Dr. Slaven Letica: Država BiH se slabo vidi iz „hrvatske perspektive“, a sva priča se svodi samo na za i protiv trećega entiteta

Za sebe će reći kako je redoviti sveučilišni profesor u zasluženoj mirovini, pisac, javni umnik (intelektualac), ekonomist, sociolog, bivši savjetnik Ujedinjenih naroda i predsjednički savjetnik, bivši saborski zastupnik i predsjednik Europskog pokreta u Hrvatskoj... Rođen 1947. u Podgori kod Makarske, diplomirao, magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a sveučilišnu karijeru ostvario na Medicinskom fakultetu u hrvatskoj metropoli kao redoviti profesor zdravstvene ekonomike i medicinske sociologije. Riječ je o svestranom i sveprisutnom dr. Slavenu Letici. 
 

  Kao savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije radio je na projektima organiziranja, financiranja i upravljanja zdravstvenim sustavima u brojnim zemljama: Indiji, Kini, Pakistanu, Tajlandu, Egiptu, Sudanu, Filipinima i u brojnim europskim zemljama. Bio je prvi osobni savjetnik predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana od svibnja 1990. do ožujka 1991. U Hrvatski sabor izabran je u njegovu 5. sazivu, 2003. Kao neovisni kandidat kandidirao se na predsjedničkim izborima 2000. i 2005. i osvojio više desetaka tisuća glasova. Autor je i koautor 20 znanstvenih i popularno znanstvenih knjiga te udžbenika izdanih u Hrvatskoj i SAD-u, kao i više od 100 znanstvenih i stručnih članaka.

U ulozi intelektualca u hrvatskoj javnosti djeluje dulje od četiri desetljeća: kao kolumnist, pisac eseja, predavač, polemičar i sudionik brojnih televizijskih rasprava o ključnim problemima hrvatske države, kulture, znanosti, zdravstva i društva. Posljednjih godina sustavno se bavi istraživanjem fenomena hrvatske, europske i svjetske Velike recesije i dužničke krize koju naziva „dužničkim ropstvom“.

S njim smo razgovarali o aktualnom političkom i društvenom stanju hrvatske države, politike, medija, prošlih i budućih izbora...

Dr. Letica, recite nam s obzirom na procese globalizacije i stvaranja Europske unije, što znači imati državu danas u odnosu, recimo, na vrijeme početka 1990-ih i prije?

Brojne su države, a među njima i Republika Hrvatska, kao i sve bivše jugoslavenske republike i pokrajina Kosovo, neovisnost, suverenost i državnost stekle doista kasno, pa i prekasno: u odnosu na raznolike povijesne procese stvaranja nacionalnih država u Europi, Africi, Južnoj Americi i Aziji. Moglo bi se, dakle, kazati da je „stvaranje“ ili „izgradnja“ nacionalnih država pri kraju 20. i na početku 21. stoljeća na neki način zastarjela, demode, jer su u modi procesi globalizacije i sveopće integracije.

Općenito se može kazati da će 20. stoljeće budući povjesničari nazivati mračnim dvadesetim vijekom. Poznati američki teoretičar ljubavi i mržnje Robert Sternberg precizno je izračunao da je u tom stoljeću SVAKOGA od 36 525 dana u ime neke "velike ideje" ubijeno prosječno oko 3 000 civila. 

Spoznajno promatrano iz današnje perspektive, 20. stoljeće je bilo stoljeće političkih binarnosti i bipolarnosti: komunizam - kapitalizam, privatno vlasništvo - državno/društveno vlasništvo, Istok - Zapad, Sjever - Jug, jednostranačje - višestranačje, tržište - plan, besklasno - klasno, višestranačje - jednostranačje, liberalna demokracija - narodna demokracija, NATO pakt - Varšavski pakt itd.

Štoviše, u tom su stoljeću još uvijek postojali muškarac i žena, otac i majka, sinovi i kćeri, unuci i unuke, dječaci i djevojčice.

Bivša Jugoslavija bila je maneken onoga što se danas naziva „treći put“: nesvrstanost, bratstvo i jedinstvo, samoupravni socijalizam, samoupravna radnička kontrola, udruženi rad, jednostranački federalizam i slično.

Dogma o političkoj ispravnosti ili, da iskoristim nama poznatiji izraz, političkoj podobnosti, očistila je jezik i govor od nepoćudnih riječi, imenica i pridjeva. Inkriminacija govora mržnje suzila je slobodu pisanja, govora i polemike, a time i opću društvenu kreativnost.

Novo 21. stoljeće započelo je kao stoljeće multipolarnosti i hibridnosti. Otpočeo je, prije svega, proces ekonomske multipolarnosti: umjesto bogatog Zapada i Sjevera i siromašnoga Juga i Istoka, već se mogu jasno nazrijeti zametci osam središta ekonomskog života: EU, SAD, Kina, Indija, Brazil, Meksiko, Japan i Rusija.

Brojni se ljudi od pera i riječi naprosto spoznajno i osjećajno nisu snašli i ne snalaze u tom „rascjepu vremena“. Našli su se u situaciji koju je Hermann Hesse naslutio u Stepskom vuku: „Ima tako razdoblja kada cijeli jedan naraštaj zapadne između dva vremena, između dva životna stila, na taj način da za nj više ne vrijedi nikakva samorazumljivost, nikakvi običaj, nikakva zaštićenost ili nedužnost.“

Iako mozgoslovi dobro znaju da je ljudski mozak plastičan i da ima sposobnost prilagodbe novim okolnostima, neke umnike ipak, kao što sugerira narodna poslovica, „pregazi vrijeme“, ostaju živjeti u davno i trajno svršenim vremenima, nadajući se da će se vratiti dani koji se vratiti ne mogu. Pred nama u Hrvatskoj, ali i pred Europom i cijelim svijetom je ponovno promišljanje i osmišljavanje načina života koji neće dovesti do kataklizme globalnih razmjera.

Tko je, prema vašem mišljenju, najviše odgovoran za sadašnje stanje u Hrvatskoj?

Odgovor na Vaše pitanje tražio bi poseban intervju ili, još bolje, političko-teorijski traktat. Hrvatska je ekonomska „bolest“ kronična i degenerativna. Trenutni su simptomi te „bolesti“ ovi: javni je dug oko 34 milijarde eura (oko 80% BDP-a), vanjski - inozemni dug je oko 48 milijardi eura, nezaposlenih je ljudi krajem veljače bilo 330 000, a BDP je od 2008. do kraja 2014 pao za oko 13%.

Uzroci su i korijeni te „bolesti“ duboki i daleki, a sežu u doba SFRJ-a i samoupravnog socijalizma, rata i razaranja, pogrešnog pristupa privatizaciji, samodestruktivne tečajne i monetarne politike, neodgovornog, pa i opsesivnog zaduživanja itd. Loptanje s odgovornošću po političkoj logici VI - MI ne vodi ničemu dobrom. Ekonomska depresija pretvorila se u masovnu apatiju i beznađe koji sami po sebi djeluju negativno: na poduzetništvo, proizvodnju, radni elan, pa i na spremnost na rađanje i podizanje djece.

Kako komentirate visoku polarizaciju između desnog i lijevog biračkog tijela i koliko to šteti ili koristi Hrvatskoj jer RH kao da nikako ne ide naprijed, uvijek se samo recikliraju događanja iz prošlosti?

Dobro je znano da i hrvatske stranke „ljevice“ (SDP, HNS, IDS), kao i srodne EU-stranke, imaju potpuno različite stavove od stranaka „desnice“ (HDZ, HSP, HSS, HDSSB) o nizu važnih životnih i društvenih pitanja: pobačaj, vjeronauk, medicinski potpomognuta oplodnja, sklapanje homoseksualnih brakova, eutanazija, spolni odgoj mladih, globalno zatopljenje, prava životinja, zaštita okoliša, partizani, ustaše, četnici, komunistički zločini i zločinci,  vjera, Bog i Crkva, Europska unija, Pelješki most, suradnja sa Srbijom, prodaja „obiteljskog srebra“ itd.

Poznato je također, a i lako je vidljivo, da postoje stalne tenzije, svađe, pa i otvoreni verbalni ratovi između vođa političkih stranaka, njihovih saborskih i inih zastupnika, pa i stranačkih članova i simpatizera.

Stalni hladni rat političkih stranaka, u doba predizbornih natjecanja, posebice u vrijeme teških društvenih kriza, kulminira, pa članovi, a često i birači, različitih „opcija“ jedni druge žive ne mogu vidjeti i čuti. U brojnim parlamentima nesnošljivost nerijetko preraste u tučnjave, oružane obračune, pa i atentate.

Uzajamne optužbe hrvatskih političkih stranaka za pljačku, osiromašenje i zaduživanje naroda i države, za rasprodaju narodne imovine i nacionalnog bogatstva te za „spaljivanje“ pozajmljenog novca, dio su svakodnevnog saborskog, političkog i medijskog folklora, pa se često čini kako hrvatski političari žive isprazne, a paklene živote: zaslijepljeni predrasudama, nesnošljivošću i plamtećom mržnjom.

Uobičajeni pristupi objašnjenju fenomena međustranačke nesnošljivosti i mržnje svodili su se na teze o presudnom utjecaju ideologije i strasti borbe za vlast. Međutim, razvoj suvremenih biomedicinskih znanosti i, posebice, dijagnostičke tehnologije, omogućio je posljednjih godina biomedicinskim istraživačima, osobito onima koji se bave mozgoslovljem (neuroznanošću), empirijsku provjeru sasvim novih hipoteza i teorija o biologijskim uzrocima stranačke pripadnosti, nesnošljivosti, isključivosti, pa i agresivnosti.

Naime, nakon što su forenzičari odavno dokazali da postoje razlike između, primjerice, mozga muškaraca i žena (činjenica što je prosječni muški mozak veći od prosječnog ženskog mozga za oko 9% bila je izvor seksističkih teza o spoznajnoj i intelektualnoj inferiornosti žena), a zatim i da postoje morfološke razlike između osoba koje imaju heteroseksualne i homoseksualne sklonosti (tako je nastala danas dominantna teorija o genetskoj predodređenosti homoseksualizma), posljednjih godina sve češće istražuju morfološke i fiziološke razlike vlasnika liberalnih („lijevih“) i konzervativnih („desnih“) političkih mozgova. Preciznije, mozgova ljudi koji sebe smatraju tako usmjerenim.

Iako su vrijednosne, pa i političke i stranačke usmjerenosti i izbori rezultat mnoštva nebiologijskih čimbenika – obiteljske tradicije, društvenog položaja i okružja, političke mode, pa i egzistencijalnog računa i interesa – nikako se ne smiju podcijeniti ni genetski, biologijski čimbenici.

Kakva je, prema Vama, percepcija političara i stranaka u hrvatskoj javnosti?

Zasluženo negativna, i to ne samo u Hrvatskoj, već i u nama susjednim zemljama, pa i u Europi, Americi i cijelom svijetu. Rezultati brojnih anketa pokazuju da su političari, uz novinare, lobiste, prodavače auta, odvjetnike i u posljednjih nekoliko godina bankare, najomraženija profesija. Ljudi im najmanje vjeruju, za njih misle da su korumpirani, beskorisni, lažljivi i prijetvorni, a dobro plaćeni i lijeni. S druge strane, kao najcjenjenije profesije i one kojima se najviše vjeruju također su iste ili slične: medicinske sestre, učitelji, liječnici, vojni časnici, policajci i kler. 

Dakako, iako političari sebe drukčije vide i „one dolje“ vide kao gomilu i masu, nova istraživanja pokazuju kako birači, građani, pa i raja ili puk imaju nesumnjivi spoznajni potencijal. Dokazano je da postoji „mudrost gomile“, a ne samo njezina destruktivna i rušilačka snaga.

Hrvatske danas ne bi bilo bez Domovinskog rata koji se pomalo zaboravlja dok pojedini pokušavaju relativizirati agresora i žrtvu. Zašto do toga dolazi?

Nakon oslobađajuće haaške presude hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku te posebice nakon posljednje presude tzv. stalnog Međunarodnog kaznenog suda (MKS) u predmetu hrvatske tužbe i srbijanske protutužbe za genocid, nije više moguće, kako kažete, relativizirati agresora i žrtvu.

Naime, MKS je u presudi konstatirao da su JNA i srpske-srbijanske vojne/okupacijske snage u našoj zemlji počinile masovne zločine koji imaju karakteristike GENOCIDA, ali da ti „elementi genocida“ nisu bili sami po sebi krajnja svrha velikosrbijanske agresije, već SREDSTVO za ostvarenje etničkog čišćenja osvojenih i okupiranih dijelova Hrvatske.

Presuda po srbijanskoj tužbi u kojoj se Oluja tretira kao genocidna vojna operacija JEDNOGLASNO je odbačena, što baca u vodu sve srpske i srbijanske tlapnje i prijetnje kako je Republika Hrvatska stvorena na – genocidu. Takva presuda još jednom potvrđuje oslobađajuće presude drugog Haaškog suda u procesu protiv generala Gotovine, Markača i Čermaka, čime definitivno Domovinski rat s međunarodno-pravnog stajališta za nas Hrvate odavde do vječnosti ostaje kao pobjednički, pravedni, zakoniti, državotvorni i oslobodilački.

Da je RH osuđena za udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja – progona, deportacije – oko 220 000 svojih građana, svaki od njih mogao bi je pred hrvatskim i Europskim sudom za ljudska prava tužiti za naknadu nematerijalne i materijalne štete. Uzimajući u obzir činjenicu da je Europski sud presudio da je Slovenija svakom od svojih „izbrisanih“ dužna isplatiti naknadu od 20 000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njime mora nagoditi oko iznosa materijalne štete, razumno je pretpostaviti da bi svaki od na bijeg natjerani i odbjeglih (sada su to politički ispravni pojmovi) Srba ostvario pravo na odštetu od najmanje 50 000 eura. Ukupna bi financijska šteta za Hrvatsku bila, dakle, samo s te osnove 11 milijardi eura.

Zaključit ću. Za razliku od Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu i nürnberških procesa koji su na njemu održani od 20. studenog 1945. do 1. listopada 1946., na kojima su presude donošene i za dva zločina koja prethode zločinu genocida – ZLOČIN PROTIV MIRA I ZLOČIN AGRESIJE – MKS nije sudio o tim zločinima.

Dakle, Republika Hrvatska i mi, njezini građani, moramo trajno inzistirati na sada nepobitnoj činjenici da je bivša SFRJ i njezina pravna sljednica (Sud ju takvom nije tretirao) Republika Srbija počinila ta DVA VELIKA ZLOČINA koji su pretpostavka i prethodnica genocida!

Recite nam kakva je pozicija intelektualaca u Hrvatskoj danas? Kakva je njihova uloga u društvu u kojem žive i mogu li išta promijeniti nabolje?

Osobno sam uvijek imao problem s imenicama „intelektualac“ i „intelektualci“, a još i više s brojnim pridjevima koji se stavljaju ispred nje: „neovisni“, „liberalni“, „lijevi“ „ugledni“, „kritični“, „svjetski poznati“, „poznati“ itd.

Ta čudna – metaforička, simbolična, gotovo mitska – stvorenja ja, nažalost, poznajem iz prve ruke, a to znači da znam što mnogi od njih zapravo znaju (najčešće malo) i što ne znaju (najčešće puno). Problemi s kojima se susreće današnja Hrvatska traže specijalistička političko-ekonomska i druga ekspertna znanja kojima idealizirani „ugledni intelektualci“ koji se najčešće pojavljuju u medijima kao „glasnogovornici“ apstraktnih „intelektualaca“ najčešće ne raspolažu. Zato sam vrlo sumnjičav prema bojnom pokliču tih umišljenih duhovnih „aristokrata“: Slušajte NAS (a to znači NAS nekoliko koji pijemo kavu ili rakiju u istoj kavani ili boemskoj krčmi) i SVIMA će nam biti bolje.

Hrvatska je nedavno imala predsjedničke izbore, a krajem godine stižu i parlamentarni. Kako gledate na ove izborne procese?

Najkraće: danas već bivši predsjednik Republike dr. Ivo Josipović svojim bezličnim i kalkulantskim prvim mandatom nije zaslužio drugi. „Zli“ su ga kritičari među novinarima proglasili „rejting efendijom“ smatrajući kako je stalno mislio na vlastitu popularnost i stope odobravanja koje su o njegovoj vladavini pokazivale ankete.

Da nije zaslužio drugi mandat, nesvjesno je i sam priznao u intervjuu novinarki RTL-a Nataši Božić. Na njezino pitanje: „Nabrojali ste puno poteza. No, biste li jedan izdvojili? Ako pričamo o Vašim prethodnicima, reći ćemo: Franjo Tuđman je stvorio i obranio državu, Stjepan Mesić smijenio generale. Koji je potez po kojem će ljudi pamtiti Vas?“, ovako je odgovorio: „Mislim da je nešto po čemu će sasvim sigurno mnogi, i u pozitivnom i u negativnom smislu, pamtiti moj mandat, teza o tome da društvo mora biti pravedno i promjena Ustava zbog kojih se danas protiv 70-ak vrlo važnih ljudi vode kazneni postupci.“

Povijesno nasljeđe ili „nasljeđe“ koje su nam ostavila tri predsjednika doista je dobro sažeto u citiranom pitanju i odgovoru: (1) dr. Franjo Tuđman je zaslužan što je „stvorio i obranio državu“, (2) Stjepan Mesić je „zaslužan“ što je „smijenio generale“, a dr. Ivo Josipović – prema njegovoj vlastitoj prosudbi – zaslužan je zbog ustavnih promjena „zbog kojih se danas protiv 70-ak vrlo važnih ljudi vode kazneni postupci".

Nova predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prekratko je na vlasti da bismo mogli naslutiti po čemu bi mogla biti zapamćenom, ali je, zasad, skicirala konture vanjsko-političkih prioriteta: izabravši za prvi posjet Sarajevo, a potom i odlazak u SAD i Njemačku.

Što se saborskih izbora tiče, čini se izglednim da nijedna stranka ili predizborni savez (koalicija) neće ostvariti apsolutnu većinu, ali će relativni pobjednik biti HDZ sa svojim saveznicima.

Proputovali ste svijetom i imate dosta poznanstava. Što mislite kakva je percepcija Hrvatske u međunarodnim okvirima?

Sve zemlje i narodi percipiraju se preko stereotipa. Nekoliko takvih stereotipa prevladava kad je naša zemlja u pitanju: pre/lijepa zemlja, zemlja u kojoj je ne tako davno bjesnio rat, bivša komunistička zemlja, zemlja Dubrovnika i Dioklecijanove palače, ali i prezadužena i korumpirana zemlja. Gledana preko ''velike bare'', naša se zemlja danas sve češće participira i kao „europska zemlja“, članica Europske unije. Dakako, treba kazati da je Hrvatska odavno, srećom, nestala s ratnih naslovnica, postajući tako malo zanimljivom zemljom

Početkom devedesetih godina 20. st. bili ste osobni savjetnik prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Možete li s ove povijesne distance ocijeniti njegovo političko djelo i lik?

Mogu neskromno kazati da sam dr. Franju Tuđmana vrlo dobro upoznao i poznavao, pa i spoznao: u vremenu kada se postupno pretvarao od komunističkog i jugoslavenskog disidenta, „opasnog unutrašnjeg neprijatelja“ i bivšega političkog sužnja, u državnika i vojskovođu, ratnog i diplomatskog pobjednika. Privatno je bio ugodan sugovornik, pažljiv slušač, jako radoznao čovjek, opsjednut idejom stvaranja neovisne hrvatske države unutar „saveza suverenih država“ ili izvan njega. Poznavao je suvremenu hrvatsku, južno-slavensku, jugoslavensku i europsku prošlost. 

Dobro je poznavao i Bosnu i Hercegovinu, ali nije shvaćao fenomen višestrukog identiteta i pripadnosti ondašnjih bosanskohercegovačkih muslimana, danas Bošnjaka. Uspio je stvoriti hrvatsku državu i shvaćao je da je stvaranje, ali i erozija državnosti PROCES, a ne ČIN. Zajedno smo mjesecima radili na projektu Konfederacija: nenasilnog pretvaranja bivše komunističke „federacije“ u savez suverenih država koje su trebale zadržati sve prednosti ranije države: tržište, carinsku i monetarnu uniju, mir i stanoviti ugled u svijetu, posebice onom nesvrstanom. U drugim republikama nije ili nismo, nažalost, imali partnere i saveznike.

Možete li iz perspektive Hrvatske komentirati kako vidite situaciju u BiH i stanje hrvatskog naroda u njoj?

Bosna i Hercegovina se, nažalost, rijetko vidi iz „hrvatske perspektive“ ili se sva rasprava o toj zemlji svodi na žestoke svađe za i protiv trećega (hrvatskoga) entiteta. Paradoksalno je, ali istinito, da se o BiH najozbiljnije rasprave vode u različitim američkim „mislionicama“ (think tanks). Kako sam često u Americi, svaki put iskoristim prigodu posjetiti nekoliko javnih tribina i ekspertnih sveučilišnih rasprava o toj temi koja je danas ponovno – zbog situacije u Ukrajini – dobila na aktualnosti. Nova ustavna „arhitektura“ BiH postaje tako marginalnim dijelom rasprave o novom hladnom ratu ili takozvanom Hladnom ratu 2.0.

Kad je riječ o „stanju hrvatskog naroda“ u BiH, čini se da ponovno postoje dva, tri ili čak četiri stanja i položaja Hrvata: u Hercegovini, Bosni, Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Čini mi se i da je potrebno osmisliti i ispregovarati – uz posredovanje EU-a i SAD-a, ali i RH i RS-a – novo ustavno i državno uređenje države. Nije na meni da nudim neka rješenja jer bi to bilo drsko i neuljudno, pa i krajnje pretenciozno. Rješenje može biti neka vrsta asimetrične federacije osmišljene na predlošku Švicarske, Belgije ili čak novog uređenja Velike Britanije. U nekoliko sam javnih istupa zagovarao tezu o potrebi „druge aneksije“ BiH: ovog puta od strane Europske unije koja bi možda mogla olakšati procese unutarnje reorganizacije države i pospješiti procese postupne reintegracije duboko – religijski, etnički (nacionalno), upravno i kulturno – podijeljena društva.

Vi ste čest gost medija i sami sudjelujete u njihovu radu. Analizirajte barem u kratkim crtama medijsku sliku Hrvatske. Imate li prigodu čitati katolički tisak, ako da, možete li dati svoj komentar na njegov sadržaj?

Hrvatska je medijska industrija u dubokoj i dugotrajnoj recesiji koja se odražava u drastičnom padu kupovine i čitanja tiskanih medija i padu gledanosti i slušanosti elektroničkih medija. Proces globalizacije s jedne i de-provincijalizacije s druge strane (uvjetovan informatičkim opismenjavanjem stanovništva i učenjem stranih jezika) dovode do toga da mladi ljudi koriste globalne medije kao sredstva informiranja, obrazovanja i zabave. Hrvatski su mediji, uz to, vrijednosno i svjetonazorski podijeljeni na „lijeve“ i „desne“ koji su često u otvorenu neprijateljstvu. 

U medijima vlada svojevrsno intelektualno bezvlašće, nihilizma i profesionalno džeparenje po logici „preuzmi s interneta i objavi“ kao svoje. Mediji su, uz to, postali neprijateljima nade i generatorima cinizma kojima dominira filozofija kriminalizacije politike, državnosti, Crkvi i svećenstva, ljudožderstvo i bezobzirnost.

Sad bih mogao kazati da redovito čitam i pratim katolički tisak i medije, ali to nije slučaj. Redovito čitam samo Glas Koncila i portal velecasnisudac.com na kojem sam i kolumnist: kolumnu objavljujem svakog ponedjeljka.

Međutim, pasionirani sam čitatelj ozbiljne teologijske lektire i svjetovne publicistike koja nastoji ostvariti povijesni sporazum znanosti i vjere/religije.

U tom pogledu cijenim, primjerice, knjigu prof.dr. Francisa S. Colinsa - znanstvenika koji je bio na čelu jednog od najvećih istraživačkih projekata u bio-medicinskoj povijesti (Projekt ljudskog/humanog genoma - The Human Genome Project), ali i rock-gitarista, bajkera i jednog od rijetkih znanstvenika-vjernika, autora i na hrvatski jezik prevedene knjige Božji jezik u kojoj dokazuje tezu kako znanost i vjera/religija, a posebice ne teorija evolucije i dogme o Božjem stvaranju svijeta, nisu nespojivi pogledi na prirodu, svijet i društvo, već različiti pristupi i metode traganja za istinom.

S velikim zadovoljstvom nedavno sam pročitao i knjigu The Righteous Mind: Why Good People are Divided by Politics and Religion (Pravednički um: Zašto politika i religija dijele dobre ljude) Jonathana Haidta koju bi bilo dobro prevesti na hrvatski jer pokazuje kako je ljudskost – dobro ili zlo – svojstvena i vjernicima i nevjernicima.

Vijetnam - Katolička Crkva raste dok državna represija i dalje traje

Vjerojatno će se većina Hrvata-katolika pri pomisli na Vijetnam prvo sjetiti američke invazije na tu zemlju, pa tek onda vijetnamskih mučenika, džungle i tamošnjeg komunističkog uređenje, jednog od posljednjih na planetu. Vijetnam, službeno Socijalistička Republika, je velika država u jugoistočnoj Aziji na obali Južnog kineskog mora i Tajlandskog zaljeva. Graniči na sjeveru s Kinom, na zapadu s Laosom i na jugozapadu s Kambodžom. Ima oko 90 milijuna stanovnika od čega je skoro devet milijuna katolika. Kao takva spada među desetak najmnogoljudnijih zemalja na svijetu.
 

Prema pokazateljima udruga koje vrše cjelogodišnji monitoring vjerskih sloboda u svijetu (www.opendoorsusa.org) Vijetnam je 16. država po redu glede ugnjetavanja kršćana.  Budući je ta azijska zemlja pod komunističkim režimom, ma koliko on bio otvoren za strane investitore i „kapitalizam“, još uvijek mu je osnovna postavka: katolik je strani agent i zaslužuje kaznu. U zabačenim je krajevima zemlje još gore jer niži komunistički vladari ne daju javno prakticirati vjeru.

Katolik je špijun

Na svu sreću ideja da su kršćani strani špijuni i infiltratori nije dovedena do bolesnih dimenzija kao u Sjevernoj Koreji, ali ipak činjenice govore da opasnost za Crkvu, katolike i tamošnje vjerske institucije ipak postoji. 

Režim je temeljen na marksističko-lenjinističkoj doktrini s primjesama Ho Ši Minovih misli. Upravo se u tome nalazi bit problema kojeg imaju vijetnamski katolici. Podsjetimo, 1975. nakon odlaska Amerikanaca novi režim je u katolicima vidio prijeteću paralelnu vlast te je zbog toga zatvorio katoličke biskupe, sjemeništa i odvraćao vjernike od prakticiranja vjere. Usprkos tomu, četiri desetljeća poslije Katolička Crkva je jača nego ikada.

Prisluškivanje rada s mladima

Po uzoru na većinu propalih komunističkih država, u Vijetnamu je danas zabranjena, ili strogo ograničena raspodjela bilokakvih materijala koji se dovode u vezu s kršćanstvom. Budući da vlast u odgoju vidi veliku prednost, ali i opasnost, Katoličkoj Crkvi je ograničen rad s mladima. Službene zabrane nema, ali je poznato kako je taj vid pastorala jako nadgledan, prisluškivan i često prekidan u vidu upada u prostorije ili kampove. Broj mladića u sjemeništima tek je nedavno povećan na „neograničen“, dok  su prije postojale kvote za upis.  Svećenički kandidati su praćeni i prisluškivani. Zasigurno stanje koje ljudi koji žive u slobodi ne mogu pojmiti niti shvatiti. Stvari koje se uzimaju zdravo za gotovo na Zapadu, u Vijetnamu ne postoje, barem u segmentu slobodnog pastoralnog rada. Osim nabrojanoga, svećenici imaju problema s registracijom novih crkava i pastoralnih centara te vraćanjem otete imovine.

Nasilje protiv katolika povremeno eruptira, što je eufemizam za stampeda pri kojima budu zapaljene crkve i uhićeni vjernici. Jedan od posljednjih takvih slučajeva zbio se početkom 2014. Nekoliko crkava je zapaljeno, kao i katoličke kuće dok je desetak vjernika završilo u zatvoru u kojima ima više stotina katolika bez konkretnog razloga.

Usprkos svemu vitalna Crkva

Situacija nije bajna, problemi postoje, međutim oni koji su bili u Vijetnamu iznenađeni su vitalnošću katoličke vjere u toj azijskoj državi. Živa Crkva nastavlja rasti i sada broji skoro devet milijuna ljudi. U skoro svakoj većoj ulici glavnog grada vide se kipovi Blažene Djevice Marije i to na gornjem balkonu. Očit je to utjecaj budističke tradicije stavljanja kipova na najvišoj točki kuće. Crkvena zvona zvone po cijelom Ho Chi Minhu (bivši Saigon), a u domovima katoličkih obitelji izgrađena su prava mala svetišta. Vjera Vijetnamaca je doista očita, dok je primjetno pristupanje Crkvi i onih koji su prije više godina predstavljali progonitelje. Jasno je kako duhovna pustoš koju je napravio komunizam škodi ljudima stoga su mnogi spas potražili pod okriljem Crkve. 

U Ho Chi Minhu, najvećem gradu u zemlji, 680 000 od 9 milijuna stanovnika su katolici, a broj im raste do te mjere da izaziva zabrinutost režima. U biskupiji Saigona postoji 670 svećenika, više od 5 000 redovnika, više od 7 000 vjeroučitelja, a svake godine, prema španjolskoj web-stranici Religión en Libertad, 6 000 ljudi traže krštenje u Katoličkoj Crkvi. Primjerice, u 2012. kršteno je 6 736 odraslih. To su uglavnom bivši ateisti, budisti ili štovatelji predaka... Za usporedbu, u velikim katoličkim biskupijama kao što su npr. New York, godišnje bude kršteno između 1 300 i 1 600 odraslih. Neiskrenih obraćanja je malo, a primjerice vjera jednog od supružnika najčešće privuče čitavu obitelj Crkvi.

Katolici u Vijetnamu se nadaju kako će godine koje dolaze donijeti više napretka što se vjerskih sloboda tiče. Mali koraci se prave u tom pravcu međutim pred Vijetnamom je još uvijek dug put. Živa crkva buja kao što smo vidjeli, usprkos silnim restrikcijama.

Zašto postoji toliko vijetnamskih mučenika?

Povijest katoličanstva u Vijetnamu započinje u 16. st. sa svećenikom Alessandrom de Rodhesom, francuskim misionarom, koji je prvi apostol mlade azijske Crkve. Nakon 1645., kad je o. Rodhes protjeran, za tamošnje katolike je bilo vrijeme protkano progonima te razdobljima mira kada su misionari različitih redova dolazili u Vijetnam. Nažalost, teško vrijeme za kršćane je obilježeno s 53 progona koji su trajali do pred početak 20. st. i do tada je prema procjenama stradalo oko 113 000 vjernika.

Najjednostavniji odgovor zašto su katolici bili toliko proganjani je što su tamošnji kraljevi i borci za slobodu od kolonijalizma mrzili sve što je europsko ne razlikujući politiku od religije. Čak su bile i davane nagrade za otkrivanje kršćana, a najveću su dobijali oni koji otkriju misionara.

Okrutnost mučitelja očitovala se na različite načine, vjernike su ubijali na najmonstruoznije načine te su bili izvrgnuti teškim torturama po zatvorima ili u rudnicima.

Mnoge od tih brojnih mučenika Crkva je uzdigla na oltar kao blaženike i heroje vjere. Od tih blaženika izabrano je 117 istaknutih mučenika koje je svetima proglasio sv. Ivan Pavao II. 19. lipnja 1988. Među vijetnamskim svecima mučenicima nalazi se 8 biskupa, 50 svećenika, 59 laika. Od toga su 96 Vijetnamci, 11 Španjolci, 10 Francuzi; među laicima je 16 vjeroučitelja, jedna majka, četiri liječnika, šest vojnika te mnogi očevi obitelji. Glavni na listi od 117 mučenika jest Andrija Dung-Lac, prvi vjeroučitelj i zatim vijetnamski svećenik.

Nema zime za Vijetnamce!

Za Vijetnamce doslovce nema zime. U Sajgonu zimi temperatura rijetko pada ispod +25 stupnjeva, a ljeti bude do +40. Na jugu Vijetnama vlada tropska klima i zapravo nema godišnjih doba, već samo kišna (svibanj-listopad) i suha sezona (studeni-travanj). Godišnja doba stanuju na sjeveru, oko glavnoga grada Hanoija, gdje vlada suptropska klima te zimi temperature padnu do +10 stupnjeva.

 

Vijetnam je izdužen u smjeru sjever-jug, pa od Hanoija do Sajgona ima 1800 kilometara. Zbog toga što vlaku treba skoro dva dana da pređe put sa sjevera do juga, a ostalim prevozim sredstvima još više, unutar Vijetnama uglavnom se putuje avionom, a karte su relativno jeftine. U smjeru istok-zapad Vijetnam je iznimno "mršav", tako u središnjem dijelu zemlje od zapadne granice s Laosom do Tihog oceana na istoku ima samo 50 kilometara.

Vjerska sloboda ovisi o trenutnom raspoloženju činovnika

„Premda je vjerska sloboda u Vijetnamu u porastu, ona ipak ovisi o raspoloženju vlade, u tom se smislu može više govoriti o snošljivosti nego o pravoj vjerskoj slobodi", pojasnio je o. Bernardo Cevellera, ravnatelj agencije AsiaNews, u jednom od svojih intervjua prije nekoliko godina. Ravnatelj Cervellera smatra kako se može govoriti o nekim poboljšanjima, primjerice o neograničenom broju sjemeništarca i o porastu duhovnih zvanja. 

"Vlada podnosi da časne sestre njeguju bolesnike i da rade u dječjim vrtićima. Zamjećuje se veća sloboda, ali sve ovisi o volji vlade hoće li ili neće nešto dopustiti ili zabraniti", ustvrdio je o. Cervellera i naglasio kako da još uvijek u nekim dijelovima Vijetnama progone kršćane, naročito na sjeveru u gorskim krajevima, gdje katolici ne smiju slaviti mise jer lokalne vlasti ne odobravaju prakticiranje vjere.

 Slično kao i u Sjevernoj Koreji na upit odakle informacije o situaciji katolika u Vijetnamu, ravnatelj AsiaNewsa  je rekao da one dolaze iz samog Vijetnama. "Neke se biskupije usuđuju objavljivati vijesti na svojim web-stranicama, primjerice govore biskupa i o kršenju vjerske slobode. I s njihovih web-stranica uzimamo vijesti. U Vijetnamu je vrijeme tranzicije, komunistička centralizirana ekonomija ustupa mjesto kapitalističkoj. Komunistička partija, odnosno njezini upravitelji, nastoje iskoristiti tranziciju da bi se obogatili. Od ljudi otkupljuju imovinu koja je bila oduzeta Crkvi, čak i budističku imovinu te drugih vjeroispovijesti. Komunisti ulaze u posjed tih zdanja, obnove ih i preprodaju na tržištu nekretnina. To nije zakonito jer u Vijetnamu pravila nalažu da se sva imovina oduzeta Crkvi ima vratiti ako ne služi državi“, ustvrdio je otac Cervellera i naglasio da kad katolici zatraže svoju imovinu režim nasiljem odgovorio na njihov zahtjev te se zato pale crkve i kuće katolika.

Ja sam KENIJA

Kenija je prostrana zemlja koja se nalazi u istočnoj Africi. Njezin teritorij od pola milijuna četvornih kilometara graniči s: Tanzanijom, Ugandom, Južnim Sudanom, Etiopijom i Somalijom. U zemlji živi oko 40 milijuna ljudi u 40 etničkih skupina, a najčešće se govore svahili i engleski jezik. Usprkos velikom broju etničkih skupina, najzastupljenija religija je kršćanstvo (oko 47% protestanata i 35% katolika), islam s 10%, a ostatak pučanstva pripada tradicionalnim plemenskim religijama. Kršćani, općenito govoreći, u Keniji nemaju problema, međutim teroristički upadi iz Somalije to opovrgavaju.

Za Keniju kao državu može se reći da nema pretjeranih problema kao ostale afričke zemlje, međutim njezina glavna boljka su siromašne i propale države u okružju iz koje terorističke skupine vrlo lako novače nezadovoljnike koji onda siju strah i svoje bolesne ideologije smrti svojim susjedima...

"Osim" siromaštva, lokalnog džeparenja, pljački i otimanja koje je sasvim "uobičajeno" u većini zemalja trećeg svijeta, kršćani nemaju odviše problema u svojoj zemlji od državne vlasti, niti postoje međuvjerske napetosti. Korupcija koja izjeda i dijelove Europe je veoma prisutna u ovoj afričkoj zemlji, kao i nepostojanje dobre infrastrukture, posebno u rubnim dijelovima zemlje. Kenija dakle ima klasične boljke koje su uočljive u afričkim zemljama, nekadašnjim kolonijama koje se tek uče demokraciji.

Kad Kenija dođe na male ekrane

Cinici će reći kako su najsretnije one zemlje čije se ime ne spominje na CNN-u i ostalim svjetskim TV kućama. Nažalost, nakon duljeg izbivanja iz planetarnih vijesti Kenija je opet, samo nekoliko dana prije Uskrsa, na Veliki četvrtak, 2. travnja 2015. ponovno punila stupce novina i bila u prvim minutama udarnih vijesti većine TV programa diljem svijeta. 

Tada su svijet preplavile slike stravičnog masakra 150 studenata u kenijskom gradu Garissi. Ova tragedija bila je samo jedna u nizu od onih koje potresaju ovu afričku državu kao i cijeli kontinent koji posljednjih godina bilježi porast broja kršćana. Upravo su oni nerijetko na meti udara u najvećoj mjeri somalijske islamističke terorističke skupine Al-Shabaaba za koju se tvrdi da je povezana s Al-Qaidom.

Kronologija masakra

Oružana skupina Al-Shabaaba je u jutarnjim satima 2. travnja napala sveučilište u kojem se nalazilo oko 800 studenata. Kampus je čuvala policija, ali dvojica čuvara ubijena su u prvim trenutcima napada. Maskirani napadači su se potom probili u dom u vrijeme kada studenti odlaze na jutarnju molitvu i doručak. Počeli su pomahnitalo pucati, a prestravljeni studenti su bježali glavom bez obzira. Mnogi još iz sna iskakali su iz kreveta i bez odjeće pokušavajući spasiti živu glavu. 

Teroristi su prilikom ovog masakra ubili najmanje 147 osoba, više od 70 ranili te su čak 500 studenata držali kao taoce. Nakon cjelodnevne opsade kenijska vojska predvečer je provalila u kampus i krenula u obračun s teroristima koje je ubila, ali je za to plaćena i vrlo visoka cijena ljudskim životima.

Ja sam Kenija!

Nažalost, nad ovom se tragedijom, za razliku od npr. pokolja u Francuskoj i tragičnog leta Germanwingsa, svijet samo osvrnuo i nastavio živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Osim u Keniji, nije bilo dana žalosti, a nitko nije postao „Je suis Kenya“. Tako se još jednom pokazalo kako su životi Europljana više vrijedni te kako hedonističko društvo uopće nije zainteresirano za živote kršćana u trećim zemljama.

Skoro 150 mladih kršćana koji su samo željeli studirati izgubilo je svoje živote jer su bili "pogrešne" vjere u pogrešnom trenutku kada su vjerski fanatici iz susjedne Somalije upali na teritorij Kenije i počinili ovaj stravični zločin.

Da bi tragedija bila veća, prema iskazima očevidaca, teroristi su razdvajali muslimanske od kršćanskih studenata te tako pokazali što je zapravo njihov cilj. Istodobno sijati strah za sve one koji se žele obrazovati te ubiti kršćane. 

„Ako ste kršćani, onda ćemo vas odmah ubiti!“

Rečenica koju su islamisti izgovarali prilikom provaljivanja u studentske sobe i selektiranja žrtava je glasila: „Ako ste kršćani, onda ćemo vas odmah ubiti!“ Očevidci su govorili kako su čuli korake i pucnjeve, a napadači su pitali studente koje su vjere dok su otvarali vrata pojedinih spavaćih soba.

Kako se teroristi ne stide svojih zločina niti ih zanima politička korektnost pojedinih medija koji su lansirali vijest kako su ubijeni studenti različitih vjera, organizacija Al-Shabaab je objavila kako su njihovi borci pustili muslimane dok su ubijali kršćane. „Razvrstali smo ljude i pustili muslimane“, rekao je šeik Abdiasis Abu Musab, glasnogovornik za vojne operacije ove terorističke skupine.

Geneza problema leži u prošlosti susjednih zemalja

Kako bismo shvatili današnje izazove s kojima se Kenija susreće, potrebno je vratiti se u vrijeme hladnog rata kada većina od ubijenih studenata nije bila ni rođena.

Somaliju je vojno i ekonomski obilato pomagao SSSR, a to se naravno nije svidjelo SAD-u koji je također slao pomoć u tu regiju. Tijekom 1977. Somalijci su napali Etiopiju koja je bila SSSR protektorat.  Razlog napada nije ni bitan, a inicijator je bila američka administracija. Etiopija je bila skoro poražena kada je na scenu stupio Fidel Castro i njegovih "slavnih" 20 000 komandosa. Nedugo nakon iskrcavanja kubanski komandosi su do nogu potukli Somalijce i izbacili ih iz Etiopije. Potom je čitavu regiju zahvatila neviđena glad i pustoš. Ime Etiopije, baš kao i nigerijske Biafre, postalo je sinonim za pojam gladi i neuhranjenosti. Somalija je zahvaljujući tim događajima i dandanas propala država u kojoj vlada kaos. Najpoznatiji morski pirati od kojih strepe mnoge zemlje dolaze upravo iz Somalije, a kako vidimo, terorističke ćelije su sve jače...

Kako to obično biva u siromašnim društvima u kojima se vodi "vječiti rat", sve više mladih odbacuje ideju mira i sporog demokratskog napretka i izabire Al-Shabaab koji odmah nudi novac, poštovanje i priznanje koje se naplaćuje ubijanjem neistomišljenika. Rezultat je strjelovit uspjeh te relativno mlade organizacije koja se bori na jedini način na koji ne bi bila trenutačno poražena:  terorizmom.

Nažalost, kenijski političari su u sklopu planetarne kampanje protiv terora naivno uvučeni u sukob te je njihova vojska u nekoliko navrata upadala u Somaliju i borila se protiv Al-Shabaaba.

Rezultat je poznat, kao i u nebrojeno drugih zemalja. Višegodišnja igra mačke i miša se nastavlja tako što kenijska vojska uništi jednu ćeliju Al-Shabaaba u Somaliji, a onda za odmazdu teroristi uđu u Keniju i pobiju "nevjernike". I tako u krug...

Tko će u ovoj groznoj šahovskoj partiji pobijediti, još uvijek se ne zna. Činjenica je da sukob odgovara svjetskoj ekonomiji, a izgubili su svi Somalijci i većina Kenijaca na sjeveru zemlje koji žive u strahu od sljedećeg napada. Nadamo se kako će kenijska vojska i policija spriječiti buduće upade terorista gladnih kršćanske krvi.

Teroristički napadi iz 1998.

Kenijski glavni grad Nairobi 7. kolovoza 1998. bio je poprište krvavog terorističkog napada. U eksploziji autobombe razoreno je američko Veleposlanstvo i obližnja poslovna zgrada te je ubijeno više od 200 ljudi. Gotovo simultano dogodila se i jedna eksplozija u Tanzaniji. Za napade je bila odgovorna teroristička organizacija Al-Qaida Osame bin Ladena. Moglo bi se reći kako je ovaj napad bio generalna proba za 11. rujna 2001. u New Yorku.

Velika religijska šarolikost

Kenija je iznimno heterogena po mnogim osnovama. Zanimljivo je napomenuti kako u njoj živi i oko 600 000 pravoslavaca, 300 000 hinduista te čak 130 000 kvekera, što tu zajednicu čini najbrojnijom kvekerskom skupinom na svijetu. Ni muslimani nisu homogeni, oko 70% su suniti, 8% šijiti, a 4% ahmedije. Ahmedije su u očima drugih muslimana sektaši te su "izbačeni" iz svjetske islamske zajednice.

Nažalost, samo letimičnim pregledom preko statistika Kenije može se vidjeti sličnost s recimo Sirijom ili Balkanom što neumitno govori kako je čitava zemlja potencijalno tlo za sukob mnogo većih razmjera.