Sredinom veljače se ponovno, po tko zna koji put, aktualiziralo pitanje u svezi s postavljanjem spomenika bl. papi Ivanu Pavlu II. ispred sarajevske prvostolnice. Inicijatori, Vrhbosanska nadbiskupija i HKD Napredak, su još 2009. ponudili idejno rješenje ovog projekta o kojem se govori od 2007., ali zbog raznoraznih razloga, postavljanje spomenika se stalno odlaže. Iako su iz Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika u BiH istaknuli kako je riječ samo o problemima tehničke prirode, postavlja se pitanje zašto to već više od pet godina nije realizirano?
Dok se u novinama i medijima pojavljuju bombastični
naslovi i izjave kako je izgradnja spomenika neupitna, svatko tko je iole
upoznat s bh. birokratskim monstrumom, svjestan je kako će mnogo vremena i
živaca biti izgubljeno prije nego se ovaj projekt privede kraju i kip Pape
zablista ispred katedrale. No krenimo redom...
Kako je sve počelo?
Ideja o podizanju spomenika Papi počela je tinjati prije
skoro desetak godina. Budući da je bl. Ivanu Pavlu II. većina gradova koje je posjetio
za života odala počast izgradnjom spomenika ili prigodne umjetničke instalacije,
rodila se misao da ni Sarajevo ne bi trebalo biti iznimka.
Raspisivanje natječaja za izgradnju spomenika
pokrenuli su Vrhbosanska nadbiskupija i Hrvatsko kulturno društvo Napredak, a spremnost za pomoć izrazili
su i razni nivoi vlasti u BiH. Na međunarodni natječaj za idejno rješenje
spomen-obilježja pristiglo je 20 radova iz BiH, Hrvatske, Italije i Poljske, a
žiri je jednoglasno izabrao rad akademskog kipara Hrvoja Urumovića i idejno rješenje trga arhitekta Zvonimira Krznarića iz Hrvatske.
Na konferenciji za tisak u zgradi Ordinarijata
Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu 18. lipnja 2009. predstavljen je
pobjednički rad i iskazana nada kako će spomenik biti postavljen što prije.
Tada predstavljeni kip akademskog kipara Urumovića
prikazao je uspravnu figuru pape Ivana Pavla II. u meditativnoj molitvi, na
vjetrometini zbivanja suvremenog svijeta. To je figura Pape, poniznog i
uzvišenog, krhkog i snažnog te bliskog čovjeku; Svetog Oca koji moli za mir.
Kip je oslonjen na papinski štap kao simbol papinskog stolca, blago pognute
glave, skrušena i lica okrenuta ljudima. Za materijal je odabran segetski
kamen, vapnenac iznimne tvrdoće i otpornosti na vremenske prilike i udarce.
„Radosni smo što će se Sarajevo pridružiti svim onim
gradovima koji su već iskazali počast blagopokojnom Papi izgradnjom spomenika i
davanjem imena trgovima. Još samo ostaje nada da će građani Sarajeva Papin
spomenik ispred prvostolnice Srca Isusova moći vidjeti što prije“, rečeno je za
vrijeme konferencije, i iskazana nada o što skorijem finaliziranju projekta.
Međutim, sigurno ni sami autori ni pokretači ideje za postavljanje spomenika
nisu mislili da će i pet godina poslije biti na početku.
Zona
zaštite
Odmah nakon dobivanja idejnog rješenja, saznalo se
kako neće sve moći ići tako lako jer je sarajevska katedrala 2005. proglašena
nacionalnim spomenikom, i za nju kao takvu važe posebna pravila ako se nešto
želi graditi ili mijenjati u njezinoj blizini.
S ciljem trajne zaštite nacionalnog
spomenika, obično se stvaraju dvije zaštitne zone, jedna u i na samom objektu,
a druga u njegovoj blizini. U obje zone su dopušteni samo radovi na
restauraciji i konzerviranju nacionalnog spomenika, i to samo uz odobrenje nadležnog
ministarstva.
Dakle, druga
zona zaštite u ovom slučaju obuhvaća i trg ispred katedrale gdje bi se,
prema projektu, trebao nalaziti kip. Prema postojećem Statutu, u toj zoni nije
dopuštena nova izgradnja, povećanje katnosti postojećih zdanja, niti bilo kakva
izmjena... Tako da bilo kakvi radovi koji bi mijenjali originalni izgled ne
dolaze u obzir bez dovoljno dobrih razloga.
Tko smije, a tko ne smije graditi?
Kao što se može pročitati iz Statuta nacionalnog
spomenika, nedvojbeno se tvrdi kako nisu dopuštene nikakve gradnje u zoni
ispred katedrale i u ulicama oko nje. U tu skupinu spadaju i budući spomenik i
trg koji bi se trebao urediti. To bi sve skupa bilo u redu da se zakoni odnose
na sve podjednako.
Međutim, u zemlji paradoksa sve je
moguće. Tako je sredinom 2013., u općinskom aranžmanu, započela obnova ulica oko
katedrale te je samoinicijativno uklonjena jedna od stepenica bočnog ulaza, i
postavljena sasvim nova koja sada strši svojim izgledom.
I tu se ogleda čitav paradoks u kojem
se nalazi bh. društvo. Vrhbosanskoj nadbiskupiji i Napretku se brani izgraditi spomenik ispred katedrale jer državno
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika želi da sve bude u skladu sa
zakonom, dok taj isti zakon samovoljno ili s dozvolom krši jedan od nivoa
vlasti kada im to odgovara za njihove potrebe. Zaista tragikomična i apsurdna
situacija.
Također, u svezi s radovima koji su
počeli krajem svibnja 2013. nije kontaktirana Vrhbosanska nadbiskupija, niti je
uopće predočeno što se planira raditi. Umjesto adekvatnog popločenja trga i
ulica oko katedrale, kako se učinilo s obližnjom središnjom ulicom u Sarajevu,
urađeno je (jeftinije i ružnije) asfaltiranje, što samo po sebi predstavlja
kršenje svih pravila koja se tiču očuvanja nacionalnih spomenika.
Čim
su radovi počeli, odmah su se pojavili brojni problemi s podzemnim vodama,
instalacijama raznih vrsta (struja, voda, kabelska...), pa se pokazalo da se na
prostoru oko katedrale izvode radovi bez ikakva plana, te se samo „ušminkava“
postojeće stanje za koje su u Općini Stari Grad rekli kako je privremeno
rješenje, što implicira da će se u budućnosti ponovno kopati i raditi oko
katedrale.
Dopušteno uklanjanje samo jednog dijela stepeništa
Analizirajući stanje u proteklim godinama, tako dolazimo do posljednje
sjednice Povjerenstva za državne spomenike koja je održana početkom veljače
2014., na kojoj je zaključeno da je na prethodnoj sjednici razmatrano rješenje kojim je predviđeno rušenje dijela stepeništa
ispred katedrale kako bi bio postavljen podest za spomenik.
Spomenik
papi Ivanu Pavlu II. može biti podignut ispred katedrale Srca Isusova, ali će
biti udaljen jedan metar od objekta, odluka je Povjerenstva za očuvanje
nacionalnih spomenika BiH.
„Mijenjanje
izgleda nacionalnog spomenika nije dopušteno, a nova umjetnička djela koja su
izraz potrebe vlasnika objekta, a nisu u suprotnosti sa značenjem katedrale,
mogu biti inkorporirana sa spomenikom“, rekla je na konferenciji za tisak Amra Hadžimuhamedović, predsjedavajuća Povjerenstva
za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.
Moramo se zapitati čemu služi povjerenstvo kada Općina Stari Grad samoinicijativno vrši radove oko katedrale, i gdje su bili sa svojim zaključcima u tom razdoblju kada je uklonjena originalna stepenica?
Moramo se zapitati čemu služi povjerenstvo kada Općina Stari Grad samoinicijativno vrši radove oko katedrale, i gdje su bili sa svojim zaključcima u tom razdoblju kada je uklonjena originalna stepenica?
Želeći
saznati „gdje je zapelo“, nekoliko puta smo pokušavali dobiti izjavu povjerenstva
o problemu u svezi sa spomenikom, međutim niži službenici nisu mogli davati
izjave u ime svojih pretpostavljenih koje nikako nismo mogli dobiti jer oni to
i ne žele. Frustrirajuća igra gluhih telefona s bh. institucijama je sasvim uobičajena pojava, i na to smo
oguglali.
Važno
je spomenuti kako su predstavnici Vrhbosanske nadbiskupije, HKD-a Napredak, Zavoda za zaštitu spomenika
Kantona Sarajevo, Općine Stari Grad i autor spomenika Hrvoje Urumović na radnom
sastanku početkom veljače u konstruktivnom ozračju još jednom zaključili da sam
spomenik nije sporan. Prema izjavi za medije mons. Luke Kesedžića, ekonoma Vrhbosanske nadbiskupije, spomenik nije
sporan, nego je samo pitanje na koji najbolji mogući način uskladiti autorovo
rješenje s postojećim pravilima što se odnose na nacionalne spomenike.
Također,
prema pisanjima medija, na sastanku je došlo do dopune projektnog rješenja, ali
autor Urumović nije želio davati izjave moleći za strpljenje jer će se sve u
skorije vrijeme obznaniti javnosti.
I
što reći na kraju. Od samog početka „nitko se ne protivi izgradnji“, ali
problemi postoje, i to oni najgore vrste, rekli bismo „nevidljivi“. Ne postoji konkretna
osoba ili institucija koja usporava početak izgradnje spomen-obilježja, tako da
se ne može ni na koga pokazati prstom i nazvati ga kočničarom projekta.
Nadamo
se kako za pet godina nećemo pričati o istom problemu... Međutim, u zemlji
kakva je BiH, više se ništa ne može predvidjeti...
Nema komentara:
Objavi komentar