Zasigurno ne postoji osoba na prostoru Crkve u Hrvata koja nije čula za bl. Alojzija Stepinca. Rođen u selu Brezariću u župi Krašić 1898. kao peto od osmero djece u pobožnoj obitelji Josipa i Barbare rođ. Penić. S 36 godina najmlađi biskup na svijetu, a kardinalom je postao u zatočeništvu 1953. Umro je na glasu svetosti 10. veljače 1960. za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Njegov krepostan život i mučeničku smrt narod je prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti. Blaženim ga je proglasio sv. Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998.
Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane molitve po njegovu zagovoru neprestano rese taj prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.
Kako bismo saznali dokle je stigao proces kanonizacije, razliku između
procesa proglašenja blaženim i svetim te određene manje poznate detalje iz
života ovog hrvatskog blaženika razgovarali smo s prof. dr. Jurajom Bateljom, postulatorom kauze.
Dr. Batelja je rođen 1949. u Rastokima, općina Jastrebarsko. Na
KBF-u u Zagreb diplomirao je 1975., a svećenički red mu je podijelio papa Pavao VI. iste godine u Rimu. Disertacijom
Svjedočanstvo za vjeru: život i
pastoralni program kardinala Alojzija Stepinca 1984., postigao je doktorat
teoloških znanosti sa specijalizacijom u moralnoj teologiji. Osim brojnih
pastoralnih dužnosti koje je obavljao, kard.
Franjo Kuharić imenovao ga je godine 1991. promicateljem postupka za
proglašenje blaženim i svetim dr. Stepinca...
Poštovani
dr. Batelja, na početku recite nam dokle je došao proces kanonizacije bl.
Stepinca?
Zahvaljujući molitvama i dobroti brojnih vjernika i
štovatelja bl. Alojzija Stepinca kanonski postupak za proglašenje svetim bl.
Alojzija Stepinca priveden je završetku. Dana 30. siječnja 2014. medicinska komisija
sastavljena od vrhunskih stručnjaka za bolest od koje je ozdravila jedna osoba donijela
je pravorijek da je njeno ozdravljenje nastupilo iznenadno, potpuno i trajno i
da spomenuto ozdravljenje izmiče spoznajama današnje medicinske znanosti i
prakse. Nakon toga je cjelokupna dokumentacija proslijeđena Teološkoj komisiji
koja je 3. lipnja 2014. jednoglasno donijela odluku da se spomenuto
ozdravljenje dogodilo na zagovor bl. Alojzija Stepinca. Prosudba toga čuda sada
je na proučavanju Kardinalske komisije nakon koje će, završni dokument, svečano
pismo o čudu, biti proslijeđeno na potpis Svetome Ocu koji će, u dogovoru s
najbližim suradnicima i pokretačem kanonskog postupka, nadbiskupom zagrebačkim,
donijeti odluku o vremenu i mjestu proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca.
Proteklih
godina smo mogli čitati bombastične naslove po svjetovnim medijima kako Vatikan
proglašava bl. Stepinca svetim „do kraja godine“, „do idućeg Uskrsa“, „uskoro“ i
tome slično... Recite nam ima li naznaka kada će naš blaženik biti proglašen
svetim i je li to moguće „predvidjeti“? Je li uopće moguće govoriti o
vremenskim rokovima?
Već godinama dopisnici Hrvatske radiotelevizije iz Rima neutemeljenim
izvješćima podgrijavaju iščekivanje o proglašenju svetim bl. Alojzija Stepinca.
Čini mi se da nakana vijesti koje su u tom vidu bile objavljivane nisu imale svrhu
upoznati lik i djelo bl. Alojzija Stepinca nego senzacijama hraniti svoju
publiku i učiniti je neosjetljivom za ovako važan povijesni događaj. Nitko
razuman ne sumnja da će se dogoditi proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca.
Ali taj događaj ne treba prosuđivati kao senzaciju, nego poticaj da se vjernici
osvjedoče o svetost Katoličke Crkve koja poput majke rađa djecu osposobljenu za
slavu neba. Pitanje datuma kanonizacije zapravo je hrana znatiželjnika. Mislim
da je važnije od poznavanja toga datuma upoznati lik i djelo bl. Alojzija
Stepinca kao nadahnuće za kršćanski život. Osim toga, čini mi se potrebnim da u
javnom životu bude civilizacijski poštivana ljestvica vrjednota u kojoj Bog i
čovjek imaju svoje mjesto. Živimo u sekulariziranom svijetu u kojem se čas
prikriveno čas otvoreno, ali uvijek planski, želi iskorijeniti vjeru u pravoga
Boga, u Krista Isusa začetnika kršćanske civilizacije i Katoličku Crkvu. A
Stepinac je zračio i svjedočio stav: „Bolje časno umrijeti, nego sramotno
živjeti radi izdaje vjere“. Stoga je Stepinčeva kanonizacija prinos boljem
poznavanju Crkve kao majke školstva, dobrotvornosti, kulture, književnosti te
poštivanju ljudskoga života od začeća do prirodne smrti. Kanonski postupak za
proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca je u takvom stanju da on može biti
dovršen za nekoliko mjeseci, a mogao bi potrajati i nekoliko godina. Sve ovisi
o Svetome Ocu koji u određenom vremenu na čast oltara podigne onog Božjeg
odabranika koji ima aktualnu evanđeosku poruku za Crkvu i svijet. Moje je uvjerenje
da taj trenutak nije daleko.
Mnogi su od suđenja, preko odbijanja pomilovanja do smrti
bl. Alojzija Stepinca bili uvjereni u njegovu svetost. Koliko je ta činjenica kasnije
pomogla u procesu proglašenja blaženim te putu do svetosti?
U svojstvu promicatelja
postupka za proglašenja svetim bl. Alojzija Stepinca želim reći da je taj
kanonski postupak proveden temeljito, istinito i objektivno. Prikupljena
dokumentacija sadrži 45 000 stranica. Među njima su i dokumenti koje je
oblikovala Jugoslavenska tajna služba (UDBA), koji su omogućili dublji pogled u
progon nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca. Treba znati da je postupak
kardinala Stepinca započet kao postupak „o vrlinama“, a završen „o mučeništvu“.
Ako je „Đavlov odvjetnik“, prelat teolog u Kongregaciji za kauze svetaca
ustvrdio da „Stepinčeve vrline sjaju poput sunca i po autocesti može prispjeti
do beatifikacije“ onda je bespredmetno govoriti o bilo kakvim propustima ili ustupcima.
Svaki dobronamjerni čovjek
može imati uvid u tu dokumentaciju i vidjeti neutemeljenost i tendencioznost
prigovora Srpske Pravoslavne Crkve i Republike Srbije na proglašenje svetim bl.
Alojzija Stepinca. Kad bi oni ozbiljno uzeli u ruke dokumente, činjenice i sve
ono što je Stepinac učinio za Srbe, pravoslavne i nevjerujuće trebali bi mu
podići spomenik i staviti ga ne samo u crkveni, nego i državni kalendar jer se
u 20. stoljeću malo koji uglednik toliko zauzimao za biskupe, svećenike i
vjernike Srpske Pravoslavne Crkve i srpskoga naroda kako je to učinio
zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac.
Tko god prouči svjedočanstva iz redova Srba uvrštena u
postupak proglašenja svetim kardinala Stepinca, među njima i dokumente dr. Marka Vidakovića, te svjedočanstva pakračkog
vladike Emilijana, dr. Julija i dr. Dijane Budisavljević, dr.
Branka Dragišića, dr. Milutina
Radetića, primariusa sveučilišne klinike u Zagrebu, zagrebačkog prote Jovana Nikolića te prote Andreja Dimitrijeviča, koji je 10.
veljače 1975. ustvrdio da je Stepinac „u dušama istinskih vernika Vaseljenske
Hristove Crkve već sveštenomučenik“, doći će do istinitije spoznaje o Stepincu
nego proučavajući ideološke i političke zablude te kleventičku propagandu.
A da se zbiljom mučeništva nije
kratilo razdoblje za Stepinčevo proglašenje blaženim svjedoči 27 milosnih
uslišanja, koja nose obilježja čuda, od kojih je i ozdravljenje Marijane Brkan rođ. Beno, Dubrovkinje,
koja je rođena s dijagnozom cerebralne paralize, s prognozom da neće ni govoriti
ni hodati, a ona je nakon ozdravljenja na zagovor kardinala Stepinca završila
školu, udala se i majka je dvoje djece i svjedoči o milosti koju je primila.
Nitko s mene ne bi sprao ljagu da
sam pokušao mijenjati povijesne činjenice s obzirom na početak bolesti koju je
kardinal Stepinac zadobio u zatvoru u Lepoglavi i koja ga je dovela do
prijevremene smrti. O trovanju nadbiskupa Stepinca posvjedočio je i dr. Franjo Tuđman, predsjednik RH. Osobno
sam razgovarao s čovjekom koji je trovao nadbiskupa Stepinca. O tome postoje
brojni svjedoci. A toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena pronađene
u njegovim kostima te postupci komunističke partije počevši od suđenja do
Blaženikova ukopa neoboriv su dokaz da je komunistička vlast išla za njegovom likvidacijom.
Uostalom, Aleksandar Ranković je u
dopisu što ga je 17. svibnja 1945. uputio Ivanu
Krajačiću, ministru unutarnjih poslova Federalne Hrvatske zatražio uhićenje
nadbiskupa Stepinca i naredio da se u istražnom postupku ishode dokazi za
njegovu likvidaciju. I što se uspostavilo? Da je „spašavao Srbe, Židove, pa i
neke iz naših redova“. Prema tome, ništa nije prikriveno nego, kad svi
dokumenti budu objavljeni vidjet će se zloća bezbožnog progonitelja čije je
djelovanje jugoslavenska, hrvatska i svjetska javnost već imala prilike
upoznati kroz trinomom njihova djelovanja: laž, mržnja, smrt.
Objasnite
nam razlikuje li se proces proglašenja blaženim od proglašenja svetim u smislu
broja dokumenata, ozdravljenja, i nadnaravnih stvari koje su evidentirana, a
koje treba uzeti u razmatranje? Zasigurno za proglašenje nekoga svetim postoje
već temelji dok se za blaženike mora počinjati od nule?
U postupku za proglašenje blaženim jednog kandidata za čast
oltara presudan je glas svetosti, to znači da je jedan velik broj ljudi
dotičnoga ili dotičnu držao da još za života živi i djeluje po načelima
Evanđelja u nadprosječnom stupnju. Taj glas svetosti najprije potvrđuju mjesni biskup,
Sveta Stolica, povjesničari i teolozi koji proučavaju spise i dokumente vezane uz
život pojedinog kandidata za čast oltara te svjedoci koji su pozvani na crkveno
sudište. Želim istaknuti da su u postupku za proglašenje blaženim nadbiskupa
Stepinca na crkvenom sudu svjedočili ne samo Hrvati, Slovenci, Talijani,
Mađari, Nijemci nego i Židovi, Srbi, predstavnici komunističkih vlasti, stražari
u Lepoglavi i Krašiću te liječnici koji su liječili nadbiskupa Stepinca. Dakle,
ako se nakon svih postupaka u biskupijskom dijelu postupka te u rimskom utvrdi
glas svetosti ili mučeništva jednog Sluge Božjega on biva uzdignut na čast
oltara kao blaženik. To je ujedno i temelj za postupak proglašenja svetim. Za
taj se traži jedno čudo, koje podrazumijeva ljudskom umu i medicinskoj znanosti
nedohvatljivi proces ozdravljenja. Nakon što čudo prouči i proglasi medicinski
kolegij sastavljen od sedam stručnjaka, proglasi ga i teološka komisija
sastavljena također od sedam članova, očekuje se mišljenje Kardinalske komisije
i potpis odluke Sv. Oca kao vrhovnog zakonodavca Katoličke Crkve o proglašenju
dotičnog blaženika svecem.
U
posljednje vrijeme nije rijetka pojava da su postulatori kauza osobno upoznali
ljude čije su procese za proglašenje blaženim ili svetim kasnije vodili. Recite
nam jeste li vi kao dječak imali prigodu vidjeti uživo bl. Stepinca...?
Svojim očima nisam vidio živoga Stepinca. Osjetio sam ga
bilom vjere, jer kako on reče jednom naslovniku svojih pisma: „Ne poznam Vas
osobno, ali Vas poznajem u vjeri, jer u Isusu Kristu nema stranaca“. Rodio sam
se u kraju u kojem i bl. Alojzije Stepinac. Od župne crkve moje rodne župe u
Slavetiću vidi se u nizini toranj župne crkve Presvetoga Trojstva u Krašiću.
Nakon što je nadbiskup Stepinac 5. prosinca 1941. iz Lepoglave prebačen na
izdržavanje kazne u Krašić, u narodu sam čuo govoriti o hrabrosti i veličini
nadbiskupa Stepinca. Štoviše, u svojem selu čuo sam da je Krašić postao „mali
Vatikan“ jer u „velikom Vatikanu“ živi papa, a u „malom Vatikanu“ kardinal
Stepinac. Kao dječak sam promatrao i slušao propovijedi krašićkog župnika Josipa Vranekovića, divne i svetačke svećeničke duše, u čijim se očima,
stavu i vladanju vidjelo da odsjeva zrake Stepinčeva sunca. Kao dječak sam čuo
da su mnogi ljudi bili zatvarani jer su se htjeli probiti do Kardinala
zasužnjenog u Krašiću. A tkogod je k njemu došao obeshrabren i shrvan, od njega
se vraćao ohrabren i vedar. U tom vidu bio je oruđe ljubavi i jakosti Boga Duha
Svetoga. Veliku bol zadavali su mu tzv. „narodni svećenici“ koje je narod
osuđivao je su bili pripadnici Staleškog svećeničkog društva. To je društvo UDBA
u BiH (Dobri pastir), u Sloveniji i
Republici Hrvatskoj (Svećeničko staleško
društvo Sv. Ćirila i Metoda, a nakon njega Teološko društvo Kršćanske sadašnjosti), osnovala i podržavala s
ciljem podjele unutar same Crkve i rušenja temelja na kojima ona stoji.
Nastojalo se rastjerivanjem pastira raspršiti Božje stado. Iz Krašića je
odjekivao gromki Stepinčev stav: „Ta su udruženja Judin poljubac“, „kola
Sotonina“ jer žele Crkvu u hrvatskom narodu odvojiti od Petrove pećine. Zato je
često ponavljao: „Gdje je Petar, tamo je Crkva!“
Poznavao sam svećenike koji su trpjeli radi vjernosti
zatočenom Nadbiskupu i Svetome Ocu. Neki od njih bili su oplijenjeni od svega,
pozivani na saslušanje i zatvarani, a često sam slušao o ubijenim svećenicima.
Sjećam se, kad sam rekao da idem u sjemenište, da mi je jedna susjeda rekla: „Juro,
kaj si bedast? Kaj buš pop? Znaš da danas pope koljeju!“ To je bilo razdoblje u
kojem sam se ja odlučio za sjemenište. Sjećam se sprovodne mise za kardinala
Stepinca u mojoj župnoj crkvi u Slavetiću. Krcata crkva, svijet u crnini, u
suzama, više u jecaju nego u molitvi. A to ne ostavlja ravnodušnim odrasloga, a
kamoli dijete. Te prve spoznaje rascvale su se, podržavane duhovnom
materijalnom i potporom zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, tolikih
dobrih svećenika, vjernika i štovatelja bl. Alojzija Stepinca, u cvijet
Stepinčeve svetosti koja je na ponos Katoličkoj Crkvi iz koje on dolazi i
hrvatskom narodu kojem prvotno pripada.
O
Stepincu se mnogo zna i govori... možete li nam reći nešto iz njegova života
što je manje poznato ili se skoro nikako ne zna? Kakav je bio njegov odnos s
majkom? Rijetko se zna njegovo drugo kršteno ime?
Obično se rekne da iza svih
velikana stoje velike žene. Ne u smislu supruge, ovdje mislim kao majke.
Spomenimo se sv. Monike, majke sv.
Augustina, sv. Silvije, majke sv. Grgura
Velikog, pa sv. Antuse, majke sv.
Ivana Krizostoma. U taj niz svetih majki valja ubrojiti i Barbaru Stepinac, rođ. Penić. Ona je, kad je vidjela novorođenog
dječaka, učinila zavjet da će tri puta u tjednu postiti, a svaki dan moliti
krunicu s nakanom da taj dječak postane svećenik. Poput Samuelove majke Ane!
Koliko je Alojzijeva majka pretrpjela podižući osmero svoje i četvero muževljeve
djece iz prvoga braka? Kako joj je bilo pri duši kad joj je Alojzije nakon
povratka iz Prvoga svjetskog rata priopćio da neće nastaviti put prema
svećeništvu. Svu radost koju je osjetila na njegovoj Mladoj misi i biskupskom
posvećenju pokopale su suze zbog nepravde koju je komunistički režim učinio
tisućama hrvatskih majki ubivši njihove muževe i sinove te nevino osudivši
njezinoga Alojzija. Kako je to bio dirljiv susret između majke i u Lepoglavi
zatočenog sina. Svjedoči on sam u propovijedima na litanije Sv. Josipa, kad
tumačeći zaziv „Sv. Josipe, zaštito
umirućih, moli za nas!“, pripovijeda: „Istinski kršćanske duše ne strepe pred
smrću. Kad je 82-godišnja starica majka zagrebačkog nadbiskupa Stepinca došla
prvi put u Lepoglavu, da posjeti svoga sina u tamnici, nadbiskup ju je, u
misli, da ne bi možda plakala, predusreo riječima, kad su se susreli: 'Majko,
samo ne plakati! Ta ionako moramo jednom umrijeti!' A ona, priprosta seljačka
žena i duboko kršćanska duša, samo se blago nasmiješila i odgovorila: 'A, ne
ćemo tako! Najprije dolazim ja!' Kad je nadbiskup kasnije razmišljao o tim
riječima svoje majke, morao je u duši kazati: 'Sretne duše, koje smrt smatraju
ne nesrećom, nego svojim svetim pravom, kako ga eto shvaća i Crkva u svom
predslovlju Mise. A zašto je ta njegova dobra majka bila tako mirna? Zato, jer
je baš kod rođenja ovoga svoga sina stupila kao mlada žena u Bratovštinu
Škapulara Majke Božje Karmelske s nakanom, da bude dionik velikih milosti,
spojenih s vršenjem pobožnosti Majci Božjoj i da isprosi svećeničko zvanje
svome sinu. Majka Božja ispunila joj je želju, jer joj je sin postao ne samo
svećenik nego i nadbiskup. A postigla je i drugu želju, da ona prije umre, jer
je kratko iza toga umrla. Pedeset je godina vjerno obdržavala post svake
srijede, petka i subote za sretnu smrt i svećeničko zvanje svoga sina. Pedeset
godina ili bolje, od najranijeg djetinjstva prebirala je vjerno svoju krunicu,
vjerujući nepokolebljivo u moć zagovora Marijina i Njezinu vjernost svojim
štovateljima.“
Stepinac, za jedan narod svetac, a za druge, nažalost, i
dalje zločinac... međutim čini mi se da još ima Hrvata, pa i katolika koji
sumnjaju u njegovo blaženstvo i vjeruju u podvale u montiranim procesima...? Kako
to komentirate?
Razdjelnice u ovom prosuđivanju su ideološko naslijeđe i
nemaju ništa s povijesnom istinom. Doista je bespredmetno braniti čistoga i oduzimati
lovorov vijenac Pobjedniku. Naime, uz ime Alojzije, što znači čist, Alojziju je
na krštenju 9. svibnja 1898. župnik nadjenuo i ime Viktor, što znači pobjednik.
U hrvanju s nasiljem koje su provodili nacizam, fašizam i komunizam, kamufliran
u antifašizam, Stepinac je doista ostao čist i postao pobjednik. Uopće ne
osjećam potrebu braniti ili prati čistoga ili osporavati pobjedu pobjednika. To
može samo mržnja i onaj tko se protivi idealima bogoljublja i rodoljublja po
kojima je Stepinac postao, po riječima sv.
Ivana Pavla II., „najsvjetliji lik u Hrvata“, a ja ću nadodati i jedan od najsvetijih
likova Crkve u Hrvata. Neka protivnici Stepinčeva svetokruga predoče čovjeka
koji je više od njega izgovorio propovijedi i napisao prosvjeda protiv rasnih,
vjerskih, socijalnih i narodnosnih zabluda! Zar se smije dovoditi u pitanje
veličina čovjeka za kojega je nekoliko sinova različitih naroda posvjedočilo: „Ime
kardinala Stepinca ostat će zlatnim slovima zauvijek upisano u srcu
[slovenskog, poljskog i drugih] naroda.“
Na stolu Jakova
Blaževića, javnog tužitelja, vidio sam njegovom rukom ispisan tekst iz Sv. pisma
koji se odnosi na Boga: „Ego iustitias
iudicabo - Ja ću suditi presude!“ Doista sam u razgovoru s Jakovom
Blaževićem imao prilike osjetiti da je bio pijun u rukama Komunističke partije
i samo izvršio partijski zadatak. To je potvrdio i Nedo Milunović, sudac
istražitelj, kad mi je rekao: „Što sad vi tu postavljate pitanja? Došao Befel
iz Moskve u Beograd, iz Beograda u Zagreb, i mi smo to proveli u djelo!“ Stoga,
mi danas ne smijemo zaboraviti da se Titova Jugoslavija slizala sa Staljinovim Sovjetskim
Savezom i da su sve mjesne crkve, biskupije, do kojih su doprle jedinice
Crkvene armije trebale potpasti pod Moskovski patrijarhat. Tragove takvih
partijskih odluka i sudskih postupaka prepoznatljivi su u Stepinčevoj optužnici
i presudi. Nećemo valjda sumnjati da je Hrvatski sabor osuđujući sudsku presudu
nadbiskupu Stepincu ponovio povijesnu nepravdu. Može nas samo žalostiti što su
neki političari, koji i danas imaju utjecaj u Republici Hrvatskoj, onemogućili
da se provede i samo poništenje te sramotne sudske presude. Sumnje u čistu
savjest Alojzija Stepinca odraz su nepoznavanja činjenica i ideoloških zabluda.
Bio sam sugovornik mnogim ljudima koji nisu znali ni to da su se susreli Tito i Stepinac i da je Tito tražio od
Stepinca stvaranje nacionalne Crkve odvojene od Rima. Svjedočio sam brojnim
suzama zbog nepoznavanja povijesnih činjenica, ali i ljudskih sudbina koje su
bile robovi zaslijepljenosti svojih komunističkom ideologijom zavedenih
roditelja.
Često
se na skupovima svećenika, redovnika i teologa u razgovoru o nekom sluzi
Božjemu zna reći: „Eh, da mu je Batelja bio postulator davno bi on postao blaženikom?“...
Teško mi je razabrati koliko je u ovom pitanju istine, a
koliko zluradosti. Svojski sam prionuo poslu, neumorno radio, ali bi bilo teško
bez pomoći velikodušnih suradnika i molitelja. U Crkvi se prema nauku bl.
Stepinca ništa ne događa bez molitve i žrtve. Bog je temelj svega našega rada i
uspjeha. Neka ide i zdravlje, samo da živi Crkva sveta Božja, učio je Stepinac.
Stoga zahvaljujem članovima Molitvene zajednice Bl. Alojzija Stepinca diljem
domovine i svijeta te Blaženikovim štovateljima što sam uz ne malene izazove
dovršio posao.
Stepinac zrači svetošću i bez papira jer je dušu pozlatio
počevši od sakramenta krštenja, sakramentima ispovijedi i pričesti. Bio je
djetinje pobožan Majci Božjoj osvjedočen „da dok u čovjeku srce kuca znak je da
još živi. Isto je tako u čovjeku dok se spominje Djevice Marije znak da još
živi duhovnim životom.“ Imao je srce otvoreno za svakog čovjeka, osobito prezrenog
i grješnika. U više od 1 000 sačuvanih pisama koja je on poslao iz Krašića
napisao je da moramo moliti za progonitelje, „krvavog“, „bezbožnog“
neprijatelja. I sam je priznao da se koji puta narav protiv toga buni, ali je
zapovijed Kristova i vjerno ju je vršio. Kakva lekcija ljubavi! Tome se nitko
dobronamjeran ne može oduprijeti, a ja bih bio teološki neznalica, socijalni
bešćutnik i bespomoćni slijepac kad to ne bih uočio, predočio i zastupao. Uostalom,
najbolji ću Vam odgovor pružiti parafrazirajući pjesnika Njegoša: „Tko će svecu vijenac plesti, kad mu ga je Tvorac spleo!“ Zato
neka i Stepinčevo proglašenje svetim bude na ponos, ne samo čitateljima Katoličkog tjednika nego i svim
katolicima i ljudima dobre volje, što je na ovom zemljovidnom prostoru, na tlu Evanđelja,
ponikao tako hrabar i uzoran svjedok kršćanske vjere i čovjekoljubac. On je već
nadživio svoje progonitelje, pa se nadamo da će svi koji poput njega budu živjeli
Evanđelje postići nagradu vječnoga života. A to je jedino što vrijedi. Naime,
Stepinčevu poruku najbolje sažimlju ove njegove riječi: „Bog [neka bude] naš
uzor, Bog naš život, Bog i svijetlo naše na stazama ovoga zemaljskog života.“
Pozdravljajući papu Benedikta
XVI. prigodom njegova pohoda Zagrebu 4. lipnja 2011., dr. Batelja ga je
izvijestio: „Sveti Oče, kanonski postupak za proglašenje svetim bl. Alojzija
Stepinca dobro napreduje. Nadamo se njegovom skorom proglašenju svetim“. Papa
Ratzinger je uzvratio: „Nadamo se, ubrzo!“
Nema komentara:
Objavi komentar