Pravoslavci koji su obilježili povijest Hrvatske

Drugi svjetski rat, polustoljetna tiranija komunističke partije te Domovinski rat zasigurno su zauvijek promijenili odnose između hrvatskog i srpskog naroda. Raspad zajedničke države i slom velikosrpske politike u Hrvatskoj su promijenili status i egzistencijalnu situaciju pravoslavnih u toj zemlji. Zbog komplicirane prošlosti i svježih događanja iz 90-ih danas je uvriježeno mišljenje kako su pravoslavci kroz povijest uvijek bili protiv hrvatske države. Cilj ovoga razmišljanja je, u duhu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, podsjetiti na neke od najpoznatijih pravoslavaca koji su u pozitivnom smislu obilježili povijest Hrvatske, te razbiti tu predrasudu.

Prije svega je bitno odrediti polazišne osnove. Jasno je kako se tradicijski srpski identitet u Hrvatskoj i BiH najuže povezuje s pravoslavljem. Ne ulazeći u genezu te teorije o vremenu nastanka pojedinih naroda i njihovim selidbama na zapadnom Balkanu, da se zaključiti kako su pravoslavci u Hrvatskoj i BiH većinom Srbi, isto tako kako su Hrvati katolici. Naravno to ne isključuje mogućnost da Hrvat bude pravoslavac, niti Srbin katolik, što primjerice potvrđuje popis pučanstva 2011. iz Hrvatske koji kaže kako se 16 600 Hrvata smatra pravoslavnim kršćanima.

Na osobnoj razini nečiju naciju i vjeru odlučuje, prije svega, podrijetlo, vjerska pripadnost roditelja, mjesto rođenja, samoidentificiranje te na kraju kombinacija nabrojanog. Također, virtualno je nemoguće ustvrditi koliko se netko osjećao vjernikom jer ne možemo zaviriti u njegovu dušu. Održavanje tradicije jedne vjere ili njihovo izbjegavanje zasigurno može dati sud o tomu, ali ni on nije konačan. Stoga se može pretpostaviti da je netko bio vjernikom ako je rođen u vjerničkoj obitelji i ako se nije izrazio drukčije.

Najpoznatiji znanstvenici i „himnotvorci“

 

Zasigurno je najpoznatiji hrvatski pravoslavac Nikola Tesla (1856. - 1943.). Vjerojatno ne postoji osoba na planetu koja barem jednom nije čula za ovog čovjeka koji je zadužio čitavo čovječanstvo. Podrijetlom iz Smiljana kraj Gospića iz popovske obitelji, ali rođen za vrijeme kada hrvatska država nije postojala. Zato mu mnogi danas osporavaju titulu najpoznatijeg Srbina iz Hrvatske. Istodobno, uopće se neće proturječiti da Michelangelo Buonarroti nije Talijan, iako je Italija kakvu danas znamo nastala nekoliko stoljeća poslije umjetnikove smrti. To je samo jedan primjer, a može ih se navesti nekoliko stotina. Zaista dvostruki aršini. Unatoč svima onima koji žele negirati domovinu Teslina rođenja, jasno je kako je taj veliki čovjek bio i ostao među najpoznatijim znanstvenicima koji dolaze iz Hrvatske.

Koliko god je Tesla poznat, tako je manje znana činjenica kako je Josip Runjanin (1821. - 1878.), pravoslavac iz Vinkovaca, hrvatski skladatelj i časnik u austrougarskoj vojsci, uglazbio pjesmu Antuna Mihanovića Horvatska domovina koja je 1891. postala hrvatskom himnom Lijepa naša domovino. S obzirom kako nema materijalnih dokaza, nije sasvim točna godina skladanja, ali se obično uzima 1848. Pjesma je kao hrvatska himna prvi put izvedena prigodom otvorenja Hrvatsko-slavonske izložbe u Zagrebu 1891., kada nijedan od autora više nije bio živ, tako da će se oko himne uvijek voditi prijepori.

Još jedan od poznatih znanstvenika svjetskog glasa koji imaju pravoslavnih korijenja u Hrvatskoj je i Milutin Milanković (1879. - 1958.), građevinski inženjer, klimatolog, astronom... Riječ je o jednom od prvih doktora tehničkih znanosti među malim narodima Austro-Ugarske Monarhije svojega vremena. Poznat je po teoriji ledenih doba koja povezuje varijacije Zemljine orbite i dugoročne klimatske promjene, a teorija se zove po njemu: Milankovićevi ciklusi.

Znanstvenik pravoslavnih korijena, iako ne poznat u svjetskim razmjerima, koji je zadužio hrvatsku državu i matematičku znanost je i Svetozar Kurepa (1929. - 2010.), matematičar, profesor emeritus PMF-a Sveučilišta u Zagrebu, inače autor niza cijenjenih udžbenika iz matematike...

Političari...

Među društveno-političke djelatnike koji su ostavili dubok trag u povijesti hrvatske države u političkom smislu zasigurno treba nabrojati Svetozara Pribićevića (1875. - 1936.). Ovaj srpski političar za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i u Kraljevini SHS od 1927. postaje suradnik Stjepana Radića. Iako je imao političkih lutanja, ipak je na vrijeme shvatio kakvu štetu nanosi kraljeva diktatura te se zalagao za decentralizaciju zajedničke države.

Važno je spomenuti i Đorđa Pribičevića (rođ.1931.), odvjetnika i sveučilišnog profesora, koji je 1994. obnašao dužnost posebnoga savjetnika prvog predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana te Milana Đukića (1947. - 2007.), zastupnika i dopredsjednika u Hrvatskom saboru, koji je odmah uvidio pogubnost velikosrpske politike u Hrvatskoj, prvenstveno za same Srbe. Nije stao uz pobunjenike, nego je prihvatio hrvatsku državu kao svoju domovinu. Osoba koja je razbila stereotipe.

U tom duhu zanimljiv je i Srećko Bijelić (1930. - 2004.), političar i „hrvatski proljećar“, ali i velikan srpske zajednice u Hrvatskoj. Srbin koji je sudjelovao i podržavao Hrvatsko proljeće zasigurno je čovjek kojega se ne smije zaboraviti.  

Pjesnici, glumci, umjetnici, sportaši...

Što se tiče ljudi od pera, treba spomenuti Grigora Viteza (1911. - 1966.), hrvatskog pjesnika, dječjeg pisca i prevoditelja. Smatra se začetnikom moderne hrvatske književnosti za djecu, a podrijetlo vuče iz stare pravoslavne obitelji. 
Petar Preradović (1818. - 1872.), hrvatski pjesnik pravoslavnog podrijetla. Gotovo čitav život proveo izvan domovine, a književnošću se bavio koliko mu je dopuštala časnička služba i generalski čin. Svoj entuzijazam posvetio je ilirizmu u čijoj je „drugoj fazi“, uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića, postao najutjecajniji pjesnik. Pjesmama izražava privrženost slavenskoj koncepciji te iskreno domoljublje. Pokopan je u Beču, a 1879. posmrtni ostatci preneseni su na Mirogoj.

Simo Matavulj (1852. - 1908.) bio je srpski pisac iz Dalmacije, koji pripada epohi realizma. Njegovo najpoznatije djelo je lektira koja je uveseljavala brojne hrvatske đake, a rastuživala sve one koji ne vole čitati. Naravno, riječ je o djelu Bakonja fra Brne.

Vladan Desnica (1905. - 1967.), hrvatski  književnik srpskih korijenja iz ugledne obitelji koja je imala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu Dalmacije 19. i 20. st., jedan je od najznačajnijih hrvatskih pisaca druge polovice 20. st.

Zanimljivo je spomenuti i Radeta Šerbedžiju (rođ. 1946), glumca, redatelja i scenskog umjetnika, koji je suradnju ostvarivao s brojnim svjetskim filmskim djelatnicima među kojima je i slavni Stanley Kubrick, a glumio je u mnogo domaćih i inozemnih ostvarenja. Tu su još velika imena poput: Arsena Dedića (rođ. 1938.), kantautora i skladatelja, zatim članova glazbene obitelji Novković, pa Vojina Bakića (1915. - 1992.), hrvatskog kipara pravoslavnih korijena...

U sportu je uobičajeno promijeniti boje kluba, a u posljednje vrijeme nije neobično promijeniti i reprezentativni dres. Boje dresa se mogu mijenjati, ali je nemoguće izbrisati svoje podrijetlo. Tako je jedan od najboljih i najuspješnijih hrvatskih plivača s mnoštvom medalja Miloš Milošević (rođ. 1972.); košarkaš Arijan Komazec, nogometaši Dado Pršo i legenda Vladimir Beara...

Izabrati stranu svoje domovine

Što reći na kraju? Jasno je kako su pravoslavni Srbi u jednom povijesnom trenutku postali stanovnici Hrvatske te da su postali njezini legitimni građani radeći na boljitku svoje zajednice i čitave države. Također je očito kako je nacionalni identitet izložen kontinuiranim promjenama, definiranju i interpretacijama. Zato nije ni čudo što se u određenom trenutku krajem 80-ih godina 20. st. veliki dio srpskog pravoslavnog pučanstva stidio svoje domovine i krenuo u rat protiv nje, dok je realnija manjina prepoznala opasnost u tome i prigrlila Hrvatsku kao svoj dom.

Nažalost, danas zbog poznatih ratnih događanja broj pravoslavnih Srba u Hrvatskoj sve je manji. U gradovima je osobito uočljiva asimilacija putem miješanih brakova, a postoji trend skrivanja nacionalne pripadnosti i pojave anacionalnosti. Većina srpskih sela u Hrvatskoj danas je pusta, a značajan broj u gradovima ne izjašnjavaju se više kao Srbi. U Lici, na Baniji i Kordunu, u zapadnoj Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji uglavnom živi staro pučanstvo, te su ta područja osuđena na izumiranje...  a to je tema za neko drugo istraživanje.

Iznimna je zanimljivost da je karlovački patrijarh Josif Rajačić ustoličio Josipa Jelačića za bana 1848., i to u izočnosti biskupa Jurja Haulika