Na sjeveroistoku Bosne, 15-ak km jugoistočno od Modriče, u ravničarskom kraju kroz koji teku rijeke Tolisa i Gradašnica smjestio se ponosni Gradačac, posebice poznat po kuli Husein-bega Gradaščevića. Osim tog simbola i zaštitnog znaka čitavoga kraja, grad se može podičiti i župnom crkvom Sv. Marka Evanđelista koja već 130 godina u kontinuitetu svjedoči o prisutnosti katolika na ovom području.Ravničarski kraj koji na sjeveru omeđuje rijeka Sava, a na jugozapadu brežuljci Trebovca i Majevice od davnina je ljudima nudio solidne mogućnosti za život. Plodna polja koja se izmjenjuju s hrastovim, bukovim i grabovim šumama te širokim pašnjacima i livadama, kao i rijekama bogatim ribom bili su znak ljudima "ovdje se može živjeti".
Tako je bilo od vremena ilirskih plemena, rimske provincije Panonije te vremena srednjovjekovne Bosne, kao i osmanskog razdoblja, Austro-Ugarske Monarhije do obiju Jugoslavija i današnje BiH...
Prvi spomen grada
U srednjem vijeku ovo je područje bilo u sastavu župe Usora, a početkom 14. st. Nenavišta, to jest srednjovjekovne bosanske županije koja se protezala uz donji tok rijeke Bosne, a obuhvaćala je kraj oko današnjeg Gradačca s obiju strana Bosne. Naravno ona je nestala nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463.
Prvi spomen Gradačca u povijesnim vrelima nalazi se u jednoj darovnici koju je izdao kralj Stjepan Tomašević u Bobovcu 18. rujna 1461. Ova darovnica nije sačuvana u originalu, nego imamo prijepis u Fojničkoj kronici. Smatra se da se pod pojmom Gračac u župi Usori ne može kriti nikakav drugi grad već Gradačac, pogotovo jer se iz drugih izvora zna da je knez Radivoj (stric Stjepana Tomaševića) bio 1424. godine gospodar obližnjeg grada Sokola.
"Otkud u Gradačcu crkva?"
Korijeni kršćanstva u ovome kraju mogu se pratiti sve do vremena Rimskog Carstva... Ipak su oni mnogo jači i znatniji iz razdoblja srednjovjekovne Bosne, to jest predturskog vremena današnje BiH. U monografiji Gradačac i okolina iznose se podatci o barem četirima "crkvištima" u današnjim muslimanskim naseljima. U Kadić Mahali javlja se "crkvena bašča", na Mađarskom Putu i u Mahmut Mahali postoji "crkvište", dok u selu Guštama i dalje živi predaja o crkvi u prošlosti toga kraja. Iz ovoga se može vidjeti da su se na prostoru današnjeg Gradačca u predtursko doba nalazile barem četiri crkve. Kada se k tomu pridodaju kameni križevi kao ostatci grobalja, jasno je da su u ovom podneblju živjeli kršćani koji su vremenom ili otišli ili prešli na islam.
Oni preostali katolici su pastoralno opsluživani iz samostana u Modriči, a kasnije s prostora drevne župe Bijela-Ravne. Kada je 1802. osnovana župa Tramošnica, njoj su pripala sela oko Gradačca i današnje župe Garevac te Čardak s Kornicom.
Vremenom, i radi lakšeg opsluživanja vjernika, osnovana je kapelanija u Gradačcu koja se 1868. izdvojila u samostalnu župu i, osim samog grada, obuhvaćala: Ledenice, Bjeljevinu, Bare i Čardak. Kako nova župa treba crkvu, ona je izgrađena 1888. u neogotičkom stilu. Kada je župa osnovana, imala je oko 120 obitelji i 400 vjernika bez Čardaka i Kornice i ona je stalno rasla sve do posljednjega rata...
Ima i starih i mladih...
O današnjoj situaciji razgovarali smo sa župnikom vlč. Markom Hrskanovićem koji je na službi u Gradačcu više od dvije i pol godine.
"Ove smo godine proslavili 150 godina župe. Iako je patron ove vjerničke zajednice Sv. Marko Evanđelist, svečanije i masovnije se slavi Sv. Antun Padovanski. Župa danas ima oko 200 duša na oko 100 adresa. Ja ne volim govoriti o obiteljima ako su na jednoj adresi samo jedan član ili dvije starije osobe, a svi mlađi su daleko. Zato kažem oko 100 adresa i 200 župljana", rekao nam je na početku vlč. Hrskanović nadodavši važan podatak kako ipak ima mladih i djece u nekoliko obitelji.
"Sada imam desetero djece na vjeronauku od prvog do devetog razreda. Sljedeće godine planiramo i dogovorili smo već s kardinalom da imamo krizmu za petero polaznika vjeronauka, a imat ćemo i troje prvopričesnika", istaknuo je gradačački župnik ustvrdivši kako se na desetak "adresa" žitelji stvarno mogu nazivati obiteljima.
Vjerski život
U Gradačcu se mise slave svaki dan i u prosjeku nazoči od pet do deset osoba, a ako je euharistija za pokojne, bude i više. Iako postoje tri lokacije na kojima bi se mogla imati misa, nedjeljom se slavi samo jedna, i to u župnoj crkvi. Razlog tomu je činjenica što župljani imaju osjećaj pripadnosti svojem vjerskom središtu.
"Vjerski život na župi sličan je ostalim vjerničkim zajednicama sličnog broja vjernika. Imamo svibanjske i listopadske pobožnosti te proljetni blagoslov polja. Uz Božić, Uskrs, patron, blagdan Sv. Ante te jesenje mise na Svi svete i Dušni dan, iseljeni vjernici sa svih strana dođu u većem broju", rekao nam je župnik naglašavajući da se divi njihovoj spremnosti vozariti iz Hrvatske i ostalih zemalja Europske unije te čekati ponekad satima na granici.
"Raduje me što barem na tih nekoliko nadnevaka živimo ono što je bilo prije posljednjega rata i iseljavanja", ustvrdio je vlč. Hrskanović.
Tragovi posljednjega rata
Gradačačka župa i crkva su "preživjele" dva svjetska rata, kao i ovaj posljednji. Crkva je bila u više navrata oštećivana, ali nije rušena iz temelja kao druge crkve u Bosanskoj Posavini.
Bila je oštećena, propao je krov, a kipovi su spašeni tako što su ih župljani sklonili na sigurno. Stara župna kuća je skoro u potpunosti srušena, a nova, koja je bila još nedovršena, pretrpjela je manje štete.
S kapelice u Ledenicama skinuti su i odneseni zvono i krov. Ostali su samo zidovi. Isto je prošla željezna ograda oko groblja. Porušeno je i polupano nekoliko desetaka nadgrobnih spomenika. U Bjeljevini je sa željeznih stupova skinuto i odneseno zvono i porušeni nadgrobni spomenici. Svi stanovnici iz dijela župe kojeg su držali bosanski Srbi morali su pobjeći, a potražili su utočište diljem Hrvatske, uglavnom oko Dugog Sela i Zaprešića i po Europi, dok se tek jedan mali dio zadržao u Gradačcu i Špionici.
Rada s mladima u klasičnom smislu nema. Kao i u drugim župama oni se nakon krizme "izgube", pogotovo kada je riječ o gradskim sredinama u kojima su katolici u manjini.
"Uvijek ih potičem da dolaze na misu, međutim mnogo toga ovisi o činjenici jesu li i njihovi roditelji redoviti na euharistijama. Ako roditelji ne dolaze, onda je i djeci teže doći zbog opasnosti od prometa, onda treba ići pješice ili biciklom. Školskog vjeronauka nema, nego djeca imaju predmet o religijama. U župi imamo zajednički vjeronauk za više generacija djece. Što se tiče crkvenog pjevanja, djeca bi željela da se formira zbor", rekao je gradačački župnik i naglasio jednu zanimljivost. Naime, na vjeronauk povremeno dolazi i jedna mlada pravoslavka.
"Završila je osnovnu glazbenu školu i iznimno je nadarena. Budući da je ona prijateljica kandidatima za krizmu te se druže, pokušavam ih sve zajedno angažirati kako bi naučili adventske i božićne pjesme. Rekao sam im da bi ona trebala uvježbati neke pjesme, a ostala djeca će je slijediti pjevajući na misi. Vidjet ćemo kako će to proći", objasnio nam je vlč. Hrskanović. U župi nema redovitih ministranata zbog konstantnog problema prijevoza djece do crkve.
Crkvi dati prepoznatljiv interijer
Oci franjevci su nakon osnivanja gradačačke vjerničke zajednice bili župnicima. U Husein-begovu gradu ih je bilo četvorica do 1898. kada župu preuzimaju dijecezanski svećenici. Prvi župnik fra Juro Đipić bio je u Gradačcu 20 godina. Ne postoje podatci kako je tražena i kako je dobivena sadašnja lokacija crkve, međutim može se reći da je prije 130 godina izgrađena na periferiji jer je grad koji kilometar udaljen. Crkva je danas uz samu središnju prometnicu, i njezina je lokacija idealna budući da nitko ne može proći kroz Gradačac, a da ju ne vidi jer se nalazi tik do velikog kružnog toka.
"Prvi je župnik nakon 20 godina od osnivanja župe uspio izgraditi crkvu u neogotičkom stilu. Nakon njega fra Augustin Oršolić dovršava crkvu i daje joj konačni oblik koji je ostao do današnjih dana. Naravno da je trebalo crkvu obnavljati i dotjerivati. Međutim, konstruktivno nisu bili potrebni radovi, ostala je na istom mjestu i na istim temeljima 130 godina. Visina crkve je 10 metara, a zvonika 25. Baza crkve predstavlja pravokutnik kojemu je dulja strana 18 metara, a kraća dvostruko manja", progovorio je vlč. Marko o gradačačkoj ljepotici ističući kako je novijim renoviranjem ustvrđeno da je građena od kamena, što se nije moglo vidjeti u prošlosti jer je pročelje bilo prekriveno žbukom.
"Negdje sam pročitao da je u ono doba taj kamen darovao sam car Franjo Josip, a dopremljen je s Gradine ovdje u Gradačcu, s ove kule, od onih zidina koje su bile porušene", rekao je vlč. Hrskanović ponovivši kako je crkva u posljednjem ratu bila oštećena, zvonik i krov posebice, ali ratne rane više nisu vidljive, barem ne one fizičke.
"Prije godinu dana pokrenuo sam obnovu crkve jer je iznutra bila vlaga. Podigli smo stari pod, estrih, pločice te smo instalirali podno grijanje i nekoliko radijatora. Sve je na struju i sustavi su odvojeni jer nemamo mogućnost dodati kotlovnicu", naglasio je župnik i ustvrdio da se privremeno stalo s renoviranjem, ali da postoji ideja crkvu iznutra urediti i dati joj prepoznatljiv identitet. Kako je kazao, crkvu nije dovoljno obojiti, nego treba i ostaviti lijepe umjetnine. Riječ je o potrebi, a ne obijesti.
Automobil - moderna pošast
Nakon župnika razgovarali smo s Ilijom Josipovićem, umirovljenikom i članom župnog ekonomskog vijeća. Budući da je u Gradačcu od 1971., rekao je da je nekoć u tom gradu bilo više mladosti.
"Bilo je prije dosta katolika na prilično važnim funkcijama, direktori poduzeća i banaka npr. Rat je učinio svoje: ljudi su se raspršili i otišli te na drugim mjestima zasnovali novi život. I situacija poslije rata doprinijela je tomu da je sada u našoj župi pretežno stari živalj, a mladi su ljudi otišli. Zbog rata i loše ekonomske situacije, niskih primanja, mladost više nema strpljenja čekati da bude bolje kao što smo mi prije činili. Nas je nekoć katolika u ovom gradu bilo 17%, a sada se svelo na 3% i sve je rečeno kroz to", ustvrdio nam je Ilija te spomenuo modernu pošast u Gradačcu. Riječ je o 15 000 registriranih vozila što je trend i potreba jer nema više autobusnih linija kao prije. Problem je i parkiranja tako da se stječe dojam kako su auti doslovce jedni na drugima. Za vrijeme pijačnog dana, obično petkom, i župno dvorište služi kao parkiralište.
Na kraju razgovora Ilija nam je napomenuo da se i Bošnjaci masovno iseljavaju. Međutim, kako mali brojevi daju male brojeve, a veliki velike, jasno je da emigracija 1 000 Bošnjaka u gradu i općini od nekoliko desetaka tisuća ljudi nema snagu kao odlazak desetak Hrvata u župi s 200 vjernika...
Mnoge aktivnosti HKD-a Napredak
Potom smo u prostorijama Banje Gradačac, koja se lagano izdiže iznad grada, razgovarali s Marijanom Šimićem, predsjednikom gradačačke podružnice HKD-a Napredak, čije je djelovanje u ovome mjestu obnovljeno 2000. godine.
"Prvi je predsjednik bio vlč. Miroslav Agostini, a sada ja obnašam tu dužnost. Među naše stalne aktivnosti ubrajamo Posavsko sijelo, Međunarodni šahovski turnir, Božićni koncert te između tih termina kazališne predstave i likovne kolonije. Posebno bih skrenuo pozornost na Posavsko sijelo koje je ovdje okupljalo i po 1 500 Hrvata, kako iz Bosanske Posavine, tako i iz dijaspore. Imali smo skupine od po 300 sudionika koji su pokazivali hrvatsku kulturu, nošnju te svečanu povorku kroz grad. Naš Međunarodni turnir u šahu za Uskrs jedan je od najjačih u regiji, dolaze natjecatelji iz Španjolske, Rusije, Bugarske, Češke. Nikada nismo imali manje od 20 prvaka u šahu na našem natjecanju", rekao nam je u presjeku djelovanja Napretka Marijan Šimić i napomenuo da su mnogi umjetnici svoje prve korake pravili upravo u sklopu onoga što je organizirao ovdašnji Napredak. Među njima je svakako operna pjevačica Vedrana Šimić, Tuzlanka sa zagrebačkom adresom, inače Napretkova stipendistica.
Župnik-mučenik
Nakon razgovora ispred crkve oprostili smo se sa sugovornicima te razgledali grad. Tik uz crkvu, a vidljivo od kružnog toka, nalazi se križ s pločom spomenikom jednom od prijašnjih župnika ove župe - vlč. Jakovu Barišiću koga su 15. svibnja 1942. zvjerski mučili i ubili četnici, i to pred njegovom majkom. Pokopan je tri dana kasnije na mjesnom groblju, a na spomeniku su ugravirane njegove posljednje riječi: "Želim umrijeti za svoju vjeru i narod."
Upravo po tim posljednjim riječima ostao je trajno upamćen među vjernicima - ne samo župe Gradačac - te se oni i dandanas okupljaju na njegovu grobu kako bi se molili.
U prošlosti i danas krv mučenika zalog je opstanka kršćanstva, kako u svijetu, tako i u Gradačcu.
Pokušaji normalnog suživota
Iako nerijetko možemo čuti kako rane od posljednjega rata još nisu u potpunosti zarasle, jedan od primjera koji pokazuju da je uz međusobno poštivanje suživot ipak moguć, jest Gradačac. Prema riječima župnika, ovdje se pokušavaju izgraditi dobrosusjedski odnosi, kako s muslimanima, tako i s pravoslavcima temeljeći ih na međusobnom poštivanju. Pravoslavna crkva je stara gotovo kao i katolička, izgrađene su u kratkom vremenskom razdoblju i obje imaju dugu povijest. I, naravno, dijeli ih samo cesta. Susreti s pravoslavnim sveštenstvom vrlo su česti, a kontakti s imamima su redoviti. Susreti su na priredbama u gradu također stalni.
To je još jednom potvrda onoga što smo davno zaključili da katolici i pravoslavni surađuju na ekumenskom planu mnogo više u onim mjestima gdje su, uvjetno rečeno, manjina - što se, nažalost, ne bi moglo kazati za ona mjesta gdje su pravoslavni apsolutna većina.
Kula u Gradačcu
Gradačačka kula, Gradina, Kula Husein-kapetana Gradaščevića ili Kula Zmaja od Bosne glavno je obilježje ovoga gradića na sjeveru Bosne. Ona dominira krajolikom Gradačca, podignuta na najvišoj točki na ovom prostoru gdje završava posavska ravnica i počinju se uzdizati bosanska brdašca.
Izgradnju gradačačke kule započeo je brat najpoznatijeg gradačačkog kapetana Huseina Gradaščevića Murat-kapetan. Bilo je to 1765. i izgradnja je trajala gotovo 100 godina. Gradaščevići, najpoznatija familija iz Gradačca, koju je proslavio Husein-kapetan, u Bosnu i Hercegovinu je došla iz Ugarske.
Bili su u svoje vrijeme jedna od najmoćnijih begovskih obitelji u BiH, a danas je vrlo malo Gradaščevića ostalo u Gradačcu. Uglavnom su se raselili, neki u Sarajevo, neki u Banju Luku.
Sama kula je visoka 18 metara, široka 7,5, a debljina zidova koji je okružuju je metar. To i ne čudi jer je kula građena kao vojni kompleks, sustav obrane grada, u kojem je bila smještena vojska i gradska administracija. Kada se popnete na čardak gradačačke kule, imate pogled na okolinu od 360 stupnjeva.
Za lijepih dana odavde se pruža pogled na pet gradova – Odžak, Bosanski Šamac, Orašje, Brčko i Modriču, tako da su vojnici imali kompletan pregled okoline, ukoliko neka vojska krene, da na vrijeme bude uočena.
Nema komentara:
Objavi komentar