su ubijeni tamošnji župnik Waldemar Maximilian Nestor i veći broj vjernika. Obje crkve, i ona u Bosanskom Petrovcu i ona u Drvaru, porušene su tek nakon rata, 1949., dok je kapelica na Oštrelju spaljena još za vrijeme borbi.

Pastir je ubijen, stado Drvara zbrisano u prvim danima rata, a pola stoljeća tu nije bilo ni svećenika, ni crkve, ni mise.

Upravo smo na lokaciji nekadašnje crkve o tome razgovarali sa sadašnjim župnikom vlč. Davorom Klečinom koji pastoralno opslužuje i župe Ključ, Bosansko Grahovo i ugaslu župu Krnjeuša.

"Na mjestu gdje je nekoć bila župna crkva kupljeno je 3 400 metara četvornih zemljišta. Župna kuća sa stanom za svećenika oštećena je u Drugom svjetskom ratu, ali je 'preživjela' i onda su komunističke vlasti 1949., dakle četiri godine nakon kraja rata, porušile crkvu i župni stan, a zemljište nacionalizirale i podijelile lokalnom pučanstvu", rekao nam je vlč. Klečina na početku i naglasio da je naziv ulice sada 27. jula. Tako važan nadnevak za jugoslavensku i drvarsku komunističku kliku dobio je jednu malu sporednu prometnicu gdje je nekoć bila katolička crkva.

"To je za nas simbolično. Tako bitan nadnevak je dobio tako nevažnu ulicu u kojoj je živio župnik Waldemar Maximilian Nestor, ubijen upravo na taj nadnevak, i prva svećenička žrtva na prostoru bivše Jugoslavije", ustvrdio je drvarski župnik koji nam je potom pokazao pravoslavnu crkvu koja nije bila uništena, nego je služila kao skladište.

Ateizacija društva

Nestankom katoličke crkve gubi se i hrvatska nit u gradu. Od važnijih hrvatskih kulturnih udruga i ustanova u župi Drvar djelovalo je povjerenstvo, a kasnije podružnica Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Tu su rođeni i poznati Hrvati kao što su npr.: Mile Budak (liječnik i nećak pjesnika i političara Mile Budaka); Karlo Muradori, zagrebački nogometaš i trener; Anica Nazor, hrvatska filologinja, paleokroatistica i akademkinja, Jure Sarić, hrvatski političar, hrvatski proljećar...

 

Nestankom crkvice preostalo katoličko pučanstvo se ili raselilo ili ateiziralo te kroz vrijeme izgubilo hrvatsko korijenje tako da je njihov broj 1991. iznosio samo 24, a na nivou općine 30. Navedimo podatak da je prije Drugog svjetskog rata u Drvaru bilo oko 450 katolika, a na cijelom teritoriju župe i više - samo podatak za Drvar, Oštrelj i Sretnicu govori o 700 duša.

Kakva je bila ateizacija društva u općini koja se dičila svojom borbom u Drugom svjetskom ratu, govori i činjenica da je pravoslavna crkva služila kao "mokri čvor" slučajnim prolaznicima, ali ipak nije bila porušena.

Iako za katoličkog svećenika i mise tu nije bilo mjesta skoro 50 godina, pravoslavni pop je potiho došao sa svojom obitelji nekih 20-30 godina poslije završetka Drugog svjetskog rata. Kako nam je rekao župnik Klečina, liturgiju je i za najveće kršćanske blagdane slavio samo sa svojom suprugom i djecom, i to u općini sa 17 000 Srba.

Vrijeme drugog ustanka protiv Hrvata

Godina 1941. može se nazvati prvim ustankom četnika i partizana protiv tek osnovane NDH, a sve se svelo na ubijanje župnika i katolika koji su se vraćali vlakom s hodočašća Sv. Ani i totalnim uništenjem nekoliko župa koje su fizički prestale postojati, a povratak Hrvata poslije 1945. nikad nije proveden te je čak opstruiran.

Svojevrsna mini repriza dogodila se početkom raspada SFRJ 1991. kada je Drvar postao uporište za srpsku agresiju na Hrvatsku.

Ta je pobuna skrštena, a u rujnu 1995. Drvar su zauzele hrvatske snage. Iako se ne može govoriti o oslobađanju jer je tu živjelo samo 20-ak Hrvata u odnosu na ogroman broj Srba, može se reći da je omogućeno duhovno oslobođenje jer su se počele služiti mise.

Tek po završetku posljednjega rata 1995. tu se naselilo nekoliko tisuća katolika prognanih iz mnogih župa BiH, a posebno iz Srednje Bosne. Neki govore o čak 50 različitih župa, i to skoro 8 000 vjernika. Brojke su sezale i do 12 000 katolika, ali, nažalost, loša hrvatska politika te perfidno djelovanje predstavnika međunarodne zajednice koji su deložirali Hrvate na ulicu, ne omogućivši im alternativni smještaj u Drvaru, doveli su do "curenja" katolika iz ovoga kraja.

Naseljavanjem katolika administrativno je oživljena nekoć postojeća župa, ali sada s novim imenom: Drvar (koja sada obuhvaća i Bos. Petrovac, kao što je nekoć župa tog imena obuhvaćala Drvar).

Privremeno skoro četvrt stoljeća

Godine 2003. kupljena je obiteljska kuća koja sada služi kao župni stan. Župa ni nakon 25 godina nema svoje crkve, nego u bogoslužne svrhe služi adaptirana dvorana u središtu grada.

"U zgradi nekadašnjeg Sokolskog doma izgrađenog 1930-ih, a koji se za vrijeme bivše Jugoslavije zvao Društveni dom Partizan, danas slavimo mise. Doseljavanjem Hrvata od jeseni 1995. mi ovu zgradu koristimo kao privremenu crkvu. I evo to privremeno traje već 24 godine. Tadašnja uprava Hrvatske Republike Herceg-Bosne dala je na korištenje ove dvorane i prateće prostorije dok se ne izgradi crkva. Do dandanas ovdje vršimo sve naše bogoštovne čine, slavimo mise, sakramente, imamo čak i naša društvena okupljanja i druženja u donjem dijelu zdanja. Međutim, zgrada je vremenom postala neuvjetna, derutna, počela je propadati i nagrizla ju je vlaga. Zimi je jako hladno jer nemamo grijanja. Sve je neuvjetnije u njoj boraviti", rekao nam je župnik s nadom da će uskoro na novoj lokaciji izgraditi pravu crkvu.

Inače, odbijanjem davanja urbanističke dozvole za rekonstrukciju objekta u vlasništvu župe Drvar nastavlja se višegodišnja politika vjerske nesnošljivosti i samovolje koju provode općinske vlasti u Drvaru prema Katoličkoj Crkvi. Takvoj politici zasigurno su doprinijele i dosadašnja pasivnost i nezainteresiranost svih razina vlasti hrvatskoga naroda u BiH da se ovaj problem riješi. Katolici u Drvaru su pijuni u raskusurivanju hrvatske i srpske politike na višim razinama.

Politikantstvo oko izgradnje crkve

Nakon što je početkom travnja 2019. stigao negativan odgovor Općine Drvar na zahtjev župe za izdavanjem urbanističke dozvole za rekonstrukciju i dogradnju višenamjenskog objekta na crkvenoj zemlji, župa je uložila žalbu Ministarstvu graditeljstva, obnove, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegbosanske županije u Livnu. Župa Drvar smatra da su nadležne općinske službe u ovom predmetu pogrešno i nepotpuno utvrdile činjenično stanje, povrijedile odredbe upravnog postupka i pogrešno primijenile materijalno pravo, te da u izdavanju negativnog rješenja nije odlučivala pravna struka, nego viša politika.

U Drvaru i Banjolučkoj biskupiji se nadaju da će viša instanca, to jest resorno ministarstvo Vlade HBŽ-a, poništiti rješenje Općine Drvar i izdati lokacijsku informaciju (urbanističku dozvolu) za rekonstrukciju i dogradnju višenamjenskog objekta u vlasništvu župe za karitativne i druge djelatnosti, te da će tako pobijediti pravo, pravednost i vladavina zakona, a ne politikantstvo, politička trgovina i bezakonje.

 

Parcela postoji, nema političke volje

 

Nakon dva desetljeća traženja lokacije, odbijanja davanja dozvole za gradnju zbog nepostojanja parcele, župa u Drvaru je kupila zemlju koju smo zajedno s vlč. Klečinom obišli, međutim sada su se pojavili novi problemi.

"Mi smo Općini do sada uputili na desetke dopisa sa zahtjevom da se ponudi prikladna lokacija za izgradnju nove katoličke crkve. Međutim, nismo nailazili na razumijevanje. Uvijek su nas odbijali s obrazloženjem da crkva nije predviđena u regulacijskom planu iz 1980-ih godina. Čekajući da nam Općina dodijeli lokaciju, mi smo prošle godine uz pomoć brojnih dobročinitelja kupili komad zemlje od 3 000 metara četvornih, zajedno s objektom s namjerom da ga dogradimo i rekonstruiramo za pastoralne i karitativne potrebe naše župe. Krajem prošle godine uputili smo dopis Općini za izdavanjem urbanističke dozvole, međutim stigao nam je odgovor da se ne držimo gabarita zdanja i namjene. Ne slažući se s tim, smatrajući da je to politika, uputili smo zahtjev na višu županijsku instancu. Sada je županija na potezu", rekao nam je vlč. Klečina napominjući kako se ipak urbanistička suglasnost dala za veliki pravoslavni križ u gradskom parku koji također ne postoji u "regulacijskom planu iz 1980-ih", a koji je alibi za odbijanje davanja dozvole.

 

Patologija drvarskog uma

 

Kada se malo bolje razmisli, dolazimo do zaista šizofrene situacije u Drvaru. Srpske općinske vlasti ne obnavljaju srušen spomenik partizanima (ideologiji koja im je sve dala), koji stoji u urbanističkom planu, nego prave novi pravoslavni križ poginulim srpskim vojnicima koji nisu zaustavili prodor hrvatske vojske. S druge strane, prema urbanističkom planu brane izgradnju crkve.

Drvarčani su bili mali bogovi u bivšoj zemlji. Petokraka im je sve omogućila: stanove, državne poslove, braniteljske mirovine, školu, bolnicu, tada suvremeni tržni centar, sportsku dvoranu koju nisu imali ni mnogo veći gradovi, turizam zbog Titova skloništa i svu ostalu infrastrukturu koje je jedan gradić pretvorio u zaista ugodno mjesto za život.

Naravno, sve je to prestalo s raspadom SFRJ i nekoć grad postao je gradić u kojemu se tavori. Nakon ulaska hrvatske vojske Srbi su se vratili u možda rekordnom broju, više od polovice. Jedno vrijeme ih je bilo skoro 7 500. Međutim, ljudi navikli da im država sve omogući, nisu se mogli otrgnuti dojmu da su "izdani". Drvar je sada samo jedan gradić u Hercegbosanskoj županiji. Umjesto službeno Beograd i duhovno Knin, sada su tu ulogu preuzeli Livno i Banja Luka. Livno ne mari za Drvar jer ima svojih problema, a Banja Luka se brine samo o RS-u. O Kninu više i ne razmišljaju, a Sarajevo nikad nikakvu ulogu nije igralo u Drvaru.

Vrativši se na takvu vjetrometinu, Srbi su polako počeli odlaziti. Države više nema da se brine o njima, poduzetnički duh se izgubio tijekom pola stoljeća komunističke vladavine, zato danas nije ni čudo što je dosta registracija u općini iz Beograda i Novog Sada te Zapadne Europe... Dođu ljudi za blagdane, obiđu svoje, ali žive i rade drugdje...

Neslužbeno najbolji kafić u Drvaru drži Hrvat, najpoželjniji su poslovi u županijskim institucijama, kladionicama i šumarstvu... Ostalo sve tavori na granicama opstanka...

 

Katolici nemaju groblja

 

No, za katolike je još gore, i to u najosjetljivijem trenutku - smrti članova obitelji.

"U Drvaru su početkom 20. st. postojala dva katolička groblja. Katolici su se ukapali na Šobića groblju zajedno s pravoslavcima i bilo je drugo groblje na lokaciji Golubić u blizini tvornice celuloze. Međutim, 1960-ih, proširenjem pogona celuloze, groblje je preorano i od njega je ostalo samo nekoliko spomenika te preneseno na drugu lokaciju", rekao nam je vlč. Klečina napominjući kako se katolici više ne pokapaju u Drvaru, iako je 1996. tadašnja hrvatska vlast darovala zemlju za katoličko groblje. Povratkom srpskog pučanstva otkriveno je da je darovana parcela u privatnom vlasništvu.

"Sve naše vjernike nakon smrti rodbina prenosi u župe podrijetla. Nedavno smo imali tragičan slučaj gdje je na nesretan način poginula djevojčica od 11 godina i rodbina je željela napraviti ispraćaj. U našoj crkvi i oko nje bilo je skoro 1 000 ljudi. Bilo je tužno i dostojanstveno, a još tužnije je što njezini roditelji nisu mogli pokopati svoju curicu u Drvaru. Pitao sam se zašto ta majka nema pravo pokopati dijete u gradu gdje joj je curica rođena, živjela i išla u školu", rekao je župnik i naglasio kako će poslati dopis Općini da se omogući jedna parcela na gradskom groblju za katoličke sprovode, što je i normalno u svim drugim sredinama.

 

Zaista posebna sredina

 

Očito je kako je mala katolička zajednica od 500-tinjak vjernika potpuno bez prava u pretežno hrvatskoj županiji simbolična imena Hercegbosanska, u Federaciji BiH u kojoj bi trebalo da su Hrvati ravnopravni... Trebalo, ali u stvarnosti nije. Mislili smo kako je za Hrvate omogućen život dostojan čovjeka tamo gdje je bio hrvatski vojnik... Ni to nije istina. Zanimalo nas je zašto srpski Drvar u Daytonu nije trampljen za neke nekoć hrvatske općine u Posavini. Dobili smo odgovor da je za Srbe važniji koridor, a da je Drvar bitan za Hrvatsku kako se povijest ne bi ponavljala... Saznali smo i da je preko leđa Drvara i hrvatska Usora postala općinom kada je desetak sela pripojeno Unsko-sanskoj županiji...

Župnik nam je rekao da u Drvaru postoji šala kako BiH nema tri nacije, nego četiri: Hrvate, Bošnjake, Srbe i Drvarčane. Situacija u župi nas je u to uvjerila - zaista poseban kraj.

 

Što nam kazuje tama stoljeća?

 

U popisu goričkog arhiđakona Ivana iz 1334., u Sanskom distriktu Dubičkog arhiđakonata Zagrebačke biskupije spominje se i crkva Sv. Petra ("sancti Petri de eodem"). Neki povjesničari (Bilogrivić, Draganović) tu crkvu smještaju u današnji Bosanski Petrovac. No, čini se da je tu bila crkva Sv. Petra od koje je i samo mjesto dobilo ime, ali je taj kraj pripadao Kninskoj, a ne Zagrebačkoj biskupiji.

Krvavi Uskrs 2019. na Šri Lanki

U nekoliko eksplozija tijekom održavanja uskrsne liturgijske službe 21. travnja 2019. na Šri Lanki meta su bile crkve u gradovima Kochchikade, Negombo i Batticaloa te hoteli The Shangri La, Cinnamon Grand, Tropical Inn i Kingsbury hotel u Colombu. Ovaj teroristički napad na Uskrs odnio je više od 250 života, kako domaćih vjernika, tako i stranaca...

U slučaju ove otočne zemlje riječ je o izravnom napadu, kako na kršćane, na njihovu najsvetiju svetkovinu, tako i na institucije jedne višenacionalne i višereligijske države s ciljem destabilizacije krhkih demokratskih procesa koji su započeli nakon desetljeća sukoba.

Propust vlasti i sigurnosnog sektora da spriječe napade, unatoč upozorenjima prijateljskih obavještajnih službi, samo je vrh ledenog brijega.

Sigurnosne službe na Šri Lanki su mislile da imaju posla s lažnim uzbunama te nekim lokalnim islamističkim organizacijama, nesposobnim za ozbiljniji teroristički napad.

Podcijenili su protivnika za kojeg su obavještajci na Šri Lanki, baš kao većina medija na Zapadu, mislili da je riječ o „priprostim i siromašnim jadnicima isprana mozga“, a ne o napadačima sa sveučilišnim diplomama, debelim novčanicima, koji su proputovali svijet i koji su željeli pobiti što više „nevjernika“ na simboličnim mjestima u simbolično vrijeme te tako pokazati nadmoć sijući strah.

Kršćanstvo na Cejlonu

Šri Lanka ima bogatu i duboku povijest koja seže do kamenog doba. Za našu rubriku važna je 1505. kada su se na otok, kao prvi Europljani, iskrcali Portugalci te su s njima došli i misionari. Važno je napomenuti kako je kršćanstvo u Šri Lanku došlo preko Indije još u prvom stoljeću, točnije 72. godine. Prema predaji, apostol Toma je boravio na Šri Lanki.

Kršćani na ovom otoku su pretežno katolici (90%) jer misionarski rad nizozemskih protestanata nije naišao na plodno tlo. Biskupska konferencija sačinjena je od 10 biskupija i jedne nadbiskupije. Katolici u pojedinim priobalnim područjima čine natpolovičnu većinu pučanstva. Crkve su im lijepe, ponekad velike te se osjeća dašak azijske umjetnosti i kolorita.

Papa Franjo je 13. siječnja 2015. pohodio ovu zemlju kada je svetim proglasio Josipa Vaza kao prvog šrilankanskog svetca.

Borba protiv kolonijalizma

Šri Lanka je država koja zauzima cijeli otok Cejlon u Indijskom oceanu, južno od Indije. Prema procjeni broja stanovnika, ta otočna zemlja ima 21,6 milijuna žitelja od kojih se posebno izdvajaju skupine: Singalci (72%), Tamili (17%) i Mauri (7,4%). Prema vjerskom sastavu, najbrojniji su budisti (70,2%), zatim hinduisti (12,6%), muslimani (9,7%) i kršćani (7,4%). Osnovni problem za kršćane manifestira se u religijskom nacionalizmu većine.

Kršćani su u najmanju ruku tretirani kao „sumnjivi elementi“, kao relikt imperijalizma ili strano tijelo, iako je riječ o ljudima koji svoju vjeru njeguju više od pola tisućljeća.

Osim toga država je desetljećima bila rastrgana ratom protiv Tamilskih tigrova te je demokratsko društvo tek u povojima.

Kolonijalnim previranjima otok je kasnije pripao Nizozemcima pa Britancima koji su ga priključili svojim indijskim posjedima. Pošto je Ugovorom u Amiensu 1802. i formalno pripao Velikoj Britaniji, dobio je status kolonije pod nazivom Cejlon (1802. – 1948.).

Pod utjecajem borbe za neovisnost Indije, potkraj 19. st., na otoku se razvio pokret za neovisnost. Prema Ustavu iz 1931., Cejlon je dobio određenu autonomiju. Borbe za neovisnost na Indijskom potkontinentu i današnjoj Šri Lanki primorale su Veliku Britaniju da 1946. donese novi ustav prema kojem je britanski Cejlon dobio vladu s premijerom na čelu.

Neovisnost otoka proglašena je 1948., a državni naziv Cejlon zadržan je sve do 1972. kada je proglašena Republika Šri Lanka.

Veće borbe s tamilskim pobunjenicima započele su 1983., a dogovor o tamilskoj autonomiji postignut je 1987., uz nazočnost indijskih mirovnih snaga. Sukobi su ubrzo bili obnovljeni, uz česte terorističke akcije.

Država je dobila veliku medijsku pozornost u svijetu tijekom tsunamija u prosincu 2004. kada je oko 30 000 ljudi poginulo u toj otočnoj zemlji, te početkom 2009. kada su poražene snage LTTE-a.

Od sredine 1950-ih u sukobima je bilo oko 70 000 poginulih i oko milijun raseljenih.

Početak nove budućnosti?

Kako piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju, nemoć zapadnjaka u sučeljavanju s fanatičnim protivnikom koji je spreman učiniti baš sve za ostvarenje višeg cilja, gotovo se arhetipski vidi iz uloga dviju obitelji u šrilanskom masakru.

Danski multimilijarder Anders Povlsen odlučio je svoje ogromno bogatstvo dugoročno investirati u povratak prirodi i održivi razvoj. Pokupovao je dvorce i zemlju po Škotskoj kako bi on i njegova djeca u budućnosti ondje obnovili život kakav je nekoć bio.

Multimilijunaš iz Šri Lanke Mohamed Ibrahim i njegova obitelj svoj novac i sebe podčinili su bitci za pobjedu islama u svijetu. Stariji i navodno umjereniji sin Ishaf tog je uskrsnog jutra sa svojim koferom-bombom otišao u hotel Cinnamon Grand. Mlađi i radikalniji Ilhan sa svojim se koferom-bombom uputio u hotel Sangri La, mirno ušetao u hotelski restoran u vrijeme doručka i jednako mirno u izabranom trenutku aktivirao kofer-bombu raznijevši sebe i ljude za doručkom. Među ubijenima su bile i tri Povlsenove djevojčice.

Upada li vam u oči psihološka nadmoć vjerski fanatiziranih džihadista koji su spremni dati baš sve za svoj ultimativni viši cilj, nad zapadnjacima koji nastoje pronaći smisao u obnovi vučjih jazbina?

Zašto su policijske i obavještajne strukture zakazale, vjerojatno se može tražiti u godinama i godinama sustavnog devastiranja, kako budističkih hramova, tako i džamija te crkava što su vlasti doživljavale kao lokalne „napetosti“ ne pitajući se o „dubljim motivima“.

Nakon iznimno dobro organiziranih i koordiniranih napada Šri Lanka je u roku od nekoliko sati potonula u nesigurnost i mrak. Što budućnost nosi, ostaje vidjeti, međutim još jednom se pokazalo da kada se ne misli o uzrocima, nego se saniraju i friziraju posljedice, dugoročno svi budu na gubitku.

Glumci koji su utjelovili Isusa Krista na velikome platnu

Film se, kao medij, od samih početaka bavi i religijskim temama. Bez obzira je li riječ o biblijskim pričama, odnosu čovjeka i Boga, pitanju ljudske egzistencije, svetosti ili transcendencije, film i religija usko su vezani. U ovom ćemo prikazu iz 2019. popisati najvažnije filmske uloge središnje figure Novoga zavjeta – Isusa, usredotočujući se na same glumce... 

Tvrdnja da je religija usko povezana s filmom, možda na prvi pogled izgleda usiljeno. Međutim, kao dokaz tomu možemo nabrojati desetke nijemih filmova koji govore o Isusu, Bibliji, apostolima, svetcima, pa preko stotina zvučnih naslova, filmova u boji, do današnjeg filmskog doba koje kao da ponovno otkriva religiju i biblijske motive.

Od 5 000 naslova do 21 uloge

Ako se zbroje svi naslovi religijske tematike koji su snimljeni za TV, video i kinoplatna, može se govoriti o nekoliko tisuća naslova, a brojka ide do čak 5 000. Naravno, ne govore svi filmovi o Isusu, niti glumci koji utjelovljuju Krista zaslužuju, zbog svojih glumačkih (ne)sposobnosti, da ih se spomene.

U kontekstu tog broja, a uzevši u obzir samo naslove koji su prikazani u kinima, ili su u njima glumili profesionalni glumci iz „A razreda“, zanimalo nas je koliko se uspješnih uloga Isusa može izdvojiti.

Eliminiravši animirane te djela koja nisu prikazana u kinima, nego na „malim ekranima“ (serije, TV filmovi, filmovi za DVD ili Blueray), dolazimo do „samo“ 21 glumačke uloge Isusa koje vrijedi spomenuti.

Jim Caviezel

Jim, to jest njegovo lice i glumačke sposobnosti nedvojbeno spadaju u jedan od najpoznatijih prikaza Isusa u povijesti. Da, riječ je o glumcu koji je igrao u Pasiji Mela Gibsona (2004.) koja je, bez premca, najgledaniji i najprodavaniji film s kršćanskom tematikom svih vremena. Tomu u prilog ide činjenica da je film zaradio skoro 650 milijuna dolara, što je teško stići i mnogo razvikanijim i popularnijim filmskim franšizama.

Caviezel je za vrijeme snimanja doživio nekoliko nezgoda, od posjekotina, teže ozljede ramena do toga da je bio u blizini udara groma. Ovaj praktični katolik najavio je sa svojim, također kršćanskim, kolegom redateljem Gibsonom snimanje nastavka filma Pasija...

Inače, ne krije svoju pripadnost katoličkoj vjeri, međutim u odnosu na ostale glumce-vjernike, može se pohvaliti zaista jedinstvenom ulogom Isusa Krista.

Robert Powell

Film Franca Zeffirellija Isus iz Nazareta (1977.) nema premca kada je riječ o „malim ekranima“. To je, zasigurno, najprikazivaniji film o Isusu na TV-u i u obiteljskoj varijanti. Budući da je puštan i u kinima, a čitava produkcija je na holivudskoj razini, nalazi se na našoj listi te stoga fenomenalni prikaz Isusa kojega utjelovljuje Robert Powell u ovoj britansko-talijanskoj koprodukciji zaslužuje drugo mjesto.

Ostatak glumaca je također prilično dojmljiv: Anne Bancroft, Laurence Olivier, Christopher  Plummer, Anthony Quinn… Stoga je ovaj film uvijek pri vrhu svih ljestvica za naslove religiozne tematike.

Kada se spomene Isus, mnogima u sjećanje upravo dolazi lik Roberta Powella jer su ga gledali kao djeca na TV-u ili u učionici na vjeronauku.

Max Von Sydow

Najveća priča ikad ispričana film je iz 1965. nominiran za pet Oskara, s glumcima poput Johna Waynea, Charltona Hestona i Angele Lansbury. Karijera Maxa Von Sydowa (90) traje više od 60 godina s čak 130 uloga, od kojih je većina sporednih. Ovaj švedski poliglot francuskog državljanstva doživio je glumačku renesansu utjelovivši Isusa u klasiku Georgea Stevensa iz 1965. te je nakon te uloge „prešao“ Atlantski ocean i ušao u „A“ listu glumaca...

Christian Bale

Mnogi ne znaju da je „slavni Batman“ igrao Isusa u filmu Marija, Majka Isusova (1999.) Iako je film bio više usredotočen na Mariju, glumac Bale, simbolična imena – Kršćanin, dobro je odigrao Isusa. Iako za sebe neće reći da pripada nekoj od kršćanskih denominacija, odrastao je u katoličkoj vjeri. Sa suprugom, inače srpskog podrijetla, često ide u crkvu, a obiteljski su mu prijatelji biskupi iz Walesa odakle je rodom.

Ted Neeley

Roker Neeley, poznat po svojem iznimno širokom vokalnom rasponu, glumio je Isusa u počesto osporavanom filmu Isus Krist Superstar (1973). Film, prilagođen istoimenom kazališnom komadu, usredotočen je na sukob između Isusa i Jude. Zanimljivo je da je Neeley prvotno želio biti Juda, ali je ta uloga otišla Benu Vereenu.

Usprkos velikim glazbenim sposobnostima, Ted je ipak ostao zabilježen u povijesti kao glumac koji je dobro utjelovio Isusa. Dokaz tomu je i traženje njegova imena u popularnoj tražilici Google kada su rezultati za fotografije većinom iz spomenutoga filma.

Henry Ian Cusick

Planetarno popularan zbog svoje uloge u seriji Izgubljeni, Cusick je igrao Isusa u filmu Evanđelje po Ivanu (2003.). Iako film nije bio komercijalni uspjeh, ovaj peruanski glumac koji je odrastao u katoličkoj vjeri pohvaljen je za svoju ulogu.

Chris Sarandon

Chris, poznat po prikazu zlikovaca u filmovima Princeza nevjesta i Moj susjed vampir, imao je zapaženu ulogu Isusa u ostvarenju iz 1980. Dan kad je Krist umro. Iako je sam scenarij dvojben jer ne pristupa evanđeljima na zadovoljavajući način, ulozi se nema što prigovoriti. Prema svjedočenju, film mu je pomogao suočiti se sa svojom duhovnošću, međutim uloga mu nije pomogla u ostvarenju veće karijere te je ostao na „rubovima Hollywooda“ i svoje bivše supruge – mnogo poznatije Susan.

Diogo Morgado

Diogo je glumac novije generacije koji je utjelovio Isusa u miniseriji zvanoj Biblija. Međutim, on je glumio Isusa i u filmu Sin Božji (2004.), točno ondje gdje je „stao“ sa svojom serijom Biblija. Budući da je 1981. godište, Krista je glumio baš u odgovarajućim, u „Isusovim godinama“. Portugalac i praktični vjernik rekao je da je za vrijeme snimanja filma biti „prikovan“ za križ bilo jedinstveno iskustvo tijekom kojega mu je čitav život prošao kroz misli baš „kao na filmu“.

Ewan McGregor

Ovaj škotski glumac je odlično odglumio ulogu Isusa u filmu Posljednji dani u pustinji (2015.) te tako postao ono što je bio Robert Powel starijoj generaciji: sinonim za Isusov izgled. Glumac koji je utjelovio posljednje Isusove dane provedene u pustinji, kao i Christian Bale, krije svoje vjersko opredjeljenje. Znamo da nije katolik, međutim oni koji ga bolje poznaju, tvrde da nikad nije napustio Škotsku Crkvu.

Liam Neeson

Liam je stekao planetarnu slavu ulogom u filmu Stevena Spielberga Schindlerova lista (1993.). Ovaj sjevernoirski katolik je u užim filmskim krugovima bio poznat po ulozi Isusa u filmu Hodočasničko postajanje (1978.). Ta mu je uloga prva u životu te mu je otvorila vrata popularnosti. Glumac koji je dobio ime po svećeniku koji je bio župnik roditeljima u vrijeme njegova rođenja, danas ne krije svoju pripadnost Katoličkoj Crkvi.

Još 11 zanimljivih uloga

U nastavku donosimo još zanimljivih uloga Isusa, od ranih kurioziteta, posuđivanja glasa, glumljenja mladog Krista do modernih kratkih uloga koje su obilježile naše vrijeme...

Robert Henderson-Bland, prvi Isus na filmskome platnu:

Robert je utjelovio Krista 1912. u filmu Sidneya Olcotta Od kolijevke do križa, te je tako prvi glumac, uopće, kojemu je pripala ta čast.

Howard Gaye, u filmskom epiku:

Gaye je 1916. glumio u filmu Netolerantnost sjajnog D. W. Griffitha i postao personifikacija lika Isusa u nijemom filmu.

Henry Byron Warner, zamjenjivao brata:

Godine 1927. Henry je dao prikaz Isusa u nijemom Kralju kraljeva, a bio je zamjena za svojeg preminulog brata.

Claude Heater, jedna i jedina uloga:

Od brijača, preko pjevača, do Isusa u holivudskom spektaklu iz 1959., Claude je imao zanimljive karijere, međutim nakon Ben-Hura nije dalje glumio na velikom platnu.

Adam Greaves-Neal, mladi Isus:

Film Mladi mesija (2016.) prati Krista i njegovu obitelj kada je imao sedam godina. Zaista je čudno gledati Isusa kao dječaka kroz cijeli film, a mladi glumac se dobro snašao.

Ralph Fiennes, „samo posudio glas Isusu“:

Ralph je „posudio“ glas Isusu u filmu Čudotvorac (2000.)

Jeffrey Hunter, dlakava prsa:

Jeffrey je imao 35 godina kad je 1961. prikazao Isusa u filmu Kralj kraljeva. Ipak, smatralo se da izgleda premlado za tu ulogu, a scena raspeća morala je biti ponovno snimljena jer su mnogi bili uvrijeđeni njegovim dlakavim prsima.

Will Ferrell, kratka uloga:

Will je najpoznatiji po svojim komičnim izvedbama, a kratko je prikazao „neobičnog“ Isusa u filmu Superstar (1999.) čija se radnja odvija u katoličkoj školi.

Enrique Irazoqui, slučajni Isus:

Evanđelje po Mateju (1964.) je film kontroverznog Pierea Paola Pasolinija u kojemu je Enrique kao španjolski student ekonomije imao svoju prvu ulogu. Iako je igrao u još nekoliko filmova, nije ostvario karijeru kao glumac.

Willem Dafoe, posljednje Isusovo iskušenje

Kada je Martin Scorsese prilagodio kontroverzni roman Nikosa Kazantzakisa iz 1953. Posljednja Kristova kušnja (1988.) u film, Willem Dafoe je dobro glumio Isusa. Posebno su teške scene prikaza kakav bi mu bio život da nije prihvatio Očev plan s njim za spas čovječanstva.

Joaquin Phoenix, posljednja uloga:

U filmu Marija Magdalena (2018.) Joaquin je odigrao, za sada, posljednju ulogu Isusa. Rođen kao član nomadske skupine ljudi u Puerto Ricu Phoenix, ostvario je dobru ulogu Isusa za koju se mnogo spremao čitajući Novi zavjet te je bio veoma dirnut Isusovim naukom.

 

Dok drugi filmski žanrovi imaju prilično čvrste temelje i, rekli bismo, stabilnu publiku koja zna što može očekivati, nažalost kod religijskih filmova to nije slučaj bez obzira koliko teme bile poznate. Zašto je to tako? Ljudi o vjeri i razmišljaju od najranijih nogu i stvaraju predodžbe koje je teško zadovoljiti na filmskome platnu.  

I to je ono što filmove religiozne tematike, a posebice središnju osobu Isusa Krista, često čini teškim za produciranje, režiranje, ali napose i glumljenje.

U Vijaci još zadugo neće vijati samo vuci!

Smještena na brežuljcima planine Zvijezde, u dolini rječica Ravančice i Kruškovice, svoje mjesto pod suncem našla je župa Bezgrješnog začeća BDM-a – Vijaka. Riječ je o vjerničkoj zajednici koju čini skupina tipičnih bosanskih sela, udaljenoj 18 km od središta Vareša, 20-ak od Olova te 50-ak km od Zavidovića...

 Kada se prođe kroz "tunel", zapravo prirodnu spilju nastalu djelovanjem vode, od Vareša prema Vijaci, odmah se primijeti kako je klima drugačija, oštrija što je i "ohrabrilo" snijeg da prkosi zubatom proljetnom suncu koje ga ne može okopniti. 

 

Nije se samo snijeg "osokolio", ovdje su "suvereni vladari" i šišmiši kojih ima zaista mnogo te je prometnica dobila zasigurno jedinstven cestovni znak: „Opasnost, šišmiši u letu.“

Oku ugodno, duši drago

U Vijaku je teško doći i u proljeće, stoga se jednostavno ne možemo ne pitati kako se ljudi do Vareša probijaju zimi i je li to uopće moguće. Razmišljamo o jakim strojevima koji stalno moraju raditi kako bi prometnica bila u funkciji za ljudsku uporabu.

Ovaj kraj veoma je ugodan za oko promatrača, čak i u ožujku kada priroda kao da čeka iskru koja će upaliti njezin rast. Smjestio se na nešto nižoj nadmorskoj visini od grada Vareša koji se nalazi na približno 800 metara iznad razine mora.

Brda, obrasla vazdazelenim i bjelogoričnim šumama, u sebi kriju skoro netaknutu prirodu. Čista voda koja se spušta niz obronke neasfaltiranog puta kojim smo od Vareša išli prema Vijaci, svjedoči nam kako u ovaj kraj civilizacija još nije došla u onom svom negativnom obliku. Nažalost, prometnice bez asfalta svjedoče i drugim političkim inatima koji se počesto događaju kada je riječ o hrvatskim selima, osveta vlasti za "grijehe" počinjene u prošlosti.

Ostavivši kontempliranje o propalim ideologijama koje su svjesno gospodarski uništavale i kažnjavale, pretežno, hrvatske krajeve, nastavili smo promatrati prirodu. Pokoje je deblo oboreno za potrebe drvne industrije i valjda birokratskom pogreškom ostavljeno da trune uz makadam te svjedoči o iskorišćivanju prirodnih bogatstava ovog kraja. Hranilice za životinje koje se mogu vidjeti na ravnicama govore nam kako šume obiluju raznom divljači, ali i činjenici da se ljudi brinu o njima.

Nakon više od pola sata vožnje makadamom i samo djelomično asfaltiranim putem, došli smo u Gornju Vijaku, pred župnu crkvu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije.

Lako je s prijateljima medija

U župnom uredu zatekli smo fra Vjeku Eduarda Tomića, bosanskog franjevca i velikog prijatelja medija. Nije ni čudo jer je prije nego je došao ovdje, fra Vjeko bio pet godina pastoralni djelatnik među Hrvatima Australije, gvardijan i župnik u Kraljevoj Sutjesci, zatim zamjenik urednika Svjetla riječi gdje je stekao novinarsko iskustvo, ali i naviku stalnog praćenja rada različitih medija. Doktorirao je na temu Pokoncilska ekleziologija franjevaca Bosne Srebrene. Nakon dolaska u Vijaku dobro je upoznao ovaj kraj i potrebe njegovih stanovnika, i kaže da su ga vjernici dobro prihvatili.

Živa Crkva

Prije nego smo započeli priču o župi, njezinoj povijesti i statističkim podatcima, fra Vjeko nas je "provozao" po selima kako bismo stekli dojam o prostoru te najprije razgovarali sa župljanima.

Vjernička zajednica pokriva teritorij na kojemu se nalazi više sela: Vijaka (Gornja i Donja), Ivančevo, Krčevine, Magulica, Oćevija i Tribija... Najviše žitelja ima Gornja Vijaka te Krčevine, a ostala sela su manja. Župi gravitira samo jedna filijala s crkvom Sv. Ante – u Magulici koja je udaljena 20 kilometara od župne kuće. Filijalnu crkvu Uzvišenja Sv. Križa u Oćeviji, iako teritorijalno pripada ovoj župi, prema dogovoru opslužuju svećenici iz olovskog svetišta. Čitav kraj je hrvatski, to jest u njemu većinski žive katolici.

Iz Dalmacije u Bosnu ponosnu

Jedni od onih povratnika koje smo sa župnikom posjetili su obitelj Miletović: Slavko i Jagoda koji u Vijaci borave od Uskrsa 2017.

Slavko je živio u Hrvatskoj točno 43 godine, a radio je kao metalski radnik elektrozavarivač u brodogradilištu u Splitu gdje je zaradio mirovinu.

Sa suprugom Jagodom, rođenom Dalmatinkom, ima dva oženjena sina te četvero unučadi.

Kaže da iako je toliko godina živio "vani", nikada nije zaboravio svoj kraj u koji je dolazio kad god bi mogao, prije svega zbog svojih roditelja, a zasigurno i zbog prirodne ljepote i mira koje nudi Vijaka.

"Moj povratak ovdje je uvijek bio godišnji odmor. Tako me nosio život, a svatko sanja da se vrati nekada u rodni kraj. Ipak, najviše je moj povratak potencirala moja supruga. Imala je težak život – u radnom vijeku je radila teške poslove i zajedno je sa mnom sanjala o nekom odmoru. Ispunili smo uvjete, dobili smo mirovine i kada smo riješili statuse, nije prošlo ni mjesec dana supruga je rekla 'Idemo u Vijaku, pakujmo se'“, ustvrdio je Slavko, a u razgovor se uključila njegova žena koja je rekla da je ljubav prema Vijaci rođena na prvi pogled.

„Razlog je jednostavan. Bosna i njezini ljudi su me se toliko dojmili još od 1975. kad sam prvi put došla u Gornju Vijaku. Ja sam se toliko zaljubila u ovo mjesto, u kulturu, gostoprimstvo.... Nisam bila u Bosni do svoje 17. godine kad sam se udala i rekla sam da bih željela ovdje živjeti. Međutim, kao i ostali, išli smo trbuhom za kruhom. Radila sam teške poslove, radila sam i u privatnoj pekarnici 17 godina treću smjenu. Za mene nikad nije bilo 'neću' i 'ne mogu', već 'hoću' i 'ja to moram'“, ustvrdila nam je Jagoda i naglasila da je uvijek govorila svojim kolegama, prijateljima i rodbini da mašta o povratku u Bosnu.

Budući da je rodom iz Kruševa, kod Masleničkog mosta i Obrovca nitko joj nije vjerovao, čak ni najbliži, da će taj naum i ostvariti. Rekla nam je da joj je najviše smetalo od radnih kolega što su stalno omalovažavali Bosnu i njezine ljude, a nikad tu nisu bili.

„Sretan sam čovjek jer sam krenuo s ovog izvora, spustio sam se niz rijeku do mora, do ušća i uspio sam ponovno vratiti se na izvor“, rekao je Slavko i zapitao ima li većeg uspjeha od toga, a Jagoda je dodala kako je Bosna raj na zemlji u kojoj je pronašla smiraj zajedno s predivnim ljudima i prirodom.

Ima života ovdje...

Potom smo na drugom kraju župe razgovarali s Mijom Franjkićem, poznatijim kao Mišo, koji je boravio u Vijaci sve do rata 1992. Sa suprugom Borkom ima troje djece, oženjenog sina koji živi u Rijeci te dvije kćerke koje su udane i žive u Njemačkoj.

Poslije rata radio je u Italiji zajedno sa ženom te kada su se stekli uvjeti, odlučio je vratiti se u Vijaku. Obnovio je kuću u kojoj mu je otac ubijen u ratu.

„Nakon deset godina u Italiji odlučili smo vratiti se u Vijaku i provesti posljednje godine života ovdje. Djeca nam vole doći ovdje jer su tu odrasli. Komu je Bog dao zdravlje i 'ko želi raditi, ovdje se može živjeti. Mi kad smo odlučili vratiti se, kupili smo odmah jednu kravu. Dok nismo riješili statuse, nismo imali redovita primanja, ali nismo ni u čemu oskudijevali. Samim našim primjerom dokazali smo i pokazali da se na ovim prostorima može solidno živjeti“, ustvrdio je Mišo i naglasio da su se mnogi pitali kako živi i od čega, međutim dokazali su zajedno da ima mogućnosti za biznis i u Vijaci.

Župa utemeljena 1838.

Vrativši se u župni ured, razgovarali smo s fra Vjekom o osnivanju župe te statistikama, kako kroz povijest, tako i danas.

Smatra se kako je mjesto Vijaka postojalo još u 14. st., no prvi pisani dokument koji spominje Vijaku je iz 1637., a djelo je biskupa fra Jeronima Lučića i tiče se određenog Izvješća Rimu.

Župa Vijaka nastala je odvajanjem od Vareša, najprije kao mjesna kapelanija 1833., a potom (1838.) i kao župa u punom smislu riječi. Crkva je podignuta sredinom 50-ih godina 19. st. (1855.). Bila je to skromna drvena bogomolja koja je služila svojoj svrsi do 1920-ih kada je morala biti ponovno građena.

Vijačka crkva, kako danas izgleda, dovršena je 1929. nakon tri godine gradnje, a urađena je prema projektu Karla Paražika za vrijeme fra Joze Filipovića. Gradio ju je Josip Kolumate, a u crkvi se nalaze vrijedne umjetnine koje su, na svu sreću, spašene u posljednjem ratu. Put križa, u tehnici ulje ne platnu, izradio je Josip Bifel 1981., a iste je godine postavljen i jedan vitraj na temu Rođenja koji je izveden prema nacrtu Slavka Šohaja. Slikar Đuro Seder načinio je zidnu sliku (400 x 250 cm) na kojoj su prikazani Gospa i njezini sveti roditelji Joakim i Ana, a postavljena je sredinom 1980-ih.

Crkva Bezgrješnog začeća BDM-a uz zimski patron već 20-ak godina ima i svoj drugotni, ljetni, Sv. Anu, kada se u crkvi okupi mnoštvo vjernika, pa mnogi pomisle da je riječ o župi posvećenoj toj svetici.

U razgovoru je na red došao i onaj segment koji je možda najzanimljiviji, brojčano stanje vjernika. „Od 1947. do danas imamo skoro 3 000 krštenih, a danas u župi živi 218 vjernika u 120-ak obitelji. Može se reći da je Vijačane život razasuo po cijelome svijetu. U posljednjih šest-sedam godina broj župljana opada. U odnosu na vrijeme prije 10 godina imamo 100 ljudi manje. Priroda čini svoje. Stari umiru, mladi kako stasavaju, odlaze, a povratnici ne mogu popuniti prazninu koja nastaje zbog nepovoljnih populacijskih gibanja“, rekao nam je fra Vjeko koji sam djeluje u Vijaci. Prema njegovim riječima, župa je takva da ne treba dodatnog pastoralnog osoblja, a u većini poslova pomažu mu vjernici kako mogu, bilo u održavanju crkve, čišćenja, održavanja kuće ili aktivnosti proslava i patrona.

„Vjernici rado priskaču u pomoć iako je prosječna životna dob župljana 60 godina. Tu se ne mogu očekivati čuda, ali onoliko koliko mogu, ljudi pomažu“, ustvrdio je fra Vjeko.

Tako mali broj vjernika i njihova prosječna starost od 60 godina posljedica je, uz ostalo, ratnih strahota pri kojima su Hrvati-katolici ovoga kraja doživjeli egzodus za vrijeme sukoba HVO-a i Armije BiH. Nažalost, povratak se nije ostvario u značajnom opsegu. Stoga od prijeratnih 1 100 vjernika danas je u župi samo četvrtina tog broja.

Križni put popularan i ljeti

Vjerski život u župi je redovit, uobičajen i tradicionalan. „Mislim da oko 40% ljudi dolazi na mise. Budući da znam sve vjernike 'u glavu', što se kaže, mogu reći da oni koji mogu doći na misu – oni dođu. Poglavito je to u ljeto slučaj, kada su u pokretu i kada im dođe rodbina. U zimu je za stariju populaciju malo teže, idu na liječenje, uzimaju terapije... Objektivno gledano, optimalna je posjećenost misa“, naglasio je vijački župnik i napomenuo da vjernici osobito vole pobožnosti, a posebice put križa, ne samo u korizmi.

Vijaka je jedna od rijetkih župa u kojoj se put križa moli tijekom cijele godine, posebice u ljetnim mjesecima, jednom mjesečno, i to na lokaciji koja se, simbolično, zove Kalvarija.

To je pobožnost koja je rado posjećena, kako kaže župnik.

Ne smije se ni zaboraviti činjenica kako je Vijaka u prošlosti dala više od 30 svećenika, a među njima je i fra Filip Lastrić, otac bosanske historiografije. Među živućim svećenicima je fra Damir Pavić, tajnik Provincije Bosne Srebrene, te još nekoliko časnih sestara koje djeluju izvan BiH.

Zimi je ovdje teško

Nakon posljednjeg rata, osim problema povratka i smanjenja broja vjernika, nezaobilazni kamen spoticanja predstavlja loša infrastruktura. Budući da zimi napada i po metar snijega, prohodnost se smanjuje na minimum. Uz neizostavnu jaku hladnoću, nevolje u župi stvaraju i udaljenosti između sela. Veliki problem je cestovna komunikacija između sela jer su službe za čišćenje cesta veoma spore.

Broj vjernika u ovom kraju, kako smo vidjeli, malen je i u opadanju, međutim javlja se i tendencija povratka. Iako nije riječ o obiteljima s djecom, ipak su to ljudi koji još uvijek selu i hrvatskom narodu mogu ponuditi štošta. Što nosi budućnost, samo Bog zna.

Međutim, kada smo prije desetak godina bili u Vijaci, situacija, također, nije bila nimalo ružičasta. Tada smo naslov reportaži dali Hoće li u Vijaci uskoro vijati samo vuci? Toliko godina poslije zaključili smo kako se župa Vijaka još zadugo ne smije otpisati. Ljubav njezinih župljana, iako raseljenih po svijetu, ipak je jača od svih crnih slutnji i defetizama, tako da s pravom smijemo reći da u Vijaci još zadugo neće vijati samo vuci!

Tri inačice objašnjenja imena sela

Postoji nekoliko objašnjenja za podrijetlo imena ovog mjesta. Prva varijanta pojašnjava da ime dolazi od staroslavenskog glagola „vijati“, stoga bi Vijaka bila mjesto gdje vukovi vijaju i zavijaju. Druga varijanta kaže kako ime potječe od latinske riječi „via“ (put) kojoj je dodan sufiks -ak (rudnik). Ovoj pretpostavci u prilog ide usmena predaja koja tvrdi da je Vijaka staro rudarsko naselje. Neki opet smatraju kako ime Vijaka vuče korijene iz lokacije  Ivija odakle su, prema pričama, došli naseljenici u današnju Vijaku.

Sigurno nikada nećemo saznati pravu istinu o podrijetlu imena, ali to i nije toliko važno danas.

Proganjanja za vrijeme komunizma

U Drugom svjetskom rata crkva je bila oštećena u bombardiranju, a tijekom posljednjega rata i egzodusa Hrvata bila je opljačkana, kao i župna kuća. Inače, za vrijeme bivše Jugoslavije ovaj kraj je bio označen kao „ustaški“, ili barem kao „antidržavni“, pa je bio u nemilosti tadašnjih vlasti i tajnih policija. Brojni mještani su proganjani i ubijani, a njihova rodbina i prijatelji šikanirani.

Međutim, često se za vrijeme bivše Jugoslavije i ondašnjih proslava naglašavao nadnevak prolaska Vrhovnog stožera na čelu s Titom kroz ovaj kraj (srpanj 1943.). I zbog toga se ne možemo ne zapitati: kako to da je Vrhovni stožer mogao imati siguran prolazak kroz „ustaški kraj“?

Žuta žaba i bista živomu čovjeku

Mnogi ljudi za Vijaku znaju po Žutoj žabi. Riječ je o pokladnom običaju kojemu se ne može ispitati starost. Običaj je da na Pokladni utorak vjernici obuku narodne nošnje i od Društvenoga doma prođu kroz selo, uz pjesmu i smijeh, do crkve. Onda se oko naložene vatre odigra nekoliko kola pa svrate do Društvenoga doma te tamo ponovno odigraju kolo i dovrše ga. 

 

 Vijaka je poznata i po bisti živoga čovjeka. Nije Tito, nije idolopoklonstvo, nije kult ličnosti, već priznanje izrađeno u čast najomiljenijeg čovjeka u župi Ilije Lukića (77), zvanoga Ićko, koji se nalazi u svim anegdotama i pričama ovoga kraja. Rezultat toga je dizanje biste u blizini njegove kuće, a niže crkve.