Nedaleko od sarajevske katedrale nalazi se zgrada Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Časna je to ustanova u kojoj se formiraju i obrazuju budući svećenici Vrhbosanske metropolije. Relativno je poznato kako ju je izgradio prvi vrhbosanski nadbiskup sluga Božji dr. Josip Stadler, nakon ponovne uspostave redovne crkvene hijerarhije u BiH, a prema projektu Josipa pl. Vancaša.
U duhu apostolskog pisma pape Leona XIII. iz 1881., nadbiskup Stadler 1882. je osnovao u Travniku Dječačko sjemenište. Desetak godina poslije, kada je izgrađena zgrada Bogoslovije, u Sarajevo prelaze bogoslovi, poglavari i profesori. Tako započinje djelovanje ove ustanove iz koje su izašle generacije i generacije svećenika.
Teologija - „svjetlost svijeta“
Ljudi i država u kojoj živimo još uvijek se nisu oslobodili svih okova koje je nosio jedan totalitarni sustav. Kada se na to doda i činjenica kako je potpuno društvo unazađeno katastrofalnim ratom i sumornim poraćem te cjelokupnom besperspektivnošću, teološki studij dobiva na cijeni. Naše društvo može istinski krenuti naprijed samo kada u njemu budu ponovno afirmirane istinske duhovne i moralne vrednote. Studij teologije zasigurno pomaže i doprinosi moralnoj preobrazbi društva.
Ovih dana obilježava se 120 godina od osnivanja Vrhbosanske katoličke teologije, a danas Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Kako bismo se pobliže istražili situaciju u kojoj se danas nalazi KBF, odlučili smo razgovarati s njegovim dekanom dr. Pavom Jurišićem.
Preč. Jurišić je kao profesor počeo raditi na Teologiji u vrijeme rata 1992. kada se vratio sa studija iz Münchena. Zbog ratnih neprilika Teologija je tada izmještena u Bol na Braču, gdje je nastavila svoje djelovanje. Prof. Jurišić je potom više godina vršio službu tajnika Teologije, kasnije prodekana te na kraju dekana KBF-a.
Za početak našeg razgovora izabrali smo nabrajanje bitnih godina u povijesti teologije. Relativno je poznato kako se za osnutak i stodvadesetogodišnje djelovanje KBF-a, kao najstarije i prema europskim standardima organizirane visokoškolske ustanove u Bosni i Hercegovini, veže ponovno uvođenje redovne hijerarhije u BiH.
Prestankom osmanlijske okupacije, koja je trajala više od 400 godina, katolici su ponovno dobili političku i ekonomsku mogućnost organizirati se pod vodstvom Svete Stolice te svojih biskupa i svećenika.
„Poznato je da je prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler dolaskom u BiH dobio konkretnu zadaću od Svete Stolice, a to je uspostavljanje središnjeg sjemeništa za odgoj svećeničkih kandidata svih biskupija na području novouspostavljene Vrhbosanske metropolije. U Travniku je već 1882. gimnazija koju su vodili isusovci počela odgajati mlade za život i obrazovati ih. U ono vrijeme, naobrazba je trajala osam godina i kada je prva generacija maturanata izašla iz te škole trebalo je započeti teološki studij. Teologija je s radom započela u Travniku, a u međuvremenu se gradila ova zgrada bogoslovije u kojoj smo sada. Tri godine kasnije iz Travnika se prešlo u Sarajevo. Stoga godina početka prvog organiziranog studija teologije u BiH prema svim europskim standardima koji su tada važili u europskim učilištima je 1890. U tom smislu mi govorimo kako je ovo najstarija visokoškolska institucija u BiH“, rekao nam je dekan Jurišić.
Razdoblje prekida rada
Poznato je kako je u ovom podneblju velike tragove ostavila promjena vlasti nakon Drugog svjetskog rata. Tada su Crkvi oduzete sve obrazovne institucije. Zato je dio zgrade gdje se danas izvode predavanja bio „okupiran“ raznim tvrtkama, primjerice mljekarom, a neki kažu i boksačkim klubom. U sklopu zdanja djelovao je i studentski dom Slobodan Princip Seljo. Na svu sreću, isusovci su ostali u profesorskom dijelu zgrade. Tako su nastavili biti nosioci tradicije koja će kasnije biti most između onoga što je bilo i onoga što će započeti kasnije zalaganjem još jednoga našega velikog nadbiskupa dr. Smiljana Čekade.
Kada je zgrada dijelom nacionalizirana prestao je rad studija, a bogoslovi su otišli u Đakovo, Zagreb ili Split, zavisno od biskupije iz koje su dolazili u Sarajevo.
Blagom promjenom političke klime u tadašnjoj BiH osjetilo se, krajem šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, kako je moguće ponovno pokrenuti rad Teologije.
Nadbiskup Čekada je 1969. pristupio pregovorima s vlastima Socijalističke Republike BiH u vezi s vraćanjem zgrade. Na kraju pregovora za nacionalizirani dio se moralo platiti. Dakle ono što je bilo crkveno ponovno je kupljeno u domaćoj valuti, koja je u tadašnjoj vrijednosti iznosila oko 350.000 njemačkih maraka.
Isusovcima je bilo ponuđeno opet voditi Teologiju, na što su oni u početku i pristali, ali kasnije su zatražili od nadbiskupa da dijecezanski svećenici preuzmu vodstvo, što je nadbiskup i prihvatio. U radu Bogoslovije isusovci su dugo vremena bili ispomoć kao profesori i kao duhovnici. Nakon obnavljanja djelovanja ove visokoškolske ustanove 1969. tradicija je nastavljena sve do 1992., kada se Bogoslovija zbog ratnih neprilika u Sarajevu izmješta na Bol na Braču. Nakon prestanka rata, studij se vraća u Sarajevo.
Nezaobilazna tema u svakom razgovoru jesu ratna zbivanja devedesetih. Razaranja su, nažalost, bila velika i danas se osjećaju. Krovovi zgrade u kojoj je djelovala Teologija bili su oštećeni granatama, a fasada izrešetana mecima. Za vrijeme ređenja biskupa Sudara 1994. je kod kuhinje pala granata. Sjemenišna crkva ima oštećen krov i prokišnjava te žudi za obnovom jer su freske ugrožene.
„Naša institucija i Crkva nemaju sredstava za obnovu. Ono što se ima ulaže se tamo gdje je hitnije i gdje ima više potrebe. Crkva je posvećena slavenskim apostolima sv. Ćirilu i Metodu te čeka povoljnija vremena za obnovu“, istaknuo je dekan Jurišić.
Uzdignuće na rang fakulteta
Prošle je godine (2009. op.a.) Teologija dobila potvrdu svog rada kada je Sveta Stolica uzdigla ovu instituciju na rang fakulteta. Do tog trenutka Teologija je bila filijala zagrebačkom KBF-u. Zasigurno je to priznanje svim profesorima za njihov predani rad.
„Još uvijek smo u prelaznom stadiju. Nije potpisan konačni ugovor između KBF-a i Univerziteta. Sada radimo na njemu. Napravljen je nacrt ugovora. Želimo iznijeti svoje primjedbe i djelovati na prepravke. Ugovor će urediti naše odnose i obveze svih strana. Naravno, treba biti odobren iz Rima od Kongregacije za katolički odgoj, tek onda mi možemo ići na potpisivanje. Što se tiče suradnje, naši partneri s Univerziteta su u razgovoru uvijek otvoreni prema nama. Što se vremenskih rokova tiče, nadali smo se bržem rješenju svih pitanja, ali eto valjda sve traži dobro promišljanje i vrijeme. Do sada političke vlasti nisu namjerno usporavale ovaj proces nego jednostavno nastaju problemi u nadležnostima, a koji se put radi i o praznom hodu. Želimo da ugovor bude, u najmanju ruku, identičan standardima u regiji i našem okruženju, komentirao je dekan Jurišić pitanje o odnosu KBF-a i Univerziteta.
Danas na KBF-u u Sarajevu ima 97 studenata i 27 profesora, a njihova članica Teološki institut u Mostaru ima oko 70 studenata laika, što predstavlja zadovoljavajući broj za početak djelovanja jednog fakulteta u sklopu Sarajevskog univerziteta. Teologija ipak nije masovni studij, a količina nužno ne znači kakvoću, što dokazuju mnogi drugi fakulteti u državi.
Nakon što smo završili razgovor s dekanom, odlučili smo malo prohodati zgradom u kojoj djeluje Katolički bogoslovni fakultet. Inače, ova institucija zauzima manji dio zdanja Bogoslovije. Osim Teologije pod krovom zgrade Bogoslovnog sjemeništa između ostaloga nalaze se: sjemenište, knjižnica, ured arhive, katehetski ured, u njoj žive profesori (aktivni i umirovljeni), Služavke Malog Isusa... Za ljude koji se prvi put tu nalaze hodnici mogu predstavljati pravi labirint. To nas je podsjetilo na (tragi)komični događaj od prije nekoliko godina kada se nesretni lopov u pokušaju krađe potpuno izgubio u zgradi, pa je na kraju u njoj i sačekao policiju koja ga je sprovela vani.
Bogoslovi su blizu za svakog čovjeka
Na izlazu smo porazgovarali s umirovljenikom i portirom Nikolom. On ovdje radi skoro šest godina. Zadovoljan je poslom. Mladosti (ali i ponekom starijem studentu) koja studira nema što zamjeriti.
„Jednostavno, to nisu mladi koje je netko tek tako pokupio s ulice i doveo ovdje. Istina je kako pokatkada prave i kojekakve nestašluke, ali mladi upravo kroz svoje takvo ponašanje pokazuju svoj pristup čovjeku. Ne ističu se, ne odvajaju se i ne zauzimaju nekakvu 'visinu', nego su jednostavno blizu svakom čovjeku. Zato mi je drago i ponosan sam što sam s njima tu“, ističe gosp. Nikola. Na pitanje kako doživljava bogoslove odgovorio je: „S puno poštovanja. Volio bih takav odnos ne izgubiti. Uvijek sam bio uvjeren da su to mladi ljudi koji će možda jednog dana biti naše vođe. Ne poštujem ih samo zbog toga što su u toj nekoj strukturi. Uvijek sam smatrao, a tako sam i odgojen, da takvi ljudi zaslužuju moje poštovanje. Jednostavno im prilazim kao prijatelj i kao netko tko ih poštuje i cijeni.“
Mljekara u današnjoj dvorani Pavla VI.
Kako bismo nešto više iz prve ruke saznali o procesu obnove rada Teologije razgovarali smo i s mons. dr. Matom Zovkićem, biskupijskim vikarom za ekumenizam. Dugogodišnji profesor VKT-a, svećenik sa skoro pola stoljeća staža, zasigurno je hodajuća enciklopedija i veliki poznavatelj te živi svjedok prilika na Teologiji, ali i cijeloj Crkvi u Hrvata. S prof. Zovkićem smo započeli razgovor o bitnim datumima vezanim za početak rada na Teologiji.
Kada je pokrenuta realizacija ideje o obnovi Bogoslovije u Sarajevu, nadbiskup Čekada ga je 1969. poslao, kao doktora teologije, u Rim na Papinski biblijski institut. Namjera je bila nakon završenog studija imati profesora za Sveto pismo. Budući kako isusovci, kada im je nadbiskup Čekada ponudio vođenje bogoslovije, nisu imali profesora za pojedine predmete, a posebno za Sveto pismo, to je bila mudra odluka. Dr. Zovkić je završio studij 1972. i počeo je raditi u listopadu iste godine kao profesor.
„Kad smo uselili 1972., u zgradi je bio samo jedan portir, a u dvorani Pavla VI. je bila mljekara s ogromnom kacom u koju se sipalo mlijeko. Znam kako je zaudaralo te smo danima kamionima odvozili smeće i do cigle smo morali zidove ogoliti kako bismo sve osposobili za renoviranje“, rekao nam je mons. Zovkić o prilikama za vrijeme obnavljanja rada teologije.
„Zahvalan Bogu za tih šest godina stasanja s mojim studentima. To nisu kamenja, to su ljudi i svaki je drugačiji. Niti su bili bolji niti gori od prethodnih generacija nego jednostavno drugačiji i svakom je trebalo prilaziti na poseban način. Za mene su tih šest godina tijekom kojih sam bio bile najteže u svećeničkom pozivu, ali na svoj način i najljepše. Tu sam vidio svoje granice. Hoćeš dobro, a ispadne krivo. Znam kako se Bog služio mnome da jednu instituciju vodi. To nije služba koju možete obavljati čitav život“, rekao nam je dr. Zovkić.
I laici otkrivaju studij teologije
Svako vrijeme nosi svoje breme, reći će narod. Tako je bilo i s Teologijom koja s vremenom nije ostala samo i isključivo mjesto gdje se odgajaju svećenički kandidati. Mons. Zovkić je živi svjedok tih promjena i kaže: „Krajem sedamdesetih uvedena je mogućnost nastave za časne sestre i kandidatkinje. Kada je došao rat iselili smo se na Brač i tamo smo na otoku primili jednu djevojku koja je odatle rodom. Bila je vrlo briljantna i mnogo sposobna. A nakon povratka u Sarajevo, odlučili smo dati priliku mladićima i djevojkama koji žele studirati teologiju kako bi bili profesori vjeronauka. Budući da sam stariji gospodin i nisam navikao gledati mladiće i djevojke zajedno u učionicama, tražio sam da na mom satu sjede odvojeno. Bio sam zadivljen jer nije bilo problema u učionicama i na hodnicima. Nije bilo štipanja i glupih dobacivanja. Također sam zadivljen voljom i talentom koji su neki laici imali. Posebno sam zadovoljan svojim studenticama laicima. Smatram Božjim darom to da mladiće i djevojke koji neće ići u duhovni stalež zanima teologija. Oni su danas s teološkom naobrazbom crkva u društvu, što je i budućnost crkve“, ističe dr. Zovkić.
Zanimalo nas je i kakva je budućnost Teologije? Prof. Zovkić smatra kako će ona najviše ovisiti od profesora: „Teologija ima dovoljno doktora teologije i mlad sastav profesora. Postavlja se pitanje hoće li profesori znanstveno raditi, hoće li čitati svoju struku, sudjelovati na simpozijima i pisati znanstvene radove.“ Međutim, kvaliteta će zasigurno ovisiti i od studenata i državnih vlasti.
Dr. Zovkić smatra kako je velika perspektiva KBF-a u suradnji s drugim humanističkim fakultetima i s Fakultetom islamskih nauka koji se nalazi blizu KBF-a. Suradnje ima, ali nije strukturalna.
Govoreći o svom radu on kaže: „Zahvalan sam Bogu što sam ustrajao u pozivu biti profesor u Sarajevu. Imao sam ponudu nakon doktorata ići u Zagreb. Biskup mi je rekao kako bih mogao ovdje malo stažirati, a nakon toga je došao Rim. Volim knjigu, volim čitati i pisati te sam zahvalan Bogu što je mi je dao mogućnost svoje talente ugraditi u studente, biskupiju i na kraju krajeva i ovu državu.“
Što reći na kraju? Ponekad je prošlost teologije bila turobna. Budućnost je, kao što vidimo, svijetla. Nakon osnivanja ove časne institucije prije 120 godina i njezinog tužnog gašenja tik poslije Drugog svjetskog rata te izbjeglištva na Braču stvari kreću nabolje. Teologija je dobila priznanje i uzdignuta je na rang Fakulteta, što je velik poticaj, ali i obveza za nastavak dobrog rada, s Božjom pomoći, naravno!
Kada govorimo o zgradi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa treba razlikovati dvije institucije. Jedna je odgojna institucija i nosi naziv Vrhbosansko bogoslovno sjemenište. To je mjesto na kojem se rektor s vicerektorom i ostalim svećenicima brine o duhovnoj formaciji budućih svećenika. Druga institucija je Vrhbosanska katolička teologija, od prošle godine Katolički bogoslovni fakultet. To je obrazovna znanstvena institucija koju pohađaju ne samo svećenički kandidati nego i laici.
Nema komentara:
Objavi komentar