Gradišćanski Hrvati - 500 godina čuvanja svoje vjere, nacije, kulture i običaja

Vjerojatno nema osobe s hrvatskog govornog područja koja nije čula za Gradišćanske Hrvate. Tim pojmom danas oslovljavamo potomke svih onih Hrvata koji su tijekom 16. stoljeća, prvenstveno zbog osmanskih osvajanja, napustili teritorij današnje BiH i Hrvatske te se naselili u zapadnoj Mađarskoj i Slovačkoj, kao i istočnoj Austriji i Moravskoj. Redakcija Katoličkog tjednika iskoristila je prigodu boravka u Austriji te je odlučila posjetiti tamošnje Hrvate i ispitati kako su kroz 20 generacija uspjeli sačuvati svoj identitet...

 Gradišće (njemački: Burgenland) najistočnija je Savezna država Austrije. Za razliku od većine austrijskoga teritorija koji se nalazi u brdsko-planinskom predjelu, Gradišće se skoro cijelo prostire u panonskoj ravnici.

U sklopu Austro-Ugarske pripadalo je mađarskom dijelu i tada se zvalo „Zapadna Mađarska“. Raspadom Monarhije, nakon tri godine dugačkih pregovora, pokrajina je priključena Austriji i od tada je jedna od ukupno devet austrijskih saveznih zemalja. Hrvatima vjerojatno ove činjenice ne bi bile važne da se u toj pokrajini ne nalazi nekoliko desetaka tisuća potomaka, prije 500 godina izbjeglih, Hrvata.

Pojam Gradišćanski Hrvat

Prema popisu stanovništva iz 2001., u Austriji ima približno 27 000 stanovnika koji su se izjasnili kao Gradišćanski Hrvati. Oni su naveli kako je njihov materinji jezik gradišćansko-hrvatski. Unatoč tomu, udruge Gradišćanskih Hrvata smatraju da ih u Republici Austriji ima ukupno oko 50 000. Vjerojatno se određeni broj ne želi izjasniti onako kako se osjeća.

U crkveno-administrativnom pogledu većina Gradišćanskih Hrvata nalazi se u biskupiji Željezno koja ima 172 župe od kojih je 37 hrvatskih ili miješanih – dvojezičnih župa. Treći po redu tamošnji biskup je Hrvat mons. Egidije Živković.

Bez obzira na 500-godišnju tradiciju i 20 generacija Hrvata koji rastu stoljećima okruženi drugim narodima, sam pridjev „gradišćanski“ relativno je novijeg nadnevka. Nastao je tek 1922./'23. kada je veći dio potomaka nekoć izbjeglih Hrvata priključen Austriji. Sve do toga vremena prevladavali su nazivi Ober-Kroaten (Gornji Hrvati) u odnosu prema matičnoj zemlji, te Wasser-Kroaten (Vodeni Hrvati), tj. oni koji su davno naselili južna područja oko rijeka i uz more.

Prema povijesnim istraživanjima, u sjeverozapadnom pravcu, tj. uglavnom u zapadnu Ugarsku iselilo se oko 150 000 Hrvata i naselilo oko 200 sela u tom području koja su ranije opustjela zbog kuge. U svojoj novoj domovini doseljenici su uglavnom bili kmetovi koji su se na dodijeljenoj zemlji bavili obrađivanjem polja, a kasnije i vinogradarstvom, stočarstvom te trgovinom...

Kako su Gradišćanski Hrvati tijekom 16. stoljeća proživljavali prvu etapu svojeg povijesnog konstituiranja na tuđem teritoriju, uspjeli su na njemu organizirati autonomiju u crkvenim pitanjima. Zadržali su svoj identitet, oduprli su se protestantskim nasrtajima, a sredinom 17. st. dobili su i prve škole u hrvatskim župama.

Ključna godina za današnje Gradišćanske Hrvate u Austriji bila je 1921. kada je referendumom dio zapadne Mađarske pripojen Austriji. Razgraničenje je pogodilo hrvatsku manjinu razdvojivši ih na Austriju i Mađarsku. Oko 20 hrvatskih sela ostalo je u okviru Mađarske, a oko 80 sela, u kojima su živjeli Hrvati, pripalo je Austriji. Unatoč podjeli veze su ostale jake, a to je nakratko prekinula željezna zavjesa za vrijeme postojanja Istočnog bloka.

Manjina s velikim pravima

Veći interes za Gradišćanske Hrvate počinje u Hrvatskoj tek poslije Prvog svjetskog rata, točnije 1930-ih. Publikacije i tisak pratili su tamošnja događanja, a već 1932. osnovano je Društvo prijatelja Gradišćanskih Hrvata u Zagrebu. U većim gradovima - Osijeku, Brodu, Splitu i Sarajevu otvorene su podružnice... 

Sredinom 70-ih godina 20. st. počela je rasti i samosvijest među Gradišćanskim Hrvatima koji su zahtijevali svoja prava. Prvi je uspjeh postignut 1979. kad su se počele emitirati radioemisije na hrvatskom jeziku, a 10 godina kasnije i televizijske. Zakon za dječje vrtiće koji je usvojen 1989. uvodi dvojezični odgoj, a novi školski zakon za manjine iz 1994. predviđa dvojezičnu nastavu. Tako danas u Burgenlandu austrijski političari u svojem obraćanju odmah na početku upute ispriku što ne govore hrvatski, a to je učinio za vrijeme svojega posjeta i sam predsjednik Heinz Fischer. Kruna 45-godišnje borbe bila je 2000. godine kada je postavljena prva dvojezična seoska tabla u Velikom Borištofu.

Upravo u tom mjestu dočekao nas je naš stari prijatelj, bosanski fratar, fra Božidar Blažević.

Hrvatski dekanat u srcu Austrije

Nakon pozdrava i kratke okrjepe zanimalo nas je kako se snašao u Austriji budući da je prethodno obnašao službu u Bihaću. „Dobro sam se snašao i narod me lijepo primio. Proputovao sam svijeta od Amerike do Australije i Gradišćanski Hrvati mi nisu strani. Kao što znate, ovdje se govori hrvatskim jezikom tako da mi nije bio problem u 10 mjeseci, koliko sam tu, naučiti njihov dijalekt i propovijedati pomalo na njemačkom“, rekao nam je fra Božidar na početku razgovora i naglasio kako sada pastoralno opslužuje tri župe: Veliki Borištof (Grosswarasdorf), Mali Borištof (Kleinwarasdorf) i Šuševo (Nebersdorf). 

U veljači 2014. preuzeo je dvije župe, a treću je dobio prvo privremeno, a službeno tek u rujnu jer se župnik, dalmatinac don Stipo Mlikotić, razbolio i kasnije preminuo.

Njegova središnja župa je Veliki Borištof i po njoj je cijeli dekanat dobio ime. Kako smo saznali iz razgovora, u Austriji dekanati imaju puno veću važnost u odnosu na BiH. „Oni imaju određenu težinu i predstavljaju središnjice. Naš dekanat ima osam hrvatskih i jednu njemačku župu. Ovdje su dekanati kao u Bosni samostani. Za vrijeme sastanaka organizira se pastoralni život, a dekani su iznimno važni i predstavljaju desnu ruku biskupu. Bilo bi dobro da je tako u Bosni“, rekao je naš sugovornik i istaknuo kako je Velikoborištofski dekanat jedini hrvatski dekanat na području Austrije.

U trima župama u kojima fra Božo djeluje ima pomoć dviju časnih sestara te pastoralnog asistenta. Budući da u Austriji nema blagoslova kuća, župnik se oslanja na općinske statistike koje kažu da u trima župama ima 1 650 vjernika.

Gdje nema grijeha, ne postoji potreba za ispovijedi

U razgovoru s fra Božidarom zaključili smo kako je vjerski život u Gradišću vrlo specifičan i gotovo neusporediv s onim u BiH. Vjernici su tradicionalisti koji se više drže onog izvanjskog u vjeri koja ipak nije istinski življena. Više je formalna, vanjska nego unutarnja. Narod mnogo voli folklor i procesije, dok je nutarnji vjerski život slabiji. U tome duhu nijedan događaj u društvu ne može proći bez nazočnosti svećenika. Crkve se nalaze na svakom koraku, kao i „krajputaši“, male kapelice i zavjetni križevi. Međutim, postavlja se pitanje o praktičnoj vjeri.

Koliko smo primijetili, u Austriji je grijeh samo ubiti i ukrasti. Sve ostalo je, uvjetno rečeno, „dopušteno“: laganje, ulazak u tuđe brakove, krivo svjedočenje, kleveta... Zahvaljujući tom načinu razmišljanja, postoji kriza vrjednota savjesti te vjernici zbog toga ne smatraju da je išta grijeh. Zato se od skoro 1 700 župljana koje fra Božidar ima u trima župama ispovjedilo samo 50...

Budući da su obitelji sve manje i manje, nema duhovnih zvanja. Osim toga ne sklapa se mnogo novih brakova, a mladi i stari parovi žive nevjenčani i često bez djece... pučanstvo je u prosjeku sve starije.

„Ovdje su postojala duhovna zvanja u prošlosti, a sada vrlo malo. Iz ove župe imaju tri živuća svećenika. Da naglasim, u župama koje opslužujem ove se godine nije krstilo nijedno dijete, a umrlih je bilo oko 30. Ima novorođenih, ali se krste u većim župama. Imao sam samo dva vjenčanja za 10 mjeseci. Manje je djece i samim tim manje duhovnih zvanja. Odavde se sele ljudi za Beč i rade tamo. Onda postaju 'vikend-vjernici' u svojim matičnim župama“, komentirao je fra Božo problem smanjenja broja duhovnih zvanja i djece. 

Razlog tomu je zasigurno stupanj razvoja i blagostanje koje je, općenito govoreći, postignuto u Austriji. Ljudi ne žele obveze, hoće uživati, imati nove aute, i to za svakog člana obitelji, putovati i nekoliko puta godišnje na daleke i egzotične destinacije... Ljude ne zanima onozemaljski raj jer već žive u svojevrsnom blagostanju. Ranije smo čuli i o 14. plaći koju uživa većina radnika u Austriji.

Naš sugovornik je naglasio i to kako je u ovoj zemlji život pun termina koji se moraju ispoštovati. Najviše se izgubi vremena na sastanke koji su iznimno dugi, a ponekad neučinkoviti. U toj zemlji nema eskiviranja i nedolazaka na ugovorene termine.

Ne žele ni čuti za Bosnu...

Razgovor nas je vodio dalje. Zanimljivo je spomenuti kako su sada Gradišćanski Hrvati u 20. koljenu u Austriji. Povezani su s domovinom različitim manifestacijama, kulturom, jezikom, folklorima i KUD-ovima, ali nemaju baš previše osjećaja o jedinstvu s maticom. I to je ono što nas je najviše iznenadilo.

Poneki imaju čak i odbojnost, ne vole ni čuti za Hrvatsku i pogotovo za Bosnu. To je za njih Turska, pojam nekulture, zaostalosti... Znaju ponekad reći svećenicima: „Idite odakle ste došli.“

„Mi koji dolazimo iz BiH i Hrvatske može se reći da smo nadišli mentalitet, tradiciju i običaje Gradišćanskih Hrvata. Oni drže neke običaje koji su stari 500 godina, nisu se razvijali, arhaični su. Mi svećenici ovdje donosimo moderne stvari kada je riječ o kulturi, vjeri i jeziku, a oni to ne prihvaćaju. Razumijemo, jer da su oni tako olako prihvaćali drugu kulturu, mentalitet i jezik, davno bi nestali i asimilirali se. Naši svećenici pastoriziraju u Austriji 50 godina i uvijek su lijepo primljeni, ali postoji određena distanca“, rekao je fra Božidar i naglasio kako su Austrijanci inače otvoreni prema strancima. 

Hrvatima pak uopće ne žele da im se posvješćuje kako su došli iz Bosne ili Hrvatske. To ne vole čuti i uvrijede se. Svećenici, međutim, stalno potenciraju tu istinu, a posebno činjenicu kako su 500 godina sačuvali svoje običaje, kulturu jezik. Iako teško priznaju svoje podrijetlo, ponosni su što su Hrvati, ali gradišćanski. Žele se „odvojiti“ od svoje matice, dok svećenstvo uvijek naglašava važnost matice i korijenja.

Svako selo za sebe

Važno je spomenuti fenomen da je uvijek postojala „podijeljenost“ među Gradišćanskim Hrvatima, pa čak i između sela koja su jedna do drugog. Skoro svako selo ima svoju nošnju, običaje tradiciju i narječje. Dokle ide taj lokalpatriotizam, vidi se i u činjenici kako stanovnici određenog sela nikada za života ne prihvate npr. profesora ili udanu ženu koji dođu u njihovo selo živjeti, i to iz sela koje je udaljeno samo nekoliko kilometara. Oni ih doživotno smatraju strancima. Ipak, mora se naglasiti da u Austriji postoji kultura ponašanja, tako te susjed ne mora voljeti i smatra te strancem, ali te poštuje.

Hrvatska i mađarizirana prezimena

U Gradišću ljudi puno više drže do svoje nošnje, običaja i glazbe nego po Bosni. Može se reći kako svi sviraju i pjevaju, a djeca odmalena imaju svoje instrumente. To je i razumljivo jer je u Austriji uvijek postojala borba s protestantizmom te ga je Katolička Crkva nadjačavala i s pomoću pjesme. Zanimljivo je spomenuti kako u crkvi svi vjernici prate molitvenike i pjevaju. Što se narodne nošnje tiče, u svim mogućim događanjima oblače ih uz neizostavne glazbene instrumente. Nošnje su jako slične krajevima odakle su došli i po tome se vidi podneblje iz kojeg vuku korijene... Stanovnici sela u kojima smo boravili, prema istraživanjima, potječu iz Prijedora i Ljubije. 

Najčešća su prezimena: Blazovicz (kao i naš sugovornik), Horvat, Kuzmicz, Berlakovich, Ivanschitz i još mnoga druga... Treba napomenuti da su Hrvati dugo bili pod Mađarskom te su prezimena napisana prema mađarskom pravopisu.

U mom selu širok šor...

Nakon razgovora u župnom uredu obišli smo samostan Školskih sestara franjevki gdje smo razmijenili nekoliko riječi sa sestrom Marinom Radošević. S. Marina je došla u Austriju prije godinu dana. Zajedno sa sestrom Nikolinom Pejić, koja predaje vjeronauk u školi, pomaže župniku u pastoralnom radu. Opslužuje čitav dekanat, nosi pričest i obilazi bolesnike koji su prikovani za krevet.

Poslije samostana obišli smo sela i crkve Gradišćanskih Hrvata oko Velikog Borištofa. Ono što smo mogli vidjeti jest da su građena u sličnom stilu kao i ona slavonska. Ograde su visoke i ušorane, dok su ulice široke. To nije ni čudo jer su izbjegli Hrvati bježali preko Slavonije gdje su vjerojatno jedno vrijeme boravili pa su i taj segment svojeg života donijeli u Austriju.

Budući da je za našeg posjeta bio radni dan, većina ljudi je bila na poslu. Zato su na ulicama i ispred kuća obično bili stariji ljudi ili djeca. Njihovu graju i razgovor starijih prekidaju raznorazni strojevi koji kreću k poljima. Sve je uzorano, a kuće su zbijene na jednom mjestu kako bi bilo više zemlje za obradu oko sela. Ovdje je seljak cjenjeniji od političara pa čak i liječnika. Društvo zna da obitelji seljaka hrane čitavu državu i za to im odaju priznanje kako i dolikuje. Pojam seljak nema negativan prizvuk kao primjerice u Bosni.

Arhaični stil u crkvama

Njihove crkve su izvana slične onima u BiH, međutim unutrašnjost krije jednu dozu arhaičnosti s mnogo kiča. Izgledaju baš onako kakve su bile crkve prije stotinu i više godina. Svatko tko ima imalo umjetničkog osjećaja vrlo brzo zamijeti kako su oltari pretrpani različitim sakralnim objektima u bojama koje se baš i ne slažu. Rekli bismo da su „džidžavi“. Slike i pomoćni oltari opterećeni su potrebom „odjednom sve kazati“ i staviti što više nabožnih predmeta na jedno mjesto. Kipovi i boje kao da blješte i jasno je kako predstavljaju lažnu umjetnost.

Ipak, ne može se reći kako je sve to zajedno loše ili ružno. Jednostavno rečeno, u BiH i Hrvatskoj to je davno nadiđeno i možda se može vidjeti u nekoj seoskoj filijalnoj crkvi koja krije starinske kipove i slike iz prošlosti koje župnici ne žele baciti...

Što reći na kraju? Jezična barijera nas je spriječila da razgovaramo s tamošnjim Hrvatima. Shvatili smo kako se često u razgovoru ključne riječi razlikuju od sela do sela pa se ni oni sami ne mogu sporazumjeti bez pomoći njemačkog. Hrvatima iz BiH gradišćanski hrvatski zvuči kao slovenski jezik, pa stoga nije ni čudno što ih u Dalmaciji za vrijeme odmora često brkaju za Slovence.

Osim toga što ih nismo mogli razumjeti, moramo priznati kako ni sami u lokalnoj kavani nisu bili raspoloženi za razgovor pa ni na engleskom. Ljudi jednostavno žive svoj život i ne zanimaju se za „strance“. Reći će: „Super što ste došli iz Bosne“, i nastaviti kartati i pričati lokalne razgovore. Kako smo čuli, primit će u svoju župu i kuće delegacije s teologije iz Sarajeva i iz bh. župa, doći će u BiH i Hrvatsku, međutim tu sve prestaje...

Sudjelovali su u akcijama prikupljanja pomoći za poplavljena područja u BiH, međutim isto tako bi davali donacije i za poplave u Bangladešu. Izgleda da je teško to shvatiti za samo jedan dan boravka u Gradišću. 

Nakon odlaska iz tog podneblja shvatili smo kako nismo dobili to po što smo došli. Željeli smo promovirati jedinstvo hrvatskog katoličkog naroda, ostvariti određene kontakte za budućnost, međutim ta svijest u Gradišću još nije sazrjela i na tome će se puno morati raditi kako bi došli određeni rezultati. Možda bi češći međusobni posjeti, hodočašća te razni nastupi KUD-ova mogli promijeniti trenutno stanje...

Ipak, prema riječima fra Božidara, Gradišćanski Hrvati su svjesni kako im budućnost leži u suradnji i naslanjanju na maticu. Iz BiH i Hrvatske im dolaze svećenici jer nemaju domaćeg klera; još uvijek ne postoji zajednički rječnik i pravopis, stoga im je pogled u Zagreb i s te strane poželjan.

Oni znaju kako su jedna grana hrvatskog naroda, ali isto tako su svjesni da su autohtona skupina koja je došla davno, prije 500 godina. S druge strane podijeljeni su u tri zemlje: jedan dio je u Austriji (to je najveći dio), jedan manji dio u Mađarskoj, a još manji u Slovačkoj. I zbog toga je teško očuvati dobru vezu sa starom domovinom. Ostaje nam nadati se kako će novi ambijent Europske unije promijeniti te odnose jer ćemo valjda svi u budućnosti, ako ništa drugo, biti pod jednim te istim krovom.

Sačuvati identitet

U jednom intervjuu biskup Željeznog mons. Živković je rekao kako su Gradišćanski Hrvati uspjeli očuvati svoj identitet zahvaljujući Katoličkoj Crkvi jer su samo unutar nje stoljećima mogli iskazivati svoju vjeru, njegovati svoj jezik, tradiciju i kulturu. Tako je i dandanas u mjestima u kojima ima svećenika: očuvala se hrvatska izvorna baština ili, kako gradišćanski Hrvati kažu, hrvatsko jerbinstvo.

 
Stara crkva

Jedna od najstarijih župa u Gradišću je upravo ona iz koje djeluje fra Božidar -Veliki Borištof. Stara je oko 800 godina i u jednom povijesnom trenutku naselili su je Hrvati. Župna crkva je nedavno proslavila 155 godina obnove.
 

Graz – europska prijestolnica kulture u kojoj žive i Hrvati

Većina Hrvata pri spominjanju Graza prvo pomisli na velike shopping centre, izvrsna sezonska sniženja te kupovinu. Drugi se pak sjete brojnih fakulteta na kojima studiraju hrvatski državljani. Ipak, čini se kako taj drugi po veličini grad u Austriji postaje među običnim ljudima i sinonimom za kulturu, sakralnu umjetnost, koncerte, velesajam, izložbe, ali i mogućnost pronalaska posla. I ne samo to, Graz je središte hrvatske katoličke misije koja ima više od 10 000 vjernika...

U ovaj grad smo došli na poziv našeg suradnika Franciska Pavljuka koji radi kao sakristan u svetištu Mariazell, udaljenu 150 kilometara od Graza. Mjesto susreta bio nam je središnji kolodvor odakle većina hrvatskih studenata prvi put vidi Graz. U razgovoru dok smo čekali tramvaj koji će nas odvesti u središte grada saznali smo kako je posao sakristana u Austriji normalna pojava, premda je relativno nepoznata u hrvatskom narodu. Riječ je o laiku, osobi koja se u većim župama brine za crkvu i sve u vezi s liturgijom. Prema riječima našeg sugovornika i vodiča kroz Graz od tog posla može se solidno živjeti.

Različiti narodi u gradu katoličkih korijenja

Nekoliko minuta vožnje tramvajem bilo je dovoljno da shvatimo kako smo došli u grad zaista kulturnih ljudi. Ne znamo jesu li ljudi sami od sebe kulturni ili ih na to tjeraju drakonske kazne za kršenje propisa o ponašanju u javnosti. Tramvaji su čisti, uredni i novi, a na ulicama nema otpadaka niti se bacaju žvakaće gume... Stanovnici Graza i turisti osjećaju na svakom koraku duh kulture iz prošlosti, ali i sadašnjosti. Moderne građevine isprepliću se s onima iz bliže i daljnje povijesti. Na plakatima se naizmjenično nalaze reklame za moderna kulturna događanja, ali i izložbe iz daleke prošlosti. 

Iako je letimičnim pogledom na ulicama grada, moguće zamijetiti nazočnost ljudi pripadnika različitih nacija jasno je profilirana srednjoeuropska tradicija na čvrstim katoličkim temeljima. Grad je središte biskupije, ima katedralu i 60-ak većih i manjih katoličkih sakralnih zdanja. Upravo su crkve najpoznatije građevine koje se nalaze na reklamnim prospektima turističkih biroa bile naš glavni cilj za vrijeme jednodnevnog obilaska.

Šetnja starim gradom

Jednostavnim rječnikom govoreći svaka zgrada u Grazu iznenađuje, časti svojim izgledom i govori o povijesti... Iza svakog „ćoška“ čeka neko novo iznenađenje dok još od prethodnog  dojmovi nisu utihnuli. Skrivene ulice, unutarnja dvorišta, umjetnička pročelja, raskošne građevine, renesansa, gotika, barok, moderno... Sve nabrojano uzajamno se isprepliće i zajedno tvori najbolje očuvanu gradsku jezgru u Središnjoj Europi koju je UNESCO 1999. uvrstio na popis svjetske kulturne baštine.

Zasigurno je ovakav „zgusnuti“ i bogat sadržaj bio jedan od razloga što je 2003. Graz bio proglašen prijestolnicom europske kulture.

Inače, glavni trg i Vijećnica predstavljaju samo srce grada. U sredini glavnog trga nalazi se zdenac nadvojvode Ivana postavljen, za BiH „sudbonosne“, godine 1878. Od kraja 19. st. glavnim trgom dominira reprezentativna gradska Vijećnica s kupolom, satom i malim tornjevima. Među raskošnim pročeljima zgrada oko glavnog trga u oči upada kuća Luegg zbog svoje zanimljive fasade.

Nekoliko stotina metara od Vijećnice nalazi se, u ulici Herrwngasse, popularna gradska župna crkva Presvete Krvi Isusove s raskošnim baroknim tornjem koji nadvisuje sva okolna zdanja. Njezina burna prošlost priča o maloj gotičkoj kapelici u napuštenoj židovskoj četvrti, o vremenu kad je bila dominikanska samostanska crkva; o baroknoj i neogotičkoj obnovi pa sve do bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.

Budući da su i vitraji uništeni u ratu, za vrijeme obnove 1950-ih umjetnik Albert Birkle je napravio „unikatni skandal“ jer je predstavio svoje umjetničko djelo vitraj na kojemu su u jednom kutu bila dvojica diktatora Hitler i Mussolini. Njihovo prisustvo na vitrajima  simbolizira mračna vremena i vjerojatno je riječ o jedinoj takvoj crkvi na svijetu.

Nakon razgledanja njezine unutrašnjosti kratko smo posjetili tiskovni ured biskupije te zamijetili kako u Grazu i Austriji postoji mnoštvo vjerskih listova i knjiga.

Katedrala i mauzolej

Nakon gradske župne crkve krenuli smo ka mauzoleju i katedrali, jednom od poznatijih, ali možda ne najreprezentativnijih crkava u štajerskom Gradecu koja je građena u 15. st. Po njezinu izgledu može se zaključiti kako prvobitno nije građena kao katedrala, nego je to kasnije postala. Izgradio ju je Friedrich III. kao dvorsku crkvu. Zanimljivo je, a danas izuzetno politički nekorektno što se na južnoj strani crkve pod nadstrešicom nalaze tri pošasti koje su 1480. poharale Štajersku: kuga, skakavci i, pripremite se, Turci.

U njoj su jedno vrijeme djelovali i isusovci, koji su preko puta crkve sagradili samostan uz koji je bilo zdanje prvog sveučilišta. Crkva je tek 1786. postala katedralom, a iste je godine biskupsko sjedište preseljeno iz Seckaua u Graz. 

Uz katedralu se nalazi mauzolej cara Ferdinanda II. Riječ je o jednom od onih zdanja koje se nalaze na promotivnim turističkim materijalima. Zasigurno reprezentativan primjer grobnog mjesta nekog od Habsburgovaca, a plan gradnje došao je iz Italije i to od Giovannija Pietra de Pomisa. Nasuprot maulozeja, iza veličanstvenog pročelja skriva se renesansno dvorište isusovačkog kolegija, a danas sjemeništa. O svakom zdanju posebno bi se mogla napisati po jedna reportaža... nažalost, vremena se nema mnogo pa nastavljamo dalje.

Schlossberg – iznad krovova grada

Najuže središte grada krasi strma stijena visine oko 120 metra (nadmorske visine oko 500 m). Postoji više mogućnosti kako doći na njezin vrh: uspinjačom, staklenim dizalom i pješice stubama... Mi smo izabrali najkraći put, dizalom. Čitavo brdo je, iako strmo, pogodno za pješačenje i izletnike. Kada se popnete na vrh možete uživati u prelijepom pogledu na more krovova, brežuljke i okolne planine...

Na stijeni se nalazi znamenita utvrda Schloβberg i upravo tu je nastala jezgra Graza koji je svoj razvoj počeo kao utvrda uz koju se razvijao „civilni“ dio. Povijest kaže kako utvrdu nitko nije zauzeo sve do dolaska Francuza 1809. Napoleon je imao problema u osvajanju i tek nakon zauzimanja Beča prijetio je razaranjem glavnog grada pa se Graz predao. Tada je i utvrda porušena, a od nje su ostali samo zvonik (Glockenturm) i toranj sa satom (Uhrturm) i to samo zato što su ih građani otkupili i tako sačuvali. U sklopu Schloβberga bio je zatvor u kojemu su bili zatvoreni neki znameniti Hrvati, među njima i posljednji Zrinski, Antun Ivan. I zapovjednik straže bio je Hrvat... Čini se da su veze Hrvata s ovim gradom neraskidive.

Posebna zanimljivost jest toranj sa satom, podignut 1560. On velikom kazaljkom pokazuje sate, a malom minute. U njemu je smješteno jedno od najstarijih zvona u Štajerskoj. Graz je inače bio poznat po lijevanju zvona, a transport je zbog Mure bio olakšan. 

Kažu kako nema pravog grada bez velike rijeke. Tako kroz Graz protječe Mura. Ona je u ranijim razdobljima bila značajan gospodarski čimbenik kao prometnica na kojoj se razvijalo naselje. Može se reći kako grad dijelom njoj duguje svoju današnju slavu. Na tragu te tradicije Graz je industrijsko te gospodarsko središte južnog dijela Austrije i, poput Zagreba, pravi velesajamski grad.

Čudni muzej i franjevačka crkva

Spustivši se niz Schlossberg naišli smo na Kunsthaus, muzej kojeg od milja zovu „prijateljski vanzemaljac“, simbol je sjedinjenja starog i novoga u Grazu. Nevjerojatno je kako je futuristička zgrada koja izgleda kao izvanzemaljski brod dobro uklopljena u okolinu. Odmah do njega je i Murinsel, fantastički umjetni otok oblika poluotvorene školjke, koji je bio sagrađen samo za privremenu upotrebu, ali je, slično kao i Eiffelov toranj, ostao za stalno. Idealno mjesto za odmor uz pogled uz na obližnju obalu i predivnu prirodu.

U blizini je i „franjevačka četvrt“ koja se i danas naziva „telečak“, a razlozi su stoljetna tradicija prema kojoj još uvijek mesari na pijaci nude svoju robu. Za sliku Graza izuzetno je važan toranj iz te četvrti sa satom crkve Uznesenja Marijina. Izgrađen je u 17. st., a naslanja se na najstariji franjevački samostan osnovan 1239. Odatle je samo nekoliko metara do glavnog mosta na koji parovi stavljaju brojne lokote koji simboliziraju jačinu njihove ljubavi... nadamo se kako njihova težina neće narušiti statiku mosta.

Jasno je kako bi se ovako moglo hodati, fotografirati i bilježiti danima, ako ne i tjednima, ali za to treba vremena... Kada smo zaključili kako smo obišli najbitniju turu iz turističkog prospekta umorni prekinuli smo daljnji obilazak ovog predivnog grada. Budući je noć padala odlučili smo se odmoriti u restoranu Opatija, u kojem rade konobari Hrvati, uz zvuke Olivera Dragojevića. Hrvatski kutak u Austriji? Ne, nismo se više čudili. Koliko god nam simpatično zvučalo čuti hrvatski na početku jutra tako je to u predvečerje postalo normalno. Kao svoji na svome.

Hrvatska katolička misija

Nakon kratke okrjepe posljednja točka našeg posjeta Grazu bila je hrvatska katolička misija koja sada djeluje u crkvi i župi Sv. Josipa. Pastoralno je opslužuju fratri iz zagrebačke provincije sv. Ćirila i Metoda: fra Ivan Bošnjak, voditelj misije i fra Matija Koren, dušobrižnik. Budući se nismo najavili upali smo baš na sat vjeronauka. Naši sugovornici stoga nisu imali mnogo vremena te su nas ukratko upoznali s poviješću i sadašnjim djelovanjem HKM-a. Inače, sama misija je često mijenjala adresu u Grazu, ali sada je izgleda konačno našla svoje stalno mjesto pod suncem.

HKM obuhvaća područje biskupije Graz-Seckau, pokrajina Steiermark. Službeno postoji i djeluje od 1967. Ustanovio ju je biskup u Grazu Josef Schoiswohl na zalaganje zagrebačkog kardinala Franje Šepera. Od samog osnivanja misija je aktivna na svim područjima: pastoralnom, karitativnom i kulturnom... Trenutno je misa na hrvatskom jeziku u Grazu najposjećenija misa u biskupiji. HrvatHrvati ispunjaju svoju crkvu „do kraja“.

Priprema za sakramente je redovita, a rad s djecom dobro organiziran za sve uzraste. Kroz razna prikupljanja sredstava misija je od samog početka pomagala ljude u nevolji te mnoge obnove crkava u BiH i Hrvatskoj. Nakon obilaska crkve i pozdrava s tamošnjim franjevcima tu je bio kraj posjeta Grazu. Vrijeme je krenuti dalje prema predviđenom planu.

Nažalost, dok traje masovni odlazak Hrvata iz BiH i Hrvatske na rad u inozemstvo Graz je izgleda svojevrsna odskočna daska za mnoge koji su naumili poći u različite zemlje svijeta, ali je s druge strane pogodnost ovog područja blizina domovini i često odlaženje kući. Graz je prelijep, u njemu se čovjek ne može osjećati kao stranac pored toliko Hrvata, a i Austrijanci su otvoreni... stoga nije ni čudno što mnogi izabiru taj grad kao mjesto studiranja, zaposlenja, ali i života.

Kako je nastalo ime?

Graz se prvi put spominje 1128. i tada su ga naseljavali pretežno slavenski stanovnici. Hrvati su ga stoljećima nazivali Štajerski Gradec. Jasno je kako je današnje ime dobio od riječi gradec odnosno mali grad. U 12. st. počeo je proces kolonizacije južnoalpskog prostora i to s germanskog govornog područja. Jačanjem obrta i trgovine dolazi do doseljavanja bavarskih kolonista te su oni postupno potisnuli slavenske starosjedioce. Ipak, kroz gradsku toponimiju jasna je slavenska „baza“ koju su Germani nadograđivali. Graz je drugi grad po veličini u Austriji i ima oko 250 000 stanovnika od kojih je više od 10 000 Hrvata.

Studentski grad

Na tri sveučilišta u Grazu danas studira skoro 50 000 studenata. Najstarije sveučilište je Karl-Francens-Universität. Osnovano je 1586. i spada među najstarija sveučilišta u ovom dijelu Europe. To je danas najveće i najvažnije sveučilište s najbrojnijom studentskom populacijom. Od kraja 16. stoljeća na ovom je sveučilištu studiralo mnogo Hrvata. Najviše ih je bilo iz Varaždina i Zagreba, ali i ostalih hrvatskih gradova i sela. Tamo su primjerice studirali: Sv. Marko Križevčan (1610.), braća Nikola i Petar Zrinski (1630.) Drugo po starosti i broju studenata je Tehničko sveučilište osnovano 1845. Treće sveučilište je za glazbene i scenske umjetnosti počelo s radom 1963.