Rijetko je koji velikodostojnik Crkve u Hrvata, ali i šire toliko osporavan, napadan ili ocrnjivan kao što je prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji dr. Josip Stadler. Ataci na njega su počeli za vrijeme njegova života, po dolasku u Bosnu, a ni poslije smrti ne jenjavaju. Usprkos tomu sluga Božji se bavio duhovnom i materijalnom napretku mjesne Crkve i naroda, neprekidnom intelektualnom radu, brizi za siromašne te gradnji potrebitih institucija.
Nakon što je papa Leon XIII. 1881. ustanovio redovnu
crkvenu hijerarhiju u BiH dr. Stadler je došao u Bosnu u siječnju 1882. te
preuzeo upravu nadbiskupije i odmah analizirao stanje riječima: “Moja
nadbiskupija ima 70 župa koje su veoma udaljene jedna od druge. Više od pola
župa nema župne crkve, a u onoj drugoj polovici svega nedostaje. Ova druga
polovica ima doduše crkve, ali kakve: podzemne podrume, drvene barake, te
nekoliko dobro građenih crkava. Moja bi katedrala mogla služiti kao slabija
župna crkva negdje drugdje”.
Izrečene riječi najbolje opisuju situaciju koju je zatekao
dr. Stadler, ali i govore koliko se posla pred njim nalazilo.
Podstanar bez stolne crkve, sjemeništa i
bogoslovije
Stadlerova prvobitna “katedrala” gdje je ustoličen za
nadbiskupa bila je trošna crkva koja se nalazila na mjestu današnje crkve Sv.
Ante na Bistriku, a za prvi dom je imao iznajmljenu kuću sa zemljanim podom.
Tako je Stadler došao u pokrajinu koja je bila duhovno i
materijalno opustjela zbog 400 godina osmanske okupacije s 210.000 katolika, a
od toga samo 700 u Sarajevu. Nadbiskupiju je imao samo na papiru bez
institucija, sjemeništa te bogoslovije za odgajanje budućih svećenika
Ipak, zahvaljujući svojoj sposobnosti te živoj Crkvi –
vjerujućem puku koji je uz pomoć franjevaca preživio stoljeća turske okupacije
za 37 godina upravljanja Vrhbosanskom nadbiskupijom uspio je u kratkom
razdoblju podići Kaptol, sagraditi Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno
sjemenište u Sarajevu, katedralu osnovati novi Red časnih sestara, sirotišta,
razna crkvena gospodarstva te nekoliko crkava u nadbiskupiji...
Važno je istaknuti kako nakon Stadlerove smrti nije ostalo
duga i neplaćenih računa za sva zdanja koja je izgradio. Bilo bi zanimljivo kad
bi se mogla izračunati današnja vrijednost svega izgrađenog.
Uz materijalnu izgradnju Vrhbosanske nadbiskupije nije bila
zanemarena ni ona duhovna. Stadler se, kao čovjek koji je posjedovao široku
kulturu bavio i pisanom riječi. Uz znanstvene spise iz filozofije i teologije
prevodio i objavljivao pučko-nabožne i praktično-pastirske spise koje je držao
potrebnim za kršćansku izobrazbu hrvatskoga puka te izdavao nekoliko novina.
Ovdje donosimo kratki prikaz najvažnijih uspjeha nadbiskupa
Stadlera kao graditelja.
Kaptol vrhbosanski
Budući kako je Stadler došao u
nadbiskupiju gdje nije bilo dijecezanskih svećenika imao je pravo predlagati
kanonike koje je vlada odobrila, a Sv. Stolica imenovala. Stadler je odabrao
prve svećenike koje je osobno poznavao diljem Austro-ugarske monarhije.
Kanonici su prvih godina stanovali u
privatnoj kući, a već 1895. sagradio je kanonički dom sa zajedničkim
prostorijama u prizemlju i po dva stana na svakom od dva kata. Taj je dom
inkorporiran u jednu cjelinu sa zgradom nadbiskupske rezidencije koju je
projektirao Josip Vancaš. Tako je relativno brzo riješen problem
nadbiskupske rezidencije i čitavog Kaptola
Sjemenište u Travniku
Jedan
od mnogih problema, ako ne i najveći s kojim se suočio nadbiskup Stadler bila
je i potreba za osnivanjem ustanova koje će se baviti odgojem budućih
svećeničkih kandidata. Kao mjesto izgradnje dječačkog sjemeništa izabran je
Travnik koji je u razdoblju turske okupacije bio „glavni grad“.
Nakon
mnogo nevolja i financijskih poteškoća započela je s radom početkom 1882.
Nadbiskupska gimnazija u Travniku koja je u to vrijeme još uvijek okupljala
samo vanjske učenike.
Taj
mali broj izabranih učenika bio je poučavan u hrvatskom jeziku, katekizmu,
biblijskoj povijesti, zemljopisu, računanju i njemačkom jeziku, a već 8. travnja 1882. tiho je i bez velike najave
posvećen kamen-temeljac zdanja u kojem će se odgajati svećenički kandidati.
Unatoč
mnogim financijskim nevoljama do 1888. zgrada je većim dijelom dovršena, a
upravu nad gimnazijom i sjemeništem nadbiskup Stadler je povjerio isusovačkom
redu.
Iz
tog su zavoda izašle generacije bh. katolika-Hrvata i to svećenika i akademika
raznih struka koji su postali stožer hrvatske inteligencije u BiH i šire.
Bogoslovija izgrađena u rekordnom roku
Kada su prvi dijecezanski maturanti sjemenišne gimnazije
dospjeli do teološkog studija nadbiskup je 1. rujna 1890. otvorio u zgradi
Dječačkog sjemeništa u Travniku prvo godište Nadbiskupskog bogoslovnog
sjemeništa i prvu godinu studija na Vrhbosanskoj filozofsko-teološkoj visokoj
školi.
U međuvremenu je podizana zgrada Nadbiskupskog bogoslovnog
sjemeništa u Sarajevu pa su 1. rujna 1893. bogoslovi, poglavari i profesori
prešli u dotad sagrađen dio zgrade koja je također izgrađena po projektu Josipa
Vancaša u talijanskom renesansnom stilu.
O grandioznosti i veličini tog zdanja govore i njezine
dimenzije te dva krila zapadnog, studentskog (54,70 m x 17,90 m) i istočnog,
profesorskog dijela (29 m x 17,65 m).
To je i danas veličanstveno zdanje koje je nedavno uzdignuto
u rang Katoličkog Bogoslovnog fakulteta, dok se može reći kako je bila prva
visokoškolska ustanova u BiH po europskim mjerilima.
Izgradnja katedrale Presvetog Srca Isusova za 1.200 vjernika
Svaki
biskup treba imati svoju crkvu u kojoj će slaviti mise, dijeliti sakramente te
zaređivati svećenike. Tako je Stadler imao u planu napraviti veću crkvu koja će
zamijeniti njegovu privremenu katedralu na Bistriku.
Dvije
osobe su najzaslužnije za izgradnju katedrale u Sarajevu. Nadbiskup Stadler i
arhitekt Vancaš; prvi kao poručitelj, a drugi kao izvršilac. Među njima vladao
je harmoničan odnos što je inače dosta rijedak slučaj na velikim gradilištima.
Tek
dovršena katedrala u Đakovu (građena 1866-1882) bila je obojici u neku ruku
veliki uzor na kojemu su se okušavali mnogi majstori koji su poslije i sami
prenosili u Sarajevo svoja iskustva.
Katedrala
je zamišljena kao građevina s prostorom za 1.200 ljudi i vrlo jednostavnog
vanjskog izgleda i prelijepog interijera.
Gradilište
je otvoreno u kolovozu 1884. i obavljen je svečani čin početka radova prije
negoli se pristupilo iskopu temelja. Zidanjem je tijekom 1885. toliko
napredovalo da se u rujnu 1886. moglo izvoditi u sve tri lađe. U ožujku 1887.
radilo se na zapadnom tornju, a u travnju je počelo žbukanje srednje lađe.
Građevinski radovi završeni su 9. studenog 1887., a predstojao je veliki posao
umjetničkog opremanja zgrade te je taj potrajao dvije godine.
Tako
je Sarajevo i Vrhbosanska nadbiskupija dobila svoju katedralu koja je danas
ponos grada i nalazi se na većini razglednica i turističkih maršruta a često je
predmet hodočašća vjernika ih BiH i šire upravo na grob sluge Božjega Josipa
Stadlera koji je u njoj pokopan.
Ubožnice Egipat i Betlehem
Budući kako je Stadler rano ostao bez roditelja uvijek je
imao simpatija prema najmlađima koji pate. Tako je uspostavio Dječji dom Egipat
1898. Dom je osnovan u staroj kući, koja se nalazila neposredno uz zgradu u
kojoj je danas smješten dom. Ta kuća je bila u jako lošem, ruševnom
stanju, pa je 1926. napravljena nova zgrada, u kojoj se i danas Dom nalazi.
Osnivač je smatrao da djeca mogu ostati bez roditelja, ali ne smiju ostati bez prijatelja i dobročinitelja. Stadler je stoga, sjećajući se Isusovog bijega i utočišta u Egiptu, sestrama predložio da dječje utočište nazovu Egipat. U radu s djecom sestre se trude učiniti prirodno ozračje obiteljskog života, što doprinosi liječenju rana, rastu i sazrijevanju ljudskog bića na tjelesnoj, psihičkoj i duševnoj razini.
Osnivač je smatrao da djeca mogu ostati bez roditelja, ali ne smiju ostati bez prijatelja i dobročinitelja. Stadler je stoga, sjećajući se Isusovog bijega i utočišta u Egiptu, sestrama predložio da dječje utočište nazovu Egipat. U radu s djecom sestre se trude učiniti prirodno ozračje obiteljskog života, što doprinosi liječenju rana, rastu i sazrijevanju ljudskog bića na tjelesnoj, psihičkoj i duševnoj razini.
Nadbiskup Stadler je također 1897. kupio zemljište s malom
kućom na Bjelavama u Sarajevu, a sljedeće godine je blagoslovio temelj za
gradnju nove kuće, koja je završena iste godine, te su već 24. listopada 1898. unutra
uselile sestre i 52 djevojčice.Ova je kuća imala trostruku zadaću: Kuća matica,
Zavod Maloga Isusa za žensku sirotnu djecu i Osnovna škola u Zavodu Maloga
Isusa. Ova zgrada još nije vraćena sestrama i u njoj se nalazi srednja
medicinska škola.
Stadler je kupio i brojna zemljišta na kojima su kasnije
nicali samostani, crkve, gospodarstva za
ženske redove (npr. Samostan Dolorosa u župi Čardak)...
Nadbiskup Stadler je preuzeo kormilo nove crkvene pokrajine
u jednom teškom trenutku. Došao je živjeti sa siromašnim i napaćenim pukom,
biti njegov pastir i izgraditi sve institucije potrebite za normalno djelovanje
biskupije kako to dolikuje u katoličkom svijetu. On se nije uplašio povjerenog
zadatka i u relativno kratkom roku je napravio puno toga i tako se zlatnim
slovima urezao u povijest Crkve u Hrvata. Zasigurno bi svi njegovi građevinski
pothvati mogli zanimati neki budući znanstveni simpozij.
Jedan od
mnogih problema, ako ne i najveći s kojim se suočio nadbiskup Stadler bila je i
potreba za osnivanjem ustanova koje će se baviti odgojem budućih svećeničkih
kandidata. Kao mjesto izgradnje dječačkog sjemeništa izabran je Travnik koji je
u razdoblju turske okupacije bio „glavni grad“.
Dvije osobe su najzaslužnije za izgradnju katedrale u Sarajevu.
Nadbiskup Stadler i arhitekt Vancaš; prvi kao poručitelj, a drugi kao
izvršilac. Među njima vladao je harmoničan odnos što je inače dosta rijedak
slučaj na velikim gradilištima.
Nema komentara:
Objavi komentar