Pakao u „fotofinišu“ rata: bombardiranje Drezdena

 Svuda pođi u Drezden dođi, ali samo tekstom jer još tjelesno nisam bio tamo... Zanima me ako netko zna 100% da mi objasni ovu zavrzlamu u vezi s kipom nad gradom. Je li to kip s Gradske vijećnice ili crkve/katedrale? Na internetu se pojavljuju različite informacije zavisno od autora teksta...

Saveznici su u noći s 13. na 14. veljače 1945. bombardirali Drezden i tada je poginulo nekoliko desetaka tisuća civila i vojnika. Grad na rijeci Labi bio je bombardiran samo 100 dana prije završetka Drugog svjetskog rata, i gotovo sravnjen sa zemljom, premda nije imao skoro nikakav vojni značaj. 
 

Ipak, Drezden je mnogima u svijetu poznat po svojoj čuvenoj ratnoj fotografiji koja simbolizira ratnu tragediju. Ona prikazuje jedan od sačuvanih kipova na Gradskoj vijećnici koji se poput duha nadvio nad posve uništenim gradom.

Zanimljivo je spomenuti kako su u obnovi još jednog simbola Drezdena - čuvene protestantske crkve Frauenkirche, financijski sudjelovale i vlade Velike Britanije i SAD-a. Simbolično pomirenje nekadašnjih ratnih neprijatelja okrunio je britanski dar - križ na kupoli kojega je izradio Alan Smith, sin RAF-ova pilota, koji je sudjelovao u bombardiranju grada.

Komunističke vlasti nakon rata nisu uopće namjeravale obnavljati Frauenkirche, nego ruševinu ostaviti kao spomen na ratna razaranja. Tek nakon njemačkog ujedinjenja, veličanstvena građevina počela se obnavljati, a obnova je potrajala punih 11 godina i završena tek 2005., a stajala je oko 180 milijuna eura.

Drezdenska katolička katedrala Hofkirche, koju je projektirao Talijan Gaetano Chiaveri, također nosi svoju ratnu priču. U bombardiranju je pogođena nekoliko puta, a krov je bio posve uništen, kao i dio vanjskih zidova.

Sve u svemu, Drezden je prošao jedinstven i trnovit put tijekom 20. stoljeća - od jednoga među najznačajnijim kulturnim i gospodarskim središtima Vajmarske Republike, preko nevjerojatnog razaranja krajem Drugog svjetskog rata, do grada koji je u komunističkom duhu životario u Istočnom bloku.

Danas u slobodnoj Njemačkoj ponovno s pravom zauzima poziciju jednoga od važnih gradova Srednje Europe, koji svojom ljepotom ostavlja bez daha. Iako danas u saskoj prijestolnici više nisu vidljivi ratni ožiljci, većina posjetitelja itekako je svjesna njegove krvave i traumatične prošlosti za koju nitko nije odgovarao.  

Nijema himna koja puno govori o nama

Kao što je ljubiteljima nogometa već poznato, u Brazilu se od 12. lipnja do 13. srpnja 2014. održava Svjetsko prvenstvo u nogometu na kojemu će u 12 brazilskih gradova nastupiti 32 reprezentacije iz cijeloga svijeta. Nakon što je nogometna reprezentacija BiH prvi put izborila plasman na jedno veliko natjecanje, ponovo su pokrenute inicijative kako bi bh. vrsta konačno dobila tekst koji bi mogla pjevati uz intoniranje himne. Iako proces traženja riječi za bh. himnu traje više od 15 godina, zanimalo nas je postoje li još neke zemlje koje su u sličnoj poziciji.

U današnjem vremenu, bilo kojim poslom da se bavite, veoma je važno imati određenu prepoznatljivost. Za jednu, pak, državu himna je uz zastavu, grb i nacionalne boje u biti pjesma koja ju predstavlja u svijetu i daje joj prijeko potrebni izgled po kojemu postaje poznata...

Jedine dvije zemlje bez riječi himne u Brazilu

Nažalost, kada je kompletirana lista zemalja koje će sudjelovati na Mundijalu u Brazilu, prema anketama britanskog The Telegrapha, BiH je za 85% anketiranih bila poznata samo po ratu i skoro ni po čemu drugom osim nogometaša Edina Džeke... Sada se k tomu dodaje činjenica kako je, uz Španjolsku, jedna od dviju zemalja na natjecanju koja nema riječi himne. Međutim, svjetskom prvaku u nogometu će se to oprostiti, a BiH?

Dovoljno je usporediti Španjolsku i BiH da bi se shvatilo kako su to dvije zemlje u velikim političkim, ali i ekonomskim problemima. Također, u objema zemljama postoje secesionističke tendencije, a prošlost je zamućena ratnim ranama i dugom diktatorskom erom. Međutim, u Španjolskoj je situacija mnogo jasnija. Riječi himne su bile fašističke, a za postfrankovsko proeuropsko vrijeme one su jednostavno uklonjene, dok je s BiH drukčija situacija, političari se ne žele dogovoriti.

Nepomične usne i Životinjska kuća

Osim što nogometaši i ostali sportaši na utakmicama ne mogu pjevati riječi reprezentativne pjesme Intermezzo (za koju većina građana i ne zna kako se zove), autora Dušana Šestića, oni ljudi filmski i glazbeno potkovaniji primijetit će kako himna odlikuje neoriginalnošću. Činjenice govore kako su kopirana barem četiri takta iz filma simbolična naslova Životinjska kuća (Animal House) iz 1978., filmskog skladatelja Elmera Bernsteina. Famozna četiri takta su u nekim slučajevima dokaz plagijata.

Unatoč svim manjkavostima postojeće himne, sve je žalosnije promatrati sportaše za vrijeme intoniranja svečane pjesme kako stoje nepomičnih usana. Prema jednoj od svojih definicija, osim što gleda u budućnost, himna je pjesma koja veliča povijest i tradiciju jedne zemlje i njezinih naroda. Slijedeći tu logiku, građani BiH himnu uopće ni nemaju jer u njoj se ništa niti ne pjeva, niti veliča, nego se samo podsjeća na film/komediju i daytonsku nesavršenu tvorevinu. Ta činjenica je još poražavajuća kada se uzme u obzir kako je teritorij BiH prostor koji ima dugu tradiciju i bogatu povijest

Sve dok država BiH ne prestane biti bezlična, u kojoj se, uličnim rječnikom rečeno, „ne zna ni tko pije, ni tko plaća“, izgleda kako neće dobiti tekst uz reprezentativnu pjesmu. Često se kaže da narodi dobiju baš onakvu vlast kakvu zaslužuju. Ako se iz toga povuče paralela, može se reći da BiH ima himnu kakvu zaslužuje: nijemu, kopiranu iz humoristična filma, s još smješnijim nazivom.

Himna je u jednoj stvari stopostotno pogođena: nažalost, oslikava sav jad i bijedu posdaytonske BiH, njezinih političkih stranaka i svih onih koji sudjeluju u vlasti.

Iako je nedavno, kao i nebrojeno puta do sada formirano amorfno povjerenstvo koje ima za cilj riješiti ovaj problem, poznajući bh. političare i birokrate, sumnjamo da će sva procedura biti dovršena na vrijeme do puta u Južnu Ameriku.

Još samo da nedostatak riječi u himni ne bude jedino razočaranje u Brazilu.

Zakon o himni Bosne i Hercegovine

Zakon o himni BiH donio je svojom uredbom visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH 25. lipnja 1999. Prvi put je intonirana na 7. sjednici Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH 15. srpnja 1999. i istoga dana na 6. sjednici Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Zakon o državnoj himni BiH, s glazbenim dijelom Intermezo, autora Dušana Šestića iz Banje Luke, usvojen je na 4. sjednici Zastupničkog doma 10. veljače 1999. i na 3. sjednici Doma naroda 23. svibnja 2001., te objavljen u Službenom glasniku BiH  br.19 iz 2001.  

Netko dvije a netko nijednu

Prema podatcima dostupnim na internetu, samo četiri europske države nemaju himnu: BiH, Španjolska, Kosovo i San Marino (ima neslužbeni tekst). Riječi u himni jedno vrijeme nisu imali ni Italija, Rusija i Kuvajt... Najdulju himnu ima Turska, a najkraću i istodobno s najstarijim tekstom ima Japan. Danska, Nizozemska i Velika Britanija se spore čija je himna najstarija, a neke zemlje Commonwealtha kao što su, primjerice, Kanada, Australija i Novi Zeland, imaju dvije himne. Danska ih također ima dvije od kojih je jedna kraljevska.

Konačno poznat datum postavljanja spomenika bl. papi Ivanu Pavlu II.?

Iako je prvi sastanak na kojem je službeno pokrenuta inicijativa za podizanje Papina spomenika ispred sarajevske katedrale održan 1. lipnja 2007., nakon višegodišnjih peripetija i birokratskih problema ovih dana stvari polako dolaze na svoje. Prema posljednjim informacijama koje smo dobili u komunikaciji s uposlenicima Hrvatskog kulturnog  društva Napredak, vrlo brzo se mogu očekivati i radovi ispred same katedrale, dok je datum postavljanja spomenika poznat - 30. travnja ove godine. 
 

 

Simboličan je to datum jer će to biti samo nekoliko dana nakon što će sada bl. Ivan Pavao II. biti proglašen svetim. Osim toga, 30. travnja se u Napretku obilježava kao Dan ovoga hrvatskog  kulturnog društva. Ipak, uz Vrhbosansku nadbiskupiju, Napredak je najzaslužniji što se ideja o postavljanju spomenika ispred katedrale privodi kraju.

Popločavanje pločnika i preslaganje stepeništa

„Vrlo brzo se mogu očekivati i radovi ispred same katedrale. Pored postamenta za sam spomenik sada će se uraditi, bolje reći presložit će se, stepenište ispred katedrale jer je u dosta lošem stanju, a pored toga u planu je i popločavanje pločnika oko katedrale, kao i još neki zahvati na samom pročelju katedrale. Ima kamenih blokova koji su oštećeni pa je postavljanje spomenika dobra prilika da se sve uredi“, rekao je Vanja Gavran, višegodišnji djelatnik i suradnik HKD-a Napredak.

Budući da je spomenik već u ljevaonici, njegov autor kipar Hrvoje Urumović je bio u veliku poslu te je tako ostao nedostupan za medije. Međutim, saznali smo kako je modeliranje u gips sa svojim suradnicima započeo već u listopadu, tako da se može očekivati privođenje kraju svih potrebitih radnji u svezi s dovršetkom spomenika.

„Veliki je to posao. Ne znam koliko smo uopće svjesni o kakvu se spomeniku radi. To je spomenik od skoro tri metra i čak 12 četvornih metara. Kada čovjek stane pred njega, osjeti njegovu snagu, jačinu vjere blaženog Pape, a tim i sam postaje snažniji. Ukratko, spomenik je fascinantan i odlično će se uklopiti pred sarajevskom katedralom. Sam spomenik će biti izrađen od siluminija koji je inače srebrn, tako da će mu ta boja dati posebnu težinu“, komentirao je Gavran i naglasio kako je uistinu riječ o veliku projektu koji je nažalost od začetka ideje do realizacije imao birokratskih problema koji su se bili oduljili, što se i moglo očekivati s obzirom na činjenicu da je katedrala Presvetog Srca Isusova nacionalni spomenik.

U Sarajevu 4. travnja donatorska večer

Projekti ovakve veličine uvijek pokreću pitanje o njihovoj cijeni. Budući da od samog početka na ovoj ideji rade Vrhbosanska nadbiskupija i Hrvatsko kulturno društvo Napredak, već se imalo oko 100 000 KM troškova, a prema procjenama, ukupno će za spomenik i ostala uređenja trebati oko 480 000 KM.

„Za sada je osigurano oko 100 000 KM, ali vjerujemo kako neće biti većih poteškoća da se osigura i ostatak. Vjerujemo da će projekt financijski pomoći sve razine vlasti u BiH. Nedavno je bila donatorska večera u Zagrebu gdje se okupilo dosta uglednika, a 4. travnja donatorska večer će biti u Sarajevu gdje očekujemo predstavnike vlasti, diplomatskog zbora, gospodarstvenika i mnogih drugih kako bi se sredstva čim prije osigurala“, naglasio je Vanja Gavran.

Predsjednik HKD-a Napredak mons. Franjo Topić rekao je u jednoj izjavi za medije kako su spomenici važni biljezi kulture, vjere i umjetnosti, a da je uloga bl. Ivana Pavla II. ogromna jer je, prije svega, među prvima priznao BiH kao neovisnu državu. Osim toga, u svojim audijencijama i obraćanjima papa Wojtyla je više od 250 puta spominjao Bosnu i Hercegovinu, molio za nju i sve njezine narode i građane. Osim navedenog, vrijedno je spomenuti kako je zahvaljujući njemu, u BiH dopremljeno mnogo humanitarne pomoći, a naposljetku sama činjenica da je BiH posjetio dva puta, dovoljno govori koliko mu je bila pri srcu.

Iako se još uvijek ne zna tko će otkriti Papin spomenik kada bude postavljen ispred katedrale, jasno je da je bl. Ivan Pavao II. svojim odnosom prema BiH to zaslužio i mnogo ranije. No, bolje ikad nego nikad.

Svi su za i nitko se ne protivi, a spomenika Papi ispred sarajevske katedrale i dalje nema

Sredinom veljače se ponovno, po tko zna koji put, aktualiziralo pitanje u svezi s postavljanjem spomenika bl. papi Ivanu Pavlu II. ispred sarajevske prvostolnice. Inicijatori, Vrhbosanska nadbiskupija i HKD Napredak, su još 2009. ponudili idejno rješenje ovog projekta o kojem se govori od 2007., ali zbog raznoraznih razloga, postavljanje spomenika se stalno odlaže. Iako su iz Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH istaknuli kako je riječ samo o problemima tehničke prirode, postavlja se pitanje zašto to već više od pet godina nije realizirano?

Dok se u novinama i medijima pojavljuju bombastični naslovi i izjave kako je izgradnja spomenika neupitna, svatko tko je iole upoznat s bh. birokratskim monstrumom, svjestan je kako će mnogo vremena i živaca biti izgubljeno prije nego se ovaj projekt privede kraju i kip Pape zablista ispred katedrale. No krenimo redom...

Kako je sve počelo?

Ideja o podizanju spomenika Papi počela je tinjati prije skoro desetak godina. Budući da je bl. Ivanu Pavlu II. većina gradova koje je posjetio za života odala počast izgradnjom spomenika ili prigodne umjetničke instalacije, rodila se misao da ni Sarajevo ne bi trebalo biti iznimka.

Raspisivanje natječaja za izgradnju spomenika pokrenuli su Vrhbosanska nadbiskupija i Hrvatsko kulturno društvo Napredak, a spremnost za pomoć izrazili su i razni nivoi vlasti u BiH. Na međunarodni natječaj za idejno rješenje spomen-obilježja pristiglo je 20 radova iz BiH, Hrvatske, Italije i Poljske, a žiri je jednoglasno izabrao rad akademskog kipara Hrvoja Urumovića i idejno rješenje trga arhitekta Zvonimira Krznarića iz Hrvatske.

Na konferenciji za tisak u zgradi Ordinarijata Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu 18. lipnja 2009. predstavljen je pobjednički rad i iskazana nada kako će spomenik biti postavljen što prije.

Tada predstavljeni kip akademskog kipara Urumovića prikazao je uspravnu figuru pape Ivana Pavla II. u meditativnoj molitvi, na vjetrometini zbivanja suvremenog svijeta. To je figura Pape, poniznog i uzvišenog, krhkog i snažnog te bliskog čovjeku; Svetog Oca koji moli za mir. Kip je oslonjen na papinski štap kao simbol papinskog stolca, blago pognute glave, skrušena i lica okrenuta ljudima. Za materijal je odabran segetski kamen, vapnenac iznimne tvrdoće i otpornosti na vremenske prilike i udarce.

„Radosni smo što će se Sarajevo pridružiti svim onim gradovima koji su već iskazali počast blagopokojnom Papi izgradnjom spomenika i davanjem imena trgovima. Još samo ostaje nada da će građani Sarajeva Papin spomenik ispred prvostolnice Srca Isusova moći vidjeti što prije“, rečeno je za vrijeme konferencije, i iskazana nada o što skorijem finaliziranju projekta. Međutim, sigurno ni sami autori ni pokretači ideje za postavljanje spomenika nisu mislili da će i pet godina poslije biti na početku.

Zona zaštite

Odmah nakon dobivanja idejnog rješenja, saznalo se kako neće sve moći ići tako lako jer je sarajevska katedrala 2005. proglašena nacionalnim spomenikom, i za nju kao takvu važe posebna pravila ako se nešto želi graditi ili mijenjati u njezinoj blizini.

S ciljem trajne zaštite nacionalnog spomenika, obično se stvaraju dvije zaštitne zone, jedna u i na samom objektu, a druga u njegovoj blizini. U obje zone su dopušteni samo radovi na restauraciji i konzerviranju nacionalnog spomenika, i to samo uz odobrenje nadležnog ministarstva.

Dakle, druga zona zaštite u ovom slučaju obuhvaća i trg ispred katedrale gdje bi se, prema projektu, trebao nalaziti kip. Prema postojećem Statutu, u toj zoni nije dopuštena nova izgradnja, povećanje katnosti postojećih zdanja, niti bilo kakva izmjena... Tako da bilo kakvi radovi koji bi mijenjali originalni izgled ne dolaze u obzir bez dovoljno dobrih razloga.

Tko smije, a tko ne smije graditi?

Kao što se može pročitati iz Statuta nacionalnog spomenika, nedvojbeno se tvrdi kako nisu dopuštene nikakve gradnje u zoni ispred katedrale i u ulicama oko nje. U tu skupinu spadaju i budući spomenik i trg koji bi se trebao urediti. To bi sve skupa bilo u redu da se zakoni odnose na sve podjednako.

Međutim, u zemlji paradoksa sve je moguće. Tako je sredinom 2013., u općinskom aranžmanu, započela obnova ulica oko katedrale te je samoinicijativno uklonjena jedna od stepenica bočnog ulaza, i postavljena sasvim nova koja sada strši svojim izgledom.

I tu se ogleda čitav paradoks u kojem se nalazi bh. društvo. Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Napretku se brani izgraditi spomenik ispred katedrale jer državno Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika želi da sve bude u skladu sa zakonom, dok taj isti zakon samovoljno ili s dozvolom krši jedan od nivoa vlasti kada im to odgovara za njihove potrebe. Zaista tragikomična i apsurdna situacija.

Također, u svezi s radovima koji su počeli krajem svibnja 2013. nije kontaktirana Vrhbosanska nadbiskupija, niti je uopće predočeno što se planira raditi. Umjesto adekvatnog popločenja trga i ulica oko katedrale, kako se učinilo s obližnjom središnjom ulicom u Sarajevu, urađeno je (jeftinije i ružnije) asfaltiranje, što samo po sebi predstavlja kršenje svih pravila koja se tiču očuvanja nacionalnih spomenika.

Čim su radovi počeli, odmah su se pojavili brojni problemi s podzemnim vodama, instalacijama raznih vrsta (struja, voda, kabelska...), pa se pokazalo da se na prostoru oko katedrale izvode radovi bez ikakva plana, te se samo „ušminkava“ postojeće stanje za koje su u Općini Stari Grad rekli kako je privremeno rješenje, što implicira da će se u budućnosti ponovno kopati i raditi oko katedrale.

Dopušteno uklanjanje samo jednog dijela stepeništa

Analizirajući stanje u proteklim godinama, tako dolazimo do posljednje sjednice Povjerenstva za državne spomenike koja je održana početkom veljače 2014., na kojoj je zaključeno da je na prethodnoj sjednici razmatrano rješenje kojim je predviđeno rušenje dijela stepeništa ispred katedrale kako bi bio postavljen podest za spomenik.

Spomenik papi Ivanu Pavlu II. može biti podignut ispred katedrale Srca Isusova, ali će biti udaljen jedan metar od objekta, odluka je Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.

„Mijenjanje izgleda nacionalnog spomenika nije dopušteno, a nova umjetnička djela koja su izraz potrebe vlasnika objekta, a nisu u suprotnosti sa značenjem katedrale, mogu biti inkorporirana sa spomenikom“, rekla je na konferenciji za tisak Amra Hadžimuhamedović, predsjedavajuća Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.
Moramo se zapitati čemu služi povjerenstvo kada Općina Stari Grad samoinicijativno vrši radove oko katedrale, i gdje su bili sa svojim zaključcima u tom razdoblju kada je uklonjena originalna stepenica?

Želeći saznati „gdje je zapelo“, nekoliko puta smo pokušavali dobiti izjavu povjerenstva o problemu u svezi sa spomenikom, međutim niži službenici nisu mogli davati izjave u ime svojih pretpostavljenih koje nikako nismo mogli dobiti jer oni to i ne žele. Frustrirajuća igra gluhih telefona s bh. institucijama je sasvim uobičajena pojava, i na to smo oguglali.

Važno je spomenuti kako su predstavnici Vrhbosanske nadbiskupije, HKD-a Napredak, Zavoda za zaštitu spomenika Kantona Sarajevo, Općine Stari Grad i autor spomenika Hrvoje Urumović na radnom sastanku početkom veljače u konstruktivnom ozračju još jednom zaključili da sam spomenik nije sporan. Prema izjavi za medije mons. Luke Kesedžića, ekonoma Vrhbosanske nadbiskupije, spomenik nije sporan, nego je samo pitanje na koji najbolji mogući način uskladiti autorovo rješenje s postojećim pravilima što se odnose na nacionalne spomenike.

Također, prema pisanjima medija, na sastanku je došlo do dopune projektnog rješenja, ali autor Urumović nije želio davati izjave moleći za strpljenje jer će se sve u skorije vrijeme obznaniti javnosti.

I što reći na kraju. Od samog početka „nitko se ne protivi izgradnji“, ali problemi postoje, i to oni najgore vrste, rekli bismo „nevidljivi“. Ne postoji konkretna osoba ili institucija koja usporava početak izgradnje spomen-obilježja, tako da se ne može ni na koga pokazati prstom i nazvati ga kočničarom projekta.

Nadamo se kako za pet godina nećemo pričati o istom problemu... Međutim, u zemlji kakva je BiH, više se ništa ne može predvidjeti...

Tri naroda, dva entiteta i jedna nametnuta zastava

Početkom 1998., točnije 4. veljače, dotadašnju zastavu Bosne i Hercegovine sa srednjovjekovnim grbom na bijeloj podlozi, zamijenila je sadašnja plava zastava sa žutim trokutom koji simbolizira granice države, i devet zvijezda koje predstavljaju europsko okružje. Budući da se političari-zastupnici Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine nisu mogli dogovoriti oko novog državnog barjaka, tadašnji visoki predstavnik UN-a za BiH Carlos Westendorp jednostavno ga je nametnuo.

Sadašnja bh. zastava, između ostalog, nametnuta je kako bi BiH mogla biti predstavljana na Olimpijskim igrama u japanskom Naganu 1998.

Važno je napomenuti kako je određeno razdoblje BiH imala nametnutu zastavu koja nije bila zakonski potvrđena sve do 2001. kada je Parlamentarna skupština usvojila Zakon o novoj zastavi dodavši samo prvobitnoj zamisli tamnoplavu boju.

Nacionalni identitet i njegove vizualne manifestacije

Nacionalni identitet je osjetljivo pitanje u životu pojedinca, pogotovu u onim zemljama u kojima na vrijeme nije završen proces formiranja države, nacije i ekonomskog sustava.  Nacija nije urođena osobina imanentna svakom čovjeku, niti se ona dobiva prirodnim putem u tijeku odrastanja... Kao i svaki drugi čovjekov identitet, i onaj nacionalni mora biti naučen i dobiven. Važnu ulogu u tomu, osim obitelji i škole, igraju audiovizualna pomagala koja se ogledaju u pjesmama, himnama, zastavama, grbovima, odjeći, šalovima... Zato su nacionalni simboli bitni u formiranju jedne nacije, prepoznatljive regije pa i države...

U zemljama gdje se nacionalni identitet poklapa s državnim granicama i bojama, mnogo je lakše imati homogenu skupinu ljudi koji će se „klanjati“ nacionalnoj zastavi za vrijeme običnih svečanosti ili reprezentativnih sportskih nastupa.

Jedan od radikalnih primjera poštovanja zastave može se vidjeti u Sjedinjenim Američkim Državama gdje postoji čak i zakletva odanosti zastavi koja se promovira u većini društvenih sfera, pogotovu u osnovnim školama. Manje države koje imaju većinsko stanovništvo iste nacije također nemaju problema u „odgajanju“ novih generacija za ljubav prema državnim simbolima.

Bosanske zastave kroz povijest

BiH je jedna od onih država na svijetu u kojoj se nacionalno ne poklapa s državnim, u kojoj žive tri naroda sa svojim specifičnim nacionalnim i vjerskim obilježjima.

To je prva prepoznala Austro-Ugarska Monarhija koja je iz tog razloga za zastavu svoje nove osvojene pokrajine izabrala nacionalno neutralnu crveno-žutu boju sa starim ramskim grbom koji bi eventualno, zbog određenih povijesnih okolnosti, dao Mađarskoj pravo na raspolaganje čitavim bh. teritorijem u budućnosti. Takva zastava je, prema mišljenju ondašnjih vlastodržaca u Austriji i Mađarskoj, trebala biti prihvatljiva svima u BiH.

I za vrijeme obiju Jugoslavija, teritorij BiH je bio nacionalno neobojen. Tako je u SFRJ-u BiH bila prezentirana kao „Jugoslavija u malom“ pa je njezina zastava bila crvene boje bez nacionalnih obilježja, sa zajedničkom zastavom u kutu.

Razdoblje demokratizacije i početka rata

Padom komunizma i dolaskom demokratskih promjena, BiH je zatražila svoju samostalnost koju je na referendumu podržala apsolutna većina od 64% onih koji su izišli na glasovanje. U predvečerje rata i razaranja, tadašnje većinski bošnjačko rukovodstvo je shvatilo kako buduća zastava BiH ne smije imati nacionalna obilježja jednog od triju naroda. Zato je izabrano rješenje iz prošlosti: bijela podloga sa srednjovjekovnim grbom iz doba Bosanskog Kraljevstva. Takva je zastava predstavljala BiH sljedećih osam godina.

Grb bosanske dinastije Kotromanića na prvi pogled je djelovao kao iznimno pogodno rješenje. Simbol ljiljana nije predstavljao nijednu nacionalnu skupinu. Na ovaj način sve dominantne skupine u BiH mogle su se osjećati predstavljenima ovim barjakom.

Međutim, budući da se u ratu bošnjačko stanovništvo identificiralo s ovom zastavom, a za Hrvate i Srbe je ona predstavljala ratnu zastavu protivničke vojske i zastavu u čijoj izradbi nisu sudjelovali politički predstavnici svih naroda nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma krajem 1995., bilo je jasno da će se morati naći novo rješenje.

Kako je nastala nova zastava?

Tijekom 1997. Parlament Bosne i Hercegovine počeo je raditi na rješavanju pitanja zastave, ali se nije uspio dogovoriti oko predloženih ideja. Važno je istaknuti kako su srpski delegati imali tendenciju glasovati protiv svih predloženih rješenja, dok su hrvatski i bošnjački delegati bili voljni dogovarati se u okviru mogućnosti.

Nakon pola godine neuspjelih pregovora, krajem 1997. Vijeće za implementaciju mira, koje se sastalo u Njemačkoj, dalo je odobrenje visokom predstavniku u BiH Carlosu Westendorpu da razradi kompromisno rješenje s pravom nametanja ako ne bude dogovora.

Kako su parlamentarni dogovori još jednom zakazali, Westendorp je imenovao komisiju koja se sastojala od predstavnika svih triju nacionalnih skupina. Njima je naređeno da rade brzo, jer su se Zimske olimpijske igre u Naganu približavale, i bilo bi smiješno kad bi bh. delegacija ušetala na stadion bez državnoga barjaka.

Početna točka komisije za zastavu bila je da ona mora biti jednako pristupačna svim nacijama i okrenuta budućnosti, a ne prošlosti. Odlučili su se za dizajn koji se nije oslanjao na tradicije niti jedne nacije u bilo kojem razdoblju povijesti. Sva tri rješenja koja su predstavili Parlamentu bila su vrlo stilizirana; sastojala su se od pruga, zvijezda i trokuta. Trokut je mogao biti protumačen kao stilizirani oblik zemlje, dok su zvijezde ličile na zvijezde Europske unije, kao i tamnoplava pozadina. Boje koje bi se mogle povezivati s određenim narodima su izbjegavane, kao što su zelena ili crvena.

Nijedno od triju predloženih rješenja nije prošlo u Parlamentu da bi bilo prihvaćeno, pa je Westendorp nametnuo zastavu koja je dobila najveći broj glasova. To je bilo zamišljeno kao privremeno rješenje, a nametnuta zastava služila bi kao državna zastava Bosne i Hercegovine dok se bosanskohercegovački parlamentarci ne dogovore oko drugog rješenja.

Na svu sreću (ili žalost), zastava koja je privremeno nametnuta pred Olimpijadu u Naganu je ostala do dan danas. Međutim, od prvog dana imala je mnogo verbalnih pa i fizičkih protivnika među svim trima narodima. Danas je situacija mnogo bolja. Odrasle su generacije mladih koji u njoj vide svoju budućnost, ali ne zaboravljajući svoja nacionalna obilježja. Još da BiH dobije riječi himne… ali to je problem za neku drugu priliku...

Neki od prijedloga koji na svu sreću nisu usvojeni:

 

 Ovo izgleda kao kakva TV animacija iz 1985.

Ozbiljno??? mora da su se trudili

Minimalizam?

whaaaat?

No comment