Vijaka je pravo bosansko selo udaljeno 18 kilometara od središta Vareša, 20 od Olova te 50-ak kilometara od Zavidovića. Smješteno je na brežuljcima planine Zvijezde u dolini rječica Ravančice i Kruškovice.
Postoji nekoliko objašnjenja za porijeklo imena ovog mjestašca. Prva varijanta pojašnjava da ime dolazi od staroslavenskog glagola vijati, stoga bi Vijaka bila mjesto gdje vukovi vijaju i zavijaju. Druga varijanta kaže kako ime potječe od latinske riječi via (put) kojoj je dodan sufiks -ak (rudnik). Ovoj pretpostavci u prilog ide usmena predaja koja tvrdi da je Vijaka staro rudarsko naselje. Neki opet smatraju kako ime Vijaka vuče korijene iz lokaliteta Ivija odakle su, prema pričama, došli naseljenici u današnju Vijaku. Sigurno nikada nećemo saznati pravu istinu o porijeklu imena, ali to i nije toliko važno danas.
Netaknuta priroda
Vijački kraj je veoma ugodan za oko promatrača. Brda obrasla crnogoričnim i bjelogoričnim šumama u sebi kriju skoro netaknutu prirodu. Čista i pitka voda koja se spušta niz obronke puta kojim smo od Vareša išli prema Vijaci svjedoči nam kako u ovaj kraj civilizacija još nije došla u onom svom negativnom obliku. Pokoje deblo oboreno za potrebe drvne industrije i valjda greškom ostavljeno da trune uz makadam svjedoči o iskorištavanju prirodnih bogatstava ovog kraja. Hranilice za životinje koje se mogu vidjeti na ravnicama nam govore kako šume obiluju raznom divljači.
U Vijaku je teško doći i u jesen, stoga se jednostavno ne možemo ne pitati kako se ljudi do Vareša probijaju zimi i je li to uopće moguće. Vijaka je na nešto nižoj nadmorskoj visini od grada Vareša koji se nalazi na približno 800 metara iznad razine mora.
Kada se prođe kroz „tunel“, prirodnu pećinu nastala djelovanjem vode, od Vareša prema Vijaci, odmah se primijeti kako je klima drugačija, nekako oštrija, čak i kada vas sveukupnim putem prati sunce.
Nakon više od pola sata vožnje makadamom i djelomično asfaltiranim putem došli smo u Gornju Vijaku, pred župnu crkvu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije.
Oko crkve smo zatekli nekoliko starijih žena koje uređuju dvorište i okopavaju vrt. Dok smo čekali dolazak župnika fra Željka Brkića, koji je držao nastavu vjeronauka u Varešu, započeli smo razgovor s tim vrijednim župljankama.
One pripadaju trećem redu sv. Franje, u narodu popularne trećoredice. Imaju dnevne molitve, molitve Časoslova, molitvu krunice, a svaki dan čitaju Sveto pismo te pomažu župniku kad god su u prilici. Svojim radom oko crkve to i pokazuju. Žive od mirovine i onoga što posiju tijekom godine. Zimi je teško, ali uspijeva se preživjeti, kako su nam rekle. U ovoj župi ima 13 trećoredaca, a s njima najviše radi župni vikar fra Berislav Kalfić.
Nakon što je iz Vareša došao fra Željko započeli smo razgovor u župskom stanu. Prije je, između ostaloga, pastoralno djelovao u Varešu, stoga je upoznao ovaj kraj i potrebe njegovih stanovnika, iako je ovdje samo godinu. Kaže nam kako se naviknuo na narod ovdje, a vjernici su ga dobro prihvatili.
Broj vjernika se, nažalost, smanjuje
Na teritoriju župe se prema posljednjem blagoslovu kuća i popisu nalazi 325 vjernika. Tako mali broj je posljedica ratnih strahota pri kojima su Hrvati – katolici ovoga kraja doživjeli egzodus za vrijeme sukoba HVO-a i Armije BiH. Nažalost, povratak se nije ostvario u značajnom obimu. Stoga od prijeratnih 1.100 vjernika danas je u župi samo trećina tog broja.
„Svijet umire. Imamo mnogo pogreba, a krštenja vrlo malo. Prošle godine smo imali samo jedno krštenje, a ove dva. Međutim, roditelji su porijeklom odavde ali žive u Hrvatskoj te su izrazili želju ovdje krstiti djecu. Broj župljana se konstantno smanjuje. Imamo vrlo mali broj mladih obitelji, što je veliki problem i u drugim župama. Na prste ruke mogu se nabrojati zaposleni, obično u šumariji. Ljudi se snalaze kako znaju i umiju“, rekao nam je fra Željko.
Župa pokriva teritorij na kojemu se nalazi više sela: Vijaka (Gornja i Donja), Ivančevo, Krčevine, Magulica, Oćevija i Tribija... Najviše žitelja ima Gornja Vijaka (80) te Ivančevo, a ostala sela su malobrojna. Selo Tribija ima samo pet stalnih žitelja i čini se kako će za nekoliko godina ostati pusto. Župi gravitira samo jedna filijala, crkva sv. Ante u Magulici koja je udaljena 20 kilometara od župskog stana.
Filijalnu crkvu Uzvišenja svetog Križa u Oćeviji, iako teritorijalno pripada ovoj župi, prema dogovoru opslužuju svećenici iz olovskog svetišta.
Župa Vijaka je utemeljena 1838.
Pretpostavlja se kako prvo spominjanje Vijake datira iz 14. stoljeća. No, prvi pisani dokument koji spominje župu Vijaku je iz 1637., a djelo je biskupa fra Jeronima Lučića i tiče se Izvješća Rimu.
Župa Vijaka nastala je odvajanjem od Vareša, najprije kao mjesna kapelanija 1833., a potom (1838.) i kao župa u punom smislu riječi. Župna je crkva podignuta sredinom pedesetih godina 19. stoljeća (1855.). Bila je to skromna drvena crkva koja je služila svojoj svrsi do dvadesetih godina prošlog stoljeća, kada je morala biti ponovno građena.
Vijačka crkva, kako danas izgleda, dovršena je 1929. nakon tri godine gradnje, a izgrađena je prema projektu Karla Paražika za vrijeme fra Joze Filipovića. Gradio ju je Josip Kolumate, a u crkvi se nalaze vrijedne umjetnine koje su, na svu sreću, spašene u posljednjem ratu. Put križa, u tehnici ulje ne platnu, izradio je Josip Bifel 1981., a iste je godine postavljen i jedan vitraj na temu Rođenja, koji je izveden prema nacrtu Slavka Šohaja. Slikar Đuro Seder načinio je zidnu sliku (400 x 250 cm) na kojoj su prikazani sv. Ana, Joakim i Marija, a ona je postavljena u crkvu sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Crkva Bezgrešnog začeća BDM uz zimski patron već dvadesetak godina ima i svoj drugi, ljetni, sv. Anu, kada se u crkvi okupi mnoštvo vjernika.
Proganjanja za vrijeme komunizma
U Drugom svjetskom rata crkva je bila oštećena za vrijeme bombardiranja, a tijekom posljednjega rata i egzodusa Hrvata bila je opljačkana, kao i župni ured. Paljenja, na svu sreću, nije bilo.
Inače, za vrijeme bivše Jugoslavije ovaj kraj je bio označen kao „ustaški“, pa je određeno vrijeme bio u nemilosti tadašnjih vlasti i tajnih policija. Brojni mještani su proganjani i ubijani, a njihova rodbina i prijatelji šikanirani. Vlasti nikad nisu oprostile ovome kraju što nije sudjelovao u NOB-u.
Međutim, često se za vrijeme bivše Jugoslavije i ondašnjih proslava naglašavao datum prolaska Vrhovnog štaba na čelu s Titom kroz ovaj kraj (srpanj 1943). I zbog toga se ne možemo ne zapitati: kako to da je Vrhovni štab mogao imati siguran prolazak kroz „ustaški kraj“?
Dolaskom devedesetih narod se organizirao za obranu, ali ni to nije moglo spriječiti protjerivanje Hrvata. Poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma općinska vlast iz Vareša nastavlja opstrukcije u ovom kraju skrivajući se iza nedostatka materijalnih sredstava.
Zimi je ovdje teško
Nakon posljednjeg rata, osim problema povratka i smanjenja broja vjernika, nezaobilazni kamen spoticanja predstavlja loša infrastruktura. Budući da zimi napada i po jedan metar snijega, prohodnost se smanjuje na minimum. Uz neizostavnu jaku hladnoću, nevolje u župi stvaraju i udaljenosti između sela. Veliki problem je prometna komunikacija između sela jer su službe za čišćenje cesta veoma spore.
„Zahvaljujući našem župljaninu koji živi u Tuzli nabavili smo ralicu koju 'namonitramo' na traktor. Također, imamo jednog župljanina koji je zadužen za čišćenje. On je sam i treba mu nekoliko dana dok sve ne očisti. Ako stariji ljudi trebaju doktoru problem je doći do Zenice i to nam zadaje velike glavobolje. Općina ne vodi brigu o nama, pa se sami moramo snalaziti“, kaže vijački župnik.
U selu radi i područna osnova škola do četvrtog razreda i u nju ide samo sedam učenika. U selu Magulici više nema djece koja idu u osnovnu školu, tu su samo dva srednjoškolca. Kada se sve zbroji, župa ima petnaestak djece koja idu u srednju ili osnovnu školu te pet studenata, uglavnom u Sarajevu. Oni koji idu u varešku školu imaju svako jutro omogućen autobus. Ove godine je bilo čak 18 krizmanika, međutim, to su djeca prvih povratnika netom poslije rata. Mnogi od njih su rođeni u drugim krajevima BiH.
Prema riječima župnika, školska djeca vrlo rado ministriraju i dolaze na sv. mise, kao i ostali župljani koji su u mogućnosti.
Nema pokrivenosti TV signalom javnih televizijskih odašiljača
„Stanje je baš onako kakvo ste zatekli. Vidjet ćemo kako će se odvijati u budućnosti. Optimističan sam i nadam se kako će župa još dugo živjeti te kako neće doći do njezinog skorog gašenja. Nadam se da će se jednom vratiti i oni koji su otišli odavde i obnoviti svoje obiteljske kuće. Možda će izgraditi i nove“, rekao nam je fra Željko.
Jasno je kako vjernici, zajedno sa župnikom, osjećaju da su ih svi odbacili. Vrlo mala je briga Zeničko-dobojskog kantona za ova područja. Do 2004. ovaj kraj je bio u svojevrsnoj medijskoj blokadi. Ni danas ova područja nisu pokrivena RTV signalom. Nema nijednog signala javnih servisa, a računi za pretplatu stižu. Vijačani, i mještani ostalih sela odbijaju plaćati, a neki su pozivani na sud. Do danas nitko ništa nije poduzeo kako bi bilo moguće dobiti sliku javnog TV programa.
Što se tiče komunikacije sa svijetom, i pri tome su Vijačani u lošoj situaciji. Vijaka nema brzu internetsku povezanost te su još uvijek na sporom dial up-u.
Razgovarali su s rukovodećima u BH Telecomu, međutim, za sada ništa nije riješeno. Područje župe je bilo bez pokrivenosti mobilnim signalom. Na zahtjev samih mještana i pisanjem peticija tek 2008. je uvedena mobilna telefonija. Budući da nisu mogli pratiti nijedan signal TV-a 2004. su uveli kablovsku televiziju i to samo u Vijaku. Ostala sela nemaju TV signal niti kablovsku televiziju, pa se snalaze pomoću satelitskih antena.
Knjige nema tko čitati
Selo ima knjižnicu koja nosi ime Fra Željko Filipović. Zahvaljujući donacijama imaju već nekoliko tisuća knjižnih jedinica. Knjiga ima, samo je problem što nema djece koja bi ih čitala i učila iz njih. Otvoren je internetski klub s nekoliko kompjutera i svatko se može njima poslužiti. Jedna trgovina ima ponudu osnovnih potrepština kojima opskrbljuje mještane kako ne bi morali ići u Vareš po najosnovnije za život.
«Nedostaje povezanost župe s ostalim krajevima. Još uvijek nas povezuje regionalni put koji je makadamski. Posljednjih godina radilo se na rješavanju tog problema, ali je uređeno samo 800 metara puta. Izgradnja teče vrlo sporo. Smatram da će, ako se radovi budu izvodili ovom brzinom, Vijaka asfaltom biti povezana sa svijetom tek za desetak godina. Svi se pouzdaju i mole Boga za put. Zimi je teško proći, a ljeti se nagomilava prašina koja usporava vožnju. U Vijaci se odvija najveća eksploatacija šume kojom upravlja šumarsko društvo iz Zavidovića. Mislimo kako se odvija nelegalna sječa te smo ove godine blokirali cestu iz tih razloga. Kada bi ovdje došla povjerenstva raznih ministarstava i utvrdile stanje, mogle bi se napisati i mnoge kazne. Ljudi ne predaju značaj tome što i kako sijeku. A često se događa se drvo koje ne iskoriste i odvuku gurnu u potok. Mještani se nesigurno osjećaju jer područje sječe nije naznačeno i jer često, idući putem, naiđu na drvo koje se odnekuda dokotrljalo. Neki rezultati su postignuti prosvjedom i blokadom, međutim, nije postignuto mnogo“, rekao nam je fra Željko dok smo odlazili iz ove župe.
Broj vjernika u ovom kraju je, kako smo vidjeli, malen i u opadanju, a svakodnevne brige i problemi su isti. Što nosi budućnost samo Bog zna. Napravljena je internetska stranica župe, osnovan internetski klub, etnološki muzej, knjižnica, obnovljena je škola te proslavljeno 150 godina djelovanja osnovnog školstva. Osposobljavanjem mobilne tehnologije ovaj kraj je napravio velik korak. Sve nabrojano što je ostvareno u župi Vijaka je dobar zalog za budućnost koja je u Bosni počesto maglovita, ali na kraju ipak budi nadu u svjetlije sutra.
Ima li u zupi bartolovica .jako lijp kraj pozdrav od bartolovica iz pozege
OdgovoriIzbriši