Ne treba biti stručnjak za povijest da bi se shvatio besmisao ratova, patnje i razaranja te činjenice kako to ludilo iz ljudi izvlači ono najgore. Ipak, za vrijeme Prvog svjetskog rata na Božić 1914. rodila se iskra nade kada su, na najneuobičajenijem mjestu, krvavom Zapadnom bojištu, u nizu spontanih primirja, vojnici polagali oružja, razmjenjivali darove pa čak igrali nogomet s „neprijateljima“. Tako su pobijedili zlo i dokazali da dobro još uvijek postoji...
Kada biste primjerice komedijaša pitali što je Prvi svjetski rat, vjerojatno bi vam odgovorio: To je sukob kada bosanski Srbin u Sarajevu ubije austrijskog prestolonasljednika da bi se novozelandski vojnici borili protiv turskih vojnika u operaciji na Galipoljskom poluotoku.
I upravo u tome leži velika istina jer, zasigurno, do tada nije bilo besmislenijeg vojnog sukoba u povijesti. Većina sudionika je u rat uvučena prema načelu čudnih savezništava, besmislenih načela i obećanja među vojskovođama, a obični ljudi su uvjeravani da će sukob trajati samo nekoliko mjeseci.
Međutim, on se oduljio na četiri godine te je predstavio do tada nepoznate načine masovnih ubojstava, bojnih otrova i modernih vojnih strojeva za ubijanje...
Blistavo svjetlo na Badnjak
Nakon ulaska Velike Britanije u rat u kolovozu 1914., većina vojnika se nadala da će do Božića biti doma. Ratna propaganda ih je uvjeravala u to. Međutim, gotovo pet mjeseci kasnije, i nakon milijun žrtava, rat je i dalje bjesnio u rovovima, bez vidljiva kraja. Sve je bilo na početku, kao i prvog dana rata, samo su mrtvi brojani u milijunima.
Tada se na Badnjak 1914. na Zapadnom bojištu dogodilo nešto doista nevjerojatno – oko 100 000 vojnika sudjelovalo je u spontanom blagdanskom primirju. Prvi zabilježeni slučaj dogodio se u regiji Ypres u Belgiji. Nijemci su zapalili svijeće i svjetiljke te ih postavili na svoje rovove, a zatim su počeli pjevati božićne pjesme. Britanci su im se uskoro pridružili, a zatim su si vojnici (uključujući časnike) obiju strana međusobno zaželjeli sretan Božić.
Uslijedio je susret u „ničijoj zemlji“ gdje su jedni drugima podarili simbolične darove poput dugmadi, kapa ili malih količina hrane, pića i duhana. Na nekim su dijelovima bojišnice održane zajedničke božićne mise na latinskom jeziku. Negdje je primirje potrajalo sve do Nove godine. Sačuvana su i svjedočanstva o tome kako su vojnici popili previše i zaspali u protivničkim rovovima, pa se idućeg jutra ispričali tamošnjim „stanarima“ i vratili se natrag na svoju crtu bojišnice, neozlijeđeni.
Susret ratnika na Božić
Na pojedinim područjima duž 800 km bojišnice, nenaoružani vojnici s obiju strana izlazili su istodobno iz rovova i polako pažljivo prelazili preko područja „ničije zemlje“, prepune zaleđenih trupala, uništenih stabala i kratera, kako bi pronijeli duh Božića.
„Rukovali smo se, zaželjeli jedni drugima sretan Božić i uskoro smo pričali kao da se znamo godinama“, napisao je britanski poručnik John Ferguson o susretu njegove postrojbe Seaforth Highlanders i njemačkih postrojbi. „Smijali smo se i pričali s ljudima koje smo prije samo nekoliko sati pokušavali ubiti“, ustvrdio je u svojem ratnom dnevniku poručnik Ferguson.
„Gotovo uvijek su Nijemci bili ti koji su barem neizravno pozivali na primirje“, napisao je Stanley Weintraub u svojoj knjizi Tiha noć: Priča o Božićnom primirju Prvog svjetskog rata.
I tomu postoji više razloga, dijelom zbog toga jer su u to vrijeme Nijemci „dobivali rat“, bili su boljeg raspoloženja, a i mnogi njemački vojnici su prije rata radili u Velikoj Britaniji te su znali engleski.
Vojnici su razmjenjivali darove kao što su cigarete, čokolade, kobasice, piće i „čašicu razgovora“ o jadima sukoba. Ponegdje je čak „ničija zemlja“ postala poprište nogometnih utakmica. Nije to bio današnji nogomet jer su napucavane obične krpe umotane u klupko, ali ideja vodilja je jasna: želja za nadmetanjem kroz sport i dobre stvari, a ne kroz ubijanje i rat.
Družba je družba, a služba je služba
Zanimljivo je i izvješće iz Druge kraljevske velške pukovnije. U 8:30 sati 25. prosinca 1914. u Houplinesu, u sjevernoj Francuskoj, kapetan Charles Stockwell opalio je tri hitca u zrak i podignuo zastavu s natpisom „Sretan Božić“. Njegov kolega s njemačke strane podignuo je zastavu na kojoj je pisalo „Hvala“. Obojica su se popela na vrh svojih rovova i salutirali jedan drugom, nakon čega su se vratili na svoje pozicije. Stockwell je napisao da je nakon toga Nijemac „opalio dva hitca u zrak – i rat se mogao nastaviti“.
Najnevjerojatniji Božić
Jedan od svjedoka primirja, britanski satnik Robert Patrick Miles ovako je opisao svoj doživljaj: „Petak (Božić). Slavimo najnevjerojatniji Božić kojeg je moguće zamisliti. Između nas i naših prijatelja nasuprot nas postoji neka vrsta nedogovorenog i naravno neodobrenog, ali i te kako razumljivog i skrupulozno poštivanog primirja. Čudno je da, izgleda, postoji samo na ovome dijelu borbene crte – s naše desne i lijeve strane još uvijek veselo pucaju jedni po drugima. Stvar je započela prošle noći – bila je posebno hladna noć, s bijelim mrazom – kada su nam Nijemci nedugo nakon zalaska sunca počeli vikati 'Sretan Božić, Englezi!' Naravno, naši su im dečki uzvratili, a zatim su mnogi s obiju strana nenaoružani napustili rovove i sreli se na osporenoj, hitcima prošaranoj ničijoj zemlji između borbenih crta. Tu je spontano sklopljen dogovor da nećemo gađati jedni druge do iza ponoći. Svi su se ljudi bratimili otprilike na pola puta između rovova (mi im naravno nismo dopustili da se previše približe našoj crti) i izmijenili cigarete i laži na vrlo prijateljski način. Te noći nije ispaljen niti jedan metak.“
Satnik Miles je zapisao i da je od Nijemaca saznao kako im je rat već dojadio te se zapitao zašto se uopće bore jedni protiv drugih. Iako je dogovor bio da primirje traje do ponoći, zapravo se odužilo do kraja idućeg dana (Stjepandana) jednostavno zato što se Nijemci još nisu željeli vratiti borbama, a Britanci su odbili pucati na njih jer su smatrali nečasnim gađati nespremna protivnika.
Naređenje da primirja više nema
Božićne radosti ubrzo su zamijenjene oružjem, a zapovjednik britanskih postrojbi John French izdao je naredbu da se takva proizvoljna primirja više nikad ne smiju dogoditi. Kad je nastupio Božić 1915., ona se nisu vratila, a oružje nije ponovno utihnulo sve do potpisivanja mira 11. studenoga 1918.
Božićno primirje 1914. ostavilo je velik dojam na mnoge vojnike, o tom događaju su napisane mnoge knjige te su snimljeni popularni filmovi.
Ova ljudska gesta u vihoru Prvog svjetskog rata ušla je u legendu i postala poznatija od mnogih bitaka, vojnih pohoda te strateških manevara na bojištima... Upravo je taj ljudski i vjernički čin među običnim vojacima i nižim časnicima pokazao kako većina ljudi zapravo ne želi sukobe niti ratove, nego jednostavan obiteljski život u miru.
Neformalno primirje
Službeno „Božićno primirje“ naziv je za niz neformalnih prekida vatre na Zapadnom bojištu Prvoga svjetskoga rata 1914. Vojnici zaraćenih država tada su na nekoliko dana obustavili paljbu i susreli se na ničijoj zemlji između rovova, izmijenili vijesti i darove, razgovarali, pjevali božićne pjesme pa i igrali nogomet. Provodila se razmjena zarobljenika, kao i zajednički sprovodni obredi te mise na latinskom među zaraćenim stranama čiji su vojnici bili katolici.
Otkud prijateljstvo među vojnicima?
Zahvaljujući složenom sustavu međudržavnih saveza i ugovora na početku 20. st., rat između Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije koji je uslijedio nakon ubojstva prestolonasljednika Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914. ubrzo je prerastao u sukob svjetskih razmjera. Na strani Srbije stale su sile Antante – Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Rusija, dok su Austro-Ugarsku poduprle Njemačka i Osmansko Carstvo.
Nijemci su prije rata pripremili strategiju prema kojoj su smatrali kako je jedini način na koji Njemačka može pobijediti rat na dvama bojištima (Zapadno i Istočno) da u što kraćem roku prisili Francusku na predaju. Kako je Francuska na granici s Njemačkom posjedovala velik sustav utvrda, plan je predviđao da ga se zaobiđe napadom kroz neutralnu Belgiju. Njemačka je zamisao u početku bila uspješna te su u relativno kratkom roku napredovali kroz Belgiju. Njihovo je napredovanje, međutim, zaustavljeno u bitci kod Marne. Kako nijedna strana nije uspjela probiti neprijateljsku crtu na južnoj polovici bojišta, nastao je niz bitaka u kojoj je svaka strana pokušala neprijatelju prići s boka, a to je bilo najlakše sa sjevera u Flandriji, gdje još nije postojala jasno definirana crta bojišta. Tako je nastala tzv. "Trka do mora" koja je također završila pat-pozicijom jer niti jedna strana nije uspjela postići odlučujuću pobjedu prije nego se učvrstila crta bojišnice koja je sezala od francusko-njemačko-švicarske granice pa sve do Sjevernoga mora (oko 750 km). Obje su se strane ukopale te je počela faza pozicionog (rovovskog) ratovanja. Upravo je takav način ratovanja, u kojem nije bilo izgleda za laki proboj protivničkih crta, pogodovao pojavi slučajeva „fraternizacije s neprijateljem“.
Nema komentara:
Objavi komentar