Fra Goran Rukavina, kapucin i župnik u Topuskom: Smisao odricanja nije samo patnja i trpljenje, nego obogaćivanje kroz pomaganje drugima

„Korizma je vrijeme obnove za Crkvu, zajednice i pojedine vjernike. To je nadasve vrijeme milosti. Bog od nas ne traži ništa što nam već prije nije dao: 'Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi' (1 Iv 4,19). On nije ravnodušan prema nama. Stalo mu je do svakog od nas, poznaje svakog od nas po imenu, brine se za nas i traži nas kada se okrenemo od njega”, stoji na početku ovogodišnje poruke pape Franje za korizmu. O korizmenom vremenu 2015. kao pripravi za Uskrs razgovarali smo s fra Goranom Rukavinom...

Fra Goran je rođen u Bjelovaru 1976., srednju školu je završio u Varaždinu, a novicijat proveo u Rijeci gdje je 1997. položio prve redovničke zavjete te iste godine upisao KBF u Zagrebu. Akademske 2001./2002. prešao je na kapucinski teološki fakultet sv. Franje Asiškog u Milanu. Zaređen je za svećenika 2003. u Lodiju kod Milana i poslan kao mladomisnik na godinu pastoralne prakse u samostan u Varaždin. Od 2008. je župnik u Topuskom. Svo vrijeme od završetka fakulteta radi u školi kao kateheta. S njim smo, između ostalog, razgovarali o korizmi, odricanju u današnjem vremenu, križnom putu...

Poštovani fra Gorane, zakoračili smo u razdoblje priprave za najveći kršćanski blagdan Uskrs. Možete li nam reći iz svojega vjerničkog i svećeničkog iskustva što je to korizma?

To je karakteristično vrijeme u liturgijskoj godini kada si želimo osvijestiti bitne stvari. U korizmi se na poseban način nalazimo u „školi Isusovoj“ i u tom vremenu na poseban način trebali bismo razmišljati o našem osobnom putu s Kristom i vlastitoj duhovnoj obnovi. Trebali bismo „stati na loptu“, više nego inače uvući se u sebe te u sabranosti porazmisliti o svojem životnom putu. Prva korizmena nedjelja daje nam za uzor samog Gospodina povučenog kroz četrdeset dana u pustinji, u sabranosti i razgovoru s Ocem, prije nego počne propovijedanje Kraljevstva i upravo po Njegovu primjeru - a Isus voli sabranost, meditaciju, molitvu - pozvani smo u korizmi tražiti i za sebe tu klimu ozbiljnosti i odgovornosti kako bismo se mogli obratiti i povjerovati evanđelju (Mk 1,15).

Može se čuti kako ljudi o korizmenom vremenu govore kao o razdoblju „odlaska u pustinju“.  Što konkretno to znači za suvremenog čovjeka?

Tzv. „suvremeni čovjek“ opterećen je raznim stvarima, a napose ranjen iznutra. Nema toga koji Boga ne traži ili ne razmišlja o sebi i onome unutar sebe. No, u svakodnevici vječitog trčanja za stvarima – često nepotrebnim – trčanjem za vlastitim uspjesima, udovoljavanju drugima radi vlastita probitka, čovjek često na ono bitno zaboravi. A to je spoznati Boga kako bi sam spoznao kako je bitno Krista slijediti. A da bismo Krista slijedili, potrebno nam je obraćenje. Pustinja je, dakle, simbol sabranosti gdje će „suvremeni čovjek“ po onome „kad se tišina u srcu stvori, novi se prostor otvori“ po djelovanju Duha Svetoga spoznavši Boga, spoznati samoga sebe i doživjeti obraćenje. Zato, dobro je povremeno „otići u pustinju“.

Mnogima prvo što padne na pamet kada se spomene korizma jest odricanje. Treba li Bog našu osobnu žrtvu, ili je odricanje više vježbanje samokontrole nad samima sobom, ili pak nešto treće?

Vrijeme korizme jest vrijeme u kojem nas Crkva poziva na post (odricanje), ali i djela ljubavi. Smisao odricanja nije da bih patio, gladovao i trpio, već da se kroz sve to bogatim pomažući drugima. Osobno se ne odričem nečega zato da bih Bogu ugodio jer Bogu to ne treba, već se nečega odričem kako bih najprije suzbio vlastite poroke, ali i da bih pomogao siromašnijem i slabijem od sebe. Jasno, odricanje je i vježbanje samokontrole jer čovjek tako jača duh, a što je više samokontrole, manje je grijeha.

Iz ovog pitanja se nameće sljedeće: jeste li pobornik teorije kako odricanjem krotimo svoju slabu ljudsku narav? Koji su zapravo oblici pokore danas prihvatljivi da ljudi ne bi bili „upadljivi“?

Spomenuo sam kako vježbanjem samokontrole jačamo svoj duh te jesam pobornik da tako krotimo svoju grješnu narav. Ali ne vidim smisao u formalnim odricanjima. Koji je smisao u korizmi se odreći npr. slatkog ili pušenja, a ne odreći se nekog većeg grijeha ili pogreške? Ovih dana moći ćemo od raznih osoba čuti kako su se u korizmi odrekle ovoga ili onoga. Ako se poznata glumica u korizmi odrekne pušenja i još se time hvali, a ne odrekne se nečeg drugog što je diskreditira kao moralnu osobu, jasno kako želi biti samo upadljiva bez pravog smisla odricanja. S druge pak strane mnogi tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojim ukućanima, šutljivi  i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu. Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Mislim da su ti oblici pokore prihvatljivi i neupadljivi.

Početak razvoja korizmenog vremena je u vazmenom postu - priprema za blagdan povezana je s postom. Kako se zapravo postom možemo pripremiti za blagdan?

Sam post prisutan je skoro u svim religijama i uglavnom s istim motivima: pokora, obraćenje, prosvjetljenje, čišćenje duše itd. Postom mi priznajemo da smo Božji, da od Boga živimo. Bogu izražavamo svoju poniznost, Bogu se predajemo i tako se postom pripremamo za slavlje određenog blagdana. I sam Isus je postio o čemu nam konkretno govore evanđelisti Matej i Luka. Prema Matejevu evanđelju, „Isus je postio četrdeset dana i četrdeset noći, i tih dana“ (Mt 4,2), kako navodi Luka evanđelist, „nije ništa jeo…“ (Lk 4,2). Po uzoru na svojega učitelja, i apostoli, Isusovi učenici, poste i mole da bi isprosili Božju milost prije nekih važnih događaja kao što je povjeravanje različitih službi, ali i kada su trebali pobijediti neko veliko zlo koje su smatrali sotonskim djelom. Imali su na umu Isusove riječi: „Ovaj se rod ničim drugim ne može izgnati osim molitvom i postom“ (Mk 9,29). I sv. Irenej u svojem pismu papi Viktorinu 190. spominje post kao nešto što u Galiji postoji već dugo.

Svjedoci smo teška vremena za hrvatski narod, međutim možemo se upitati koje to vrijeme kroz povijest nije bilo teško? Živi li hrvatski narod današnjice u korizmi i nazire li se dan uskrsnuća?

Mislim da svako vrijeme ima svoju korizmu i svoje uskrsnuće. Kako je naš hrvatski narod proživljavao razna vremena, nalazio se također i u korizmi i u uskrsnuću. Kao i nekoć izraelski narod. Ovisi kako na stvari gledamo. No, moramo biti svjesni kako nema naroda bez pojedinca, a među pojedincima ima onih koji su u stanju cijelom narodu priuštiti korizmu i veliki petak ili uskrsnuće. Peteročlana obitelj koja je prisiljena živjeti od jedne minimalne plaće svakako svaki dan proživljava Veliki petak nasuprot onog tajkuna kojemu je svaki dan uskrsnuće. Ako to prebacimo na globalnu razinu, onda je pametnom dosta. A hrvatski narod, barem većina, živi u nadi dolaska „dana uskrsnuća“.

Korizmeno vrijeme posebno je obilježeno pobožnošću križnoga puta. Naši su vjernici toj pobožnosti osobito privrženi. Zašto?

Da, korizmeno vrijeme obilježeno je osobito jednim neliturgijskim slavljem, odnosno pučkom pobožnošću koju zovemo „križni put“ (Via Crucis). Križni put je jedna od najraširenijih i najomiljenijih molitava zapadnog kršćanstva. S pomoću te pobožnosti vjernici uvijek iznova proživljavaju Isusovo posljednje zemaljsko putovanje i tako s posebnim osjećajem uranjaju u otajstvo njegova otkupiteljskog čina. Važno je i spomenuti kako je ova pobožnost nikla izravno iz Božjeg naroda te je nastala u vremenima kad običan puk nije mogao djelatno sudjelovati u liturgiji Crkve, pa je za svoju dušu imao pobožnosti u kojima je, za razliku od službene liturgije, mogao i sam djelatno sudjelovati te koje su, uz to, bile na razumljivu narodnom jeziku. Lijepo je i reći kako su joj glavni nositelji franjevci.

Može li se reći da vjernici u Isusovu križnom putu pomalo vide, s pretjerivanjem ponekad, i svoj? Kako onda prepoznati što je doista naš životni križ i kako ga prihvatiti?

Većina vjernika svoj život vidi kao put i hodočašće. Ako na taj način sebe poistovjećuju s ovom pobožnošću, onda je to svakako lijepo. Jer samo nam je preko križa do nebeske domovine. Kaže Isus: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ, i neka ide za mnom.“ A naš životni križ je sve ono što u sebi proživljavamo kao muku, nevolju, teškoću. Sva naša patnja i trpljenje. Kada to nosimo, tada križ prihvaćamo i na putu smo uzvišenja.

Svojedobno ste se bavili i novinarskim zanatom. Recite nam kolika je potreba čitanja katoličkog tiska danas. Kako komentirate one župnike koji ne žele primati katoličke listove i nuditi ih svojim vjernicima?

Mladi danas kažu kako „debele knjige nisu u modi“ te mi uvijek na pamet padne ona Krležina kako je „uvijek lakše glodati hrbat race, već hrbat knjige“. Dr. Stjepan Bakšić napisao je svojedobno kako je, sada blaženom, Alojziju Stepincu „bila poznata drska, ali istinita riječ francuskog Židova Cremieuxa koji kaže svojim prijateljima: 'Smatrajte ljude kao ništa, novac kao ništa, a tisak nadasve cijenite! Imajmo tisak, a s tiskom ćemo imati sve.'“ Svima nam je jasno koja je danas uloga medija u društvu. A kada govorimo o katoličkom tisku, i danas je u ulozi obnove društva prema Kristovim načelima. Čitajući katolički tisak, proširit ćemo svoje znanje, izgraditi stavove te znati se nositi s onima koji nam nameću nešto drukčije. Što se Vašeg drugog pitanja tiče, i sam sam nekada u nedoumici što nuditi i koliko čega naručiti jer u konačnici vjernik je taj koji će nešto uzeti ili ne. Mislim da se ne radi o zlobi pojedinih župnika, već samo o praktičnim stvarima koje su vezane i uz godišnje izdatke. Ne smijemo zaboraviti niti ulogu interneta.

Izdvojeno pitanje 

Možete li nam objasniti kako je nastao pojam „korizma“?

Ime korizma u sebi čuva simboliku broja četrdeset. Podrijetlo vuče iz latinske riječi „quadragesima“ što se odnosi i na većinu romanskih jezika. Službeno latinsko ime potječe iz Rima potkraj 384. Četrdesetodnevni vazmeni post prvi put se spominje 306. u tzv. Epistula caninici sv. Petra Aleksandrijskog, a od polovice 4. st. postoje precizna svjedočanstva o četrdesetnici. Od pape Lava Velikoga postoji jasan ustroj korizme, iako će trebati još neko vrijeme do kristaliziranja odnosa prema broju četrdeset. Četrdesetnica ima središnje mjesto utemeljenja u Isusovu postu u pustinji, ali taj broj je ključan u Bibliji i na drugim mjestima: četrdeset dana trajao je potop; Izraelci četrdeset godina lutaju pustinjom; Mojsije je na Sinaju četrdeset dana, Golijat toliko prijeti Izraelu; Ilija toliko dana putuje do Horeba; Jona toliko dana propovijeda Ninivljanima. Ali uvijek je riječ o vremenu čišćenja, pokore i priprave za Božje očitovanje.