Vjerojatno nema osobe s hrvatskog govornog područja koja nije čula za Gradišćanske Hrvate. Tim pojmom danas oslovljavamo potomke svih onih Hrvata koji su tijekom 16. stoljeća, prvenstveno zbog osmanskih osvajanja, napustili teritorij današnje BiH i Hrvatske te se naselili u zapadnoj Mađarskoj i Slovačkoj, kao i istočnoj Austriji i Moravskoj. Redakcija Katoličkog tjednika iskoristila je prigodu boravka u Austriji te je odlučila posjetiti tamošnje Hrvate i ispitati kako su kroz 20 generacija uspjeli sačuvati svoj identitet...
Gradišće (njemački: Burgenland) najistočnija je Savezna država Austrije. Za razliku od većine austrijskoga teritorija koji se nalazi u brdsko-planinskom predjelu, Gradišće se skoro cijelo prostire u panonskoj ravnici.
U sklopu Austro-Ugarske pripadalo je
mađarskom dijelu i tada se zvalo „Zapadna Mađarska“. Raspadom Monarhije, nakon
tri godine dugačkih pregovora, pokrajina je priključena Austriji i od tada je
jedna od ukupno devet austrijskih saveznih zemalja. Hrvatima vjerojatno ove
činjenice ne bi bile važne da se u toj pokrajini ne nalazi nekoliko desetaka
tisuća potomaka, prije 500 godina izbjeglih, Hrvata.
Pojam Gradišćanski Hrvat
Prema
popisu stanovništva iz 2001., u Austriji ima približno 27 000 stanovnika koji
su se izjasnili kao Gradišćanski Hrvati. Oni su naveli kako je njihov materinji
jezik gradišćansko-hrvatski. Unatoč tomu, udruge Gradišćanskih Hrvata smatraju
da ih u Republici Austriji ima ukupno oko 50 000. Vjerojatno se određeni broj
ne želi izjasniti onako kako se osjeća.
U
crkveno-administrativnom pogledu većina Gradišćanskih Hrvata nalazi se u biskupiji
Željezno koja ima 172 župe od kojih je 37 hrvatskih ili
miješanih – dvojezičnih župa. Treći po redu tamošnji biskup je Hrvat mons.
Egidije Živković.
Bez obzira na 500-godišnju tradiciju
i 20 generacija Hrvata koji rastu stoljećima okruženi drugim narodima, sam
pridjev „gradišćanski“ relativno je novijeg nadnevka. Nastao je tek 1922./'23.
kada je veći dio potomaka nekoć izbjeglih Hrvata priključen Austriji. Sve do
toga vremena prevladavali su nazivi Ober-Kroaten (Gornji Hrvati) u odnosu prema
matičnoj zemlji, te Wasser-Kroaten (Vodeni Hrvati), tj. oni koji su
davno naselili južna područja oko rijeka i uz more.
Prema povijesnim istraživanjima, u
sjeverozapadnom pravcu, tj. uglavnom u zapadnu Ugarsku iselilo se oko 150 000
Hrvata i naselilo oko 200 sela u tom području koja su ranije opustjela zbog
kuge. U svojoj novoj domovini doseljenici su uglavnom bili kmetovi koji su se
na dodijeljenoj zemlji bavili obrađivanjem polja, a kasnije i vinogradarstvom,
stočarstvom te trgovinom...
Kako su Gradišćanski Hrvati tijekom
16. stoljeća proživljavali prvu etapu svojeg povijesnog konstituiranja na tuđem
teritoriju, uspjeli su na njemu organizirati autonomiju u crkvenim pitanjima.
Zadržali su svoj identitet, oduprli su se protestantskim nasrtajima, a sredinom
17. st. dobili su i prve škole u hrvatskim župama.
Ključna godina za današnje
Gradišćanske Hrvate u Austriji bila je 1921. kada je referendumom dio zapadne
Mađarske pripojen Austriji. Razgraničenje je pogodilo hrvatsku manjinu razdvojivši
ih na Austriju i Mađarsku. Oko 20 hrvatskih sela ostalo je u okviru Mađarske, a
oko 80 sela, u kojima su živjeli Hrvati, pripalo je Austriji. Unatoč podjeli
veze su ostale jake, a to je nakratko prekinula željezna zavjesa za vrijeme
postojanja Istočnog bloka.
Manjina s velikim pravima
Veći interes za Gradišćanske Hrvate
počinje u Hrvatskoj tek poslije Prvog svjetskog rata, točnije 1930-ih.
Publikacije i tisak pratili su tamošnja događanja, a već 1932. osnovano je Društvo
prijatelja Gradišćanskih Hrvata u Zagrebu. U većim gradovima - Osijeku,
Brodu, Splitu i Sarajevu otvorene su podružnice...
Sredinom 70-ih godina 20. st. počela
je rasti i samosvijest među Gradišćanskim Hrvatima koji su zahtijevali svoja
prava. Prvi je uspjeh postignut 1979. kad su se počele emitirati radioemisije
na hrvatskom jeziku, a 10 godina kasnije i televizijske. Zakon za dječje vrtiće
koji je usvojen 1989. uvodi dvojezični odgoj, a novi školski zakon za manjine
iz 1994. predviđa dvojezičnu nastavu. Tako danas u Burgenlandu austrijski
političari u svojem obraćanju odmah na početku upute ispriku što ne govore
hrvatski, a to je učinio za vrijeme svojega posjeta i sam predsjednik Heinz
Fischer. Kruna 45-godišnje borbe bila je 2000. godine kada je postavljena
prva dvojezična seoska tabla u Velikom Borištofu.
Upravo u tom mjestu dočekao nas je
naš stari prijatelj, bosanski fratar, fra Božidar Blažević.
Hrvatski dekanat u srcu
Austrije
Nakon pozdrava i kratke okrjepe
zanimalo nas je kako se snašao u Austriji budući da je prethodno obnašao službu
u Bihaću. „Dobro sam se snašao i narod me lijepo primio. Proputovao sam svijeta
od Amerike do Australije i Gradišćanski Hrvati mi nisu strani. Kao što znate,
ovdje se govori hrvatskim jezikom tako da mi nije bio problem u 10 mjeseci,
koliko sam tu, naučiti njihov dijalekt i propovijedati pomalo na njemačkom“,
rekao nam je fra Božidar na početku razgovora i naglasio kako sada pastoralno
opslužuje tri župe: Veliki Borištof (Grosswarasdorf), Mali Borištof
(Kleinwarasdorf) i Šuševo (Nebersdorf).
U veljači 2014. preuzeo je dvije
župe, a treću je dobio prvo privremeno, a službeno tek u rujnu jer se župnik,
dalmatinac don Stipo Mlikotić, razbolio i kasnije preminuo.
Njegova središnja župa je Veliki
Borištof i po njoj je cijeli dekanat dobio ime. Kako smo saznali iz razgovora,
u Austriji dekanati imaju puno veću važnost u odnosu na BiH. „Oni imaju
određenu težinu i predstavljaju središnjice. Naš dekanat ima osam hrvatskih i
jednu njemačku župu. Ovdje su dekanati kao u Bosni samostani. Za vrijeme
sastanaka organizira se pastoralni život, a dekani su iznimno važni i
predstavljaju desnu ruku biskupu. Bilo bi dobro da je tako u Bosni“, rekao je
naš sugovornik i istaknuo kako je Velikoborištofski dekanat jedini hrvatski
dekanat na području Austrije.
U trima župama u kojima fra Božo
djeluje ima pomoć dviju časnih sestara te pastoralnog asistenta. Budući da u
Austriji nema blagoslova kuća, župnik se oslanja na općinske statistike koje
kažu da u trima župama ima 1 650 vjernika.
Gdje nema grijeha, ne postoji
potreba za ispovijedi
U razgovoru s fra Božidarom
zaključili smo kako je vjerski život u Gradišću vrlo specifičan i gotovo
neusporediv s onim u BiH. Vjernici su tradicionalisti koji se više drže onog
izvanjskog u vjeri koja ipak nije istinski življena. Više je formalna, vanjska
nego unutarnja. Narod mnogo voli folklor i procesije, dok je nutarnji vjerski
život slabiji. U tome duhu nijedan događaj u društvu ne može proći bez
nazočnosti svećenika. Crkve se nalaze na svakom koraku, kao i „krajputaši“,
male kapelice i zavjetni križevi. Međutim, postavlja se pitanje o praktičnoj
vjeri.
Koliko smo primijetili, u Austriji je
grijeh samo ubiti i ukrasti. Sve ostalo je, uvjetno rečeno, „dopušteno“:
laganje, ulazak u tuđe brakove, krivo svjedočenje, kleveta... Zahvaljujući tom
načinu razmišljanja, postoji kriza vrjednota savjesti te vjernici zbog toga ne
smatraju da je išta grijeh. Zato se od skoro 1 700 župljana koje fra Božidar
ima u trima župama ispovjedilo samo 50...
Budući da su obitelji sve manje i
manje, nema duhovnih zvanja. Osim toga ne sklapa se mnogo novih brakova, a
mladi i stari parovi žive nevjenčani i često bez djece... pučanstvo je u
prosjeku sve starije.
„Ovdje su postojala duhovna zvanja u
prošlosti, a sada vrlo malo. Iz ove župe imaju tri živuća svećenika. Da
naglasim, u župama koje opslužujem ove se godine nije krstilo nijedno dijete, a
umrlih je bilo oko 30. Ima novorođenih, ali se krste u većim župama. Imao sam
samo dva vjenčanja za 10 mjeseci. Manje je djece i samim tim manje duhovnih
zvanja. Odavde se sele ljudi za Beč i rade tamo. Onda postaju 'vikend-vjernici'
u svojim matičnim župama“, komentirao je fra Božo problem smanjenja broja
duhovnih zvanja i djece.
Razlog tomu je zasigurno stupanj
razvoja i blagostanje koje je, općenito govoreći, postignuto u Austriji. Ljudi
ne žele obveze, hoće uživati, imati nove aute, i to za svakog člana obitelji,
putovati i nekoliko puta godišnje na daleke i egzotične destinacije... Ljude ne
zanima onozemaljski raj jer već žive u svojevrsnom blagostanju. Ranije smo čuli
i o 14. plaći koju uživa većina radnika u Austriji.
Naš sugovornik je naglasio i to kako
je u ovoj zemlji život pun termina koji se moraju ispoštovati. Najviše se
izgubi vremena na sastanke koji su iznimno dugi, a ponekad neučinkoviti. U toj
zemlji nema eskiviranja i nedolazaka na ugovorene termine.
Ne žele ni čuti za Bosnu...
Razgovor nas je vodio dalje.
Zanimljivo je spomenuti kako su sada Gradišćanski Hrvati u 20. koljenu u
Austriji. Povezani su s domovinom različitim manifestacijama, kulturom,
jezikom, folklorima i KUD-ovima, ali nemaju baš previše osjećaja o jedinstvu s
maticom. I to je ono što nas je najviše iznenadilo.
Poneki imaju čak i odbojnost, ne vole
ni čuti za Hrvatsku i pogotovo za Bosnu. To je za njih Turska, pojam nekulture,
zaostalosti... Znaju ponekad reći svećenicima: „Idite odakle ste došli.“
„Mi koji dolazimo iz BiH i Hrvatske
može se reći da smo nadišli mentalitet, tradiciju i običaje Gradišćanskih
Hrvata. Oni drže neke običaje koji su stari 500 godina, nisu se razvijali,
arhaični su. Mi svećenici ovdje donosimo moderne stvari kada je riječ o kulturi,
vjeri i jeziku, a oni to ne prihvaćaju. Razumijemo, jer da su oni tako olako
prihvaćali drugu kulturu, mentalitet i jezik, davno bi nestali i asimilirali se.
Naši svećenici pastoriziraju u Austriji 50 godina i uvijek su lijepo primljeni,
ali postoji određena distanca“, rekao je fra Božidar i naglasio kako su
Austrijanci inače otvoreni prema strancima.
Hrvatima pak uopće ne žele da im se
posvješćuje kako su došli iz Bosne ili Hrvatske. To ne vole čuti i uvrijede se.
Svećenici, međutim, stalno potenciraju tu istinu, a posebno činjenicu kako su
500 godina sačuvali svoje običaje, kulturu jezik. Iako teško priznaju svoje podrijetlo,
ponosni su što su Hrvati, ali gradišćanski. Žele se „odvojiti“ od svoje matice,
dok svećenstvo uvijek naglašava važnost matice i korijenja.
Svako selo za sebe
Važno je spomenuti fenomen da je
uvijek postojala „podijeljenost“ među Gradišćanskim Hrvatima, pa čak i između
sela koja su jedna do drugog. Skoro svako selo ima svoju nošnju, običaje
tradiciju i narječje. Dokle ide taj lokalpatriotizam, vidi se i u činjenici
kako stanovnici određenog sela nikada za života ne prihvate npr. profesora ili
udanu ženu koji dođu u njihovo selo živjeti, i to iz sela koje je udaljeno samo
nekoliko kilometara. Oni ih doživotno smatraju strancima. Ipak, mora se
naglasiti da u Austriji postoji kultura ponašanja, tako te susjed ne mora
voljeti i smatra te strancem, ali te poštuje.
Hrvatska i mađarizirana
prezimena
U Gradišću ljudi puno više drže do
svoje nošnje, običaja i glazbe nego po Bosni. Može se reći kako svi sviraju i
pjevaju, a djeca odmalena imaju svoje instrumente. To je i razumljivo jer je u
Austriji uvijek postojala borba s protestantizmom te ga je Katolička Crkva
nadjačavala i s pomoću pjesme. Zanimljivo je spomenuti kako u crkvi svi
vjernici prate molitvenike i pjevaju. Što se narodne nošnje tiče, u svim
mogućim događanjima oblače ih uz neizostavne glazbene instrumente. Nošnje su
jako slične krajevima odakle su došli i po tome se vidi podneblje iz kojeg vuku
korijene... Stanovnici sela u kojima smo boravili, prema istraživanjima,
potječu iz Prijedora i Ljubije.
Najčešća su prezimena: Blazovicz (kao
i naš sugovornik), Horvat, Kuzmicz, Berlakovich, Ivanschitz i još mnoga
druga... Treba napomenuti da su Hrvati dugo bili pod Mađarskom te su prezimena
napisana prema mađarskom pravopisu.
U mom selu širok šor...
Nakon razgovora u župnom uredu obišli
smo samostan Školskih sestara franjevki gdje smo razmijenili nekoliko riječi sa
sestrom Marinom Radošević. S. Marina je došla u Austriju prije godinu
dana. Zajedno sa sestrom Nikolinom Pejić, koja predaje vjeronauk u školi, pomaže župniku u
pastoralnom radu. Opslužuje čitav dekanat, nosi pričest i obilazi bolesnike
koji su prikovani za krevet.
Poslije samostana obišli smo sela i
crkve Gradišćanskih Hrvata oko Velikog Borištofa. Ono što smo mogli vidjeti
jest da su građena u sličnom stilu kao i ona slavonska. Ograde su visoke i
ušorane, dok su ulice široke. To nije ni čudo jer su izbjegli Hrvati bježali
preko Slavonije gdje su vjerojatno jedno vrijeme boravili pa su i taj segment
svojeg života donijeli u Austriju.
Budući da je za našeg posjeta bio
radni dan, većina ljudi je bila na poslu. Zato su na ulicama i ispred kuća
obično bili stariji ljudi ili djeca. Njihovu graju i razgovor starijih
prekidaju raznorazni strojevi koji kreću k poljima. Sve je uzorano, a kuće su
zbijene na jednom mjestu kako bi bilo više zemlje za obradu oko sela. Ovdje je
seljak cjenjeniji od političara pa čak i liječnika. Društvo zna da obitelji
seljaka hrane čitavu državu i za to im odaju priznanje kako i dolikuje. Pojam
seljak nema negativan prizvuk kao primjerice u Bosni.
Arhaični stil u crkvama
Njihove crkve su izvana slične onima
u BiH, međutim unutrašnjost krije jednu dozu arhaičnosti s mnogo kiča.
Izgledaju baš onako kakve su bile crkve prije stotinu i više godina. Svatko tko
ima imalo umjetničkog osjećaja vrlo brzo zamijeti kako su oltari pretrpani različitim
sakralnim objektima u bojama koje se baš i ne slažu. Rekli bismo da su „džidžavi“.
Slike i pomoćni oltari opterećeni su potrebom „odjednom sve kazati“ i staviti
što više nabožnih predmeta na jedno mjesto. Kipovi i boje kao da blješte i
jasno je kako predstavljaju lažnu umjetnost.
Ipak, ne može se reći kako je sve to zajedno
loše ili ružno. Jednostavno rečeno, u BiH i Hrvatskoj to je davno nadiđeno i
možda se može vidjeti u nekoj seoskoj filijalnoj crkvi koja krije starinske
kipove i slike iz prošlosti koje župnici ne žele baciti...
Što reći na kraju? Jezična barijera
nas je spriječila da razgovaramo s tamošnjim Hrvatima. Shvatili smo kako se
često u razgovoru ključne riječi razlikuju od sela do sela pa se ni oni sami ne
mogu sporazumjeti bez pomoći njemačkog. Hrvatima iz BiH gradišćanski hrvatski
zvuči kao slovenski jezik, pa stoga nije ni čudno što ih u Dalmaciji za vrijeme
odmora često brkaju za Slovence.
Osim toga što ih nismo mogli
razumjeti, moramo priznati kako ni sami u lokalnoj kavani nisu bili raspoloženi
za razgovor pa ni na engleskom. Ljudi jednostavno žive svoj život i ne zanimaju
se za „strance“. Reći će: „Super što ste došli iz Bosne“, i nastaviti kartati i
pričati lokalne razgovore. Kako smo čuli, primit će u svoju župu i kuće
delegacije s teologije iz Sarajeva i iz bh. župa, doći će u BiH i Hrvatsku,
međutim tu sve prestaje...
Sudjelovali su u akcijama prikupljanja
pomoći za poplavljena područja u BiH, međutim isto tako bi davali donacije i za
poplave u Bangladešu. Izgleda da je teško to shvatiti za samo jedan dan boravka
u Gradišću.
Nakon odlaska iz tog podneblja
shvatili smo kako nismo dobili to po što smo došli. Željeli smo promovirati
jedinstvo hrvatskog katoličkog naroda, ostvariti određene kontakte za budućnost,
međutim ta svijest u Gradišću još nije sazrjela i na tome će se puno morati
raditi kako bi došli određeni rezultati. Možda bi češći međusobni posjeti,
hodočašća te razni nastupi KUD-ova mogli promijeniti trenutno stanje...
Ipak, prema riječima fra Božidara, Gradišćanski
Hrvati su svjesni kako im budućnost leži u suradnji i naslanjanju na maticu. Iz
BiH i Hrvatske im dolaze svećenici jer nemaju domaćeg klera; još uvijek ne
postoji zajednički rječnik i pravopis, stoga im je pogled u Zagreb i s te
strane poželjan.
Oni
znaju kako su jedna grana hrvatskog naroda, ali isto tako su svjesni da su
autohtona skupina koja je došla davno, prije 500 godina. S druge strane
podijeljeni su u tri zemlje: jedan dio je u Austriji (to je najveći dio), jedan
manji dio u Mađarskoj, a još manji u Slovačkoj. I zbog toga je teško očuvati
dobru vezu sa starom domovinom. Ostaje nam nadati se kako će novi ambijent
Europske unije promijeniti te odnose jer ćemo valjda svi u budućnosti, ako
ništa drugo, biti pod jednim te istim krovom.
Sačuvati identitet
U
jednom intervjuu biskup Željeznog mons. Živković je rekao kako su Gradišćanski
Hrvati uspjeli očuvati svoj identitet zahvaljujući Katoličkoj Crkvi jer su samo
unutar nje stoljećima mogli iskazivati svoju vjeru, njegovati svoj jezik, tradiciju
i kulturu. Tako je i dandanas u mjestima u kojima ima svećenika: očuvala se
hrvatska izvorna baština ili, kako gradišćanski Hrvati kažu, hrvatsko
jerbinstvo.
Stara crkva
Jedna od najstarijih župa u Gradišću je upravo ona iz koje djeluje fra Božidar -Veliki Borištof. Stara je oko 800 godina i u jednom povijesnom trenutku naselili su je Hrvati. Župna crkva je nedavno proslavila 155 godina obnove.
Nema komentara:
Objavi komentar