Zahvaljujući udruzi Sveta zemlja kao novinar 2010. besplatno sam putovao u Svetu zemlju. Izvrsno hodočasničko iskustvo koje će se pamtiti za života. Fra Mika i Davor Ljubić su zaslužni za popularizaciju i omogućavanje ovog hodočašća...
Sveta zemlja nije za kršćanina, muslimana ili Židova samo puki naziv bez stvarnog sadržaja. Ona je za sve vjernike monoteističkih religija zaista sveta. Hodočasnici koji stotinama godina posjećuju Izrael tvrde kako on ima privlačnu moć koju je teško opisati, jer se ona može samo doživjeti. Kada se govori o Svetoj zemlji teško je izdvojiti nešto posebno: svaka stopa tog podneblja ima svoju povijest i veličanstvenost. Netko će biti oduševljen Bazilikom Rođenja Isusova, brdom Tabor ili Bazilikom Preobraženja, dok drugi neće kriti suze u crkvi Svetoga Groba ili će biti oduševljeni Zidom plača.
Koliko god povijest i religija bile poveznica većine gradova Izraela, to je ipak zemlja kontrasta u pravom smislu te riječi: bilo da se govori: klimatskim, političkim, vjerskim ili zemljopisnim uvjetima. Prostor je to, može se reći, vječitih sukoba, ali je i unatoč tome za mnoge obećana zemlja, podneblje od kojeg se ne može i neće odustati.
Sveta zemlja posjeduje «ono nešto» što samo vjernik može pojmiti. Hodati ulicama Kafarnauma kojima je hodao Isus Krist, biti na Brdu Blaženstava i razgledati Ein Karim, rodno mjesto Ivana Krstitelja, obnoviti krsne zavjete na rijeci Jordan..., u čovjeku može pobuditi samo najjače religiozne osjećaje.
Izrael je zemlja u kojoj ste gotovo prisiljeni na svakom koraku razmišljati o povijesti, bilo povijesti spasenja ili o povijesti civilizacije. Nije bez razloga teolog Ernest Renan Svetu zemlju nazvao «Petim evanđeljem». On smatra kako onaj koji nije bio u njoj ne može u potpunosti razumjeti evanđelje. Možemo se složiti ili ne s njegovim riječima, međutim, posjet Svetoj zemlji zasigurno će baciti jasnije svjetlo na tekstove koje slušamo na svetim misama.
Možemo mnogo napisati o većini izraelskih gradova, ali zasigurno duhovno najsadržajniji i arheološki i povijesno najbogatiji, međutim i najnezahvalniji za predstavljanje je najsvetiji grad - Jeruzalem. U njemu je hodočasnička skupina iz Vrhbosanske nadbiskupije bila najdulje za vrijeme svoga sedmodnevnog boravka u Svetoj zemlji. Zahvaljujući udruzi Sveta zemlja (i njezinom osnivaču fra Miki Stojiću) koja se bavi organiziranjem hodočašća, imali smo prigodu zajedno s dvadesetak bogoslova Katoličkog bogoslovnog fakulteta iz Sarajeva, njihovim odgojiteljima i vođama puta laikom Davorom Ljubićem i fra Slavkom Topićem boraviti u Svetoj zemlji.
Tijekom sedam dana boravka u Izraelu slušali smo brojna izlaganja koja su držali fra Slavko i gosp. Davor. U govorima vođa puta i pitanja koja smo postavljali polako smo stjecali dojam i predodžbu o Svetoj zemlji i Jeruzalemu. Koliko god smo znali o ovom podneblju shvatili smo da to nije dovoljno. Sve dok se na terenu ne susretnete s onim o čemu znate iz knjiga, nećete imati cjelokupnu sliku.
Jedan od najstarijih gradova
Jeruzalem se nalazi na Bliskom istoku na raskrižju putova koji vode od Sredozemnog mora i Tel Aviva prema Mrtvom moru i Jerihonu, te od Damaska i Nablusa na sjeveru, prema Hebronu na jugu. Smješten je na nadmorskoj visini između 650 i 840 metara, na području gdje pustinja prelazi u polupustinju. Jeruzalem u židovskoj predaji ima sedamdesetak imena. Jedno od njih je i „pupak svijeta“. Ta misao je izvorno poganska, ali u židovskoj tradiciji predstavlja ideju kako u Jeruzalemu čovječanstvo dolazi u dodir s onim božanskim. Rabini su znali reći da na svijetu postoji deset mjera ljepote, a Jeruzalem ih je primio devet. Međutim, nastavili su i dodali kako je deset patnji dano svijetu, a od toga devet Jeruzalemu. Hebrejska riječ jerušalaim ima oblik dvojine za dva Jeruzalema, onaj zemaljski i onaj nebeski.
U gradu, kojem službeno pripadaju i mnoga okolna židovska naselja, živi skoro milijun stanovnika. Ističe se bjelinom svojih zgrada u gorju s jedinstvenim vremenom i prostorom blagoslovljenim Božjim zahvatom.
Nacionalni, kulturni, socijalni i vjerski sastav stanovništva izrazito je raznolik, ali ljudi su tjelesno skoro odvojeni. Iako se na ulicama, pogotovo u starom dijelu grada, mogu vidjeti zajedno ortodoksni Židovi, Arapi – kršćani ili muslimani – svi oni ipak žive svoje živote bez mnogo kontakta s drugima, osim onog nužnog. U gradu ima nešto više od 60 % Židova, 30 % muslimana te manje od 5 % kršćana.
Za Europljane pomalo nadrealno izgleda, a za Jeruzalem je sasvim normalna pojava u istom prostoru od nekoliko metara vidjeti ultraortodoksnog Židova, tradicionalnog Arapa, katoličkog i pravoslavnog svećenika, časne sestre iz Južne Amerike, do zuba naoružane izraelske vojnike, kineske i filipinske turiste...
Grad se dijeli na zapadni, koji je uglavnom židovski, i istočni, koji je uglavnom arapski. U okviru istočnog Jeruzalema nalazi se i Stari grad, koji je podijeljen u četiri četvrti: muslimansku, židovsku, kršćansku i armensku.
Prvi put je spomenut u 2. tisućljeću prije Krista, a ljudske nastambe na ovom području datiraju još i ranije. To čini ovaj grad jednim od najstarijih gradova na svijetu. Od 10 st. pr. Kr. sveti je grad židovske vjere. «Centar» je kršćanstva i treće najsvetije mjesto za muslimane, nakon Meke i Medine. Iako ga svijet ne priznaje, glavni grad Izraela ima više od 1.200 sinagoga, 150 crkava i 70 džamija. Tijekom povijesti, dvaput je potpuno uništen, više od 20 puta bio je pod opsadom, napadan je 50 puta, zauzet pa oslobođen 40-ak puta.
Grad je pripadao raznim osvajačima i narodima : Kanaanci, Židovi, Rimljani, Arapi, Perzijanaci, križari, Turci, pa Britanaca sve do 1949. kada je podijeljen na izraelski i jordanski „sektor kontrole“. Danas kontrolu nad gradom ima država Izrael.
Mnogi okupatori su ostavili nešto svoje
Razmišljajući o arhitekturi grada moramo misliti na brojne osvajače. Tijekom vremena su razni vladari uslijed brojnih okupacija mijenjali izgled grada. Osobito su u vrijeme arapske i križarske vlasti nastale današnje ulice Starog grada s tržnicama i trgovinama. Religiozna arhitektura je također ostavila traga, kako ona islamska, tako i kršćanska. U tursko vrijeme, osobito u prvih pedesetak godina okupacije, izgrađene su brojne fontane i gradske palače.
Krajem Prvog svjetskog rata (1917.) grad je pripadao Britanskom mandatu u Palestini i otada se sve više doseljavaju Židovi iz Europe, te se prave naselja u zapadnom, novom dijelu grada, što definitivno mijenja sliku Jeruzalema. Događaji tijekom i nakon Drugog svjetskog rata dovode do neizvjesnog položaja ovoga svetog mjesta, a status grada postat će jednim od ključnih pitanja u mirovnim pregovorima.
Kao nekoć u prošlosti, tako je i danas on izvor mnogih razmirica. Budući da ni Palestinci ni Izraelci ne žele odustati od namjere Jeruzalem proglasiti svojim glavnim gradom, napetosti su stalno prisutne. Nepopuštanje obiju strana od svojih zacrtanih ciljeva koči i onako spore mirovne pregovore. Muka dva naroda, posebno palestinskog, na jednoj zemlji, koja vuče korijene još iz biblijskih vremena, nastavlja se.
Stari grad živi svjedok spasenja
Jeruzalem, iako odiše starozavjetnim ugođajem i podsjeća nas na proročko vrijeme, ipak svoje puno značenje za kršćane dobiva u novozavjetnom kontekstu. Hodočasnici koji uhodanim rutama putuju u Svetu zemlju najčešće se s Jeruzalemom, u njegovom najboljem svjetlu, susreću na Maslinskoj gori s koje se pruža predivan pogleda na Sveti grad.
Podno Maslinske gore nalazi se Cedronska dolina, a iznad nje su zidine grada koje je 1542. izgradio turski sultan Sulejman Veličanstveni na ostacima starog rimskog zida. Dok u daljini «vrve» moderni neboderi, poglede hodočasnika privlače građevine unutar zidova. Tu je i židovsko groblje na kojem cijena grobnog mjesta može doseći i po milijun dolara.
Samo srce Jeruzalema je Stari grad. On je površine oko 1 km2 i u njemu se nalaze glavne vjerske građevine triju religija. Riječ je o: crkvi Sv. Groba za kršćane, Zidu plača ili Zapadnom zidu - ostatku drugog Solomonovog hrama za Židove, a na mjestu prijašnjeg Solomonovog hrama danas se nalazi treće po redu najsvetije mjesto za muslimane: džamija Al-Aqsa koja svojom zlatnom vanjštinom dominira na suncu i izgleda veličanstveno.
Jedan od najčešćih motiva Jeruzalema svakako jest Zid plača kojeg Židovi štuju kao najveću svetinju. Ovaj je zid ustvari ostatak veličanstvenog hrama čije se granice mogu vidjeti s Maslinske gore. Na ovom se mjestu sljedbenici Mojsijeve vjere okupljaju na molitve psalama, a čest je običaj u pukotine zida stavljati papire s molitvama, molbama i željama.
Nedaleko od ovog mjesta nalazi se crkva svetog Petra, jer se navodno baš na ovome mjestu Petar pokajao nakon što je, kako navodi Novi zavjet, zatajio Isusa.
To je Jeruzalem koji s Maslinske gore hodočasnik može vidjeti spuštajući se prema gradu. Taj put obično vodi do Getsemanskog vrta.
Ako netko misli kako je Getsemani doista vrt, prevario se. To je zapravo maslinik gdje je Isus običavao moliti po cijele noći. Tu je proveo u molitvi i onu večer uoči Velikog petka. Getsemanski su vrt u 15. stoljeću kupili franjevci, a 1924. sagradili su velebnu baziliku koja čuva kao relikviju kamen na kojem je, prema predaji, Isus molio u noći prije negoli je odveden. U tom vrtu nalazi se i crkva Uznesenja Marijina, koja je podignuta, kako se vjeruje, na mjestu gdje se nalazi Marijin grob. Danas se sa sigurnošću ne može znati gdje je njezin grob. Crkva je više puta rušena i obnavljana, kao i većina ostalih crkvenih građevina u Jeruzalemu.
Napetost se osjeća u zraku
Kad se uđe u stari dio Jeruzalema u zraku se mogu osjetiti napetosti između domaćeg pučanstva: Arapa i Židova. Osiguranje je za nas bilo do tada neviđeno. Na svakom koraku su mladi izraelski vojnici s punom ratnom spremom, automatskim puškama, palicama i odlučnim izrazima lica. Na „check – pointima“ nije rijetkost vidjeti mlade Izraelke kako same vrše kontrolu sumnjivih vozila i osoba koje onuda prolaze.
Prema našim saznanjima, Izraelke su postavljene na kontrolnim točkama kako bi upoznale što više novih ljudi jer njihove obitelji žele da se što brže udaju.
Iako su napetosti između Arapa i Židova velike, za kršćane se može reći kako ne predstavljaju problem. Oni su „kolateralna žrtva“ odnosa između Židova i muslimana te svjetskih sila, a po brojnosti su inferiorni.
Dok smo boravili u Jeruzalemu nismo imali prilike pratiti vijesti, ali baš u to vrijeme je isteklo primirje i svaki sat se očekivalo što spremaju terorističke organizacije, te kakvu odmazdu je ovaj put pripremila izraelska strana. Kada su pripadnici radikalnih palestinskih skupina u Jeruzalemu prepoznali jednog agenta Mosada te bacili Molotovljev koktel na njegovo vozilo on je odgovorio pucnjavom ubivši jednog napadača. Na pogrebu su se njegovi prijatelji zakleli na osvetu. Kasnije smo čuli kako je židovski vozač automobila pregazio nekoliko arapske djece koja su na njega bacala kamenje. Izgleda, prolazi još jedan normalan dan u Jeruzalemu.
Budući da novac i trgovina ne biraju religiju i političko opredjeljenje, male trgovine u starom dijelu grada vjerojatno su jedino mjesto na svijetu gdje jedan pored drugog, mirno na polici, obitavaju: simboli Palestine, Izraela, kršćanstva, islama, političara sa svih meridijana svijeta, a uz to i polugole djevojke na kalendarima. Nažalost, kad ne bi bilo svetih mjesta moglo bi se pomisliti kako je zapravo čitav grad jedna velika tržnica.
Cijene su prema dogovoru i kako vas zapadne. Ista stvar može biti 1 ili 30 dolara, ovisi o procjeni prodavača. Priča o bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj dobro prolazi u arapskim dućanima jer svatko ima nekoga tko je studirao u Zagrebu, dakle cijene odmah padaju. Ako niste Amerikanci, ljubav je trenutačna. Dosta prodavača zna pričati hrvatski, barem ono osnovno, a neki primaju i nude hrvatske kune kao „kusur“.
Via Dolorosa (Ulica tuge) je prepuna trgovina iz kojih trgovci doslovno napadaju hodočasnike često ometajući vjernike u molitvi Križnoga puta. Ne ustručavaju se, ako ne kupite ništa, pojačati glazbu iz trgovina do maksimuma kako bi omeli molitve.
Križni put i nebrojno mnoštvo svetih mjesta
Sveta zdanja u i oko Jeruzalema su uhodana mjesta posjete hodočasnika - tako smo vidjeli: Maslinsku goru, crkvu Očenaša, crkvu Dominus flevit, crkvu Svih naroda, baziliku Gospina groba odnosno Uznesenja, crkvu sv. Petra od pijetlova pjeva, brdo Sion, crkvu Marijina usnuća, crkvu sv. Ane, pa ribnjak Bethezda, a potom Kapelu bičevanja i osude te baziliku Ecce homo (Evo čovjeka).
Posebno je bio dojmljiv Križni put do Crkve Kristova groba. Franjevačka kapela bičevanja te kapela presude obilježavaju mjesto gdje je Isus okrunjen trnovitim vijencem i gdje je uzeo križ. Tu je danas sjemenište. Mjesto druge postaje Križnoga puta nalazi se u utvrdi Antonija u kojoj je Poncije Pilat sudio Isusu. Ovdje je danas samostan Sionskih sestara. O tome i danas svjedoči luk «Ecce homo», dio istočnog ulaza u rimski grad Aelia Kapitolina (tako je bio preimenovan Jeruzalem), kojeg je podigao Hadrijan.
Kapelica Armenske katoličke crkve obilježava mjesto na kojemu je Isus prvi put pao pod težinom križa. U njezinom pročelju se nalazi umjetnički reljef koji prikazuje ovu scenu.
Četvrtu postaju obilježava armenska crkva Gospe od muka, gdje je Isus noseći križ susreo svoju majku, a franjevačka kapelica pokazuje petu postaju. Odatle Križni put vodi prema Golgoti, mjestu Kristovog raspeća.
Prema tradiciji, mjesto šeste postaje gdje je Veronika obrisala Isusu lice jest crkva sv. Veronike, a pripada redu Malih sestara. Dvije kapelice povezane stubama označavaju mjesto Isusovog drugog pada pod križem, a na zidu grčkog samostana uklesan je latinski križ s natpisom: «Isus je nepobjediv».
Deveta postaja je stup koji je sastavni dio vrata koptske kapele, označava mjesto gdje je Isus pao treći put. S ovog mjesta se već nazire Golgota. Posljednjih pet postaja križnoga puta nalaze se unutar crkve Sv. Groba.
Ta crkva je izgrađena u vrijeme cara Konstantina, 325. Tu su podignute i tri različite građevine. Danas su one sve pod jednim krovom: okrugla crkva zvana Anastasis – crkva Uskrsnuća, iznad samoga Kristova groba, zatim veličanstvena bazilika zvana Martyrium, te u prostoru između ove dvije crkve oltar zvani Golgota – Kalvarija, koji označava mjesto Isusovog raspeća. Ove su građevine uništene za vrijeme napada Perzijanaca 614. Nakon rušenja su ubrzo obnovljene, ali opet uništene pod kalifom Hakimom 1009. Kada su križari osvojili Jeruzalem 1099., opet su na ovom mjestu podigli crkvu koja postoji do danas.
Ključ bazilike imaju dvije muslimanske obitelji koje imaju veliku materijalnu dobit za njezino zaključavanje i otključavanje, uz naravno, prateće časti koje idu uz taj ključ. U crkvi sv. Groba se pod istim krovom nalazi Isusov grob i mjesto raspeća - Golgota. Tu su još i kapela prvog čovjeka Adama, kapela sv. Jelene, te kapela Pronalaska sv. Križa.
Kameno stubište vodi do kapele Isusova svlačenja, a prelijepi umjetnički mozaik označava mjesto Isusovog raspeća na Kalvariji. Veoma impozantno djeluje stijena pomazanja na ulazu u Baziliku. Na tom je mjestu Marija primila Isusovo tijelo nakon skidanja s križa. Sveti grob, najsvetije mjesto za kršćane, leži u unutrašnjosti bogato ukrašene rotunde. To je špilja nad kojom je podignuta kapela. Za većinu hodočasnika križni put starim dijelom Jeruzalema i sv. misa kod Isusovog groba bili su vrhunac hodočašća u Svetu zemlju.
Doživljaji i emocije su vrlo intenzivni na tom mjestu. Suze na licima hodočasnika su česte. Molitva je konstantna, kao i križanje. Prostor grobnice je vrlo malen, ulaz je visok oko jedan metar. Osim što je fascinantna prema značaju, vrlo je skromna i nepretenciozna. Ostavlja dojam mirnoće. Grob je pokriven mramornom pločom bračkog kamena, a zidovi iznad njega su ukrašeni slikama. Iznad groba neprestano svijetle 42 uljane svjetiljke, po 13 od svake kongregacije: katolika, Grka, Armenaca, te četiri svjetiljke koptske crkve.
Neke priče koje se vežu za ovu crkvu mogu izazvati sablazan vjernika. Često se znaju dogoditi nemile scene koje nastaju kada nijedna strana ne želi popustiti u planu i rasporedu korištenja prostora u crkvi. Prema neugodnim pričama znao je ovdje «pop svećenika» povući za bradu. Zaista sablažnjavajuće nejedinstvo kršćana na najsvetijem mjestu! Čini se da će biti potrebno mnogo desetljeća, ako ne i stoljeća, predanog rada na ekumenizmu kako bi se konačno mogle dokinuti ove negativnosti.
Ponos i identitet stanovnika Jeruzalema
Svijest o osobnom identitetu i ponos na svoje korijene iščitavaju se s lica ljudi na vijugavim i uskim ulicama i raznim dućanima i bazarima u spletu škola, crkava, sinagoga i džamija. Neće biti slučajno kad vas židovska dječica na ulici prozovu nežidovom ismijavajući vas i pokazujući prstom u vašem smjeru. Iako će vas poštovati kao kupce i hodočasnike za Arape ćete biti niža rasa samo zato što niste muslimani. Često će vam to otvoreno i reći dok vas orobe za „kusur“.
Ipak, Jeruzalem je pozvan kako bi bio majka koja okuplja svoju djecu. Svatko tu nalazi svoje izvore jer je poslanje majke okupiti djecu, a iskustvo hodočašća je vratiti djecu majci.
Nemoguće je na ograničenom prostoru reći sve o važnosti ovoga grada s obzirom na religiozni, arheološki i povijesni značaj. Nije ni čudo što je stoljećima židovski pozdrav bio: «Vidimo se u Jeruzalemu!».
Ostaje nada kako će jednog dana Jeruzalem konačno živjeti u miru. Danas je on daleko od toga. Ustvari, uvijek je i bio daleko od mira. Kada ga nisu razarali Filistejci, tada su se za to pobrinuli Rimljani, preko muslimanskih i križarskih osvajača tragovi borbi u Jeruzalemu nikada nisu izbrisani. Njegovim ulicama i danas odjekuje plač, a naoružani vojnici se „šepure“ oko najsvetijih mjesta s oružjem koje je spremno za uporabu, uostalom kao i tisućama godina ranije. Imena osvajača, buntovnika i razaratelja se mijenjaju, no Jeruzalem još stoji i kao nijemi svjedok gleda propast onih koji ga svojataju i onih koji ga osvajaju. Sve to, izgleda, ni najmanje ne smeta rijekama hodočasnika koje se svake godine slijevaju u ovaj drevni grad - grad Isusov i Muhamedov i Solomonov.
Ako ikako možete, za života odvojite vremena i uštedite novaca kako biste vidjeli Jeruzalem jer je neponovljivo i nezaboravno iskustvo posjete ovom Svetom gradu.
Nema komentara:
Objavi komentar